Arthur C. Clarke ; "2001 Odiseja u svemiru"

 

Arthur C. Clarke ; "2001 Odiseja u svemiru"

Idemo prvo riješiti jednu malu sitnicu s dnevnog reda prije nego prijeđemo na sve ostalo. 2001 Odiseja u svemiru nije ekranizacija 2001 Odiseje u svemiru. 2001 Odiseja u svemiru nije novelizacija 2001 Odiseje u svemiru. Okej, to je to, drago mi je da ste uživali u čitanju, vidimo se sljedećom prilikom. Što? Zbunjeni ste? Želite da vam pojasnim što sam mislio pod time? Film vam nije bio dovoljno jasan...? Ustvari, razumijem vas, nikome film nije baš previše jasan iako će reći da im je sve savršeno jasno. Dakle, ja i nisam baš neki preveliki obožavatelj dotičnog filma (već čujem kako se glasni BUUU podiže iz zadnjih redova) i nije mi najdraži SF koji sam ikada gledao. 2010 Odiseja u svemiru jest, ironično, ali to je tema za neka druga vremena. Film kao takav je fascinantan vizualni doživljaj, nešto nevjerojatno, pogotovo kada se u obzir uzme godina kada je snimljen, ali osim vizualnih stvari i zanimljivog koncepta same priče, jednostavno sam ravnodušan prema njemu. Sterilan je i hladan, nema emocija. Još uvijek čujem kako onaj BUUU sada postaje još glasniji, ali jednostavno ne marim. Nisam se povezao s likovima, nisam mario za njihove sudbine i, iskreno, tokom gledanja obično premotan uvod s majmunima i onaj dio Bowmanovog putovanja koji djeluje kao ozbiljan LSD doživljaj. Gledam film i divim se vizualima, pitajući se kako su, dovraga, to uspjeli snimiti. Mislim, znam kako su snimili većinu stvari, ima nekoliko dokumentaraca o tome, i ma kako neke stvari izgledale banalno, konačni rezultat je da vam oči ispadnu iz glave. Ali, to je to što se toga tiče. Još uvijek čujem onaj BUUU, još uvijek ne marim.

Što sam mislio pod tim da film nije ekranizacija romana, ali da ni roman nije novelizacija scenarija? Pa, oba su nastajala u isto vrijeme i roman, usprkos uvriježenom mišljenju da je došao prvi, došao je NAKON filma. Ali, Arthur C. Clarke ga je pisao tokom snimanja, točnije, on i Stanley Kubrick su na projektu radili četiri godine i za temelj je uzeta Clarkova priča, The Sentinel. Ista je ta priča, u debelo izmijenjenom obliku, postala uvodni dio romana. Da, onaj dio s majmunima, ALI, u romanu je to malo drugačije. Dakle, Clarke i Kubrick su bacali ideje lijevo-desno, navodno da su se malo i posvađali i tako to te je na kraju Kubrick radio neke stvari po svom, Clarke po svom. Projekt je trebao nositi imena obojice, ali na kraju je roman samo Clarkov, iako u njemu ima stvari koje je Kubrick izmislio, nešto što su obojica izbacili iz filma i tako to. Glavni konflikt, ako ga tako želite nazvati, bio je u pristupu materijalu. Kubrick je želio...pa, ono što je film; minimalno pojašnjenja (ništa, točnije) i neka si ljudi razmišljaju što je pjesnik time htio reći. Clarke je, s druge strane, želio da stvari budu jasnije. Zato su film i roman različiti; roman daje odgovore na dosta pitanja poradi kojih se puno gledatelja češka glavu i govori; WTF? Gomila ljudi nije čitala roman, što me ne čudi, pa znaju banuti u neku raspravu i reći – Aha, kada si tako pametan, ti filmski snobu, objasni mi zašto je HAL prošvikao i išao ubiti ljude? Pa, prijatelju moj, to je zato što HAL nije znao lagati. Imao je konflikt interesa, tajnu misiju koja se kosila s ovom koja je bila „paravan“ i zbog toga što nije znao lagati (jer strojevi rade stvari logično, oni ne improviziraju) ljudi su postali prepreka koju je trebalo ukloniti. Eto, objašnjeno. Pa, da, ti to znaš zato što čitaš, ono, Kubrick to nije rekao, to se nije dogodilo. I, da, isprike zbog ovoga, bilo je zabavnih rasprava u vezi tog filma i moj jedini savjet oko toga jeste; čitajte proklete književne predloške, knjige su uvijek bolje od filmova.

