Ian Fleming: „Špijun koji me volio“

Ian Fleming: „Špijun koji me volio“

Nedavno mi je bio obrisan post o polu-doživljaju novog filma uz obrazloženje (valjda) da filmskim osvrtima nije mjesto u književnoj grupi već samo ono što ima veze sa samim knjigama, što uključuje i ekranizacije. Okej, pošteno, nema ljutnje, tako stvari stoje i nitko nikome ništa ne zamjera. ALI, znate, ja sam pomalo i seronja, pa kada netko kaže „ekranizacija“ i „knjiga“ u istoj rečenici, ja odmah počnem izvlačiti primjere iz glave koji bi samo tako osporili to da bi se svaku ekranizaciju trebalo povezivati s knjigama jer su to, ponekad, dva različita svijeta bez ijedne dodirne točne. Kako rekoh, ponekad sam seronja, ali to ni ne skrivam. Zato ćemo malo o ekranizacijama i, oh, veselja, o grubom seksu i ženama koje vole grube stvari. Mislim, zar ste stvarno pomislili kako su sve te hardcore porno-stvari (zapakirane pod etiketu „ljubavni romani“) stvar današnjice? Dame i gospodo, to sranje se piše već desetljećima i pisala su ih imena za koja nikada ne biste rekli da su kadri takvo što napisati. Jer nisu, ne za pravo. Hoću reći, napisali su, ali je to užas. Sada, vjerojatno se pitate kakve veze sa svime time imaju Ian Fleming, James Bond i, nemam pojma, Roger Moore (volio sam starog Rogera, čitao sam romane o Svecu i gledao seriju prije nego sam znao da je bio i James Bond i baš mrzim uvlačiti njegovo dobro ime u ovakvu stvar - isprike za to Sir Roger, počivajte u miru)? Pa, svakakve i nikakve, iskreno. Idemo nekim redom.

ŠPIJUN KOJI ME VOLIO bio je 10 James Bond roman kojeg je Ian Fleming napisao. Zabavna stvar, „ekranizacija“ je također bila deseti film iz serijala. Možda ga se i sjećate; negativac koji je želio potopiti cijeli svijet, Bond mora udružiti snage s prelijepom ruskom agenticom, malo pucnjave, malo jurnjave, Lotus Esprit koji od automobila postaje mini-podmornica... i, da, zamalo zaboravih, lik od dva metra s metalnim zubima koji se zvao Jaws. Pomislili bi da je to stvarno dobar roman za pročitati, zar ne? Pun akcije, avantura života, prelijepe lokacije, junak koji je pravi đentlmen. Sada ću vam reći o čemu se radi u romanu. Glavni ženski lik je Viv, žena koja je od svoje 17 godine širila noge svima i svakome, od grubijana do simpatizera modernih Nacista. Ako nisi pitao, nisi dobio kod Viv. Viv tako završi u nekoj američkoj vukojebini kao recepcionarka u nekom motelu gdje joj vlasnik svako malo gropinja po grudima i to je okej, ona je na to naučila. Dolaze dva mutna lika, koji, naravno, žele malo akcije, pa je i oni natežu uokolo, ubiju boga u njoj točnije, i već kada pomislite da će skviknuti mrtva, pojavljuje se James Bond. On riješi stvar, pa onda i on povali Viv, onako izubijanu, ali ona to voli jer on je James Bond. Drugo jutro, kao pravi đentlmen, Bond se pokupi i odlazi, bez pozdrava, i ostavi Viv s mrtvacem ispod prozora jer... nemam pojma - neka se žena malo zabavljala s čišćenjem? Da, dragi moji čitatelji, shvatili se kuda idem s ovim, zar ne? Mislim, tehnički, ŠPIJUN... jest ekranizacija jer imaju isti naslov i u oboje je James Bond, ali to je i sve što dijele.

Okej, ja sam malo sarkastičan (karakterna mana), ali ovo je jedan debelo bizarni roman. A ja čak i volim romane o James Bondu jer su... pa, nisu kao filmovi, to je sigurno, ali nisu ni glupa sranja kao što je ovo. I to je napisao Ian Fleming, lik kojega zovu ocem modernog špijunskog trilera (izgleda da Alaistar MacLean ne postoji u ovoj stvarnosti) i roman je - pun seksa i pravih malih književnih bisera koje se mora spomenuti. „Žena voli polu-silovanje. Voli da je se uzme snažno… "Iako mi je tijelo bridjelo od ozljeda koje sam dobila, baš je to pomoglo da doživim puni osjećaj njegove muškosti.“ Reče glavni lik dok je Bond ševi NAKON što su je dva lika premlatila do nesvijesti, i nakon što su prošli jedan vatreni obračun. O, da, roman je pisan u prvome licu, žensko gledište. To bi i funkcioniralo da Fleming ustvari nije prezirao žene, držao ih je za obične stvari, bezvrijedne i ispod muškaraca. Za njega je žena bila nagrada, nešto što muškarac treba dobiti jer je muškarac i na njoj je da šuti i dobro ga primi - hej, nisam ja to sranje izmislio, stari Ian je s ovim romanom pokazao da je stvarno čudan svat. Jer, podijeljen je u tri dijela (a kratak je kao Palčica) i prvi dio se zove „JA“ - gdje Viv, umjesto da priča nešto o sebi, ustvari nabraja kako se ševila sa svima. Izdvoje se tu dva lika koji je tretiraju kao smeće, ali njoj je to okej, prirodno. Ono, tretiraš me kao zadnje smeće - hvala ti na tome - doslovno. Drugi dio je „ONI“ i odnosi se na taj motel i dva negativca. Da, oni su karikature, manijaci, ubojice i silovatelji i naravno da će je i oni malo masirati, šutati uokolo, šamarati i tako te vesele stvari. Treći dio je „ON“ i odnosi se na Bonda i, naravno, kako je on alfa mužjak koji sve sredi i ona je njegova nagrada. I ona uživa u tome jer žene, valjda, uživaju imati seks kada ih netko premlati - dame i gospodo - Ian Fleming.

