Dean Koontz; "Jedini preživjeli"

 

Dean Koontz; "Jedini preživjeli"

Dean Koontz je lik koji je točno predvidio neke jako čudne stvari iako ne baš u kontekstu u kojemu bi mogli pomisliti na prvu. U "Čudnom Thomasu" glavni negativci planiraju napasti trgovački centar i poubijati što više ljudi samo zato jer... žele slavu. Istina, roman je reflektirao pucnjavu u Columbineu, ali ono što je došlo kasnije bilo je tri puta gore nego Columbine. Manijaci kao Eric Harris i Dylan Klebold počeli su nicati kao gljive poslije kiše, kulminirajući kada je Seung-Hui Cho u Virginia Techu ubio čak 32 ljudi. Svakodnveni psihopati, oni bez super moći, postali su neka vrsta Koontzovog fortea i to je jedan od razloga zašto su mi njegovi romani za nijansu draži od Kingovih - on prati svakodnevicu i stvarni manijaci s oružjem strašniji su od paranormalnih. I jednako tako je skoro predvidio rušenje Blizanaca. Doduše, ne toliko Blizanaca koliko upotrebu putničkog aviona za ubijanje što većeg broja ljudi. Slično je napravio i Tom Clancy, a kako je Clancy bio ho-ruk, team Amerika, naprijed naši tip pisca, njega su zvali da komentira događaje dok Koontz nije dobio ni spomena. Zato što ovo nije Jack Ryan roman već fantastika, triler i horor. Jbg-a...

Uglavnom, ovo je roman iz 1997 i sjajan je primjer onoga što je najveći problem kod dosta Koontzovih romana. Do pola ga čitate u dahu, ne ispuštate ga iz ruke, i onda uđe u treći čin i stvari se kompletno raspadnu. Ipak, bolji je od "Pod svjetlom mjeseca" bez zadrške...samo što nije toliko dobar da bude odličan. Priča nas upoznaje s Joe Carpenterom, čovjekom koji je izgubio ženu i dvije kćeri u avionskoj nesreći. Još uvijek skrhan tugom i izvan filma, što bi se reklo, ne može se pomiriti s činjenicom da njegove obitelji više nema, ali ni s objašnjenjem koje je istraga dala o nesreći. I onda upoznaje nepoznatu ženu koja tvrdi da je preživjela istu. S njom je preživjela i djevojčica koja bi mogla biti Joeova kćer. I progone ih tajnoviti ljudi. Joe, novinarska lafčina, odluči istražiti stvar do kraja i pokušati dokučiti o čemu se radi. Ako vam kažem nešto više od ovoga, zeznut ću vam užitak čitanja, pa ću sada stati sa detaljnim sadržajem i nabaciti neke općenite stvari koje možete pronaći u romanu; Vlada, CIA, eksperimenti na djeci i, naravno, groznu avio-nesreću za koju se pokaže da je itekako namjerno izvedena od strane neke huš-huš organizacije.

Dakle - što valja? Cijeli uvod, početak zapleta, komadina sredine, likovi i scary scene. Kada mi je došao pod ruke, nisam ga ispustio dok ga nisam pročitao, pa mi je došlo da ga zavitlam u zid i počnem skakati po njemu i vikati - kako možeš sjebati tako dobar uvod, KAKO! Istini za volju, treći čin nije toliko loš, malo ga pretjerujem, ALI jeste poprilično jer kada jednom shvatite što se točno događa, imate upitnik iznad glave - Zar je to to? Ne samo da je debelo ispod razine prvog dijela romana već je razrješenje toliko smušeno da ne možete da se ne zapitate nije li Koontz možda planirao i nastavak jer iako se priča završi...ne završi se baš onako kako bi inače završili takvu priču. Ja bi sve poubijao na kraju, pa tko preživi pričat će, no ovdje se išlo drugačijim putom. Također, od udovca skrhanog tugom dođemo do eksperimenata nad djecom i svašta nešto - da vam ne otkrijem detalje - i to djeluje kao ogromni zaokret u radnji (ali ne toliko izvan Koontzove domene, već je radio slične stvari) te opet dobijete osjećaj da nije znao kako točno završiti priču.

Sada kada sam sve zacrnio, reći ću da se u romanu osjeti kako ga je pisao s voljom i nekim žarom, puno većim nego što će pisati kasnije. Puno ljudi prigovara da je spor i razvučen i da je glavni lik previše nezanimljiv i sav taj jazz. Joe nije akcijski junak, on je novinar, a roman se jako dobro nosi s njegovom tugom i, da, to je motiv koji nosi debeli komad radnje. Ne znam, meni nije djelovalo ni pretjerano ni forsirano, niti mi je bio naporan. Jednom kada prebaci u veću brzinu i uvede misteriju, postane odličan. Mislim, savršen. Jer, treba znati upecati publiku i Koontz je ovdje pogodio središte. Da li mu je kćer preživjela pad aviona? Znam slučaj gdje se upravo nešto slično dogodilo, mislim da isti događaj i Joe spomene u radnji. Da li je to moguće? Koontz odmah usput proširuje misteriju jer ubacuje neke jezive scene. Najviše pamtim opis nekog razgovora i žena jednostavno popizdi te si lice zalije vrućim petrolejom ili nečim sličnim. Samo tako, vrišteći ugura ruke u tekućinu i zalije si lice kao da si ispire lice hladnom vodom. Brutalno, jezivo i pasmater napeto jer nemate pojma što se događa - kasnije se dozna, bez brige. Tu je opet osjećaj Kalifornije. Ne znam zašto, ali obožavam njegove opise, baš detaljno dočara to područje, način života i arhitekturu. Vjerojatno ga nesvjesno kopiram kada pišem o Slavoniji jer ma koliko mu roman bio loš, znam da će taj dio pogoditi kako treba. I nemam pojma zašto, ali roman mi je imao i vibracije zgodne epizode Dosjea X. Vjerojatno zato što je onda serija baš kretala i bio sam ovisnik o njoj.

Uglavnom, bacite pogled, preporučavam ga bez brige, ali upozoravam da će vam treći čin biti debelo ispod prva dva. AKO niste skloni čitanje, nema brige, postoji mini-serija. Neću reći da je loša jer...istini za volju, i nije toliko, samo je scale down za razliku od romana, nema krvavih i nasilnih scena, a kako je riječ o TV filmu nema ni nekih efekata. No, može se pogledati jer ima dovoljno akcije da ne bude dosadna, a i gomila poznatih faca je u njoj. Moj miljenik Dr. Cox, aka John C. McGinley je u njoj, što ga čini veteranom Koontzovih adaptacija jer glumi i u mini-seriji "Žestina". Vjerojatno bi je mogao pogledati i ponovo, nisam ima sigurno 15 godina. Eto, to je to za ovu priliku. Za svakoga po nešto....

Stephen King; "Doktor Sleep"

 

Stephen King; "Doktor Sleep"

Već su me nekoliko puta ljudi upitali hoću li napisati nastavak Odjeka i odgovor je uvijek isti; ta priča nema mogućnosti za nastavak. Mislim, da mi netko ponudi par tisućica, smislio bi već nešto, složio priču, ubacio što treba i ne treba i to bi bilo to. Odjeci 2; Ovaj put je osobno. Ali, to se neće dogoditi jer kada sam ga pisao, bila je to jedna priča, početak i kraj i...pa, kraj priče, to je to. Mislim da je isti odgovor imao i Stephen King prije 40+ godina kada je napisao Isijavanje, što nas je nekako dovelo do toga da taj roman ipak dobije nastavak. Pa, neku vrstu nastavka. Skuhajte si kavu, ljudi, i pripalite cigaretu jer ovo će malo potrajati. Dakle... Doktor San (jedan od lošijih naslova Kingovih romana) ponovo je došao malo pod svjetla reflektora zbog prošlogodišnjeg filma i moram priznati da mi se svidio više nego sam očekivao da hoće. Dobra glumačka ekipa, dobra režija i vrijedi spomenuti da se film i roman razilaze pred kraj jer film se povezao s Kubrickovim Isijavanjem dok se roman nadovezuje na književnu verziju, onu gdje je hotel Vidikovac sravnjen sa zemljom. Ako niste pogledali, preporuke, a može i pomoći dok čitate roman jer likovi odmah imaju svoja lica i savršeno su odabrani. Roman...pa, on je malo drugačija priča.

Prije nekih desetak godina (zar je već prošlo toliko?) horor majstor napravio je nešto zanimljivo; dao je publici da odaberu što bi sljedeće voljeli čitati. Išlo je to nekako ovako; Dragi moji, striček Stevo je danas dobre volje i široke ruke, pa odaberite što bi sljedeće čitali. Danas su nastavci u ponudi. Novi dio Mračne kule ili nastavak Isijavanja? FYI, napisao je oboje tako da... Uglavnom, nastavak je za glavnog aktera imao Dannyja Torrancea, sada odraslog, i jednako pijanog kao i tata mu, koji odluči srediti život i u procesu pomoći mladoj curici s isijavanjem da pobijedi zlu skupinu energetskih vampira. Nije to rekao tako, doduše, samo je spomenuo epsku borbu između dobra i zla, znate već, ono što čitatelji vole vidjeti. I moja prva pomisao je bila; Treba li Isijavanju nastavak? Odmah potom je bilo; Može li taj roman uopće imati nastavak? Ispalo je da može, iako je ono „nastavak“ pomalo uljepšavanje nego stvarna fakta. Nastavak podrazumijeva nastavljanje neke priče i recimo da taj dio pokriva ono o odraslom Danny-Boyju, ali sve ostalo ima jako malo veze s prvim romanom. Što nije nužno loša stvar jer djeluje više kao novo poglavlje, svježa stvar...osim što između redova možete pročitati da je King taj roman smislio pomalo navrat-nanos i da je u njega ubacio stvari koje A) nisu uopće zamišljene da budu dio Isijavanja, i nemaju gotovo nikakvog smisla. Na to se budemo još vratili...

I, tako. Danny (Dan, zovite ga Dan, više nije klinac) provodi dane u alkoholnim parama sve dok ne udari u samo dno i put ga odvede do malog gradića, gdje napokon odluči povući ručnu kočnicu i srediti svoj život. Paralelno s time, u drugom gradu se rađa Abra, curetak koji će desetljeće kasnije postati Anakin Skywalker i donijeti ravnotežu u isijavanje. To vam je Star Wars referenca, moji čitatelji, ali ne slučajna jer roman stvarno predstavlja Abru kao čudo od djeteta, jednu i jedinu kojoj isijavanje odlazi izvan mjere pošto ona može sve. I tu dolazimo do prvog problema s romanom. Film ga je imao isto, ista stvar. Abra je premoćna. Telekineza, telepatija, mentalne projekcije, čitanje misli, pomicanje predmeta, čak fizičko ozljeđivanje ljudi u snovima... ona sve to može. Premotavanje do snijegom zatrpanog hotela Vidikovac... Isijavanje tamo nije igralo veliku ulogu i više je bila naznaka da je mali Danny otvoren viđenju stvari koje obični ljudi ne mogu vidjeti, ali to je bilo uglavnom sve. I telepatija na daljinu, da, i to je bilo. To je bila priča o zlom hotelu i duhovima i tako tome, samo isijavanje je bilo kao mali dodatak koji, kako rekoh nikada nije igrao veliku ulogu u samoj radnji. Ovdje je to Sila ili moć u obliku X-Mana. Use the Force, young Danny... opet Star Wars referenca jer Evan McGregor je tamo glumio mentora mladom Darth Vaderu, a ovdje glumi skoro mentora mladoj Abri. Evan i ta čuda od djece, baš mu je krenulo. Uglavnom, Abra može sve i to ubija napetost, doslovno. Ona zamalo sama sredi Pravi čvor iako je u knjizi ipak prikazana više kao pravo dijete nego kao u filmu, gdje bi doslovno mogla biti učenik kod Profesora X-a (X-Man referenca, ako brojite) i to je dobro jer film ju je prikazao kao...ne baš dijete po ponašanju. Negativci dolaze, velika bitka se sprema i, oh, slatke li ironije, ona će se odigrati na mjestu gdje Pravi čvor parkira svoje kamp-kućice. Mjestu gdje je nekada stajao Vidikovac, fanovi vole reference na originalni roman. Da li je ovo dobar roman? Pa, da, mogu reći da jest, pročitao sam ga bez muke. Da li je ovo roman bez mana? Ni blizu, a usuđujem se reći da nije ni dobar nastavak. Ovo je super roman...ako ga ne gledate kao nastavak Isijavanja, ako vam je tako lakše, i osobno mi je ta povezanost više smetala nego bila po volji.

