Robert A. Heinlein; "Vrata u ljeto"

 

Robert A. Heinlein; "Vrata u ljeto"

Jednog dana na vrata Disney studija došao je scenarij imena „Povratak u budućnost“. Sjećate ga se? Sjajan film, još se i danas dobro drži, simpatična SF komedija koja je obojana jakim bojama nostalgije. Netko je to pročitao i ravno odbio. Ne, jok, zaboravi, druže, ništa od toga. Pitate se zašto, zar ne? Koji je to kreten odbio jedan od najisplativijih filmova svih vremena. Pa, tko god da je bio, nije dobio otkaz jer Disney je obiteljska firma, obiteljski orijentirana – oni nikako ne promoviraju film koji u radnji ima incest. Je, da, znam, zvuči malo grubo kada se ovako kaže, ali film uistinu ima pod radnju o tome da se mama zaljubi u vlastitog sina i, khm, kako da to politički korektno kažem, škica mu paket u Calvin Kline boksericama, wink, wink, nudge, nudge. Film to izvede dosta spretno i da ne bude neukusno i jedva da pomislite na to zato što je tamo DeLorian (koji je u stvarnosti bio krš od auta – propao je usprkos popularnosti filma) i imate onaj VAU osjećaj dok ga gledate. Zašto spominjem Povratak u budućnost? Budemo se na to vratili na kraju. Za sada...pa, idemo od korica ovog romana, nema boljeg mjesta za započeti.

Korice, tj. slika na njoj je malo teža pizdarija. Oh, izgleda ona artsy-fartsy, možda bi je čak i prihvatili da se u romanu radi o nekakvoj intergalaktičkoj ševi (čujem da nulta gravitacija ima svojih velikih prednosti) ali se ne radi. Ovo je korporacijski triler, bez zezanja. Naslovnica jednostavno nema nikakve veze s radnjom, pa ako vas je to odbijalo od čitanja (pod uslovom da uopće znate za ovaj roman) straha nema, riječ je o stvarno lošoj dizajnerskoj odluci. Druga stvar – jeste ikada čitali Heinlena? Meni je on skoro pa najbolji SF autor i to iz samog jednog prostog razloga – razumijem što čitam dok čitam njegove romane. SF romani i autori imaju te pretenzije da pokažu kako su jako pametni i onda ga toliko zakompliciraju jednostavne stvari da jednostavno dignem ruke od čitanja. Heinlen nije bježao od nekih tehničkih stvari i opisa, daleko od toga, ali ih je barem pisao tako da ih jedan prosječni lik, kao moja malenkost, može shvatiti. Hej, sjajno, odmah mi je draži. Također nije bježao od space opera motiva, obične akcije i tako tih prizemnih stvari koje su jako zabavne. Nisam ga baš puno čitao, istini za volju, tu je klasik Zvjezdani jurišnici (jebote, taj roman je aktualan i danas), Dvostruka zvijezda i Luna, okrutna ljubavnica. Dobri romani, zabavni, jednostavni (to shvatite uvjetno jer nekome neće biti) i uvijek sam želio nabaviti još stvari od njega. Pa, jesam, tj. dobio sam na dar (imam sjajne prijatelje, jesam li vam to već rekao?) i sada malo nadoknađujem zaostatke. Tako, Heinlen je bio dobar pisac i ovo mu nije baš najbolji roman, što jest jest. Započne u 1970-oj, gdje izumitelj Daniel Davis sazna na jako težak način da su ga zaručnica i poslovni partner poševili bez plaćanja večere i sve mu uzeli - prevarili su ga, nije pravi seks u pitanju. I tako, ostavši bez izuma, lova, firme, svega, naš Dan odluči leći spavati, kriogeničko spavanje – 30 godina – i probuditi se u 2000 kada stvari budu bile bolje. Valjda. Dan shvaća da su stvari završile... pa ne baš kako je planirao i da bi sve bilo super da ih može popraviti u prošlosti, sada kada zna kako je sve ispalo. Putovanje kroz vrijeme, čujem Vas kako pitate – imamo i to u budućnosti. Tako se Dan vrati natrag i posloži stvari da idu njemu u korist. Kraj. Fora, zabavno i kratko.