Roman je dočekan sa groznim kritikama i užasnim komentarima i Fleming je požurio popraviti stvari koliko je mogao. Uspio je zaustaviti tiskanje mekog izdanja i uspio je staviti zabranu ponovnog tiskanja sve dok ne odapne papke. Kada je prodavao prava za filmsku adaptaciju, ovo je bila jedina Bond knjiga koju producenti nisu smjeli dirati, ništa od priče - jedino naslov. Zato se film zove tako, ali nema apsolutno nikakve veze s onim što je između stranica. Roman je doživio strip izdanje - to je bilo zabavno za čitati jer je izašao u starom broju Gigant-stripova - i radio izvedbu, ali, pogađate, bila je debelo ublažena. Drugi tisak stvarno nije izašao sve dok Fleming nije umro. Doduše, imao je on pojašnjenje zašto ga je napisao na takav način i tu se malo slažem s nekim njegovim izjavama - samo malim postotkom. Jer, on nikada nije planirao da James Bond postane popularan lik, on je trebao biti opasan muškarac, bez osjećaja, pomalo grubijan, nikako uzor mladim čitateljima koji su počeli njegove romane čitati po - školama. Zato je sjeo i napisao nešto drugačije, želeći prikazati kako je on ustvari na korak od negativca s kojima se bori. I razumijem ideju, ALI je izvedba živi pisani užas, bez obzira koliko Fleming bio pismen i znao napraviti dobru akciju (Bond romani - osim ovoga - su čisto okej za čitanje). Ja već znam da mu se nikada neću vratiti (obrisao sam PDF prije nego sam stigao pročitati The End) jer ja sam isto tako malo čudan lik, no Fleming je ovdje ipak malo prečudan čak i za moj čitalački okus. Ali, film je i dalje dobar.

David Morrell: "Okus krvi"

David Morrell: "Okus krvi"

Nikada nisam razumio pisce koji profitiraju od filmova koji se rade po njihovim knjigama, pa onda udare drvljem i kamenjem po istima. Da, da, ekranizacije su ponekad čisto sranje i razumijem da to raspali pisca, ALI - ovdje imamo malo drugačiju sliku. Ne bi slova rekao da Child nije podržao prvi film kada je izašao, rekavši kako je Tom Cruise napravio dobru stvar. Kada drugi film nije prošao tako dobro (slabije kritike, slabija zarada...) Child je okrenuo ploču i rekao da Cruise nije funkcionirao. Dragi moji pisci - ponekad je šutnja zlato. Zadnji primjer ovakvog okretanja je David Morrell. Ime vam možda nije toliko poznato, ali čovjek je stvorio jednog od najvećih junaka akcijskog filma; John J. Ramba. Morrell je rekao da se osjeća „posramljeno“ što se njegovo ime povezuje s posljednjim filmom jer je „katastrofa“. Ustvari nije, čist je okej film, ali nije ni najbolji iz franšize. I, da, dragi moji, danas ćemo govoriti o Rambu - ako imate pametnijeg posla, svakako ga obavite jer ovo definitivno nije roman za svakoga. No, da završim priču o Morrellu. Nije problem što se on odrekao filma, ali to da se osjeća posramljeno je malo žešća pizdarija. Jer, evo u čemu je riječ. On je autor „Prve krvi“ (odbijam roman nazivati Okusom krvi jer to je debilan prijevod i vratit ćemo se na to zašto je debilan) po kojemu je snimljen prvi film iz franšize. I to je odličan film, stvarno jest... koji je jednako tako i promijenio pun kufer stvari što ga, tehnički, čini i boljim od knjige. Onda su došli nastavci, oh, nastavci. Ja ih volim, ali, hej, ja sam klinac 80-ih kada su bili popularni, no znam da ih gomila ljudi ne voli. I s razlogom, to su poprilično tulavi filmovi. Morrell je, što ga čini jedinim piscem za kojeg znam, napravio njihove novelizacije. O, da, primio je dobar debeli ček da napiše romane po filmskim scenarijima filmova koji su kuda i kamo gluplji od posljednjeg nastavka (pogotovo treći dio) i svakako nije osjećao „posramljenost“ što je to radio. I novelizacije su... eh, srednja žalost, minimalni trud, ništa drugačije baš od filmova. Zato kada veli da je kao posramljen - čovječe, već je i prvi film promijenio pun kurac stvari, o nastavcima da ne govorim - što se onda nisi javio?

Dakle, naslov, oh naslov. Prvo moram pohvaliti prevoditelja kojemu pojmovi „first“ i „taste“ dođu na isto. Ne dođu. Okus krvi zvuči kao da je Rambo prokleti vampir koji želi isisati nešto svježe krvi; nema smisla s radnjom romana. Prva krv, kako se inače zove, ima smisla jer to je izraz koji objašnjava kako je došli do nekog sukoba; oni su pustili prvu krv, ergo, oni su započeli sukob. Ima smisla. I, da, ovo je muški roman; nema nijednog ženskog lika, pa, moje dame, ovo možete i preskočiti jer muškarci, oružje, puno macho sranja... Ali, opet, tko zna, možda ste u tim stvarima i tako to. Odlutah, ispričavam se. Roman je... pa, reći ću to iskreno; čudan. On je ustvari jako dobar, ali je čudan jer... pa, vidjet ćete zašto. Uglavnom, kao i film, i ovo počinje tako što Rambo (koji u romanu nema imena, samo prezime - Sylvester Stallone ga je nazvao John za potrebe nastavka) dolazi neki mali gradić u južnoj pripizdini. I odmah pokupi pažnju šerifa koji ga uhvati na pik, pokuša izbaciti iz grada, pa uhapsi i onda dođe do mega-svjetskog sranja kada Rambo pobjegne i kada se pokrene lov na njega. Na prvu zvuči isto kao filma, zar ne? Dopustite mi da vam ilustriram razlike. Filmski Rambo je dopadljiv lik, ne ubija, žrtva je loše okolnosti i nadrkanosti policajaca koji ga skoro muče i publika navija za njega. Književni Rambo je tvrdoglavi seronja i nemilosrdni ubojica. Iako dvije verzije dijele neke sličnosti, uglavnom su različiti kao nebo i zemlja. Policajci ga počnu zezati kao i u filmu, ALI, Rambo se u grad vraća tri puta. Ne zato jer je bio gladan ili nešto već zato što mu je došlo da provocira šerifa; bilo mu malo dosadno. Nakon što završi u zatvoru, on nastavlja pametovati iako se mogao izvući s par pametnih riječi. U tom trenutku je već svima dopizidio i samo ga žele baciti u zatvor. A kada pobjegne... Svi su mu mete za vježbanje. On ubije gomilu ljudi, stvarno gomilu. Na kraju se vraća u grad i želi ga jednostavno sravniti sa zemljom jer to je već sada postala osobna stvar.