Pravi čvor su zanimljivi negativci, to ću odmah priznati. Oni su nomadska skupina koja putuje u kamp-kućicama i lovi ljude s isijavanjem da bi ih pojeli...pa, isisali tu esenciju jer tako imaju vječni život. Dobro su opisani, pomalo su jezivi, fora je taj dio da stalno putuju i... iz aviona je vidljivo da oni uopće nisu bili zamišljeni da budu u ovom romanu. Pretpostavljam da se dogodilo sljedeće. Striček Stevo, kao i svi pisci, ima mali ormarić u koji baca ideje i skice za stvari koje bi mogao negdje iskoristiti. Vjerujem da nije imao pravo mjesto za njih, ali su dovoljno zanimljivi, pa ih je ubacio ovdje i iz običnih vampira pretvorio u vampire koji uzimaju isijavanje iz ljudi. Oni su mali dio narativnih problema koje ima Doktor Sleep (stvarno grozno ime za naslov) i time dolazimo do onih stvari koje nemaju baš previše smisla. Vidite, Pravi čvor je tu već poduže vrijeme, skoro 200 godina, i imaju jako dobar radar za ljude s jakim isijavanjem. Ni mladi Danny niti Dick Halloran nisu znali za njih jer, pa... oni su izmišljeni za nastavak, u prvom romanu je težište bilo na drugačijoj priči. I oni osjete Abru, ali nikada nisu osjetili Dannyja koji je također bio čudo od djeteta? King to nikada ne objasni u romanu, jednostavno – nikada se nisu susreli, pa su tako „promašili“ Dannyja. Isijavanje više nije cool rijetka stvar. Kako kažu ovdje, ono je poprilično raširena pojava i razlika je samo u tome koliko netko isijava. To je zato da se opravda postojanje Pravog čvora jer da je tako rijetko, oni ne bi postojali. I Jack Torrance je od alkoholičara postao nasilnik koji je mlatio ženu. Jebote, ne. Jack je bio alkoholičar koji je sinu slomio ruku u jednom navratu. Iskreno, Jack meni nikada nije bio negativac u pravom smislu riječi, više je bio lik koji je pao pod loš utjecaj hotela, ali koji se trudio ispraviti stvari, pa je na kraju tako i spasio istog tog sina tako što je digao hotel u zrak umjesto da ga ubije. Ovdje je...o, da, tata je bio zli pijanac koji je redovito mlatio mamu. To nikada nije spomenuto u prvom romanu i taj „preokret“ je, ako pazite na detalje, stvarno besmislen, da ne kažem glup.

King je očevidno izgubio svoj spisateljski mojo, eto, rekao sam i to naglas. Ne shvatite me krivo, on je i dalje strašan pisac kojeg ću čitati do kraja života, ali ovdje je, kao i u Buđenju, jasno da je došao na onu razinu stvaranja gdje je stvar pisanja postala rutinska. Nema onog pravog žara. U oba romana, Buđenje i Doktor Sleep, likovi imaju problema s ovisnošću i u oba se toga riješe kroz par stranica. Isijavanje, original, pak može biti oda problemima s ovisnošću. King se onda i sam borio s istom, pa je logično da je o tome pisao sa strašću. Sada, 30 godina kako je čist, piše o tome klinički, hladno i tek toliko da se spomene. Zanatski je sjajno napisan, dobar povratak u formu, reklo bi se (bolji nego Buđenje) ali jasno se vidi da je napisan zanatski i bez neke prave strasti. Rekavši to, odmah ću reći da mi se svidio. Danny Torrance mi je skočio na drugo mjesto omiljenih Kingovih likova jer, svaka mu dala hladne vode s bunara, on zna kako opisati dobrog čovjeka. Danny ima svoje demone, ali se nosi s njima i kada je interakciji s drugim ljudima, kao da zrači dobrodušnošću, što mi se jako svidjelo. Pravi čvor i Rose the Hat su dobri negativci – u pogrešnom romanu, ali su sve-jedno dobri i svidjelo mi se njihovo nomadsko putovanje po autocestama. Nisam preveliki obožavatelj široke radnje kod Kinga, on je najbolji kada se drži jednog mjesta i kratkog vremenskog razdoblja jer onda napravi pravi horor. Kada mu radnja ide preko pola Amerike i kroz skoro 20 godina trajanja, pogubi se u detaljima jer ih... pa, ne predstavlja ih čitatelju, no, opet, ovdje mi je to bolje nego u Buđenju iako su, tehnički gledano, ti romani narativno jako slični – zato su mi se i svidjeli. Vrijedi spomenuti da ako niste navikli na njegov stil pisanja okolo-naokolo-pa-na-mala-vrata ovo će vam biti dosadno jer se ne događa ništa baš značajno do zadnjeg čina. Ima jeze, ima finih stvari, ali općenito... prazna priča o prolasku života glavnih likova. Hej, ja nemam problema s izgradnjom napetosti i pripreme za glavni obračun, ali ako imate nisku toleranciju za dugačko pisanje o ničemu, ovo zaobiđite. Uglavnom, povoljan dojam, kako rekoh, svidio mi se, iako neće biti za svakoga niti će svima leći isto. Za kraj mala zabavna sitnica. Spomenuo sam Buđenje. Pa, redatelj filmske verzije Doctor Sleep radi filmsku verziju i Buđenja. Kako je ova prošla bila sjajna, ne očekujem ništa manje i od te da bude isto dobra.

Dean Koontz; "Lice"

 

Dean Koontz; "Lice"

Evo jednog romana koji mi nije ni na nebu, ni na zemlji...pluta negdje između toga. Zašto? Jer nije loš, svidio mi se, ali ima nešto u njemu što je apsolutno nepotrebno i, po mom skromnom čitateljskom dojmu i velikom Koontzovom fanu, poprilično iskrivilo radnju. Nedavno sam negdje pročitao par komentara o nekom romanu koji je toliko dobar ili toliko loš, ovisi koji komentar pročitate, zbog nadnaravnog kraja koji je, opet, ovisi koga pitate, ili nakradno priljepljen ili sjajno ubačen. Nemam pojma, nisam čitao, ALI jesam Kingovog Uljeza i nije mi se svidio. Ponajviše zato jer je to ispočetka čistokrivni krimić s nemogućom premisom za riješiti...da bi onda otišao u nadnaravno i izvukao zeca iz šešira. To baš i ne ide tako jer ispada kao da autor ni sam nije znao kako razriješiti čvor, pa ga je fino presjekao. Koontzovo Lice ima jedan mali, sličan problem...do kojega budemo došli.

Ako niste čitali, ovo je storija o Ethanu Trumanu, bivšem policajcu koji sada radi kao stručnjak za osiguranje na velikom utvrđenom imanju poznate filmske zvijezde. Svi ga zovu "Lice", ergo, naslov, a vi si slobodno zamislite nekoga tipa Tom Cruise ili Will Smith, to je taj tip zvijezde. Megapopularan, svjetski poznat, nema vremena za klinca, stalno je u pokretu i sav taj jazz. Klinac je dobar s Ethanom, pa je i to jedna linija priče. Druga je da takvi kao Tom Cruise imaju gomilu obožavatelja i onih... ne toliko velikih obožavatelja. Vladimir Laputa je jedan od ovih potonjih, ali je ujedno i anarhist i voli zamišljati svijet u plamenu i ostale zabavne stvari. Laputa želi oteti klinca i raditi mu loše stvari. Da bi to napravio, mora provaliti u teško utvrđeno imanje. Tu je i misterije šest crnih kutija koje netko šalje. Pripreme se pripremaju, obračun slijedi.

Daklem, ovo je triler. Pomalo banalne radnje, istini za volju, poremećeni obožavatelj se želi dočepati zvijezde i tako to, ali Koontz je spretan pisac, pa je to čitljivo. Na kraju postoji nešto što me iznenadilo, na pozitivan način. Naime, način na koji će krimić provaliti u imanje je jednostavan, ali tako kreativan da sam njega najviše i zapamtio od cijele priče. Jer, likovi nisu ništa novo. Ethan je klasični Koontzov lik; bivši nešto, ima tragediju na ramenima, o kojoj sve doznamo, nije baš jak u suradnji sa svijetom. Ima tu i malo rastezanja, nabijanja broja riječi, ali Koontz je, kako rekoh spretan pisac, pa ako ga volite, čita se s lakoćom. I sada dolazimo do problema. Moram otkriti neke dijelove radnje, pa ako niste čitali - STOP. Nešto se događa kroz radnju, čudne stvari. Opisat ću vam jednu scenu da shvatite kontekst. Ethan prati trag do jednog stana. Ulazi, ali lik ga iznenadi i završi mrtav. Osim što nije jer sjedi u svom auto točno ispred stana, još nije ni izašao iz njega. I meni je to bilo cool. Ima li vizije? Šesto, sedmo, spisateljsko čulo? Okej, I'm in, brother. Na kraju postoji objašnjenje kako je njegov frend, gangster, kojeg ni ne vidimo, koji je i umro, radio nešto s vremenom. I meni je to bilo očajno objašnjenje. Dakle, duh mu je sve objasnio. Nisam otkrio sve, ni blizu, ali da znate u čemu mi je bio problem s ovim romanom. To objašnjenje. Same čudne stvari su fora jer nikada niste svjesni odigrava li se to za stvarno ili u Ethanovoj glavi, ali jednom kada se objasni--- skoro bi bilo bolje da se nije ni događalo jer ovo funkcionira kao zgodan triler. Ako niste čitali, preporuka. Ima jako puno lošijih stvari od ovoga.

Kim Stanley Robinson; "Ledeni hram"

 

Kim Stanley Robinson; "Ledeni hram"

Jeste ikada gledali film Kontakt? Jodie Foster u prvom kontaktu s novim oblikom života? Možda ste čitali (da, postoji jako poznati roman od Carla Sagana) ako već niste gledali? Zanimljiv je i dobar, ima taj malo uvrnuti kraj gdje niste točno sigurno što se u stvari dogodilo. Kao, sve je završilo u dvije sekunda, ali onda – zašto je kamera snimala šesnaest sati materijala? To mi je bilo jako cool, da pustiš gledatelja da sam nešto zaključi, a ujedno je tu i misterija koliko je sve to bilo stvarno, a koliko dobro smišljena podvala. Ledeni hram ima nešto slično u radnji, no volim ga zbog nekih drugih stvari. Inače, ljudi ga baš i ne vole, dosadan im je i ne vole što kraj nije baš nacrtan tako da ga mogu i petogodišnjaci shvatiti. Ovo je....misterija, gotovo krimić jednim dijelom, ali prava misterija koja započinje pobunom u svemiru. Grupa likova odluči pobjeći od lošeg režima koji vlada na Marsu i uputiti se prema zvijezdama. Naš prvi lik, Emma, znanstvenica, isprva je neodlučna, no kroz neko vrijeme odluči pomoći pobunjenicima, no ne odlazi s njima već se vraća na Mars, gdje se razvila prava oružana pobuna. Vlada ima drastično rješenje, dignuti sve što mogu u zrak, pa tko preživi, pričat će. Drugi dio romana prati starog arheologa koji se nakon 300 godina vraća na Mars da počnu arheološka iskopavanja starog grada i pokušaju dokučiti što se točno dogodilo za vrijeme pobune i tko je tu pravi negativac; pobunjenici ili Vlada i tko je ubio gomilu nevinih ljudi. U toj istrazi, arheolog slučajno pronalazi dnevnik znanstvenice s početka gdje je opisala odlazak broda među zvijezde. Baš nekako u to vrijeme, ekspedicija na Pluton otkrije ledenu konstrukciju koja podsjeća na Stonehenge. Jesu li to na-pravili pobunjenici koji su pošli prema zvijezdama ili mali zeleni? I treći dio romana prati unuka od arheologa, koji ide na Pluton vidjeti Ledeni hram. No, da li je on prava stvar ili je sve to bila dobro smišljena podvala tajanstvene žene koja živi povučeno na svemirskoj postaji u orbiti oko Saturna.

Ukratko, ovaj roman ima sve. Akciju, misteriju, zagonetku, okus nekakvog realnog i uzemljenog svijeta budućnosti, sve do fino rašireno da bude svega dosta. Prvo ću riješiti neke male mane za koje nisam siguran jesu li namjerne ili slučajne. Osobno, nisam volio glavne likove, nikog osim zadnjeg, unuka od arheologa. Emma, prvi lik, je tipični ženski lik kakve danas viđamo posvuda; Mary Sue. Iako nema ljubavnog trokuta, gdje bi se dva mužjaka tukla za njezinu pažnju, ima dvije posade koje je baš ne vole. Ona je ideal, gotovo savršena, moralna i časna, uz neke male sumnje, naravno. I kada odluči pomoći pobunjenicima, njezina posada je vidi kao izdajnika dok je pobunjenici vide kao špijuna. Uglavnom, da, moglo bi vam to malo smetati, ALI to ima dobru isplatu kada pronađu njezin dnevnik jer stvarno djeluje kao književni lik, što kasnije ima JOŠ bolju isplatu kada se počne postavljati pitanje da li je sve to istinito ili ne. Lik Arheologa je...um, treba ga prihvatiti. Star je nekoliko stoljeća (ljudi su pronašli način da si produže životni vijek – ima zanimljiva podtema u romanu o tome kako tako dugačak život zeza sjećanja, da ljudski mozak nema toliki kapacitet, nešto kao memory-kartica koju morate povremeno očistiti, žrtvovati manje vrijedna sjećanja) i čangrizav je, ne baš ugodna osoba. Krut je i ukočen, reklo bi se, čovjek koji živi samo za svoj posao, što pak postane zanimljivo jer kada pronađe Emmin dnevnik, postane pravo opsjednut njome i cijelom tom pobunjeničkom pričom. Njegov unuk, treći glavni lik, mi je bio najbolji jer je bio umjeren. Sve normalno i sa zdravom količinom logike i razuma, ali opet je dovoljno otvorena uma da će sve prihvatiti ako ima smisla.

