Sue Grafton; "U kao Usud"

 Sue Grafton; "U kao Usud"

Obično kada se priča o kriminalističkim romanima, muškarci su glavni i sjede na pročelju dugačkog stola, no žene su te koje su od njega napravile prvo popularan žanr, a onda ga i modernizirale u onakvog kakvog ga poznajemo danas. Agatha Christie nije bila prva koja je počela pisati doživljaje nekog privatnog istražitelja, sama je rekla kako ju je na to inspirirao Arthur Conan Doyle i njegov Sherlock Holmes, ali je zato prva stavila kriminalističke romane i "salonsko" rješavanje zločina na globalnu mapu. Bez njezinog Herculea Poirota ne bi bilo ni, primjera radi, Nere Wolfa (prvi roman objavljen 1936), kao ni gomile pisaca koji su u njezinim radovima pronašli inspiraciju za vlastiti spisateljski glas, kao, npr. P.D. James. Preko velike bare pak, Raymond Chandler i Ross Macdonald su noir žanr stavili na globalnu listu čitanosti, koji su pak inspirirali Sue Grafton da počne pisati svoje stvari. Macdonald je bio tolika inspiracija Graftonici da je radnju svojih romana smjestila u njegov fiktivni grad, Santa Teresu, kao jedan oblik počasti. I tu sada dolazimo do stvari koje su njezini romani promijenili.

Holmes, Poirot i Wolfe su poprilični ekscentrici i to je bila glavna karakteristika njihovog lika. Oni su bili neopjevani junaci u borbi protiv zločina. S druge strane, Philip Marlowe i Lew Archer kao da nisu ni postojali, oni su bili likovi koji su nas vodili kroz priču, od točke A do točke B, i to je bilo to, nisu postojali izvan slučaja koji su rješavali. Taj određeni pristup - zločin je bitan, detalji - trajao je sve dok Sue Grafton nije počela pisati svoj serijal "Abecednih krimića" i u cijelosti promijenila sliku kriminalističkih romana, modernizirala ju je, uvela u novo doba i te promjene održale su se do danas. Jer, kod nje je bio bitan lik, a tek onda zločin i kako on reagira u toj situaciji. Kinsey Millhone, privatna detektivka, glavni junak njezinih romana, tako ima kuću, koju mora održavati, ima odjeću koju mora oprati, jelo za pripremiti, račune za platiti - sve one dosadne sitnice koje čine svakodnevni život. I nije ekscentrična, nije dedukcijski genij, nije cinik i nije sarkastična, ali je zabavna jer ima zdrav i realan pogled na život, uz zdravu dozu humora i osobnog patosa. Zbog svega toga su se čitatelji mogli lakše povezati s njom i stvarao se određeni osjećaj napretka kroz romane jer životni problemi nisu stajali i čekali, oni su se pojavljivali i kada treba i ne treba.

Što nas dovodi do današnjeg naslova. Ovoga puta Kinsey mora potvrditi da je bogataš i prevarant za kojega se vjerovalo da je umro ustvari živ i da se skriva daleko od vlasti u Meksiku. Da bi to doznala, Kinsey mora popričati s gomilom ljudi i povezati gomilu točkica da napravi cijelu sliku. Da budem iskren - slučaj me nije baš kupio. Što nije loša stvar, da se ne shvati krivo. Ovo nije tip romana gdje svaki novi mora nadmašiti onaj prethodni, gdje ubojica mora raditi sve veća i veća zvjerstva da bi bio upadljiv, ovo nije nešto što počne kao mala stvar i pretvori se u globalni slučaj gdje je u opasnosti cijeli svijet. Prevara osiguranja, to je to. Radnja nas ustvari više vodi kroz posljedice toga slučaja, kako je obitelj toga lika prošla kada je nestao, nego kako je sama prijevara izvedena - doznamo i to, bez brige - i nema neke baš izravne prijetnje u obliku manijakalnog ubojice koji će napraviti sve samo da sakrije tragove. Preokreti nisu spektakularni, dosta brzo se doznaju neke stvari i tu ima mana-dvije jer, kako rekoh, slučaj nije glavna nit priče, kao kod Macdonalda, pa na kraju ostane par neodgovorenih pitanja. Jednaku minutažu ima i njezin privatni život, pojavljivanje obitelji za koju nije ni znala da je ima, neki prijatelji, stari dugovi... Nije nikakvo čudo da su ovi romani bili na ljestvicama čitanosti jer je ljude zanimalo što će i kako će Kinsey riješiti neke privatne stvari više nego hoće li uhvatiti nekakvog krvoločnog serijskog ubojicu tipa Ted Bundy. I kada je riječ o zločinu, vidi se veliki utjecaj Rossa Macdonalda jer i nju više zanimaju posljedice nego sami uzrok, što je zanimljiva promjena. Roman je... dopadljiv, iako, kako rekoh, nisam baš toliko bio zaintrigiran time što se dogodilo, i drži pažnju i stvarno je bilo dobro napokon vidjeti da likovi ne razgovaraju kao da su na pozornici, što je čest slučaj kod Macdonaldovih romana. Ovdje joj netko zalupi i vrata u lice. Hej, to je sranje iz stvarnosti. I Kinsey vozi VW Bubu, zbog čega je obožavam. Ako ste za malo klasike i nešto drugačije, ovo je jako dobra stvar za baciti pogled na nju. Priča možda nije toliko atraktivna, ali ima svoje zavoje i nepredvidljivosti i na kraju ima zgodan mali preokret koji mi se svidio. Za pozitivan dojam dosta.