Iako mi ovo nije u prvih top deset romana koje volim pročitati, mogu ga ugurati u prvih dvadeset. Zašto, pitate se vi. Drago mi je što pitate. Ovo je hrabar roman. Kao prvo, njegova priča, odnosno pozadina. To je roman što-bi-bilo-kad-bi-bilo situacija. U to je vrijeme još tutnjao vijetnamski rat (napisan je 1969, objavljen 1972, ako se ne varam) Reći nešto protiv toga bilo je... pa ne baš pametna stvar. Oh, govorilo se, svakako, ali književni svijet, kao ni Amerikanci sami još nisu bili spremni za noćnu moru u obliku onoga što su sami stvorili. Jer Morrell je dobro rekao; obučavali smo te mladiće da ubijaju, da imaju opasne vještine, da budu ubojiti strojevi... i kada su se vratili, nisu imali što raditi, svi su na njih gledali kao na djeco-ubojicu, nisu mogli dobiti posao. Jedino što su znali bilo je kako voditi rat. I sada pustite jednog takvog na policiju koja djeluje kao gomila budalaša sa debelim škembama i pištoljima koji im ispadaju iz ruku. Napravio bi masakr - što Rambo doslovno napravi u romanu. Druga stvar; vijetnamski sindrom. Danas je to PTSP i svi znaju za njega. onda nije znao nitko i to je bila jedna velika ne-ne tema za pisanje. Jer ne daj bože da nam se dečki vrate psihički sjebani, a-a, moj gospodine, samo sunce i dobre vibracije. Rambo je sjeban lik, ali stvarno te čak i ni on sam nije svjestan toga koliko je sjeban. On je u fokusu samo kada je u ratu, što je ironija cijele priče. I Morrell ne uljepšava stvari. Doslovno kao da govori - ovo su naši dečki nakon rata - nosite se s time. Također, koncept romana je hrabar za svoje vrijeme. U njemu nema pozitivaca, niti jednog. Rambo je poremećeni lik koji, iako ne započne prvi sranje, prihvati to i nastavi ga raditi dalje. Policija je isto takva. Šerif je veteran Korejskog rata, ili kako se to kaže, pozitivnog rata, koji nije dobio takvu zloglasnost kao vijetnamski i to je sukob starog i novog, modernog i zastarjelog. Šerif i Rambo su kao dva ovna na brvnu iznad nabujale rijeke; nijedan ne popušta. Rambo briše svaku šansu za normalni život, a Šerif vodi gomilu ljudi u smrt iz pukog inata. Pukovnik Trautman, koji u filmu ima pozitivan odnos sa Rambom, ovdje ne mari za njega. Poslan je da ga ubije, kratko i jasno. Znači, nema pozitivaca. I to baš nije lagano za čitati, ali čini stvarno hrabar roman.

Mane, mane, mane... Pa, ovo je akcijom nabijeni roman zamalo od prve stranice i, huh, u njemu ima krvi do koljena. Priznajem, ja sam muškarac, volim pošteni akcijski roman gdje stvari lete nebu pod oblake, ali to je sve što i nudi. Obično se ljudi iznenade koliko je... sirov, da tako kažem, i brutalan. Dosta ljudi ne može odvojiti filmsku verziju lika od književnog i kada shvate koliko je drugačiji, eto problema. I, priznajem, kada Rambo počne lutati mislima, to bude i zbunjujuće i nedorečeno, ali, druga strana novčića, pokazuje kako osoba s PTSP razmišlja. I kraj obično iznenadi ljude. Upozorenje - Rambo ovdje umre. Pukovnik mu raznese glavu sačmaricom. Kraj igre, Johnny, gasi svjetla. Baš me zanima kako se Morrell osjećao kada je pisao nastavak i ovaj je živ i zdrav (to se, usput, ni ne spomene u nastavku - o kojemu će biti jednom drugom prilikom riječi) jer „posramljenost“ sasvim sigurno nije. I, tako. To je to. Možda ga je netko čitao, možda netko nije i ne bi htio da vas filmsko iskustvo odvrati od čitanja jer ovo je i dobro napisan roman, napet i zanimljiv. Doduše, ima svojih ograničenja, ali vrijedan da se baci pogled. Ako ništa drugo tek toliko da vidite koliko su filmski i književni mediji različiti.   