Kako rekoh, ovo se dosta ljudi ne sviđa, pa očekujem i da će dosta vas ovo preskočiti. Vrijedi reći da roman zna vući noge u radnji jer je Kim Stanley Robinson tehnički potkovan pisac, pa ima jako puno toga objašnjenog, stvarnost letenja kroz svemir i taj osjećaj stvarnosti mu daje dosta na zanimljivosti, no isto tako zna biti zamorno za čitati koliko životinja mora biti na brodu da bi se imalo što klopati kroz mjesece koji dolaze. Kraj također nije jasno nacrtan i baš čisto objašnjen. Ljudi očito ne vole misliti svojom glavom. Shvaćam, lijepo je nakon toliko stranica dobiti nekakvo rješenje, ali ponekad je malo misterije i zamišljanja dobra stvar, što neće svima odgovarati. Likovi su...pa, objasnio sam vam. Ili će vam se svidjeti ili neće, toliko je jednostavno. Ima sve to svoju isplatu dolje niz cestu kako čitate, ali treba doći do toga. Osim toga, meni je ovo bilo sjajno. Središnji dio mi je bio vlažni san kao pisci, sjajna misterija koja se razotkriva kroz arheološko istraživanje, svi mali tragovi, zarušene zgrade – pomalo kao kada su ljudi otkrili Pompeje i počeli slagati sliku kolika je ta katastrofa bila velika. I osobno mi se sviđalo što je tehnički SF roman, ali to nisu bili dominanti dijelovi i nisu me udarali po glavi time već je to bilo jednostavno okružje u kojemu se nešto odigrava, nešto što praktički i nema veze s SF romanima (stvar koju sam pokušao napraviti i u vlastitom romanu). Ako ste za malo avanture, ovo bez pardona preporučavam.

Ian Fleming; "Casino Royale"

 

Ian Fleming; "Casino Royale"

The name is Bond, James Bond.... i ja sam ornithologist. Mislim, da, slavni književni junak je dobio ime po stručnjaku za ptice Kariba i zato što je Ian Fleming htio da zvuči više kao vozač kamiona, a ne tajni agent. Ironično, ime je postalo sinonim za najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu. Bio je već red da spomenem i nešto književnog vezano za Bonda, pa kud ćeš bolje nego prvi roman u kojem se pojavio. Casino Royale (ne Dr. No) bio je prvi u nizu od jedanaest romana i dvije zbirke priča koja je Fleming za života napisao, bez da sada računao ono što su radili drugi pisci. I zamalo nije bilo ništa od toga. Vidite, stari je Ian imao nekih sumnji da njegov prvijenac nije tako dobar te ga možda ne bi trebao ni objaviti. Nekoliko prijatelja mu je savjetovalo da ipak pokuša, prijateljica-dvije su mu rekle da to napravi pod pseudonimom, pa se tako neće blamirati kada roman propadne. James Bond nije imao baš sjajnu budućnost, ali postojao je interes i kada je izašao u javnost, prodavao se solidno (ništa spektakularno) i kritike su bile povoljne, s time da je Fleming bio uspoređivan s Raymondom Chandlerom. Ja baš i ne vidim tu neku sličnost, Fleming ima malo oštriji i jasniji stil, ali da, obojica znaju zalutati u te malo poetske opise stvari oko njihovih likova.

Ako ste gledali poznati film onda znati i o čemu se radi samo što roman ima jako manje akcije. Bond je na zadatku, kockarskom, mora očistiti lik pod nadimkom Le Chiffre kako bi ovaj pobjegao u ruke Mi6 i otkucao svoje kriminalne pajdaše. Najveći dio radnje se odvija upravo u spomenutom casinu i ovo je Bond roman koji stvarno ima slabo akcije, gotovo ništa, pa je pravo čudo kako je prerastao u tako poznati akcijski serijal. Ipak, ima pravih špijunskih stvari u njemu, Bond je relativno mračan lik, profesionalac, nimalo kakav je u filmovima. Radnja ima sličan kraj kao i film, otkrije da ga je netko blizak prevario i tu ga promjeni, jednostavno prestane vjerovati bilo kome oko sebe. Taj dio romana mi je bio ponešto bezveze, ako ćemo iskreno. Vesper Lind, djevojka s kojom mora raditi i zbog koje doživi par neugodnih sranja, na kraju se ubije zbog grižnje savjesti i to dolazi samo tako u radnju, preokret koji jednostavno djeluje zbrzan i trebao je imati emocionalnu težinu, no u romanu je baš i nema. Ako niste obožavatelj dugačkih opisa kartaških igara koje ne razumijete (baccarat, nemam pojma kako se to igra) neće vam biti zanimljivo, pa nije ni čudo kako roman nikada nije bio pravo ekraniziran, ne sve dok ga nisu natrpali s gomilom fizičke akcije.

Ali, roman nije dosadan. Fleming ima zanimljiv stil pisanja, kratki i sažeti, vidi se da je dugi niz godina radio kao strani dopisnik, a bome se i vidi kako je i sam bio u službi njezinog veličanstva, pa su poglavlja brza, informativna i nisu dosadna. Za prvi roman, ima jako dobro izbrušen stil koji su ljudi dobro prihvatili i to je s razlogom. Ipak, i dalje mi je zabavno kako on sam nije vjerovao da je napisao dobar roman. Napisao ga je, istini za volju, jer je imao nekih strahova u vezi predstojećeg vjenčanja, pa je Bond bio neka vrsta fantazije o vječnom momačkom životu. I nije baš vjerovao da će drugi uživati u tome kao on, što je zanimljiva sitnica jer kada gledate neki intervju s njim, čovjek je bio čvrst i samopouzdan kao stijena, ni traga sumnji u vlastite spisateljske sposobnosti. Vrijedi spomenuti i da je imao "štelu" kod objavljivanja, rođenog brata, koji je isto tako priznat pisac, pa ga je on ubacio kod sebe u izdavačku kuću. Nišra bez malo veza. Ipak, romani su se prodavali korektno, postojalo je čitateljstvo, a kada su došli filmovi, sve je postalo povijest. Ako niste čitali, svakako preporučavam, knjige i filmovi su dva različita svijeta, a Fleming je bio dobar pisac, što jest, jest, nije bez razloga postao jedan od uzora generacijama koje su dolazile, a i zgodno je vidjeti kako se književni Bond razlikuje od onog filmskog.

James Lee Burke; "U električnoj izmaglici"

 

James Lee Burke; "U električnoj izmaglici"

Jeste gledalo Jusified? Ja da, no nekako mi je pažnja zadnjih sezona polako popuštala jer više nije bilo one prethodne oštrine i serija se polako pretvarala u sapunicu (Boyd i Ava su mi došli kao seljačka verzija Rossa i Rachel) ali sam je gledao jer sam razvio simpatiju za kriminalne radnje koje se odigravaju u tim južnjačkim zabitima, i u kojima caruju stvarno pomaknuti likovi. Ipak, filmski svijet nije jedini kojeg istražujem već sam zaglibio i duboko u književnost, a kao pisac krimića (neuspješan, naravno, drugačije ne ide) imam i razvijen okus za iste, pa i tu stranu znam povremeno istraživati, tek toliko da nešto radim kad ne sjedim ispred kompjutera i ne uveseljavam ljude svojim mudrolijama. No, čitanje mi je dio odrastanja, stvarno, ne čitam ništa što se nalazi na top listama, i razvio sam poprilično istančan ukus za svojeglave junake, dobre kriminalističke zaplete i ne baš proslavljene lokacije. Mislim, New York i Los Angeles… pročitao sam toliko romana o njima da bih se snašao na ulicama kao da sam rođen tamo. No, ako uspijem spojiti sliku i pisanu riječ, posebice u ovim odrednicama žanra koje spominjem, nema sretnije osobe od mene. Samo što se to događa jako, jako… jako rijetko.

James Lee Burke kod nas nikada stekao veliki popularnost ili poklonike kao Jo Nesbo i neki slični njemu iz jednog prostog razloga - nikada nije prevođen. Doduše, mogu se pronaći tri njegova romana, ali to je sve i što se može pronaći. A serijal broji 20' naslova, pa vi bacite sami računicu. Algoritam je svojedobno objavio roman koji se odaziva na ime “U električnoj izmaglici“, ako ste pratili njihova izdanja onda znate o čemu je riječ, ako ne, to je roman iz serije o Daveu Robicheauxu, policajcu i nekoj vrsti povremenog istražitelja. Cijenjena serija, jako, ali kako su ovi naši genijalci iz Algoritma pravi maheri, tako su išli objaljivati nastavak iz pola serije, a ni to ne bi napravili da se nije pojavio, pogađate, film gdje Tommy Lee Jones igra naslovnog lika. Ipak, bolje išta nego ništa. Dave je nešto kao Raylan Givens, samotnjak koji rješava slučajeve po principu ako to neću riješiti sam, onda to neće riješiti nitko, ali nije tako… kulerski modeliran (iako je Jones po karizmi puno jači igrač od Olyphanta – nije to loša stvar, doći će i ovaj na tu poziciju) no područje djelovanja im je slično; južnjačka zabit puna životopisnih likova. U ovom nastavku (da, dobro ste pročitali – nastavak) Dave ima na leđima istragu o nekome tko ubija lijepe mlade cure, ali i ubojstvo jednog Crnca koje se dogodilo u vrijeme kad su ubojstva Crnaca bila nešto kao nacionalni sport, cirka 60-ih godina. Tu je i pitanje ubojice koji je možda povezan s jednim ili drugim, malo mafijaškim poslovima, a malo i mističnosti jer Dave možda viđa ljudi koji su svoje živote skončali još tamo u Građanskom ratu.

Prvo da razjasnim onu sitnicu oko nastavka. In the Electric Mist je svojevrsni nastavak Heaven’s Prisoners, koji je isto tako svojedobno pretvoren u jedan dobar film. Iako su romani skoro jedan iza drugoga, radnja baš i nije, no i jest. U oba filma se pojavljuju isti likovi (koje igraju drugačiji glumci) i nekako sam podijeljen oko toga tko ga je bolje odradio: Alec Baldwin ili Tommy Lee Jones. Na stranu to, Izmaglica… je film koji ima ono nešto u sebi, atmosferu dubokog američkog juga gdje se stvari ne odvijaju na način kao u velikim gradovima. Puno praznog i zelenog krajolika, malih daščara i zabačenih putova i riječnih rukavaca. Ako je u njemu išta dobro napravljeno, onda je taj vizualni dio odličan, sama atmosfera. Film je u Americi išao pravo na DVD, nije vidio kino distribucije (osim u Europi) i nekako se postavlja pitanje zašto. Jer osim odlično uhvaćene atmosfere tu je i stvarno dobar glumački cast; John Goodman, Peter Sarsgaard i Ned Batty, dečki su izvukli najbolje iz ponuđenog materijala i napravili zgodne likove. Možda je najbolji dio u svemu tome priča, zaplet, radnja jer nema prečaca, nema nesuvislih pojašnjenja i lijepo je, za promjenu, gledati film koji gledatelje doživljava kao malo inteligentiju grupu, a ne da sve pojednostavljuje. Bilo je gotovo očekivano da takav film izazove bojazan kod kino distributera te da ga odmah bace na DVD. No, njihov propust, naš dobitak jer ako tražite nešto drugačije, promjenu u okvirima kriminalističkog filma, pomalo usporeniji tempo, atmosferičnost koju nadopunjavaju dobre glumačke izvedbe… Rijetko se kad događa ovako uspješna kombinacija svega nabrojanog.

Moram spomenuti i Srušene limene krovove jer su do neke mjere povezani. Ne ovako, jer Krovovi su valjda 12 ili 13 nastavak dok je Izmaglica 7, ali izmjene koje su napravili u filmu zanimljive su jer se podudaraju s drugom knjigom. Uragan u Izmaglici u filmskoj verziji je Katrina (u romanu je, koji se odigrava 90-ih, drugi uragan) ali Burke je napisao roman o Katrini i posljedicama koje su ostale u New Orleansu. On je to preživio, Krovovi su bili jedan od prvih romana koji su to spominjali, pa to ima svoju težinu. Ovdje je slučaj da je Dave ubio dva provalnika koji su harali tim područjem, ali tek onda nastaju pravi problemi. Oba romana nisu krimići kao pravi krimići, oni su... životni krimići, u njima je veći naglasak na običnim stvarima i privatnim životima glavnih likova nego baš na kriminalnim elementima i Burke je pisac koji vole poduže poetske opise, stavljati naglasak na prirodu oko sebe, mirise pokošene trave, tamno nebo pred oluju... i ja sam to progutao kao riječni som sočni debeli mamac jer imam slične prizore pred očima čim otvorim ulazna vrata. Problem je u tome što nije jako atraktivan, on nije komercijalni pisac i dosta ljudi bi moglo imati problema s njim, ALI, ako volite dobre kriminalističke storije, obične junake, pozadinu koja nije razvikani velegrad... ovo bi vam se moglo svidjeti.

