Milan Nikolić; "Obračun na obali"

 

Milan Nikolić; "Obračun na obali"

Iskreno, ovo je moj prvi susret s radom Milana Nikolića. Nedavno sam tek i čuo za njega i iznenadio se koliko je čovjek bio produktivan i koliko je zadužio našu kriminalističku scenu i odmah sam se počeo pitati kako to da nije napravio neki veći odjek i zašto njegovo ime ne stoji tamo gore na tronu najboljih zajedno s Tribusonom i Pavličićem. Bila je to prava mala misterija, da Vam budem iskren, koje mi nije dala mira. Nažalost, sada kada sam pročitao jedan roman, nekako uviđam zašto se nije bolje probio na našoj sceni usprkos reizdanjima i cijeloj reputaciji. Ovo je krimić stare škole, ali baš doslovno stare, početničke, ako vam je tako draže, na našim prostorima i nekako mi se svidjelo što je Nikolić očito bio— idemo to reći malo nezgrapno, pisac za široke mase. Čovjek iz naroda, poetski opisano. To je ujedno i dobra stvar i loša stvar. Dobra je da vas ljudi čitaju, što je za pisca uvijek sjajna stvar, ali loša je što vas nitko ne shvaća baš ozbiljno jer ne pišete za određene krugove. I “Obračun na obali” je savršen primjer zašto su ovakvi krimići svojedobno bili čitani, ali zašto su danas izumrli i općenito nisu baš dobro ostarjeli. Čitani su bili jer su bili zanimljivi i do neke mjere napeti, izumrli su jer nisu dobri. Objasnit ću usput, stavku po stavku.

Ovdje imamo poprilično dobar uvod; nestalo je struje negdje u nekom gradu na našoj lijepoj obali i dogodilo se nekoliko stvari. Pljačka banke i gotovo gangsterski obračun, ubijen je jedan električar, jedna je dama iz visokog društva pokradena i njezin muž je ubijen. Puna šaka za razriješiti, zar ne? Naš glavni lik je Miki—to je to. On je novinar koji se slučajno našao na mjestu zločina te je tako postao aktivni sudionik zbivanja oko sebe. Do sada sve štima i jako dobro. Prva nezgrapnost se pojavljuje kada u radnju uđe drugi lik—slavni Inspektor Maigret. Da, onaj Maigret, slavni lik iz romana Georgesa Simenona. Nikolić je po priči bio jako veliki obožavatelj Simenonova rada i Maigreta kao lika da je čak stupio u kontakt sa slavnim piscem. Ostaje malo nejasno je li mu ovaj dao pravo dopuštenje da iskoristi slavnog lika ili je ovaj to napravio na svoju ruku, ali bilo kako bilo, evo ga u radnji. Što je, iskreno, nekako simpatično, ako znate tko je on, tj. Problem dolazi već s idućim poglavljem — gdje Maigret i Miki (mrzim te nadimke glavnih likova u krimićima jer ih ne mogu shvatiti ozbiljno) riješe cijeli slučaj u jednom sjedenju. Doslovno.

Vidite, postoje dvije kategorije tih starih krimića. Jedna od njih se može opisati kao “hodajući detektiv”, gdje glavni lik odlazi od točke A do točke B, pa točke C itd, itd... i razgovara s ljudima i spaja komade priče u veliku sliku. Raymond Chandler, Ross Macdonald, Sue Grafton— oni su imali taj pristup rješavanju misterije. Onda je tu “sveznajući detektiv”, lik koji zna sve bez da napravi teži dio posla. Agatha Christie, Arthur C. Doyle i Rex Stout su pisali takve stvari. Ali, Holmes je najpoznatiji po tome, svom sjajnom dedukcijskom zaključivanju, no Holmes je, usprkos serijama, ustvari bio lik na terenu, istraživao je i zaključivao je stvari po onome što je vidio. To je postala nekako glavna fora nasljednika; genijalni detektiv koji je genijalan samo zato što riješi slučaj bez da nešto posebno napravi. To imamo ovdje. Maigret i Miki jedva par sati kasnije od svih onih zbivanja s početka znaju sve, iako nisu ništa istraživali. Na podužih 10-15 stranica vi dobijete cijelu povijest zločina, od toga kako je jedan od njih Amerikanac i što je koji od njih mislio tokom zločina. I iako je to do neke mjere simpatično, jednostavno nakon nekog vremena počnete pomalo prevrtati očima i kažete — Nema šanse da ovo znate, nikako. I tu se cijeli roman nekako raspao, barem meni. Jer ostatak romana je gotovo njihovo potvrđivanje točnosti onoga što su rekli dok su pili konjak i pušili lule. Sada, roman je izašao 1958 godine i razumijem zašto je to onda moglo proći; ljudi nisu bili upućeni u stvari i kada Maigret kaže — Jedan od njih je Amerikanac jer samo Amerikanci koriste batine da nekoga ubiju (što je glupost, ali nema prođe) i, voila - jedan od njih je Amerikanac — čitatelj je to uzimao zdravo za gotovo. Roman je pun takvih tehničkih pogrešaka. U jednoj sceni čuvar banke izvlači revolver i govori kako je sretan što je metak već u cijevi, pa može odmah pucati. Revolveri nemaju metke u cijevi već u bubnju; povučeš okidač i odmah pucaš, to je to.

U globalu, svidio mi se taj neki retro stil pisanja i čista naivnost u izvedbi priče. Zastarjelo po svim mjerilima i nelogično, ali dovoljno simpatično da vam zadrži pažnju dok ga čitate. Iskreno, iako cijenim doprinos našoj književnoj ostavštini, nekako ne vidim da ću ponovo uzimati nešto u ruke za čitanje jer—ne znam—bilo mi je pomalo banalno. Zanimljiva mi je i odluka izdavača da malo ispolira rukopis. Tako su izrazi “milicija” (jerbo 1958 je bila milicija) postali *“policija” *i “milicijska stanica” “policijska postaja”--- sve pogrešni termini za razdoblje u kojem se radnja odvija, ALI je ostavio strana imena da se pišu onako kako se čitaju, po Vuku, što bi se reklo. Tako je Jules Maigret ostao “Žil Megre” i mene je to ispočetka zbunjivalo pasmater. I sva su imena takva, pa ako se išlo na to da se stvori osjećaj kako su u tadašnjoj Hrvatskoj nekakvi stranci, pokušaj baš i nije dobro uspio. Uglavnom, iskreno, preporuka. Bacite pogled. Retro, zastarjelo, ali je zanimljivo vidjeti kako se kriminalistički roman razvijao kod nas.