Chevy Stevens: "Nikad ne znaš"

Chevy Stevens: "Nikad ne znaš"

Prije nekoliko sam godina upoznao Chevy Stevens preko njezine autorske stranice. Bio sam pročitao njezin prvijenac, Nestala bez traga, i nekako mi se svidio. Nije to bio pametan ili posebno originalan triler, ali imao je zgodno složenu priču, glavni lik mi nije bio pretjerano naporan, bili su tu jedan-dva mala preokreta u radnji... Stvar je funkcionirala. Pa sam joj ostavio poruku, priložio sam hrvatsko izdanje naslovnice (isto je kao i američko - shvatio sam naknadno) te smo izmijenili nekoliko poruka i to je bilo to. Žena je bila čisto okej normalna, pristupačna, nimalo snobovski umišljena ili te priče. Već sam bio i zaboravio na to sve dok nisam vidio njezin drugi roman na policama naše gradske knjižnice i moram priznati da sam ga podigao samo zato što s onim prvim nisam morao previše razmišljati te da je stvar završila zabavno. Drugi roman pak... Drugi roman... Drugi roman je teško sranje. Eto, rekao sam to. Jasno, glasno i otvoreno. Našao sam nekoliko domaćih osvrta na njega i, već kada sam danas u nekom iskrenom raspoloženju, otvoreno sam se zapitao nisu li ti drugi ljudi čitali nešto drugo. Jer oni su upotrebljavali opise kao sjajan i duboki psihološki triler ili nevjerojatno napeti psihološki trilerili odlična psihološka karakterizacija likova i ja sam se zapitao mogu li ja na pisati sjajno psihološko sranje?

Prije nego krenete čitati dalje budite upozoreni da će se otkrivati važni dijelovi radnje, ali prije nego uopće dođem do toga, mala škola pisanja američkog krimića. Zašto sam naglasio američkog? Zato što oni imaju već otisnutu shemu kako se takvi romani pišu. Kao prvo, cilja se najveće čitateljsko tijelo; žene. Znam da to zvuči seksistički, ali tako je i to nije loša stvar, dapače. Ciljana skupina su žene između 20-30 godina, koje možda imaju nekakav posao, životne probleme i lošeg muža/zaručnika/dečka te im je potreban izlaz u fantaziju. Da kod nas postoji takva skupina, bila bi ona koja jedni drugima po Facebooku na zidu stalno pišu carice ili lavice ili neki drugi ekvivalent tome da je dotična sve samo ne to. Okej, sarkastičan sam, idem malo sjediti u kutu. Dalje, takvi se trileri pišu tako da imate nešto sjajno popularno u radnji, nešto što svi mogu razumjeti. Na scenu stupa serijski ubojica. Jer... serijski ubojica, nema drugog razloga da bude u radnji osim da možete napisati kako je serijski ubojica jer svi poznaju taj termin i događa se zgodna sporedna stvar jer takav roman odmah bude proglašen psihološkim. Ti romani imaju veze s psihologijom koliko i ja s istraživanjem tamne strane mjeseca, ali, hej, reklama; psihološki triler. I filmičnost. Radnja, likovi, sve zajedno mora biti kao spremno za brzi TV film, što znači da likovi moraju biti mlađi, zgodni, da mora imati nekakvu akciju... razumijete već koncept.

Nikad ne znaš je napisan točno po tom sistemu. Sara, glavni lik, ima trideset godina, samostalna je žena, samohrana majka, koja ima uspješan posao kojeg vodi od kuće, kćer koju bi svatko poželio (ne baš, mala je tipično derište u romanu, ali valjda Amerikanci misle da je to slatko) i, da portret bude potpun, tu je naprosto sjajni dečko/zaručnik na kojoj joj svi zavide. On je kao lik iz reklame za Old Spice, macan za polizati i naprosto je... sjajan jer piše da je sjajan i sjajan je. Čak i ako se svađaju i nikada ga nema kada se sranje događa, i dalje je sjajan jer čak je i ta odsutnost sjajna pošto se svi slažu da je sjajan čak i kad nije sjajan. Znači, imate taj portret sjajne obitelji, malo bolje stojeći stalež, sjajno predgrađe, sve je fan-jebeno-tastično. Osim da je ona kćer (zvuk bubnjeva, molim) - serijskog ubojice. Dobri tata je jedan od najgorih serijskih ubojica koji postoje, ali nikada nije uhvaćen jer je tako dobar i prepreden (ustvari nije, lik je tipični filmski negativac koji je glup kao i noć i to da ga nisu uhvatili 30+ godina je uvjerljivo koliko i to da ću ja dobiti Nobelovu nagradu za književnost) i tu sada počinje radnja našeg romana - netko javnosti otkuca da je ona kćer serijskog ubojice, zloglasnog, molit ću lijepo, tatica je počne zivkati, žandari ga žele uhvatiti i sranja se počne odigravati. Na papiru zvuči čak i intrigantno jer naša junakinja jedanput ili dvaput pomisli, oh, ne, tatica je ubojica, jesam li i ja? Nisi, dušo, bez brige, ti si glavni junak romana koji nije toliko napredan da napravi nešto takvo.

Sada dolaze ostali začini za tipični potrošni triler. Policajci. Muško-ženski par, ona je teška kučka (sve su žene ili kučke ili ne vole glavnu junakinju jer ona je posebna) a on je zgodni frajer broj 2 u romanu jer ono što dobrom psihološkom trileru treba je malo zapleta iz španjolskih sapunica iliti ljubavni trokut. Zgodan Frajer Broj 2 tako razumije našu junakinju, ali razumije je i Zgodni Frajer Broj 1... dileme, dileme, dileme. Dakle, ono što je problem je to što roman ništa ne nudi. Radnja ide u stilu; Tatica nazove, prijeti da će nekoga ubiti ako se ne sastanu, ona pristane, ali do sastanka ne dođe iz tog razloga. Tatica opet nazove, prijeti da će nekoga ubiti ako se ne sastanu, ona pristane, ali se ne sastanu iz onog razloga. I tako valjda deset puta. Bez zajebancije, ovdje postoji najmanje 100+ stranica gdje njih dvoje pričaju preko telefona i govore jedno drugom iste stvari, STALNO. Osim toga ona pokušava saznati tko su joj pravi roditelji (jer je bila usvojena i posvojitelji su bili super) i tu je kao prava mama, koja ne govori ništa (nju je taj serijski ubojica silovao i ona se riješila djeteta jer je mislila da će biti kao on... valjda) tu je zaručnik, koji je prava podrška, ali koji uvijek nekuda mora ići jer je tako super i radi super stvari i tako je dobar, pa je tu i taj žandar, koji je isto super, pa je on tješi... radnja stoji na mjestu. Zamislite automobil u praznom radu i da mu netko stalno diže gas, ali nikuda ne kreće - to je ovaj roman. Shvativši da joj likovi više vise na telefonu nego što se kreću, autorica u kraj ubacuje generičku akciju; tata otme kćer, ona ga pronalazi, badabim-badabum, kraj. Na kraju ima jedan mali preokret, jedan od likova je dodatni negativac i nije to problem koliko ono što je dovelo do otkrića. Naša kućanica postaje Sherlock Holmes (iako nema pojma o kriminalistici) i naš Negativac Broj 2 kaže - aha, to sam ja, Negativac Broj 2! - iako ustvari nema razloga za to, ali još malo filmske akcije za kraj, publika voli preokrete iako nemaju nikakvog smisla.