Tosca Lee; "Linija između"

 

Tosca Lee; "Linija između"

Jednom sam prilikom pokušao nešto čitati na Wattpadu jer su mi diskretno rekli da ne diskriminiram pisce koji pišu na toj platformi, što mi se u tom trenutku činio kao fer prijedlog; nemam ništa protiv iskušavanja novih stvari. Ne znam tko je napisao taj uradak, ima tome već nekoliko godina, ali radilo se o apokalipsi koji je uključivala zombije, odnosno post-apokalipsi. Ispričavam se, ali jednostavno nemam živaca za seksi, prezgodne i bljutave likove ovisne o seksu, ovo je bilo nešto više iz moje domene. Glavni ženski lik se probudi u bolnici i shvati da je započela zombi apokalipsa, svijet se raspao, sve je rasulo. Okej, na dobrom smo putu. Sada, netko će reći da je to brutalna kopija početka serije Živi mrtvaci, ali to nije problem ovdje jer početak Živi mrtvaci je brutalna kopija početka 28 Dana kasnije, što je opet u redu jer je 28 Dana kasnije brutalna kopija početka Dana Trifida – vidite, SVI kopiraju nekoga. Uvod je bio okej, kako rekoh, glavni lik se probudi, shvati što je posrijedi, naoruža se i započinje avantura. Osim što je dalje u radnji došlo do klasike; ona je „posebna“ (iako ugrižena, nije se pretvorila u zombija jer – razlozi) a onda se tu pojavi i nekakav muški lik, pa dolazi do ljubavnog trokuta i dobijete Dinastiju...sa zombijima. Što je bilo dalje, nemam pojma, ali dao sam pošteni pokušaj. Ovdje sam očekivao istu stvar. Ja nekako volim te apokalipsa, post-apokalipsa romane i priče, zabavne su mi, a kako smo i sami usred zanimljivog zdravstvenog problema (i ljudske gluposti, ali to je već tema za neka druga vremena) jedan takav roman, koji je ustvari napisan nešto malo prije cijele COVID priče, ako sam dobro shvatio, mogao bi biti baš ono što mi treba za opušteno ljetno čitanje.

I imao sam predrasude, usprkos sadržaju koji je zvučao obećavajuće, kriv sam po tom pitanju. Ono što volim – a ovo nije nikakav vrhunac književnosti – jeste kada me romani iznenade, bace mi koju zakrivljenu i neočekivanu loptu, što je ovom naslovu uspjelo poći za rukom. Očekivao sam, već kada smo si ovako iskreni, sličnu priču – ONA i ON, superzgodni, iskre frcaju, dolazi još netko, eto ti ljubavnog trokuta i tako ti klišeji. Pa, ništa se od toga nije dogodilo. Imam par zamjeraka, ali o njima malo kasnije jer...pa, nisu baš toliko strašne. Ona je Wynter (imena su tu malo – posebna) i posljednjih 15 godina je provela u kultu, sekti... jednoj od onih koje predviđaju da će doći kraj svijeta i da su oni odabrana ekipa da prežive. Kult je spoj najvećih hitova; malo Jima Jonesa, malo Davida Koresha (što je pogrešno – na to ćemo se vratiti) i malo... Amiša? Kult je to koji nema tehnologiju, svi žive u nekakvoj zajednici, imaju tog lika, Magnusa, koji je Prorok. Uglavnom, sektaško sranje. I jednog dana, nakon što napravi sranje, Wynter bude izbačena i mora se ponovo prilagoditi normalnom životu. I, iskreno, ovo je poprilično dobro. Nema ljubavnih trokuta, roman čak vuče na dramu zbog svega, a i priča je zanimljiva, pogotovo ako imate malo znanja o takvim stvarima. Priča se počinje razvijati kada svijetom počne harati nepoznata bolest; rana i rapidna demencija zbog koje ljudi pogube svoje pikule i rade razna sranja. Wynter, igrom slučaja, dobije u ruke posebne uzorke koji bi mogli pomoći oko lijeka, ali mora ih prevesti na drugi kraj Amerike do laboratorija gdje joj radi tetak, ujak...netko. I započinje odiseja kroz zemlju gdje se stvari počinju rapidno raspadati.

Meni je ovo bilo odlično. Možda jer nije baš teško, pa se čita s lakoćom, možda zato što nije ništa od onoga što sam očekivao da će biti, možda jer znam neke stvari o tim sektama i sličnim sranjima, pa sam bio kao svoj na svom dok sam čitao o njima. David Koresh, Branch Davidians, da prvo to riješimo. Koresh nije bio sunce mamino, imao je on svojih mana, ali nije bio fanatični luđak koji je želio kraj svijeta i otići u plamenu slave. FBI i ATF su napali njihovo imanje jer su trebali priču za naslovnicu, obje agencije su imale sranja prije toga i trebalo im je nešto veliko. Pa, veliko su i dobili, poubijali su gomilu nedužnih ljudi i, mislim, dokazano je SVE ; što, gdje i kako, ali Amerikanci još uvijek, kada žele pokazati primjer, koriste Koresha za to. I to sranje je postalo već izlizano da glava boli. Magnusov kult, kult iz romana, ima više dodirnih točaka s Heaven's Gate kultom i Jimom Jonesom nego Davidiansima, usporedba samo čeka da se upotrijebi, ali uvijek je Koresh. Ljudi u Wacu nisu bili ispranog mozga, protiv njih nitko nije imao ništa protiv, štoviše šerif i policija su ih branili nakon sranja govoreći da su bili otvoreni i jednostavni ljudi čiji je jedini grijeh bio taj što su imali drugačiju vjeru i živjeli zajedno na velikom imanju. Sada, optužbe da je Koresh ševio sve živo i neživo nikada nisu dokazane, ali stoje tamo jer – ovo je debela ironija – nitko nije živ da ih opovrgne, a potječu od članova koje su Davidiansi izbacili – ironični dio – zbog poticanja na nasilje i mržnju. Isprike na lutanju, ali to je lijeno pisanje, barem bi Ameri trebali dobro znati svoju povijest. Uglavnom, da, taj dio s kultom je neočekivano zanimljiv, iako nedostaje malo mesa na kostima da bude baš odličan. Pandemija je dobra, razlozi iza nje su neočekivano dobro i realno opisani (bolest ima neke veze s kravljim ludilom, mutirana verzija, naravno), što isto tako nisam baš očekivao jer to obično bude ofrlje; zombiji – to je to. Imamo i glavnog muškog lika koji se pojavi doslovno na pola romana i počne pomagati našoj djevi u nevolji. Iskreno, da, okej, jest fin i zgodan, ali nije neki macho seronja i njih dvoje se ne zaljube odmah preko glave jedno u drugo. Razvoj povezanosti između likova, tko bi rekao. Pola radnje je tako priča o kultu, radnja ide malo naprijed, malo natrag – nije mana – i kako se Wynter prilagođava života, druga polovica je roman ceste i malo akcije u početku svog tog sranja. Hej, dobro je, zanimljivo, brzo se čita – imao sam osjećaj da je autorica popriličan fan Deana Koontza jer cijeli roman ima vibru njegovih romana. I, naravno, najveća mana – roman ima nastavak jer – naravno da ima. Nadam se da će ga uskoro prevesti jer me nekako zanima što je bilo dalje. Jedan dio sranja je završio, dosta je kreativan i maštovit, dovoljno prizemljen da ima neki eho stvarnosti, likovi su dosta dobro opisani i imaju karaktere. Ovo je jedan od onih romana koji djeluju generičko (naslovnica je toliko bezlična da glava boli) ali ustvari su zgodan mali avanturistički naslov koji se čita brzo i s lakoćom.

Jack Kerley; "Jedan od stotinu"

 Jack Kerley; "Jedan od stotinu"

Postoji određeno pravilo koje morate poštovati ako u Americi želite uspjeti kao pisac kriminalističkih romana. 1. Morate imati serijskog ubojicu. Bez jednog takvog nema ni čitateljske pažnje, baby. Zločini moraju biti groteskni, krvavi i besmisleni, over the top, da budu dobra scena u filmu ako dođe do ekranizacije. To i nije neki posebni problem, ima stvarno dobrih romana sa serijskim ubojicama, ali ovo nije jedan od tih, na što ćemo se vratiti. 2. Morate imati lika koji krši pravila jer on je buntovnik, frajer i glavna faca u gradu. On koristi nekonvencionalne metode, on krši pravila jer je uvijek u pravu i jer mu nitko ne vjeruje da je u pravu, on rješava slučajeve onako kako Vladimir Šeks trga žestice; brzo, kratko i efikasno. 3.Morate imati slabog ženskog lika kako bi vaš muški lik mogao biti faca ispred nje, mora joj pomagati u rješavanju njezinih problema i ona ga nakon toga mora obožavati jer je tako slaba i nemoćna i iritantno glupo napisana jer inače ne bi mogli imati ljubavnu priču. To je to. Poštujte ta pravila i imate bestseler u rukama. Ja mrzim takve romane, da odmah to riješimo, jer me živciraju. Nemam ništa protiv toga da likovi imaju nešto emocionalne prtljage, to je dobro i potrebno, ali izgubim svoj cool čim vidim da je pisac na papir stavljao svoje pubertetske maštarije i onda još od mene očekivao da to shvatim zaozbiljno. Opet, nema ništa loše u takvim stvarima, svi mi projiciramo neke svoje misli i fantazije na papir, ali potrebno je to znati dozirati i zaustaviti se u jednom trenutku. Inače dobijete jedan od ovakvih romana.

Znate tko je Carson Ryder? Nisam ni mislio, serijal kod nas nije preveden dalje od prvog romana i Carson, koji je do sada naslagao trinaest naslova, došao je tiho i otišao još tiše jer nitko nije mario za njega. Ima bitching ime, to mu priznajem. Carson, baby, Carson Ryder. Zamišljam mladog Nicholasa Cagea iz *Con Air *faze, gdje je baš ono, pravi macho macan s južnjačkim otezanjem u govoru. Carson je na čelu nekakve posebne jedinice zadužene za lov opasnog serijskog ubojice koji cvika glave svojim žrtvama i piše nekakve pizdarije po njihovim genitalijama. Krvavo i groteskno, baby, tako to mora biti. I naš vrli junak ima uobičajene klišeje da mu prave društvo; partnera koji je zdrav razum u njihovom odnosu, u sve je umiješana i gradska politika pošto su serijski ubojice loši za posao i turizam (skoro sam očekivao da mu netko zapovjedi da otvori plaže jer morski psi...ovaj, serijski ubojice ne smiju diktirati uvjete i sprječavati da grad radi svoje) i ljubavna priča. Mljac, mljac, moje omiljeno. Ona je hladna plavuša, doktorica, Charlize Theron, ona je novi patolog u gradu, žena na mjestu, netko tko se zna brinuti za sebe i ne pada na djetinjasti južnjački šarm našeg junaka. Odnosno, do polovice romana. Onda otkrijemo da ima jako velik problem s alkoholom i sva je jadna, slaba, nikakva i treba nam Nicholas Cage da je riješi demona iz boce. Jer, ne daj bože da ženski lik slučajno uspije zasjeniti glavnog frajera i da bude samostalna te da njihov odnos bude temeljen na poštovanju. Njet, drugovi, on je mora drmustati, galamiti i praktički šamarati da bi se ona trgnula i ostavila se boce. Ne samo to, on pazi na nju kao Šeks na mali pelinkovac da slučajno ne bi posrnula i vratila se poroku. Da, preokrenuo sam očima na te dijelove, toliko često da me glava zaboljela.