Ali, ovdje to i nije tako naglašena razlika. Roman za razliku od filma nudi neka pojašnjenja, što je istina, i ima tih nekih izmjena u radnji – Otkriće, brod, u romanu završi kod Saturna, u filmu kod Jupitera – ali što se tiče velike slike, i nisu toliko različiti. Pročitao sam ga još u srednjoj školi i svidio mi se, ali nisam na njega pomislio dobrih 20 godina sve dok, potpuno slučajno nisam uhvatio ovo izdanje gdje su sve tri Odiseje zajedno za sitnu lovu, pa me nekako povuklo da ih pročitam u komadu iako sam to već napravio prije. To su u globalu zanimljivi romani, ali ne zbog priče već puno lošijeg razloga; kako nešto tako kultno uspije pasti tako nisko, a napisano je od ruke istog pisca. Nije da je Sir Arthuru trebalo novaca (ili možda jest, nemam pojma) ali svaka je Odiseja korak natrag, pogotovo 2061 te 3001, koja je užasna i nepotrebna i kao da je nije on pisao.

2001 Odiseja je... zanimljiva po svemu. U njoj je Clarke pogodio toliko toga da je naprosto jezivo. Okej, nemamo bazu na Mjesecu, ALI imamo ekscentrike kao Elon Musk i Jeff Bezos koji imaju turistička putovanja u svemir. U jednom odlomku Clarke opisuje kako mu glavni lik gleda vijesti preko nečega što izgleda kao tablet i koristi se nečim što jako, jako, jako podsjeća na Internet. Mislim, Jules Verna zovu vizionarom, Verne ain't got shit on Arthur C. Clarke. HAL je toliko točno predviđanje kako će jednog dana kompjuterski sustavi upravljati ozbiljnom mašinerijom da vas uhvati strava. I to je roman koji je napisan prije nego su ljudi kročili na Mjesec i dok su kompjuteri bili veličine vašeg dnevnog boravka i podatke snimali na vrpce. Nije da je Clarke to sve isisao iz prsta, on je bio povezan čovjek (Bože, kako volim što mogu pisca SF-a predstaviti kao mafijaša) koji je dobivao uvid u dosta stvari koje su se radile (kao i Jules Verne, već kada ga spominjem) i bio je pametan lik koji je dosta toga...pa, kao da je vidio budućnost i tako napisao neke stvari – koje su danas točne do točke vražje vidovitosti. Paradoksalno, svaka druga Odiseja je pogađala sve manje i manje toga. Roman, kao i film, je podijeljen na tri dijela koji nemaju puno dodirnih točaka. Prvi, majmuni, ali ovdje je jasnije da je monolit (koji je kristalno bijel, iz nekog razloga) ugradio novo znanje primatima zbog kojeg su postali najopasnija živina na planeti. Drugi dio je dr. Floyd i dolazak na Mjesec i otkriće crnog monolita te treći dio, HAL i Otkriće. Zadnji dio bi bio jako dobar triler da cijeli roman nije napisan kao tehnički priručnik. Mislim, okej, malo ga pretjerujem, ali Clarke nije bio Robert A. Heinlein, nije pisao space opere već hard science fiction, pa je tu gomila opisa tehničkih stvari i kako iste funkcioniraju, što je ponekad prava davež, ali mu je stil pisanja toliko dobar da se čita s lakoćom, samo što ne nudi ništa zanimljivo, iako ima malo arome dobrog starog trilera, što mi se jako sviđa. Mislim, ništa se posebno ne događa, iako se događa, ako me razumijete. Za obožavatelje SF-a, ovo je ono što se mora pročitati, ali ako ste kalibrirani na malo više avan-turističke stvari i akcijske, ovo vam neće sjesti čak ni pod razno. Meni se svidio, ponovo, iako imam mali problem s tom tri dijela strukturom i što likovi nisu baš nešto posebni. Oni jesu opisani i imaju nešto karakterizacije, ali nisu baš pamtljivi jer, mislim, čak i Clarke piše da su David Bowman i Frank Poole ustvari isti u svemu tako da, to vam sve govori. No, zanimljiv koncept o prvom susretu, dobar „konflikt“ između čovjek i mašine, osjećaj stvarnosti i sjajan stil pisanja i detalji zbog kojih se jako lako zaboravi da je ovaj roman napisan prije zamalo 60 godina, čine ga vrijednim čitanja. Ako niste čitali, svakako bacite pogled. Mislim, imate prevedenih izdanja na bacanje, samo treba izabrati jedno.