Arthur C. Clarke; "2061 Treća odiseja"

 Arthur C. Clarke; "2061 Treća odiseja"

Arthur C. Clarke je u jednom od svojih predgovora napisao kako na Odiseje treba gledati kao na gotovo samostalne romane, koji svaki priča svoju priču i koje ne moraju nužno biti povezane. To je uključivalo i pojavljivanje nekih od likova, što pak nije značilo da se sve događaju u istom svemiru. Što, istini za volju, nema apsolutno nikakvog smisla jer sve Odiseje jesu povezane, jasno je to i glasno rečeno, jer to su isti likovi koji naglašavaju važnost prošlih događaja koji su se, posve očito, odigrali u povezanom kontinuumu. Ne samo da su povezani likovima već Clarke u 2061 i 3001 Odiseji doslovno ubacuje poglavlja iz prošlih romana kako bi naglasio da se radi o istim događajima, ali ti su događaji modificirani po filmskoj verziji 2001 Odiseje, ne knjige (što je zaboravio u 3001 Odiseji jer na jednom mjestu su događaji opisani po knjizi, a drugom prilikom po filmskom razvoju) pa se dobivaju neusklađenosti koji i ne smetaju toliko pri čitanju, ali nisu ni suptilno skrivene. Ali, kako nastaviti priču koja nema materijala za nastavak, pitanje je sada?
Sažetak 2010 Odiseje je da je Jupiter postao novo malo sunce te da je neka viša sila zabranila slijetanje i posjete Europi (Jupiterovom mjesecu, ne našoj Europi). 2010 je ispala dobar roman, koji je pak postao podcijenjeni, ali stvarno dobar film i stvari su završile jako dobro. Razlika između 2001 i 2010 Odiseje je ta da je postojala rupa od čak 14 godina u njihovom nastajanju. Između 2010 i 2061 Odiseje je 3 godine, zbog čega je dosta čitatelja reklo da im se roman čini zbrzan i nerazrađen, što je možda djelomična istina jer svaki od tih romana je pisan drugačijim stilom, iako je riječ o istom autoru. Stil nije toliko drastični izmijenjen, ni blizu onome što je 3001 Odiseja, ali se osjeti da je Clarke odbacio bogati i zbijeni stil prvog romana i prepustio se malo... idemo reći bržem i protočnijem stilu. To nije problem, problem je što nije imao pravu ideju kako nastaviti priču dalje. Tako smo dobili roman koji ima nešto, ali u osnovi u njemu se ništa ne dogodi. Pročitate ga, nije toliko loš, ali kada ga završite, zapitate se zašto je uopće napisan, odnosno, postoji li neki drugi razlog osim toga da kapitalizira nešto na uspjehu 2010 Odiseje koja je po svim mjerilima bila dobar i uspješan nastavak. Ali, idemo nekim redom.

Dakle, godina 2061 nije slučajno odabrana, to je godina kada se vraća Halleyjev komet i koji će imati zgodnu ulogu u radnji. Naš stari poznanik iz prošlih nastavaka, doktor Heywood Floyd, još uvijek je živ i vitalan momak od 103 godine. Iskreno, nemam pojma zašto ga je Clarke ponovo iskoristio umjesto da je smislio novog lika (o, nije to ni najbolje, čekajte da dođemo do 3001 Odiseje) jer Floyd je tamo postao neka verzija svemirskog Johna McClanea koji stalno ukrštava putove s crnim monolitom. Ima sto tri godine i ma koliko god se Clark u radnji trudio objasniti kako je život u niskoj gravitaciji jako dobar za dugovječnost, to su i dalje sto tri godine starosti. U 2001 Odiseji njegova uloga je bila relativno mala, u 2010 je bio glavni momak u radnji (u filmu ga je odglumio legendarni Roy Scheider, savršen odabir, ako smijem primijetiti skromno) i pretpostavljam da ga je ubacio i ovamo kako bi čitatelji imali po-znato ime za lakše praćenje radnje. Toliko o tome da romani nisu povezani. Dakle, Doktor Floyd se pridružuje ekipi koja će sletjeti na komet i on je nešto kao počasni gost, slavan lik zbog cijele priče iz 2010. Sjajno. Druga radnja prati njegovog unuka, Chrisa Floyda, koji je na drugom brodu. Koji bude otet od strane neke luđakinje i sruši se na Europu, onu kod Jupitera. Doktor Floyd mora sada spasiti vlastitog unuka i popraviti narušene obiteljske odnose. Zvuči poprilično dobra kada se ukratko prepriča, zar ne?

Problem je što se apsolutno ništa ne dogodi. Kada je 2010 Odiseja završila, pojavila se pomalo upozoravajuća poruka; ne dolazite na Europu. Poslana je od strane neke više sile i oni ne vole posjetioce, u tolikoj mjeri da sruše sve sonde koje Zemljani pošalju. A, opet, cijeli brod se sruši i nikome ništa. Postoji ta neka napetost i očekivanje nekog velikog otkrića ili obračuna, ako vam je draže, no do njega nikada ne dolazi. Štoviše, drugi brod, s Floydom starijim, se spusti i spasi posadu prvog broda bez problema. Nikome ništa. Između toga je malo istraživanja, neka nova otkrića, malo debatiranja o HAL-u, Bowmanu i crnom monolitu, svi najveći hitovi iz prošlih nastavaka i to je uglavnom to. Nije da je roman pravo dosadan, čita se s lakoćom i ima nekih svojih vrlina, ali u konačnici niti za stol donosi nešto novo ili neviđeno, ponekad čak zvuči kao da nabraja sve najbolje stvari iz prošlih, ne donosi ni neka nova pojašnjenja u vezi monolita ili ljudi kojih su napravili. Isplata za svu napetost ne postoji, cijeli taj „konflikt“ ispada više kao nešto čime se opravdalo pisanje nastavka bez da je ikada dobro razrađen i nakon što ga završite, slegnete ramenima i shvatite da ste život mogli provesti i bez čitanja ovog dijela. Ovo je Terminator 3. Priča se nastavila, gomila toga se ignorirala iz prošlih nastavaka, vratio se poznati lik, ali osjetno je ispod razine prva dva nastavka. Štoviše, poprilično je beskrvan, ako ćemo iskreno, osim ako niste znanstvenik, pa su vam tehničke nijanse zanimljive. Ovaj je dio, nije baš nekakvo iznenađenje, dočekan mlako. Nije bilo hvalospjeva, nije bilo svjetske slave, kritike su bile umjerene, a publika ga je prihvatila s jednim velikim; meh. U 90-ima su postojali planovi za ekranizaciju, Tom Hanks je bio povezan s time, ali se i jako brzo odustalo od toga jer bi film bio skup, a materijal to nije opravdavao. Pročitati samo zato što je dio poznate sage i ako ste SF fan. Ne gubite ništa i ako preskočite.