Dakle, to je jedan od stotinu. Termin se odnosi na to da je jedan od stotinu ljudi serijski ubojica. Nije baš, možda imaju psihopatske osobine, ali ne postane baš svaki od njih serijski ubojica, no tko se vidio zamarati s nekom razumnom statistikom. I, iskreno, ovo je toliko blijedo da sam ga morao prelistati tek toliko da se sjetim kako je uopće završio. Nije baš ni mlad dečko, izašao je 2004, što znači da mi već 15 godina sjedi na polici. Ono što će vas iznenaditi, ovo jest i nije roman o serijskom ubojici. Ima ta istraga i povremene scene, ali uglavnom je radnja posvuda te mu je tempo na razini puža koji se vuče po vrućem limenom krovu – ne napreduje nigdje. Bilo je tu nekoliko zanimljivih sitnica. Glavni lik ima brata koji je serijski ubojica. U zatvoru je, sklepali ga žandari, i on je riješio prošli Carsonov slučaj, za koji je ovaj pobrao kredite. Lik odlazi u karikaturu, ali autor je to objašnjavao kako je inspiracija bio Charles Manson, pa je to kao okej. Osim što je stari Charlie bio karizmatičan lik u svoje vrijeme, lujka je postao kasnije, u zatvoru, kada je ušao u godine. Ali, dobro, brat mu je serijski ubojica i već kada pomislite da će to biti zgodna stvar u romanu...ništa od toga, nitko ni da trepne na to. Štoviše, svi kao cijene Carsona još više zbog toga umjesto da ga gledaju sa sumnjom da nije i on možda u tom vlaku. Kada udarimo u cijelu ja sam alkoholičarka i nisam se sposobna brinuti za sebe rukavac priče, zamalo sam odustao od čitanja. Jer do tada je bilo jasno da autor malo baca neke svoje fantazije na papir, što je prihvatljivo, ali kada je došao ovaj dio, stvarno sam dobio osjećaj kako je pisca neka zgodna djeva odbila u školi i ovo sada je vraćanje duga, kao i fantazija o tome da mora biti junak koji će je spasiti od nje same i ona će ga obožavati. Lijeno pisanje, klišej, jebena glupost – izaberite što vam najviše odgovara. Zato obožavam Generalovu kći; oba lika su ravnopravni i oba imaju poštovanje naspram ovog drugog, što ih ne sprječava da budu cinici i jedan drugog vuku za jezik. Ovo je jednostavno banalno. Žena nije ništa bez čvrste muške ruke? Odjebi, sinko. Roman je čitljiv, ali je i čudno napisan, pomalo fragmentirano, ako da nije postojala baš čvrsta struktura, pa je autor vrludao po svemu i svačemu, a kao i da je zaboravi na nekoliko mjesta što je htio reći, pa je poanta ostala neizgovorena. Pročitate ga i zaboravite što ste točno čitali. Ne čudim se što nitko nije nastavio prevoditi serijal iako sam čuo da je kasnije postao malo bolji. Ako ste krimi-fan, bacite pogled. Ako niste...pa, ne moram ni reći da ga zaobiđete, to se podrazumijeva samo po sebi.

Robert A. Heinlein; "Vrata u ljeto"

 

Robert A. Heinlein; "Vrata u ljeto"

Jednog dana na vrata Disney studija došao je scenarij imena „Povratak u budućnost“. Sjećate ga se? Sjajan film, još se i danas dobro drži, simpatična SF komedija koja je obojana jakim bojama nostalgije. Netko je to pročitao i ravno odbio. Ne, jok, zaboravi, druže, ništa od toga. Pitate se zašto, zar ne? Koji je to kreten odbio jedan od najisplativijih filmova svih vremena. Pa, tko god da je bio, nije dobio otkaz jer Disney je obiteljska firma, obiteljski orijentirana – oni nikako ne promoviraju film koji u radnji ima incest. Je, da, znam, zvuči malo grubo kada se ovako kaže, ali film uistinu ima pod radnju o tome da se mama zaljubi u vlastitog sina i, khm, kako da to politički korektno kažem, škica mu paket u Calvin Kline boksericama, wink, wink, nudge, nudge. Film to izvede dosta spretno i da ne bude neukusno i jedva da pomislite na to zato što je tamo DeLorian (koji je u stvarnosti bio krš od auta – propao je usprkos popularnosti filma) i imate onaj VAU osjećaj dok ga gledate. Zašto spominjem Povratak u budućnost? Budemo se na to vratili na kraju. Za sada...pa, idemo od korica ovog romana, nema boljeg mjesta za započeti.

Korice, tj. slika na njoj je malo teža pizdarija. Oh, izgleda ona artsy-fartsy, možda bi je čak i prihvatili da se u romanu radi o nekakvoj intergalaktičkoj ševi (čujem da nulta gravitacija ima svojih velikih prednosti) ali se ne radi. Ovo je korporacijski triler, bez zezanja. Naslovnica jednostavno nema nikakve veze s radnjom, pa ako vas je to odbijalo od čitanja (pod uslovom da uopće znate za ovaj roman) straha nema, riječ je o stvarno lošoj dizajnerskoj odluci. Druga stvar – jeste ikada čitali Heinlena? Meni je on skoro pa najbolji SF autor i to iz samog jednog prostog razloga – razumijem što čitam dok čitam njegove romane. SF romani i autori imaju te pretenzije da pokažu kako su jako pametni i onda ga toliko zakompliciraju jednostavne stvari da jednostavno dignem ruke od čitanja. Heinlen nije bježao od nekih tehničkih stvari i opisa, daleko od toga, ali ih je barem pisao tako da ih jedan prosječni lik, kao moja malenkost, može shvatiti. Hej, sjajno, odmah mi je draži. Također nije bježao od space opera motiva, obične akcije i tako tih prizemnih stvari koje su jako zabavne. Nisam ga baš puno čitao, istini za volju, tu je klasik Zvjezdani jurišnici (jebote, taj roman je aktualan i danas), Dvostruka zvijezda i Luna, okrutna ljubavnica. Dobri romani, zabavni, jednostavni (to shvatite uvjetno jer nekome neće biti) i uvijek sam želio nabaviti još stvari od njega. Pa, jesam, tj. dobio sam na dar (imam sjajne prijatelje, jesam li vam to već rekao?) i sada malo nadoknađujem zaostatke. Tako, Heinlen je bio dobar pisac i ovo mu nije baš najbolji roman, što jest jest. Započne u 1970-oj, gdje izumitelj Daniel Davis sazna na jako težak način da su ga zaručnica i poslovni partner poševili bez plaćanja večere i sve mu uzeli - prevarili su ga, nije pravi seks u pitanju. I tako, ostavši bez izuma, lova, firme, svega, naš Dan odluči leći spavati, kriogeničko spavanje – 30 godina – i probuditi se u 2000 kada stvari budu bile bolje. Valjda. Dan shvaća da su stvari završile... pa ne baš kako je planirao i da bi sve bilo super da ih može popraviti u prošlosti, sada kada zna kako je sve ispalo. Putovanje kroz vrijeme, čujem Vas kako pitate – imamo i to u budućnosti. Tako se Dan vrati natrag i posloži stvari da idu njemu u korist. Kraj. Fora, zabavno i kratko.

Ali ne baš i jako dobro, kako rekoh.

Prvo – ovo je SF roman, da se ne zavaravamo oko toga i napisan je 1958 godine. Zato je onaj dio da se radnja odigrava u 1970 SF samo po sebi jer prvi čin je doslovno korporacijska zahebavanja, ugovori, dionice, patenti, uz stvarno banalnu priču o prijevari kojoj je mjesto u nekakvoj sapunici. Naš junak, za kojega bi trebali navijati, baš i nema neku posebnu osobnost, kao ni karakter. On je jednostavno...lik u priči. Nema karakterizacije, nema nekih jakih motiva. Tehnički aspekti priče su, pa ima dobrih stvari, istina, posebice o paradoksu putovanja kroz vrijeme i ograničenjima – meni ustvari i najbolji dio. Ubio bi Hitlera da možeš? Aha, prvo prouči povi-jest, nabavi odjeću iz tog vremena, novac, dokumentaciju, pa tek onda razmišljaj o tome. Kako rekoh, dosta zanimljive stvari. Problem je što je sami čin banalan. Vidite, ja sam već znao za ovaj roman, vode na svim tim listama romana o putovanju kroz vrijeme, ali ono što vam ne govore jeste da taj dio dolazi pri kraju drugog čina – i pada ravno iz vedra neba. Trebaš putovati kroz vrijeme? Nema frke, imamo i to. Ehhh...jest, fora je to, ali brate, daj neke hintove ranije, a ne samo to ubaciti kao poluga da poguraš radnju dalje i to u već pola radnje. Tu je i onaj problem predviđanja budućnosti. Ovaj roman je sve kiksao. Mislim, trapez hlače na čičak-trake? A u 70-ima se nose traperice? Možda obratno. Zato je ovo retro-SF, ono što je zabavno za čitati, ali je isto tako i zastarjelo da glava boli. Priča je...prolazna. Zabavan je taj dio s dugačkim spavanjem i koje bi posljedice imalo po čovjeka. Ja sam inženjer, veli naš junak. Sinko, u proteklih 30 godina je napredak otišao toliko naprijed da više nisi inženjer. Također, tu je mačka koja govori. Nemam pojma zašto, radnja je nikada ne objasni, ali tu mi je Heinlen nekako drag jer kod njega tehnologija postoji, koristi se i ne objašnjava se, slično je radio i Philip K. Dick u svojim romanima, ali mačka ostaje misterija. U prvom se činu dogode neke sitnice koje se ne objasne, ali zato se objasne u trećem činu – paradoks putovanja kroz vrijeme – dok se odigravao prvi čin, odigravao se i treći, ali mi to kao čitatelji nismo znali – zgodno.

I Povratak u budućnost (znam da ste već počeli gledati na sat i pitati se nisam li to zaboravio) – okej, nije incest u pitanju, ali jest pedofilija. Um, ne prava, jel'te, naš je junak ipak glavni junak, ali ima ta jedna curica od 11 godina, koja je zaljubljena u njega i oni se dogovore za brak, iako on ima 31 godinu. Bez straha, ona poživi deset godina bez njega i onda s 21 godinom ode na dugo spavanje, pa kada se ponovo sretnu ona ustvari ima 22, a on i dalje 31 tako da je sve okej. ALI, detalj koji bi vam mogao malo zagrebati moralnu dušu dok čitate njihov razgovor jer je malo...pa, Calvin Klein bokserice scena. Uglavnom, brzo, jednostavno, ne baš nešto posebno atraktivno, za pročitati, zabaviti se na par sati i onda ga zaboraviti. Nije ni čudo da su kritičari rekli da je ovo Heinlen koji nije bio na vrhuncu igre i slažem se s njima.

Robert A. Heinlein; "Metusalemova djeca"

 Robert A. Heinlein; "Metusalemova djeca"

Još uvijek sam na ovim retro SF romanima i još uvijek polako nadoknađujem Heinlenov opus. Ovo mi je bilo malo sumnjivo, istini za volju jer naslov je pomalo... idemo s mutan jer mi je bio točno to, a naslovnica, oh, naslovnica, je jednostavno grozna. Ali, roman je simpatičan i držao mi je pažnju više nego njegov prošli. Nije mi Heinlen bez razloga najdraži SF pisac, čovjek je pisao stvarno jednostavno, razumljivo i imao je jako dobre priče te se uopće nije sramio upotrijebiti tipične space-opera klišeje da malo začini radnju. Roman ima svojih problema, nitko nije bez grijeha, ali u globalu – zgodno i simpatično. Prva je verzija napisana još u 40-ima, pa ga je doradio i objavio kao cjelinu 1958 godina, što je bitno zbog jedne stvari. Inače svi ti romani kiksaju sve što mogu u vezi predviđanja budućnosti, a radnja ovoga je smještena, koliko sam shvatio u 2020 – ni spomena korone, ako ste na to mislili, a nismo ni sklopili pakt s Venerijancima, ALI, jednu je stvar jezivo točno pogodio. Zoom pozive. Mislim, sjetite se, ovo je napisano u 40-ima, i u radnji koristi online tehnologiju (iako se radi o običnom telefonu) gdje preko monitora možete vidjeti ostale sugovornike. I to je kratka scena, razgovor traje jedva jednu stranicu, dok je sam način razgovora spomenut u jednom odlomku i lagano se promaši, ali jednom kad shvatite koliko je točno predvidio način današnje komunikacije, prođe vas blaga jeza. Arthur C. Clarke se često spominje da je predvidio korištenje satelita u svrhu komunikacije (valjda, iskreno, nemam pojma što je izmislio ili pogodio, samo sam to negdje pročitao), zato dajte malo ljubavi i Robertu A Heinlenu.

Radnja je pak – hm... Uglavnom, postoje ljudi koji mogu živjeti jako dugo. 200+ godina i nije baš objašnjeno kako i zašto, nešto se nabaci u vezi genetike. I ti ljudi, njih sto tisuća, živi u tajnosti, sve dok jednog dana to postane javna tajna i, očekivano, počnu ih proganjati ljudi u crnom jer ih žele privezati za razne spravice i otkriti njihovu tajnu. Problem je što tajne nema, jednostavno je to tako, žive jako dugo. Tu sada nastaje zanimljiv problem – što točno napraviti s njima. Jer ako ostanu na Zemlji, čak i na nekom izdvojenom otoku, normalni ljudi će ih kad-tad opet početi loviti, takva nam je narav. Ako odu u svemir – kuda točno otići? Pa, otvara se prilika za bijeg, ali plan je da moraju oteti taj novi međuplanetarni brod Nova granica (meni je to Enterprise, jbg-a, Star Trek fan) i krenuti u nepoznato. A nepoznato skriva svoje izazove i probleme i opasnosti.