Kako rekoh, prvi roman, Nestala bez traga, mi je bio okej za čitanje. Radnja je bila bolja (iako se odvijala gotovo na jednom mjestu) preokret na kraju je bio bolji, kao da je i stil pisanja bio bolji. Ovdje postoji toliko toga nabacano na hrpu kao da se gledalo što se sve može nabacati na hrpu i NIŠTA nije razrađeno. Bilo je dijelova koji su bili kao stvoreni za malo psihologije, detalja koji su mogli biti mračni i intrigantni, priča je mogla biti i napeta zbog lova na ubojicu kojeg nitko nije vidio desetljećima (BTK, Zodiak...izaberite jednog) ali sve je odgurano u stranu poradi jeftine melodrame i banalne filozofije (jebote, jedan od likova se doslovno pali na Sun-Tzu i stalno baca njegove citate) i kvazi ljubavnog trokuta jer o tome žene vole čitati, kako se dva frajera naguravaju za pažnju jedne djeve u nevolji. Ali, ya'all, imamo serijskog ubojicu u radnji, imamo poster-ženu za čvrstu samostalnost (iako stalno zivka frajera u pomoć) imamo malo slatko antipatično derište, imamo zgodnog žandara... ma, sve što treba za psihološki triler. To što je pola stvari u njemu jednostavno glupo, pa dosadno, pa ponavljajuće, pa besmisleno vas uopće ne treba zamarati.

Michael Koryta: "Kuća čempresa"

Michael Koryta: "Kuća čempresa"

Sjećam se kada je Algoritam bio na vrhuncu karijere i kako je radio dobru stvar; najavio bi novi naslov, stavio PDF prvog poglavlja i odmah si znao hoće li to biti nešto zanimljivo ili se može preskočiti. Sviđalo mi se to iako sam ponekad znao napraviti glupost i otkriti kako ponekad prvo poglavlje nije ni približno dovoljno da bi naznačilo o čemu se roman točno radi. Kuća čempresa ide na onu gomilu koja je došla jako blizu da bude sjajna, ali na kraju sam bio skoro mišljenja kako sam bacio vrijeme uzalud. Problem je u nečemu što sam već spominjao prije; američki pisci žele ovce i novce. Veliki američki romani, što znači da budu hvaljeni od kritike, ali bi ujedno bili i komercijalni jer u tome leži prava lova. Zamislite... oh, nemam pojmu, Mačku na vrućem limenom krovu, znači teškom vlagom natopljenu pozadinu američkog juga, gdje likovi vode prazne razgovore i gdje sve ima osjećaj neke nevidljive truleži i gdje su karakteri uglavnom nesimpatični, ubacite u to malo dobrog starog Bogarta iz filma Očajnički sati i stavite žlicu Vegete... odnosno Stephena Kinga da vam roman ima komercijalnu aromu i uglavnom dobijete ovaj naslov. Sada, to na prvu ne zvuči tako loše i nije, roman je čitljiv, ima dobar tempo, priča je dovoljno zanimljiva da vam zadrži barem djelomičnu pažnju, ali činjenica je i da se nakon čitanja jako brzo zaboravi. I sve što se od njega zapamti jeste početak. Jer je sjajan, ne pamtim baš puno romana koji imaju ovakvo dobro otvaranje i stvarno mi je žao što nije ostao na takvoj razini jer bi bio strašno dobar naslov za ponovno čitanje.

Post-ratna Amerika, depresija, nema se posla, zapušteni krajolici; naš uvod. Sjajno vrijeme radnje, sjajno opisan krajolik. Naš glavni lik Arlen ima mogućnost vidjeti kada će netko umrijeti; nešto je kao vidovit. Ne vidi samu smrt, ali kada vidi da nekoj osobi počne dim izlaziti iz očiju, zna da će se uskoro nešto dogoditi. Početak romana pronalazi našeg junaka u nekakvom vlaku, među hrpom siromašnih radnika i odjednom vidi posvuda dim. Pokuša upozoriti ljude da će se nešto dogoditi, ali naravno da ga nitko ne sluša, nitko osim nekakvog klinca. Njih dvojica siđu s vlaka u nekakvoj pripizdini gdje je Bog rekao laku noć i, zamislite, vlak doživi fijasko; svi poginu. Ovo otvaranje mi je bilo sjajno; taj sam dio pročitao u besplatnom PDF-u i rekao da moram podignuti roman čim se pojavi. I jesam. I shvatio da priča odlazi u sasvim drugačijem smjeru. Ovo se reklamira kao triler/krimić/neki vrag s paranormalnim shtickom, ALI od toga nema ništa. Arlen ima taj uvod i onda radnja skoro u cijelosti zaboravi na to do možda kraja kada ima obračun s nekim likovima. O, spomene se to jer on razmišlja o tome, njegov otac je imao isti dar, ali on govori kako mu je otac bio lud (iako i sam ima isti dar predviđanja) te to otpisuje kao besmislicu (iako je sam svjedočio da predviđanja budu točna). Shvaćate sada zašto govorim o tome da bi pisci htjeli biti jebeni i pošteni; ovo je roman koji doslovno započne s odličnom scenom koja postavlja sve na svoje mjesto; jak muški lik, Bogartovskih karakteristika, malo paranormalnog da vas uhvati na udicu, velika katastrofa, fina napetost - i onda krene filozofirati te odbacivati sve to jer iznenada želi biti shvaćen ozbiljno.

