Ian Fleming; "Casino Royale"

 

Ian Fleming; "Casino Royale"

The name is Bond, James Bond.... i ja sam ornithologist. Mislim, da, slavni književni junak je dobio ime po stručnjaku za ptice Kariba i zato što je Ian Fleming htio da zvuči više kao vozač kamiona, a ne tajni agent. Ironično, ime je postalo sinonim za najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu. Bio je već red da spomenem i nešto književnog vezano za Bonda, pa kud ćeš bolje nego prvi roman u kojem se pojavio. Casino Royale (ne Dr. No) bio je prvi u nizu od jedanaest romana i dvije zbirke priča koja je Fleming za života napisao, bez da sada računao ono što su radili drugi pisci. I zamalo nije bilo ništa od toga. Vidite, stari je Ian imao nekih sumnji da njegov prvijenac nije tako dobar te ga možda ne bi trebao ni objaviti. Nekoliko prijatelja mu je savjetovalo da ipak pokuša, prijateljica-dvije su mu rekle da to napravi pod pseudonimom, pa se tako neće blamirati kada roman propadne. James Bond nije imao baš sjajnu budućnost, ali postojao je interes i kada je izašao u javnost, prodavao se solidno (ništa spektakularno) i kritike su bile povoljne, s time da je Fleming bio uspoređivan s Raymondom Chandlerom. Ja baš i ne vidim tu neku sličnost, Fleming ima malo oštriji i jasniji stil, ali da, obojica znaju zalutati u te malo poetske opise stvari oko njihovih likova.

Ako ste gledali poznati film onda znati i o čemu se radi samo što roman ima jako manje akcije. Bond je na zadatku, kockarskom, mora očistiti lik pod nadimkom Le Chiffre kako bi ovaj pobjegao u ruke Mi6 i otkucao svoje kriminalne pajdaše. Najveći dio radnje se odvija upravo u spomenutom casinu i ovo je Bond roman koji stvarno ima slabo akcije, gotovo ništa, pa je pravo čudo kako je prerastao u tako poznati akcijski serijal. Ipak, ima pravih špijunskih stvari u njemu, Bond je relativno mračan lik, profesionalac, nimalo kakav je u filmovima. Radnja ima sličan kraj kao i film, otkrije da ga je netko blizak prevario i tu ga promjeni, jednostavno prestane vjerovati bilo kome oko sebe. Taj dio romana mi je bio ponešto bezveze, ako ćemo iskreno. Vesper Lind, djevojka s kojom mora raditi i zbog koje doživi par neugodnih sranja, na kraju se ubije zbog grižnje savjesti i to dolazi samo tako u radnju, preokret koji jednostavno djeluje zbrzan i trebao je imati emocionalnu težinu, no u romanu je baš i nema. Ako niste obožavatelj dugačkih opisa kartaških igara koje ne razumijete (baccarat, nemam pojma kako se to igra) neće vam biti zanimljivo, pa nije ni čudo kako roman nikada nije bio pravo ekraniziran, ne sve dok ga nisu natrpali s gomilom fizičke akcije.

Ali, roman nije dosadan. Fleming ima zanimljiv stil pisanja, kratki i sažeti, vidi se da je dugi niz godina radio kao strani dopisnik, a bome se i vidi kako je i sam bio u službi njezinog veličanstva, pa su poglavlja brza, informativna i nisu dosadna. Za prvi roman, ima jako dobro izbrušen stil koji su ljudi dobro prihvatili i to je s razlogom. Ipak, i dalje mi je zabavno kako on sam nije vjerovao da je napisao dobar roman. Napisao ga je, istini za volju, jer je imao nekih strahova u vezi predstojećeg vjenčanja, pa je Bond bio neka vrsta fantazije o vječnom momačkom životu. I nije baš vjerovao da će drugi uživati u tome kao on, što je zanimljiva sitnica jer kada gledate neki intervju s njim, čovjek je bio čvrst i samopouzdan kao stijena, ni traga sumnji u vlastite spisateljske sposobnosti. Vrijedi spomenuti i da je imao "štelu" kod objavljivanja, rođenog brata, koji je isto tako priznat pisac, pa ga je on ubacio kod sebe u izdavačku kuću. Nišra bez malo veza. Ipak, romani su se prodavali korektno, postojalo je čitateljstvo, a kada su došli filmovi, sve je postalo povijest. Ako niste čitali, svakako preporučavam, knjige i filmovi su dva različita svijeta, a Fleming je bio dobar pisac, što jest, jest, nije bez razloga postao jedan od uzora generacijama koje su dolazile, a i zgodno je vidjeti kako se književni Bond razlikuje od onog filmskog.