Prvo problemi. Romanu nedostaje malo mesa u onom dijelu gdje se ti dugovječni ljudi otkriju. Nema baš neku izgradnju do tog trenutka. Jednostavno ih otkriju i krenu ih loviti. Nije da mi je trebalo nešto puno oko toga, ali jedno informacijsko poglavlje bi dobro došlo. U jednom dijelu svi ti ljudi bježe s običnim brodom, ali u njega stane svih 100 tisuća i ukrcaju se za par minuta. Iduće poglavlje se iskrcavaju u novom brodu i trebaju im sati, što je bio malo – ne možeš u jednom trenutku ovako, drugi put onako jer ti treba napetost za radnju. Sve futurističke stvari, tipa Venerijanci – prihvatite to kako jest, to je vintage SF, ako vas to počne smetati, nemojte ni početi čitati. Likovi baš i nemaju neku razradu, istini za volju, a neki se doslovno i zaborave nakon početka. Eto, to bi bili moji općeniti prigovori. Što se tiče ostalih stvari, sve mi je bilo okej (iako je malo muljao oko brzine leta – my man, isto sam napravio i ja u svom SF-u, pravila su tu da se krše). Ovo je pomalo...političko avanturistički roman jer spaja nekoliko stvari. Ljudi su gamad i sve drugačije od nas gledamo zatvoriti i proučavati, Heinlen je tu ubacio par moralnih opaski o ljudima, o tome kako gledamo na manjine (rasizam se jasno pročita između redova) i općenito o ljudskoj naravi. Ima malo o prolaznosti života i suočavanju sa smrću, ništa teško i lagano uklopljeno u radnju. Sve to presječe pokoja akcijska scena, pa onda putovanje u nepoznato – kruh i putar SF romana – i na kraju otkrivanje drugih kultura. Zabavno je kako je opisivao sve to, uključujući svijet budućnosti, i to je radio kao bez muke, nemate osjećaj da vas udara po glavi s tehničkim stvarima (iako ih ima na par mjesta) i davi moralnim prodikama. Akcija je dobro opisana, ništa spektakularno ali drži pažnju. Svemir i sve što ide uz njega je do neke mjere realistično, do neke mjere čista avantura i ravno-teža mi je bila taman, čitam i kužim da je to napisao lik koji kuži neke stvari, ali isto tako kuži da gomila ljudi neće kužiti iste stvari, pa je gledao da se skuži osnovno i da svi budu zadovoljni. Općenito, nije mi postao najdraži SF kojeg sam pročitao, ali mi je drago što jesam.

Arthur C. Clarke ; "2001 Odiseja u svemiru"

 

Arthur C. Clarke ; "2001 Odiseja u svemiru"

Idemo prvo riješiti jednu malu sitnicu s dnevnog reda prije nego prijeđemo na sve ostalo. 2001 Odiseja u svemiru nije ekranizacija 2001 Odiseje u svemiru. 2001 Odiseja u svemiru nije novelizacija 2001 Odiseje u svemiru. Okej, to je to, drago mi je da ste uživali u čitanju, vidimo se sljedećom prilikom. Što? Zbunjeni ste? Želite da vam pojasnim što sam mislio pod time? Film vam nije bio dovoljno jasan...? Ustvari, razumijem vas, nikome film nije baš previše jasan iako će reći da im je sve savršeno jasno. Dakle, ja i nisam baš neki preveliki obožavatelj dotičnog filma (već čujem kako se glasni BUUU podiže iz zadnjih redova) i nije mi najdraži SF koji sam ikada gledao. 2010 Odiseja u svemiru jest, ironično, ali to je tema za neka druga vremena. Film kao takav je fascinantan vizualni doživljaj, nešto nevjerojatno, pogotovo kada se u obzir uzme godina kada je snimljen, ali osim vizualnih stvari i zanimljivog koncepta same priče, jednostavno sam ravnodušan prema njemu. Sterilan je i hladan, nema emocija. Još uvijek čujem kako onaj BUUU sada postaje još glasniji, ali jednostavno ne marim. Nisam se povezao s likovima, nisam mario za njihove sudbine i, iskreno, tokom gledanja obično premotan uvod s majmunima i onaj dio Bowmanovog putovanja koji djeluje kao ozbiljan LSD doživljaj. Gledam film i divim se vizualima, pitajući se kako su, dovraga, to uspjeli snimiti. Mislim, znam kako su snimili većinu stvari, ima nekoliko dokumentaraca o tome, i ma kako neke stvari izgledale banalno, konačni rezultat je da vam oči ispadnu iz glave. Ali, to je to što se toga tiče. Još uvijek čujem onaj BUUU, još uvijek ne marim.

Što sam mislio pod tim da film nije ekranizacija romana, ali da ni roman nije novelizacija scenarija? Pa, oba su nastajala u isto vrijeme i roman, usprkos uvriježenom mišljenju da je došao prvi, došao je NAKON filma. Ali, Arthur C. Clarke ga je pisao tokom snimanja, točnije, on i Stanley Kubrick su na projektu radili četiri godine i za temelj je uzeta Clarkova priča, The Sentinel. Ista je ta priča, u debelo izmijenjenom obliku, postala uvodni dio romana. Da, onaj dio s majmunima, ALI, u romanu je to malo drugačije. Dakle, Clarke i Kubrick su bacali ideje lijevo-desno, navodno da su se malo i posvađali i tako to te je na kraju Kubrick radio neke stvari po svom, Clarke po svom. Projekt je trebao nositi imena obojice, ali na kraju je roman samo Clarkov, iako u njemu ima stvari koje je Kubrick izmislio, nešto što su obojica izbacili iz filma i tako to. Glavni konflikt, ako ga tako želite nazvati, bio je u pristupu materijalu. Kubrick je želio...pa, ono što je film; minimalno pojašnjenja (ništa, točnije) i neka si ljudi razmišljaju što je pjesnik time htio reći. Clarke je, s druge strane, želio da stvari budu jasnije. Zato su film i roman različiti; roman daje odgovore na dosta pitanja poradi kojih se puno gledatelja češka glavu i govori; WTF? Gomila ljudi nije čitala roman, što me ne čudi, pa znaju banuti u neku raspravu i reći – Aha, kada si tako pametan, ti filmski snobu, objasni mi zašto je HAL prošvikao i išao ubiti ljude? Pa, prijatelju moj, to je zato što HAL nije znao lagati. Imao je konflikt interesa, tajnu misiju koja se kosila s ovom koja je bila „paravan“ i zbog toga što nije znao lagati (jer strojevi rade stvari logično, oni ne improviziraju) ljudi su postali prepreka koju je trebalo ukloniti. Eto, objašnjeno. Pa, da, ti to znaš zato što čitaš, ono, Kubrick to nije rekao, to se nije dogodilo. I, da, isprike zbog ovoga, bilo je zabavnih rasprava u vezi tog filma i moj jedini savjet oko toga jeste; čitajte proklete književne predloške, knjige su uvijek bolje od filmova.

Ali, ovdje to i nije tako naglašena razlika. Roman za razliku od filma nudi neka pojašnjenja, što je istina, i ima tih nekih izmjena u radnji – Otkriće, brod, u romanu završi kod Saturna, u filmu kod Jupitera – ali što se tiče velike slike, i nisu toliko različiti. Pročitao sam ga još u srednjoj školi i svidio mi se, ali nisam na njega pomislio dobrih 20 godina sve dok, potpuno slučajno nisam uhvatio ovo izdanje gdje su sve tri Odiseje zajedno za sitnu lovu, pa me nekako povuklo da ih pročitam u komadu iako sam to već napravio prije. To su u globalu zanimljivi romani, ali ne zbog priče već puno lošijeg razloga; kako nešto tako kultno uspije pasti tako nisko, a napisano je od ruke istog pisca. Nije da je Sir Arthuru trebalo novaca (ili možda jest, nemam pojma) ali svaka je Odiseja korak natrag, pogotovo 2061 te 3001, koja je užasna i nepotrebna i kao da je nije on pisao.

2001 Odiseja je... zanimljiva po svemu. U njoj je Clarke pogodio toliko toga da je naprosto jezivo. Okej, nemamo bazu na Mjesecu, ALI imamo ekscentrike kao Elon Musk i Jeff Bezos koji imaju turistička putovanja u svemir. U jednom odlomku Clarke opisuje kako mu glavni lik gleda vijesti preko nečega što izgleda kao tablet i koristi se nečim što jako, jako, jako podsjeća na Internet. Mislim, Jules Verna zovu vizionarom, Verne ain't got shit on Arthur C. Clarke. HAL je toliko točno predviđanje kako će jednog dana kompjuterski sustavi upravljati ozbiljnom mašinerijom da vas uhvati strava. I to je roman koji je napisan prije nego su ljudi kročili na Mjesec i dok su kompjuteri bili veličine vašeg dnevnog boravka i podatke snimali na vrpce. Nije da je Clarke to sve isisao iz prsta, on je bio povezan čovjek (Bože, kako volim što mogu pisca SF-a predstaviti kao mafijaša) koji je dobivao uvid u dosta stvari koje su se radile (kao i Jules Verne, već kada ga spominjem) i bio je pametan lik koji je dosta toga...pa, kao da je vidio budućnost i tako napisao neke stvari – koje su danas točne do točke vražje vidovitosti. Paradoksalno, svaka druga Odiseja je pogađala sve manje i manje toga. Roman, kao i film, je podijeljen na tri dijela koji nemaju puno dodirnih točaka. Prvi, majmuni, ali ovdje je jasnije da je monolit (koji je kristalno bijel, iz nekog razloga) ugradio novo znanje primatima zbog kojeg su postali najopasnija živina na planeti. Drugi dio je dr. Floyd i dolazak na Mjesec i otkriće crnog monolita te treći dio, HAL i Otkriće. Zadnji dio bi bio jako dobar triler da cijeli roman nije napisan kao tehnički priručnik. Mislim, okej, malo ga pretjerujem, ali Clarke nije bio Robert A. Heinlein, nije pisao space opere već hard science fiction, pa je tu gomila opisa tehničkih stvari i kako iste funkcioniraju, što je ponekad prava davež, ali mu je stil pisanja toliko dobar da se čita s lakoćom, samo što ne nudi ništa zanimljivo, iako ima malo arome dobrog starog trilera, što mi se jako sviđa. Mislim, ništa se posebno ne događa, iako se događa, ako me razumijete. Za obožavatelje SF-a, ovo je ono što se mora pročitati, ali ako ste kalibrirani na malo više avan-turističke stvari i akcijske, ovo vam neće sjesti čak ni pod razno. Meni se svidio, ponovo, iako imam mali problem s tom tri dijela strukturom i što likovi nisu baš nešto posebni. Oni jesu opisani i imaju nešto karakterizacije, ali nisu baš pamtljivi jer, mislim, čak i Clarke piše da su David Bowman i Frank Poole ustvari isti u svemu tako da, to vam sve govori. No, zanimljiv koncept o prvom susretu, dobar „konflikt“ između čovjek i mašine, osjećaj stvarnosti i sjajan stil pisanja i detalji zbog kojih se jako lako zaboravi da je ovaj roman napisan prije zamalo 60 godina, čine ga vrijednim čitanja. Ako niste čitali, svakako bacite pogled. Mislim, imate prevedenih izdanja na bacanje, samo treba izabrati jedno.

Arthur C. Clarke; "2010 Odiseja u svemiru"

 Arthur C. Clarke; "2010 Odiseja u svemiru"

Nisam siguran postoji li takvo što u starom izdanju, ali u ovom spojenom ispred svake Odiseje stoji mali Clarkeov predgovor u kojem objašnjava neke od sitnica vezanih za svaki roman. Ispred 2001 je to kako se budućnost pokazala točnom, što stvarno jest. Ovdje je to kako 2010 ima nekih različitosti jer se nastavlja na filmsku verziju, ne književnu, što bi mi je bilo malo čudno, ali dobro, svakom njegovo. Pa, tako, ako naletite na neke sitnice koje zvuče pogrešno, to je u redu jer tako je bilo u filmu. Nikada nisam shvaćao zašto je to napravio, odbacio vlastiti roman i nastavak povezao s filmom jer, iskreno, oba medija funkcioniraju podjednako dobro, no sada, kada sam ih pročitao skoro jedan za drugim, shvaćam zašto je to napravio i tu vam leži prvi problem u rapidnom opadanju kvalitete svakog od tih nastavaka. Rekavši to, da od-mah kažem kako mi je 2010 najbolji SF roman kojeg sam čitao. Znam da to ne govori puno, kao i da vjerojatno postoje bolji od njega, ali kombinacija pravog mjesta i pravog raspoloženja dovela su do toga da mi postane najdraži te mu se znam vratiti svakih par godina. Odmah u istom zamahu, u njemu gomila stvari ne funkcionira baš zato što se nadovezuje za film, a ne pisani original i to je nešto što će Clarke raditi jako puno u ostalim nastavcima jer će jednostavno ignorirati ono što je prije napisao i ako ih čitate jedno za drugim, te neusklađenosti su baš očite.

