Howard Swindle; "Ovisnost"

 

Howard Swindle; "Ovisnost"

Po preporuci i otkriću da postoji prijevod, ovo se jednostavno moralo podignuti i pročitati jer znate onu staru narodnu; knjiga je uvijek bolja od filma. Sada...evo vam prvo upozorenje - film je bolji od knjige. Film je UBOJICA MEĐU NAMA ili D-TOX ili kako god su ga već nazvali i spominjao sam ga nedavno. Sylvester Stallone je glumio žandara unutar zabačene klinike za odvikavanje od teških trauma i tamo je bio filmski ubojica, jedan od od onih koji mogu sve, od teleportiranja s mjesta na mjesto, pa do dizanja pet puta težeg mrtvog tijela za par minuta. Bilo kuda, ubojica svuda. I film je zbrka, željeznička nesreća, jednostavno je loš. Roman je nekako još gori, što je, priznat ću, teško za napraviti (iako postoje slučajevi gdje su filmovi bolji od romana po kojem su snimljeni) jer kako možeš zajebati jednu stvarno dobru premisu kao što je ova? Serijski ubojica u klinici za odvikavanje od alkohola? Okej, reklama je pomalo krivo navodeća jer ubojica nije tamo, ima ga posvuda, ali premisa je bila toliko dobra da je stvarno trebala ispasti dobra storija.

Gdje su stvari pošle krivo?

Odmah na početku, ako ćemo iskreno.

Naš junak je Sylvester Stallone. Ozbiljno, lik je opisan kao on u onim mlađim danima, samo što u romanu ima malo teksaško zatezanje u glasu i nosi kaubojke, ali je to Sly. Film i knjiga nemaju dodirnih točaka osim dvije; liku ubiju ženu i radnja je u toj klinici, ali ona nije negdje u snježnoj pripizdini već gradu, Dallasu, valjda. Naš junak Jeb Quinllan (ili Quinllen ....Quinlin, pasmater i ime) je žandar, jedan od onih američkih, sposobnih iako redovito krši pravila i, navodno, voli popiti pokoju više, ali je i dalje najbolji u svemu. Došlo je do intervencije; ili žena i posao ili rehabilitacija. Tu je prvi problem. Mi uopće nemamo dojam da je Quinlin teški alkoholičar koji ne može raditi svoj posao. On je cool cuger, znate, pijucka pivo i lomi ženska srca i sluša county muziku i lovi najopasnije kriminalce. Štoviše, kada dođe u kliniku, on uopće nema problema s odvikavanjem, nikakvi problemi s željom za pićem, apsolutno ništa. Jack Torrance je zvao i rekao da ti nisi jebeni alkoholičar. Roman ima zgodnu premisu da se ubojstva počnu događati na takvom mjestu, ali ono što romanu kronično nedostaje su opisi. Ta klinika ima samo ime i to je to. Čitatelj nema blage veze koliko je to veliko, koliko je tamo ljudi, kakva su pravila, ništa. Prva dva ubojstva su takva da ih pripišu prirodnim uzorcima, ali treće je scenski nastup, ona vrsta kakve rade filmski ubojice. Zašto promjena u načinu rada, nikada ne bude objašnjeno. Naš junak iznenada mora biti pušten iz klinike da bi uhvatio ubojicu. Spomene li se jednom da mu nedostaje alkohol? Ništa od toga. Zašto baš on mora biti taj koji će voditi istragu? Jer je bio tamo, to je to.

Drugi problem je šizofrena konstrukcija romana. 

Da, on prati taj jedan put; lik ima problema s cuganjem i treba se liječiti, dolazi ubojica. ALI... tamo je ugurano svega i svačega, od toga da mu kapetan štumpa ženu i do toga da mu želi smjestiti otkaz (valjda mu je žena toliko dobra) pa bi onda bio drama o pravilima liječenja, ali preskače sve bitno, kao borbu glavnog lika s ovisnošću, pa bi bio malo policijska proceduralka, no bez prave procedure. Onda bi bio ljubavna priča jer naš pastuh upozna zgodnu alkoholičarku na koju baci oko, iako je stranicu prije došao 'vamo da spasi brak... Ubojica je malo nevidljiv, tih i pritajen, ali onda počne raditi Michael Myers sranja jer...pojma nemam, odjednom valjda želi pažnju. Shvaćate kuda idem s ovim? Sve što bude uspostavljeno na jednoj stranici, na drugoj se preokrene. I da ne govorim sada puno o imenima jer ih ima jebeno velika gomila i jako, jako, jako teško je popratiti tko, što, gdje i zašto jer je autor uglavnom koristio prezimena te nijedan od njih nema nikakve osobnosti ili karakterizaciju. I digresije, o Bože, digresije. Inače ih volim, dodaju začin glavnom jelu, bilo da je o likovima, bilo o mjestu radnje, ali ovdje svaki sporedni lik dobije nekoliko odlomaka prazne priče i više nikada ne bude spomenut. Pojma nemam zašto, ali eto. Uz sve to mogu staviti i naš fini prijevod jer je netko jako volio ostavljati nazive u originalnom američkom. Roman se u originalu zove Jitter Joint, pojma nemam što to znači, neki sleng za kliniku, koliko sam shvatio - to nije ime - ali ga naši junaci koriste u originalu kao da jest. Dobro došao u Jitter Joint. Pa onda se događaju stvari tipa; Quinlin se brinuo kako će internal affairs reagirati na bla, bla, bla...Što nedostaje dobrom starom "unutrašnji poslovi"? Mislim, to jest prijevod tog policijskog odjela. Zvuči kao oni kvazi influenceri koji ne znaju otvoriti usta i beknuti nešto bez engleske upadice jer misle da ih to čini više svjetskom osobom. I to je to, patio sam se romanom skoro dva tjedna, što zbog malo vremena za čitanje, što zbog dosadno izvedene inače dobre premise. Swindle je novinar, koliko sam shvatio i takav mu je stil pisanja. Nije da je loš, ima tu sažetosti i efikasnosti, ali je malo previše sažet jer ovo ipak nije novinarski članak. Roman ima nastavak, ali nije preveden (i da jest, ne bi ga čitao) i onda je Jeb Quinlin otišao u zaborav jer je čak i autor shvatio kako on nije dobar lik koji bi nosio nekakav dugački serijal. A kolika je film bio katastrofa govori vam i činjenica kako su na koricama napisali da je po tome snimljen film u režiji Jima Gillespiea - koji je nitko i ništa - i uopće nisu spomenuli Stallonea za kojeg su čuli svi živi i neživi. Toliko o uspješnoj reklami.