Ali ne baš i jako dobro, kako rekoh.

Prvo – ovo je SF roman, da se ne zavaravamo oko toga i napisan je 1958 godine. Zato je onaj dio da se radnja odigrava u 1970 SF samo po sebi jer prvi čin je doslovno korporacijska zahebavanja, ugovori, dionice, patenti, uz stvarno banalnu priču o prijevari kojoj je mjesto u nekakvoj sapunici. Naš junak, za kojega bi trebali navijati, baš i nema neku posebnu osobnost, kao ni karakter. On je jednostavno...lik u priči. Nema karakterizacije, nema nekih jakih motiva. Tehnički aspekti priče su, pa ima dobrih stvari, istina, posebice o paradoksu putovanja kroz vrijeme i ograničenjima – meni ustvari i najbolji dio. Ubio bi Hitlera da možeš? Aha, prvo prouči povi-jest, nabavi odjeću iz tog vremena, novac, dokumentaciju, pa tek onda razmišljaj o tome. Kako rekoh, dosta zanimljive stvari. Problem je što je sami čin banalan. Vidite, ja sam već znao za ovaj roman, vode na svim tim listama romana o putovanju kroz vrijeme, ali ono što vam ne govore jeste da taj dio dolazi pri kraju drugog čina – i pada ravno iz vedra neba. Trebaš putovati kroz vrijeme? Nema frke, imamo i to. Ehhh...jest, fora je to, ali brate, daj neke hintove ranije, a ne samo to ubaciti kao poluga da poguraš radnju dalje i to u već pola radnje. Tu je i onaj problem predviđanja budućnosti. Ovaj roman je sve kiksao. Mislim, trapez hlače na čičak-trake? A u 70-ima se nose traperice? Možda obratno. Zato je ovo retro-SF, ono što je zabavno za čitati, ali je isto tako i zastarjelo da glava boli. Priča je...prolazna. Zabavan je taj dio s dugačkim spavanjem i koje bi posljedice imalo po čovjeka. Ja sam inženjer, veli naš junak. Sinko, u proteklih 30 godina je napredak otišao toliko naprijed da više nisi inženjer. Također, tu je mačka koja govori. Nemam pojma zašto, radnja je nikada ne objasni, ali tu mi je Heinlen nekako drag jer kod njega tehnologija postoji, koristi se i ne objašnjava se, slično je radio i Philip K. Dick u svojim romanima, ali mačka ostaje misterija. U prvom se činu dogode neke sitnice koje se ne objasne, ali zato se objasne u trećem činu – paradoks putovanja kroz vrijeme – dok se odigravao prvi čin, odigravao se i treći, ali mi to kao čitatelji nismo znali – zgodno.

I Povratak u budućnost (znam da ste već počeli gledati na sat i pitati se nisam li to zaboravio) – okej, nije incest u pitanju, ali jest pedofilija. Um, ne prava, jel'te, naš je junak ipak glavni junak, ali ima ta jedna curica od 11 godina, koja je zaljubljena u njega i oni se dogovore za brak, iako on ima 31 godinu. Bez straha, ona poživi deset godina bez njega i onda s 21 godinom ode na dugo spavanje, pa kada se ponovo sretnu ona ustvari ima 22, a on i dalje 31 tako da je sve okej. ALI, detalj koji bi vam mogao malo zagrebati moralnu dušu dok čitate njihov razgovor jer je malo...pa, Calvin Klein bokserice scena. Uglavnom, brzo, jednostavno, ne baš nešto posebno atraktivno, za pročitati, zabaviti se na par sati i onda ga zaboraviti. Nije ni čudo da su kritičari rekli da je ovo Heinlen koji nije bio na vrhuncu igre i slažem se s njima.