Već sam jednom pisao o ovom romanu, pa da ne ponavljam iste stvari, ali kratki sadržaj; devet godina nakon katastrofalne misije na Saturn, ekipa sa Zemlje odluči poći na ekspediciju do napuštenog broda Otkriće i vidjeti što se dogodilo. Roman ima sve što volim; dobru misteriju, dobar tempo, pomalo i vjerojatno nenamjernu atmosferu jezivosti, pa čak i horor elemenata (napušteno Otkriće je spooky mjesto). I to je to, usprkos svim manama. Ovoga puta ću se malo više fokusirati na te različitosti i zašto ne funkcioniraju. Prva promjena jest to da više nismo kod Saturna već Jupitera. Ekipa koja je radila 2001 nisu to mogli snimiti jer nisu imali efekte, pa je Kubrick to izbacio i jednostavno zaustavio brod kod Jupitera. U romanu ima scena gdje brod okrzne atmosferu i dobije potrebno ubrzanje za nastavak putovanja. Ovdje radi suprotnu stvar, brod Leonov, koristi atmosferu za kočenje. Ništa veliko, ali kada se kroz roman počne ponavljati Jupiter, mene je baš grebalo jer znam gdje se radnja originalno zaustavila. Također, ovdje famozni crni monolit lebdi u zraku, u 2001 je bio na jednom Saturnovom mjesecu i Bowman se spustio do njega malom letjelicom. Sve je to do neke mjere podnošljivo, sve te izmjene jer kako sam romane čitao sa skoro cijelim desetljećem razmaka, nisu mi značile ništa. Ima tu još i taj dio gdje oni planiraju iskoristiti preostalo gorivo u Otkriću da pobjegnu u sigurnost – osim što Otkriće nema više goriva, tankovi su mu ostali prazni u 2001. I ono što je najbitnije; razlog zašto cijeli ovaj roman postoji. Idemo u svemir razriješiti misteriju Otkrića. Osim što je ona već riješena, u 2001.

Pretpostavljam da je Clarke želio nekako kapitalizirati na uspjehu 2001, kako žanrovskom, tako i komercijalnom, ipak je to bio film koji je SF stavio na kartu ozbiljnih igrača, ali nije znao kako baš nastaviti priču. Film je ostavio gomilu toga neizgovorenog, neobjašnjenog i gomilu pitanja uz to, ali roman nije. Kada netko u radnji kaže; mi moramo otići gore i vidjeti što se dogodilo s HAL-om, malo sam preokrenuo očima jer odgovor postoji u 2001, na Zemlji isto jako dobro znaju da je doživio kvar zbog nemogućnosti laganja te je isti problem imao i identični kompjuter za Zemlji. Mislim, to nije mali previd ili, još bolje, ignoriranje kao ono s gorivom, ovo je ravno izmišljanje tople vode 2001 roman se možda mogao nastaviti u sličnom tonu, ali, kako rekoh, film bolje odgovara upravo zbog ovoga jer, pretpostavljam, gomila ljudi je gledala slavni uradak, ali nije čitala knjigu, pa je to nekako win-win situacija. Jednako je iritantno kada likovi opisuju događaje iz filma, kao što je Bowman i njegov ulazak kroz zračnu komoru (u romanu je HAL ispustio zrak iz broda, jednako uspješna scena, malo je čak i spektakularnija) iako su isti ljudi koji to sada istražuju (Floyd, Chandra i Walter) u 2001 sve čuli od Bowmana samog jer su imali vezu s njim nakon što je popravio brod. Realno gledajući, ovo je i dalje fin avanturistički roman, čak više nego neki drugi Clarkovi i iako sam sada nekako svjesniji tih razlika i jesu me malo iritirale dok sam ga čitao, mogu reći da mi se i dalje jako sviđa. Velikim spletom slučajnosti, 2010 filmska verzija mi je i najdraži SF film, kada sam ga gledao prvi put oduševio me do Jupitera i natrag, a ni danas mi nije izgubio ništa od šarma. Clarke zna pisati, pa čak i kada piše tehničke stvari, mogu se shvatiti (iako zna otići u stvarno prevelike tehničke detalje koji znaju vući radnju) i kada uhvati pravi ritam, roman je uživancija. Naravno da ću ga preporučiti (ponovo) ali ću odmah spomenuti i da kritičari nisu bili baš onoliko odu-ševljeni kao kada je izašla 2001 Odiseja. Svidjela im se, čitateljima uglavnom isto tako, ali bilo je onih koji su spomenuli da te različitosti ne funkcioniraju baš dobro kada se roman čitaju, kako se to veli, leđa-uz-leđa. Da banaliziram malo, 2001 i **2010 **su Terminator 1 i 2, priča koja u globalu funkcionira savršeno i došla je do svog kraja. Sve nakon toga je... - pobjegoše nam, Janko, kola nizbrdo.

Arthur C. Clarke; "2061 Treća odiseja"

 Arthur C. Clarke; "2061 Treća odiseja"

Arthur C. Clarke je u jednom od svojih predgovora napisao kako na Odiseje treba gledati kao na gotovo samostalne romane, koji svaki priča svoju priču i koje ne moraju nužno biti povezane. To je uključivalo i pojavljivanje nekih od likova, što pak nije značilo da se sve događaju u istom svemiru. Što, istini za volju, nema apsolutno nikakvog smisla jer sve Odiseje jesu povezane, jasno je to i glasno rečeno, jer to su isti likovi koji naglašavaju važnost prošlih događaja koji su se, posve očito, odigrali u povezanom kontinuumu. Ne samo da su povezani likovima već Clarke u 2061 i 3001 Odiseji doslovno ubacuje poglavlja iz prošlih romana kako bi naglasio da se radi o istim događajima, ali ti su događaji modificirani po filmskoj verziji 2001 Odiseje, ne knjige (što je zaboravio u 3001 Odiseji jer na jednom mjestu su događaji opisani po knjizi, a drugom prilikom po filmskom razvoju) pa se dobivaju neusklađenosti koji i ne smetaju toliko pri čitanju, ali nisu ni suptilno skrivene. Ali, kako nastaviti priču koja nema materijala za nastavak, pitanje je sada?
Sažetak 2010 Odiseje je da je Jupiter postao novo malo sunce te da je neka viša sila zabranila slijetanje i posjete Europi (Jupiterovom mjesecu, ne našoj Europi). 2010 je ispala dobar roman, koji je pak postao podcijenjeni, ali stvarno dobar film i stvari su završile jako dobro. Razlika između 2001 i 2010 Odiseje je ta da je postojala rupa od čak 14 godina u njihovom nastajanju. Između 2010 i 2061 Odiseje je 3 godine, zbog čega je dosta čitatelja reklo da im se roman čini zbrzan i nerazrađen, što je možda djelomična istina jer svaki od tih romana je pisan drugačijim stilom, iako je riječ o istom autoru. Stil nije toliko drastični izmijenjen, ni blizu onome što je 3001 Odiseja, ali se osjeti da je Clarke odbacio bogati i zbijeni stil prvog romana i prepustio se malo... idemo reći bržem i protočnijem stilu. To nije problem, problem je što nije imao pravu ideju kako nastaviti priču dalje. Tako smo dobili roman koji ima nešto, ali u osnovi u njemu se ništa ne dogodi. Pročitate ga, nije toliko loš, ali kada ga završite, zapitate se zašto je uopće napisan, odnosno, postoji li neki drugi razlog osim toga da kapitalizira nešto na uspjehu 2010 Odiseje koja je po svim mjerilima bila dobar i uspješan nastavak. Ali, idemo nekim redom.

Dakle, godina 2061 nije slučajno odabrana, to je godina kada se vraća Halleyjev komet i koji će imati zgodnu ulogu u radnji. Naš stari poznanik iz prošlih nastavaka, doktor Heywood Floyd, još uvijek je živ i vitalan momak od 103 godine. Iskreno, nemam pojma zašto ga je Clarke ponovo iskoristio umjesto da je smislio novog lika (o, nije to ni najbolje, čekajte da dođemo do 3001 Odiseje) jer Floyd je tamo postao neka verzija svemirskog Johna McClanea koji stalno ukrštava putove s crnim monolitom. Ima sto tri godine i ma koliko god se Clark u radnji trudio objasniti kako je život u niskoj gravitaciji jako dobar za dugovječnost, to su i dalje sto tri godine starosti. U 2001 Odiseji njegova uloga je bila relativno mala, u 2010 je bio glavni momak u radnji (u filmu ga je odglumio legendarni Roy Scheider, savršen odabir, ako smijem primijetiti skromno) i pretpostavljam da ga je ubacio i ovamo kako bi čitatelji imali po-znato ime za lakše praćenje radnje. Toliko o tome da romani nisu povezani. Dakle, Doktor Floyd se pridružuje ekipi koja će sletjeti na komet i on je nešto kao počasni gost, slavan lik zbog cijele priče iz 2010. Sjajno. Druga radnja prati njegovog unuka, Chrisa Floyda, koji je na drugom brodu. Koji bude otet od strane neke luđakinje i sruši se na Europu, onu kod Jupitera. Doktor Floyd mora sada spasiti vlastitog unuka i popraviti narušene obiteljske odnose. Zvuči poprilično dobra kada se ukratko prepriča, zar ne?

Problem je što se apsolutno ništa ne dogodi. Kada je 2010 Odiseja završila, pojavila se pomalo upozoravajuća poruka; ne dolazite na Europu. Poslana je od strane neke više sile i oni ne vole posjetioce, u tolikoj mjeri da sruše sve sonde koje Zemljani pošalju. A, opet, cijeli brod se sruši i nikome ništa. Postoji ta neka napetost i očekivanje nekog velikog otkrića ili obračuna, ako vam je draže, no do njega nikada ne dolazi. Štoviše, drugi brod, s Floydom starijim, se spusti i spasi posadu prvog broda bez problema. Nikome ništa. Između toga je malo istraživanja, neka nova otkrića, malo debatiranja o HAL-u, Bowmanu i crnom monolitu, svi najveći hitovi iz prošlih nastavaka i to je uglavnom to. Nije da je roman pravo dosadan, čita se s lakoćom i ima nekih svojih vrlina, ali u konačnici niti za stol donosi nešto novo ili neviđeno, ponekad čak zvuči kao da nabraja sve najbolje stvari iz prošlih, ne donosi ni neka nova pojašnjenja u vezi monolita ili ljudi kojih su napravili. Isplata za svu napetost ne postoji, cijeli taj „konflikt“ ispada više kao nešto čime se opravdalo pisanje nastavka bez da je ikada dobro razrađen i nakon što ga završite, slegnete ramenima i shvatite da ste život mogli provesti i bez čitanja ovog dijela. Ovo je Terminator 3. Priča se nastavila, gomila toga se ignorirala iz prošlih nastavaka, vratio se poznati lik, ali osjetno je ispod razine prva dva nastavka. Štoviše, poprilično je beskrvan, ako ćemo iskreno, osim ako niste znanstvenik, pa su vam tehničke nijanse zanimljive. Ovaj je dio, nije baš nekakvo iznenađenje, dočekan mlako. Nije bilo hvalospjeva, nije bilo svjetske slave, kritike su bile umjerene, a publika ga je prihvatila s jednim velikim; meh. U 90-ima su postojali planovi za ekranizaciju, Tom Hanks je bio povezan s time, ali se i jako brzo odustalo od toga jer bi film bio skup, a materijal to nije opravdavao. Pročitati samo zato što je dio poznate sage i ako ste SF fan. Ne gubite ništa i ako preskočite.

Arthur C. Clarke; "3001 Završna odiseja"

 

Arthur C. Clarke; "3001 Završna odiseja"

Problem u jakim počecima jeste u tome što ne mogu imati isto tako dobar završetak. 2001 Odiseja bila je svojevrsna prekretnica u žanru, pogotovo kada je izašao film. 2010 bila je solidan nastavak koji je, iako u malo manjoj skali, ponovio uspjeh prethodnika. 2061 je bila slab i nerazrađen nastavak, koji je ipak koliko toliko uspio zaokružiti trilogiju. Iako kritičari nisu bili baš nešto posebno oduševljeni, ta su tri nastavka bila solidno napisana, imala su relativno dobre likove (koji su to postali kroz repeticiju, ne samu karakterizaciju) i priču koja je već nakon drugog dijela ostala bez goriva u tankovima. Do 90-ih, Arthur C. Clarke je živio na staroj slavi. To možda zvuči malo okrutno, ali to nije loša stvar jer imao je čvrst položaj svojevrsne legende u književnom svijetu, ali njegovi su romani počinjali biti pomalo arhaični za moderno čitateljstvo (jedini koji sam čitao je Božji čekić i svidio mi se, iako je poprilično li-la što se tiče neke kvalitete) i uglavnom je radio svojevrsne suradnje s drugim autorima i to na nastavcima vlastitih priča, kao što je bio Susret s Ramom (nastavci su užas). Odiseje su bile njegov vrhunac kao pisca i valjda je mislio da treba napraviti svojevrsni zaključak cijele priče, puno jači od onoga u 2061 i tako je, deset godina nakon 2061 Odiseje, došla 3001 Završna Odiseja. I nemam pojma što da pametno napišem o njoj. Loš roman, to je to, drago mi je da sam završio s cijelom pričom, idemo sada na nešto pametnije.

Ali, dobro, idemo malo proći kroz cijelu priču. 