Roman se dalje pretvara u neku vrstu Očajničkih sati. Naša dva junaka, nakon što budu uhićena, pretučena, opljačkana i bačena kratko u zatvor - odluče malo se zadržati u tom nekom gradiću jer, nemam pojma - šarmantno je mjesto za život? Tu upoznajemo našu glavnu djevu, Rebeccu. Ona je, naravno, prekrasan komad jer samo takvi postoje u ovakvim romanima, živi u izoliranoj kući (ta-da, naslov romana) čvrsta je, karakterna - sve dok to prestane biti - i naravno da će svojom pojavom napraviti dodatne pomutnje. Tu su i lokalni gangsteri, podmićene vlasti i jedan uragan za dobru mjeru jer pisac vas stvarno udara po glavi kako je to zabačeno mjesto, okruženo praznim cestama i južnjačkim močvarama ustvari predvorje pakla. Inače nemam nikakvih problema s tim pričama gdje stranac dođe u grad i počne rješavati probleme, to je klasika koja uvijek pali, ali ovdje toga baš i nema. Likovi vode prazne razgovore o velikim stvarima, likovi se iz nekih razloga počinju međusobno mrziti i stvarati dodatne nepotrebne napetosti, svi čuvaju tajne jer... valjda da bude napetije i likovi kroz radnju mijenjaju karaktera kako piscu odgovara. Pretpostavljam da je autor želio uz sve motive raditi i malu studiju karaktera, ali to je malo puno teško raditi kada su ti likovi uglavnom klišeji. Rebecca tako od čvrste žene postaje netko slab i tko treba zaštitu čvrste muške ruke, iz aviona već vidite da će se muški likovi početi glodati oko prelijepe žene (to sranje je toliko puta naglašeno da sam uvjeren kako je ustvari bila ružna kao noć), Arlen na kraju postaje Clint Eastwood (čak mi malo baca i na Jacka Reachera sada kada gledam s odmakom) i tu roman postaje opet zanimljiv, kao pravi krimić. Rekoh da je dobro napisan i jest, ali pri tome mislim na stil pisanja, konstrukciju rečenica i sve tehničke stvari jer ga je lagano za čitati i vidi se da je Koryta čovjek koji zna baratati s riječima. Problem je što ni sam nije znao kakav roman želi napisati; krimić, vestern, tešku dramu ili možda čak nadnaravni triler i onda dobijete mješavinu svega. Takvo što je dobro jer zbuni kritičare, koji su ga ocijenili kao „sjajno“ djelo, ali vidim da su ga ljudi doživjeli s nekakvim osrednjim dojmovima i uglavnom se slažem s njima. Ono što je najtužnije, ne znam ni što bi pametno napisao o njemu jer je napisan bolje od prosjeka ili ovih štancerskih naslova s kioska, pa ga ne mogu ni pošteno ismijavati, a nije ništa ni upečatljiv da bi ga sada mogao nešto pretjerano hvaliti. Recimo to ovako, dok sam ga čitao, držao mi je pažnju. Malo je krivudala, ali došao sam do kraja. Drugi dan sam ga već praktički zaboravio.

Hrvoje Kovačević: "Dora, mali otrov"

Hrvoje Kovačević: "Dora, mali otrov"

Nedavno sam na Facebooku (a gdje drugdje) naišao na nekoliko fotografija nekakvog okupljanja i pronašao jednu na kojoj se vidio lik koji je gotovo u cijelosti bio ispod stola, s očima na pola petnaest, odjećom u kojoj kao da je spavao mjesec dana, bradom kojs nije vidjela žilet isto toliko, i u desnoj je ruci držao cigaretu koja samo što mu nije opekla prste, pridržavajući je s lijevom u kojoj je pak držao limenku Ožujskog. Sada, to nije ništa čudno, već sam se nagledao likova koji dođu na zabave i budu onaj lik za kojeg, odmah na početku, znate da će završiti na podu i najvjerojatnije da će barem dva puta izbaciti sve iz sebe pjevajući visoke tonove poznate rigoleto melodije. Komentari su mi privukli pažnju. Legenda - bijaše najčešći. Clint Eastwood je legenda. Marlon Brando je legenda. Robert Redford je legenda. Taj je lik bio potpuno suprotna stvar od toga, kreten, ako vam je draže, koji će u neko dogledno vrijeme svima ostalima sjebati dobar provod samo zato što je kreten. I ne, to nije bilo u nekom sarkastičnom duhu jer većina koja ga je tako zvala se nalazila pokraj njega na fotografijama, pridržavajući ga na nogama jer nije znao na kojemu se planetu nalazi, moguće ni solarnom sustavu.

