Renata Glogoški Pavoković; "Stranac pokraj mene"
Postoji jedan izraz kojeg stvarno, ali baš stvarno duboko mrzim kada čitam osvrte na naše romane; svjetski, a opet domaće. Ne mogu točno objasniti zašto me taj izraz živcira, ali mi zvuči kao da postoji nešto svjetski kvalitetno—i onda su tu domaći romani koji su na toj razini, ali imaju hendikep što su domaći. Zato osobno volim reći; svjetski jer jest domaće. Doduše, kod nas kriminalistički romani i trileri stoje na tri razine. Prva je kopiranje stranih autora, svojevrsna amerikanizacija motiva jer postoji to neko uvjerenje kako je trava kod susjeda uvijek zelenija i ako se slijedi taj koncept, roman će dobro proći. Druga je prihvaćanje domaćeg lokaliteta, da se tako izrazim. Smještanje radnje u Hrvatsku, korištenja lokalnih motiva za pozadinu i stvaranje prednosti domaćeg terena. Proći će ovisno o raspoloženju čitatelja. Treća razina; mješavina prvo spomenutih. Nema ništa loše u prihvaćanju tuđih motiva i smještanju u lokalno okruženje jer ako se stvari dobro naprave, dobije se solidan i neprimjetno moderniziran roman koji je u duhu popularnih trendova. Stranac pokraj mene svojevrsna je treća kategorija, nešto što duhovno podsjeća na staromodne psihološke triler filmove (Neprijatelj u mom krevetu, Prevarena…) ali stoji čvrsto u sadašnjosti i donosi poprilično napetu priču koja ima dovoljno preokreta da zadrži pažnju do posljednje stranice. Nije da nema svojevrsnih mana, svi romani ih imaju, ali izvedba je toliko dobra da sam se iznenadio kada sam pogledao na sat i shvatio da je 3 ujutro—i kako neće biti spavanja sve dok ga ne prezalogajim cijelog.
Priča je to o ženi koja se budi u skršenom automobilu, bez sjećanja, pokraj nepoznatog muškarca. Anabela, naša junakinja, tako će se pronaći u kovitlacu misterija koja ima svega po malo, od nepovjerenja prema ljudima, prevare, izdaje i nevjere, pa do starih zločina koji posljedice vuku do današnjih dana. Kao netko tko i sam piše kriminalističke romane o dugogodišnjim posljedicama nasilnog čina, koncept je to kojeg jako dobro razumijem i obično kritiziram jer strana je produkcija došla do točka kada su takve stvari postale klišej, no kod nas je to neistraženo područje. Amnezija je moćan motiv za pokretanje radnje, daje piscu praktički otvorene ruke da izgradi misteriju koju može objasniti na nekoliko načina; pravocrtno, napreskokce, ne mora je objasniti uopće ako želi—ali to nije baš poželjno jer ako priča nema svoj pravi kraj, to je varanje čitatelja. ***Stranac— ***objašnjava svoju misteriju na zadovoljavajući način, sva pitanja dobiju svoje odgovore, svaki lik ima svoju motivaciju i to se događa prirodno, bez nametanja stvari koje bi zvučale kao da su izvučene iz šešira. Glavna junakinja nije baš ni toliko dopadljiva ispočetka, što mi je bilo zanimljivo jer, pa— obično volim likove s kojima se mogu odmah poistovjetiti, ali kako radnja odmiče i kako doznajemo nešto o njoj, počnemo je pažljivije pratiti. Misterija, kruh i putar svakog dobrog trilera i krimića, mora biti dobra, slojevita i intrigantna, što ovdje jest. Mogao bi spomenuti što jedan od glavnih događaja ima temelje u stvarnosti i stvarnom zločinu, što je nešto što osobno volim koristiti jer zbivanja onda imaju određenu notu autentičnosti koju sama fikcija teško postiže. Također, što je bilo neočekivano, kroz roman se provuče nekoliko stvarno mučnih scena koja bez problema mogu ići u domenu horor romana, čime je još više dodatno naglašen onaj psihološki dio radnje, kao i neke od reakcija naše glavne junakinje.
Određene mane se mogu pripisati prevelikom racionaliziranju stvari glavne junakinje, ponekad se stekne blagi osjećaj kako se radnja usporila poradi objašnjenja i pretpostavljam kako će to nekim čitateljima biti više ili manje uočljivo. Ono što popravlja stvari su neočekivani preokreti u radnji. Sada, preokreti radi preokreta samih su inače smrt triler romana, jasno je vidljivo kada neki autor ide na brzo iznenađenje i to je to; kratki predah, šok-faktor. Ovdje svaki preokret ima svoj mali temelj, postavke koje kasnije dobiju jako dobru isplatu. Volim kada me roman iznenadi, sviđa mi se i kršenje ustaljenih pravila žanra (posebno mi je bio neočekivan dio s otmičarem—da ne otkrivam previše) jer ovdje ništa od toga ne narušava logiku radnje, a preokreti dolaze prirodno. Tu sada dolazimo do spomenutih stvari kako roman ima taj štih trilera iz 90-ih, gdje je premisa bila relativno jednostavna, ali je zato bila višestruko efektna, no sama radnja ima osjećaj današnjice, ritam i tempo prikladan modernim vremenima. Nije lagana stvar za uspješno izvesti, odati svojevrsnu počast nečemu što nas je inspiriralo, a opet napraviti nešto svoje od svega toga. Jako dobar i efektan domaći psihološki triler, da skratim dugački govor, koji me uspio na par mjesta uhvatiti nespremnog i podsjetiti zašto općenito volim čitati ovakve stvari.
efektna, no sama radnja ima osjećaj današnjice, ritam i tempo prikladan modernim vremenima. Nije lagana stvar za uspješno izvesti, odati svojevrsnu počast nečemu što nas je inspiriralo, a opet napraviti nešto svoje od svega toga. Jako dobar i efektan domaći psihološki triler, da skratim dugački govor, koji me uspio na par mjesta uhvatiti nespremnog i podsjetiti zašto općenito volim čitati ovakve stvari.
Nema komentara:
Objavi komentar