Kako rekoh, nemam pojma zašto je napisao ovaj dio osim da možda pokuša izvući nešto malo pažnje na samom konceptu Odiseje zbog koje je i postao slavan ili da možda ostavi nekoliko proročanstava za buduća pokoljenja. Jer 2001 je došla jako blizu toga da je danas točna skoro u detalj što se tiče tehnologije. 2010 je nastavila taj trend, ali nije baš toliko ulazila u detalje dok je 2061 postala više kao Star Trek sa svojim luksuznim putovanjima kroz svemir nego nekakvo predviđanje budućnosti. Ovdje imamo dosta toga, ali opet sam stekao dojam da je Sir Arthur volio Star Trek jer su opisi postaja i brodova blizu onoga što se moglo vidjeti u serijama i filmovima, a kroz roman postoji nekoliko izraženih referenci na serijal. Tko će ga znati. Uglavnom, naša radnja započinje povratkom Franka Poola. Tko je Frank? Frank je bio drugi astronaut u 2001 Odiseji, onaj kojega HAL udari servo-brodom i on je odletio u svemir; MRTAV! Ali, čekajte malo, Frank je još živ, pronalazi ga nekakva rudarska ekipa nakon tisuću godina i on je čudesnom medicinskom tehnologijom vraćen u život – postupak kojeg Clarke, inače jako sklon detaljima, uopće nije opisao. Za početka, nije mi jasno zašto je vraćao Franka natrag i to na takav stvarno, da oprostite na mom francuskom, blesav način. Valjda više nije mogao koristiti doktora Heywooda Floyda, koji je u 2061 bio vitalan 100+ godišnjak, tako smo dobili Franka, lik kojeg će publika prepoznati. Frank nije zanimljiv lik. Nije bio ni u 2001 Odiseji, pogotovo nije ovdje. Lik ima karizmu kuhane ribe i osobnost kartonske siluete. Ne samo to, nego nema nijednu prirodnu reakciju na...pa, ništa.

Probudivši se nakon 1000 godina dugačke hibernacije (idemo s tim, da ne bude kako je bio jebeno mrtav) njegova prva pomisao je; HAL i misija na Saturn, ovaj Jupiter. Niti jednom ne pomisli; Ha, pa ja sam imao obitelj, zanima me što je bilo s njima. Ništa. Kompjuterske su pretrage u tom svijetu jako spore (da, bile su – u 90-ima, ali 3001 godini trebale bi letjeti, baby) pa se ne vrijedi zamarati. I tu dolazimo do stvarno zamornih stvari tipa da se opisuje buduće društvo i tehnologija. Osim mašte, to je sve jednostavno dosadno i ne doprinosi priči. Iritantne stvari su u tome što se jezik kao promijenio, ali nema objašnjenja kako i na koji način jer svi likovi se sasvim fino sporazumijevaju s Frankom, ali onda izvale da ne znaju što znači skraćenica „OK“ iliti „Okej“, koju u nekoliko navrata pogrešno izgovore kao „KO“. A tu su i one stvari koje sam prije spomenuo; Clarke kao da je zaboravio što je prije pisao. Tako u jednom odlomku se može izračunati da je Frank rođen početkom 90-ih (Patrick Stewart je referenca) i zar je Frank išao na Jupiter s možda 10 godina? Druga stvar je miješanje filmske i književne verzije događaja; u jednom odlomku je udaren servo-brodom i odlebdio je u svemir, Bowman ga nije lovio s drugim brodom jer je imao problem s HAL-om. U drugoj verziji ga je Bowman uhvatio jer je ipak izašao van iz Otkrića. Još mi je misterija zašto je radnju prilagođavao filmu, ne romanu. Nadalje, Frank odlazi na Europu (onu kod Jupitera) i objašnjava se kako je prvi koji se tamo smio spustiti jer crni monolit i ekipa iza njega nisu dozvoljavali spuštanje. Odmah u istom zamahu; 2061 je o tome kako su se čak DVA broda tamo spustila i nitko nije okom trepnuo. Pa se onda spomene i to u romanu, kao da se naknadno sjetio što se dogodilo. I nema Dr. Floyda. Iako bi ga trebalo biti. Jer, vidite, monolit je kroz priču integrirao postojanje Davida Bowmana i HAL-a u sebe, a u 2061 je napravio i Floydovu kopiju. Kada se radnja u 3001 razvije, Floyda nema, zaboravljen. Konačno razrješenje misterije? Pa, monoliti su sada kao negativci. Vidite, naši TV signali su došli do drugog kraja svemira i oni su vidjeli kako smo mi bili nasilna čeljad tamo u 20-om stoljeću. I odlučili su nas zbrisati iz svemira. Srećom, tu je Frank i gomila kompjuterski virusa da spase dan. Iste one monolite koje nisu mogli ni atomske bombe ogrebati, sada su nestali zbog virusa. Super. Iako na kraju 2010 Odiseje postoji epilog gdje su ti monoliti tu u godini 20.001 godini. Clarke je valjda zaboravio na to. To je, istina, tek 20 posto radnje, ostatak je sporo nabrajanje nebitnih stvari, opisi buduće tehnologije (moždana kapa) neki novi nazivi (Mozgar je moj favorit) i kako Frank tuta uokolo i, nemam pojma, uživa u životu. Ima tu nekih zanimljivih stvari tipa da bi se čovjek iz 2001 godine lakše prilagodio životu u 3001 godini nego onaj iz 1001 životu u 2001 zbog poznavanje koncepta struje i tako toga. To je bilo zanimljivo, ali ti su trenuci toliko rijetki da ih se jedva registrira. Kao da je Clarke htio svijet malo podsjetiti kako je napravio najveću SF misteriju i onda malo nabrajati svoje uspjehe (čak 5 poglavlja iz prethodnih romana je preneseno ovamo). To je razumljivo i neka je čovjek uživao, ali roman je stvarno nepotreban, a uz to je i površno napisan, kao da ga je odradio netko po školski, bez imalo žara i emocija da napravio dobru priču. Mislim, već sam ga pročitao prije i nije me se dojmio, sada stvarno znam da mu se više nikada neću vratiti jer sam i ovo drugo čitanje jedva priveo kraju. Ali, cijela odiseja (pametna igra riječima, wink-wink) je školski primjer kako započeti nešto na stvarno visokoj noti i onda padati sve niže i niže te zamalo cijelu priču zabiti u zemlju do granice nečitljivosti. Mogao sam preživjeti i da je sve ostalo na 2061 Odiseji. Nije bila sjajna, ali bila je debelo bolja od ovog dijela. Pročitati samo ako vas zanima kako je sve završilo

 

Howard Swindle; "Ovisnost"

 

Howard Swindle; "Ovisnost"

Po preporuci i otkriću da postoji prijevod, ovo se jednostavno moralo podignuti i pročitati jer znate onu staru narodnu; knjiga je uvijek bolja od filma. Sada...evo vam prvo upozorenje - film je bolji od knjige. Film je UBOJICA MEĐU NAMA ili D-TOX ili kako god su ga već nazvali i spominjao sam ga nedavno. Sylvester Stallone je glumio žandara unutar zabačene klinike za odvikavanje od teških trauma i tamo je bio filmski ubojica, jedan od od onih koji mogu sve, od teleportiranja s mjesta na mjesto, pa do dizanja pet puta težeg mrtvog tijela za par minuta. Bilo kuda, ubojica svuda. I film je zbrka, željeznička nesreća, jednostavno je loš. Roman je nekako još gori, što je, priznat ću, teško za napraviti (iako postoje slučajevi gdje su filmovi bolji od romana po kojem su snimljeni) jer kako možeš zajebati jednu stvarno dobru premisu kao što je ova? Serijski ubojica u klinici za odvikavanje od alkohola? Okej, reklama je pomalo krivo navodeća jer ubojica nije tamo, ima ga posvuda, ali premisa je bila toliko dobra da je stvarno trebala ispasti dobra storija.

Gdje su stvari pošle krivo?

Odmah na početku, ako ćemo iskreno.

Naš junak je Sylvester Stallone. Ozbiljno, lik je opisan kao on u onim mlađim danima, samo što u romanu ima malo teksaško zatezanje u glasu i nosi kaubojke, ali je to Sly. Film i knjiga nemaju dodirnih točaka osim dvije; liku ubiju ženu i radnja je u toj klinici, ali ona nije negdje u snježnoj pripizdini već gradu, Dallasu, valjda. Naš junak Jeb Quinllan (ili Quinllen ....Quinlin, pasmater i ime) je žandar, jedan od onih američkih, sposobnih iako redovito krši pravila i, navodno, voli popiti pokoju više, ali je i dalje najbolji u svemu. Došlo je do intervencije; ili žena i posao ili rehabilitacija. Tu je prvi problem. Mi uopće nemamo dojam da je Quinlin teški alkoholičar koji ne može raditi svoj posao. On je cool cuger, znate, pijucka pivo i lomi ženska srca i sluša county muziku i lovi najopasnije kriminalce. Štoviše, kada dođe u kliniku, on uopće nema problema s odvikavanjem, nikakvi problemi s željom za pićem, apsolutno ništa. Jack Torrance je zvao i rekao da ti nisi jebeni alkoholičar. Roman ima zgodnu premisu da se ubojstva počnu događati na takvom mjestu, ali ono što romanu kronično nedostaje su opisi. Ta klinika ima samo ime i to je to. Čitatelj nema blage veze koliko je to veliko, koliko je tamo ljudi, kakva su pravila, ništa. Prva dva ubojstva su takva da ih pripišu prirodnim uzorcima, ali treće je scenski nastup, ona vrsta kakve rade filmski ubojice. Zašto promjena u načinu rada, nikada ne bude objašnjeno. Naš junak iznenada mora biti pušten iz klinike da bi uhvatio ubojicu. Spomene li se jednom da mu nedostaje alkohol? Ništa od toga. Zašto baš on mora biti taj koji će voditi istragu? Jer je bio tamo, to je to.

Drugi problem je šizofrena konstrukcija romana. 

Da, on prati taj jedan put; lik ima problema s cuganjem i treba se liječiti, dolazi ubojica. ALI... tamo je ugurano svega i svačega, od toga da mu kapetan štumpa ženu i do toga da mu želi smjestiti otkaz (valjda mu je žena toliko dobra) pa bi onda bio drama o pravilima liječenja, ali preskače sve bitno, kao borbu glavnog lika s ovisnošću, pa bi bio malo policijska proceduralka, no bez prave procedure. Onda bi bio ljubavna priča jer naš pastuh upozna zgodnu alkoholičarku na koju baci oko, iako je stranicu prije došao 'vamo da spasi brak... Ubojica je malo nevidljiv, tih i pritajen, ali onda počne raditi Michael Myers sranja jer...pojma nemam, odjednom valjda želi pažnju. Shvaćate kuda idem s ovim? Sve što bude uspostavljeno na jednoj stranici, na drugoj se preokrene. I da ne govorim sada puno o imenima jer ih ima jebeno velika gomila i jako, jako, jako teško je popratiti tko, što, gdje i zašto jer je autor uglavnom koristio prezimena te nijedan od njih nema nikakve osobnosti ili karakterizaciju. I digresije, o Bože, digresije. Inače ih volim, dodaju začin glavnom jelu, bilo da je o likovima, bilo o mjestu radnje, ali ovdje svaki sporedni lik dobije nekoliko odlomaka prazne priče i više nikada ne bude spomenut. Pojma nemam zašto, ali eto. Uz sve to mogu staviti i naš fini prijevod jer je netko jako volio ostavljati nazive u originalnom američkom. Roman se u originalu zove Jitter Joint, pojma nemam što to znači, neki sleng za kliniku, koliko sam shvatio - to nije ime - ali ga naši junaci koriste u originalu kao da jest. Dobro došao u Jitter Joint. Pa onda se događaju stvari tipa; Quinlin se brinuo kako će internal affairs reagirati na bla, bla, bla...Što nedostaje dobrom starom "unutrašnji poslovi"? Mislim, to jest prijevod tog policijskog odjela. Zvuči kao oni kvazi influenceri koji ne znaju otvoriti usta i beknuti nešto bez engleske upadice jer misle da ih to čini više svjetskom osobom. I to je to, patio sam se romanom skoro dva tjedna, što zbog malo vremena za čitanje, što zbog dosadno izvedene inače dobre premise. Swindle je novinar, koliko sam shvatio i takav mu je stil pisanja. Nije da je loš, ima tu sažetosti i efikasnosti, ali je malo previše sažet jer ovo ipak nije novinarski članak. Roman ima nastavak, ali nije preveden (i da jest, ne bi ga čitao) i onda je Jeb Quinlin otišao u zaborav jer je čak i autor shvatio kako on nije dobar lik koji bi nosio nekakav dugački serijal. A kolika je film bio katastrofa govori vam i činjenica kako su na koricama napisali da je po tome snimljen film u režiji Jima Gillespiea - koji je nitko i ništa - i uopće nisu spomenuli Stallonea za kojeg su čuli svi živi i neživi. Toliko o uspješnoj reklami.