Ali, da budem u duhu spolne ravnopravnosti, tamo sam našao i fotografiju jedne žene. Godine nebitne, recimo samo da je prošla djevojačke dane, poznajem je osobno. Izbor odjeće su bile tajice s leopardovim uzorkom na koji bi i Tarzan rekao – „To je i za mene malo previše“ - majica bez rukava najmanje dva broja manja i visoke pete na kojima bi i Heidi Klum imala problema s hodanjem. Ništa od toga ne bi bilo sporno da nije imala određenih problema - kako da to politički korektno kažem - viškom kilograma i khm, izraženim strukom koji je djelovao kao šlauf na kojemu bi i slonić Dumbo mogao mirne duše plutati. Komentari su pak išli od Kraljice, pa do Carice, uz dodatke kako sjajno izgleda. Ne, jebote, nije izgledala dobro, izgledala je kao poster za kič i neukus. Što me nekako podsjetilo na Doru. Tko je pak sada Dora, pitate se vi. Dora je ona vrsta žene koja kada dođe na nekakvo okupljanje mora biti najglasnija, čiji smijeh će nadglasati i mali lokalni bend, koja će stalno imati ruke u zraku i pjevati riječi najvećih narodnih hitova, koja će tokom večeri sjesti u krilo svakom muškarcu koji pokaže interes, i koja će na kraju balade skočiti na stol i zaplesati. Svi poznajemo par takvih Kraljica, kao i Legendi jer pojavom Facebooka takvi se razmnožavaju kao Gremlini; polijete ih vodom i dobijete odmah troje. Oliver Dragojević bi rekao štraca, mi pisci pak kažemo buduća žrtva ubojstva. Tako započinje odličan krimić Hrvoja Kovačevića - Dorinim ubojstvom. Dora je u ovoj priči ona vrsta cure koja voli seks, drugs & r'n'r, o njoj je pjevalo Bijelo Dugme jer poznaje jako puno stražnjih sjedala, ona je cura koja će izazvati probleme gdje god se pojavi i kojoj svatko predviđa mračnu budućnost; ili apartman dva metra ispod zemlje, ili troje djece te život na socijali. Zajeb, Dora postane uspješna poslovna žena, vozi Ferari i nosi krpice vrhunske marke; ona je puna kao brod, kako se to narodski kaže. Karakterno je ostala ista, što znači da kada se vrati u rodni grad, neko sranje će se sigurno dogoditi. I dogodi, jer skvikne mrtva, što pak u priču uvodi našeg junaka - Inspektora Roberta Vidmara. I, sranje, što će imati pune ruke posla jer osumnjičenih ima na bacanje, od bivših momaka, ljubomornih žena, pa do mogućnosti potpunog stranca. Tko je pak Robert Vidmar, pitate se opet Vi. Ukratko...

Nema dugo da sam spomenuo serijal krimića u tekstu o domaćim krimićima koji nekako stoji postrani. Kada se priča o serijalima u Hrvatskoj, onda se uvijek govori o Tribusonovom Nikoli Baniću (koji se mora pročitati) Pavličićevom serijalu o Ivanu Remetinu (koji se također mora pročitati), te Naprtinom serijalu o Marku Prilici Čensu (koji možete i preskočiti). Iako ja imam problema sa svim tim krimićima, više-manje sam ih sve pročitao, i, ako volite takve stvari, onda vam svakako preporučam serijal o inspektoru Vidmaru. Broji pet naslova (ako u međuvremenu nije izašao još koji) i meni je gotovo najdraži od svih nabrojanih (iako sam slab na Banića i njegov noir štih) jer to su jednostavni i dobro napisani krimići. Razlog zašto su mi posebno dragi – događaju se u Požegi, gradu koji je od mene pola sata vožnje i kojeg poznajem poprilično dobro. Slavonac sam u duši i time se ponosim i tako te priče. Ovo je nešto kao domaća verzija Ubojstava u Midsomeru (iako, koliko je tamo ljudi već ubijeno, to bi se odavno trebalo zvati pustoš nekada znana kao Midsomer) jer imamo inspektora i mlađeg pomoćnika, kvartovskog policajca Mladena i onaj fini pristup pričaj s ljudima i povezuj slagalicu. „Dora, mali otrov“ je ustvari treći po redu iz tog serijala i jednostavno - ovo je odlična stvar. Krimić je brz, kako ja to kažem, ne komplicira političkim glupostima, ne davi socijalno-ekonomskim porukama, slučaj je zanimljiv, osumnjičenih ima na bacanje, priča je intrigantna za čitanje... Jednostavno, ovdje sve funkcionira. Ono što je najbolje, inspektor Vidmar ne djeluje kao neka zastarjela relikvija iz drugih vremena (kao Banić ili Remetin) već djeluje kao junak modernog doba. Također, nema klasičnih fetiša, ne svršava na frajersko poziranje, ne gladi Glock pištolj kao zamjenu za pimpek (iskreno, nisam siguran ni da nosi oružje) i pokazuje zavidnu razinu inteligencije. U svako doba dana i noći stajem iza takvog lika jer je prokleto osvježenje na domaćoj kriminalističkoj sceni.

Mogao bih reći da postoji mana-dvije, ali to nisu mane u pravom smislu jer karakterizacija je malo tanka, no kako je ovo serijal, tako se i stvari o junacima otkrivaju kroz romane i to što je relativno kratak znači da u njemu nema onoga što ja obično nazivam detaljnim opisima. To i nije problem, ali za mene jest jer volim osjetiti mjesto radnje, a ovdje je sve svedeno na ime - Požega, bez da osjetite da ste stvarno u njoj, što je možda više problem meni, koji poznajem grad, nego što će biti za nekoga tko ondje nikada nije bio. Volim par domišljatih izmišljanja, koje su više zabavne (Požega nema svoju verziju SWAT policijske jedinice) nego loše jer se osjeti da je tu uloženo malo kreativnosti i zato jer takve stvari radim i sam u svojim radovima. Dakle, slučaj ubojstva, zanimljiv junak, brz tempo, fino pisanje - ovako bi trebali izgledati svi krimići jer ne samo da bi imali dobru kriminalnu scenu već bi imali sjajnu kriminalnu scenu. Ako niste pročitali, a volite dobru misteriju.... bacite pogled.

John Connolly: "Svaka mrtva stvar"

John Connolly: "Svaka mrtva stvar"

Nekad davno, dok sam još bio mlad, naivan i dovoljno glup da pomislim kako u sebi imam potreban set vještina da napišem roman, doživio sam jedan gadan susret sa stvarnošću. Žanrovska književnost u 'Rvata ne prolazi - početak i kraj lekcije, hvala vam što ste sudjelovali, dođite nam opet. Jer, iskreno, ja volim horor žanr, volim zgodan SF i čistom slučajnom srećom volim noir književnost. Kada su mi rekli – „Sinko, ako misliš pisati roman, napiši kriminalistički, lakše ćeš pronaći put do izdavača i čitatelja.“ - nije bilo tako strašno jer sam već naveliko čitao žanr. Pokazalo se to i istinitim; izdavač je u svega dva dana prihvatio moj prvijenac, čitateljima se svidio (iako ostaje misterija zašto im se svidio) i tako je mali Danijel odlučio se igrati s klišejima noir književnosti i pisati romane koji će za glavne aktere imati svojeglave junake, s grubim stavom, ali s potrebnom dozom osjećajnosti da ne budu obični muški seronje, koji će u opasnoj situaciji pribjegavati sarkazmu i cinizmu prije nego za Glock pištoljima i koji će u svojoj suštini biti u sukobu sa svim oblicima zakona jer su jednostavno utjelovljenje hodajuće provokacije. To je bio plan. Koji baš nije išao kako je zamišljeno, to ću priznati, ali koji se nekako održao do dana današnjeg i koji bi trebao dobiti svoj vatreni vrhunac čim se stvari pokrenu oko novog romana. Sada, ja se bezočno hvalim kako sam napisao nekoliko naslova, što je uspjeh sam po sebi u 'Rvackoj, i radim to mirne duše, ali ostaje činjenica da bez tuđih utjecaja ne bi bilo ni mojih djela. Svaki pisac je prvo čitatelj. Onaj koji kaže –„Hmmm danas sam odlučio biti pisac, zvuči kao zabavna stvar za raditi“ - pojma nema o pisanju. Oni koji kažu da nemaju autore koji su utjecali na njihovo pisanje jednostavno lažu jer prvi koraci su kopiranje tuđeg stila - to je jednostavno tako. Od te točke se radi dalje sve dok ne pronađete svoj književni izričaj i steknete samopouzdanje da budete svoji. Kako rekoh, sve kreće od čitanja. Oni koji me poznaju već znaju što, gdje, kako i zašto volim noir književnost, pa neću o tome, ali hoću o romanu koji je u 'Rvackoj prošao gotovo nezapaženo.

Privatni detektivi nisu nikakva novost u književnosti. Da nisu tako opasni klišeji, drugi klišeji bi im se smijali u lice i zajebavali ih koliko su veliki klišeji, ALI oni su ujedno klišeji koje svi vole jer privatni detektivi su posljednja linija obrane od... pa, svega. Korupcije, društva, nasilja, rasizma ili punice - privatni detektivi će to riješiti. Serijski ubojice nisu ništa bolja priča. Ako hoćete da vam se roman po nečemu ističe - ubacite u njega serijskog ubojicu. Ako želite imati opravdanje za pisanje o krvavim zločinima - ubacite u roman serijskog ubojicu. Ako želite jesti miješanu pizzu... okej, nazovite obližnju pizzeriju, za to vam ne treba serijski ubojica. Uglavnom, svaki početnik, da tako kažem, koji želi ostaviti dojam, napiše roman o serijskom ubojici. Kod nas su oni, romani, jel'te, teške gluposti jer mi nemamo serijska ubojstva, ali u Americi oni prolaze sjajno. Romani, ne serijski ubojice. Oni uglavnom budu uhvaćeni i provode život u zatvoru i daju intervjue i budu slavni... jbg-a, i oni prolaze sjajno. U SAD je biti serijski ubojica win-win situacija, kao i pisati o njima. Bez straha, čak i oni najgori u književnosti dožive svoj kraj, samo s lanca pustite jednog privatnog detektiva i gledajte kako se stvari razvijaju - netko će skviknuti mrtav i to neće biti Sam Spade, Phillip Marlowe ili Lew Archer, kao ni Charlie Parker.

Tko je pak Charlie Parker, pitate se vi? Parker je naslovni junak serijala (da, dobro ste pročitali - serijala) krimića Johna Connollyja, privatni detektiv koji je bio u paklu, pogledao Vraga u lice i vratio se natrag da priča o tome. Ne doslovno, ovo su obični krimići, ne John Constantine stripovi, ali doživio je teška sranja i jedva je sačuvao zdrav razum. Parker je u nekom drugom životu bio FBI agent koji je bio na tragu opasnom serijskom ubojici imena „Putnik“. Njemu se nije svidjelo to što najbolji FBI žbir ima pik na njega i za osvetu mu ubije ženu i kćer. Naš Charlie tako odlazi do metaforičkog pakla i jedva sačuva zdrav razum. Sada više nije FBI, sada je privatni detektiv, koji radi sitne poslove, drži se podalje od cuge i nekako pokušava nastaviti sa životom. Ali, kako to već ide u romanima, sudbina još nije završila s njim i uskoro će dobiti novu priliku za ples s Putnikom, no ovaj put Charlie nema više što izgubiti i to će biti sukob za pamćenje.

Connolly je nepoznat kod nas, nema ni blizu takav status kod čitatelja kakav ima Patricia Cornwell ili Chris Carter i njihovi generički trileri o serijskim ubojicama. Od čak 14 romana o Parkeru, kod nas su prevedena tek tri, što je tragedija. Zašto je Connolly nakon samo jednog romana (u to vrijeme) odmah dospio na moju kratku listu omiljenih autora? Zbog stila pisanja. Čovječe, on ima stil koji je orgazmično dobar; bogat vokabular, pismenost, izričaj, poetika pisane riječi. Kada on nešto opisuje, osjetite miris trave, toplinu sunca na licu i vjetar u kosi - toliko je dobar. Parker je sjajan lik, netko tko nije vaš regularni polugoli macho frajer već netko tko može proći kao Vi ili ja, običan tip sa tonom sranja na leđima. On je sjajno redizajnirani noir junak koji ima sve temeljne odlike starih junaka tipa Spade ili Marlowe, ali je pisan za današnjicu. Ubojicu nije lagano pogoditi i kada se na kraju otkrije tko je - okej, to nije neko čudovište već Ted Bundy tip osobe, netko tko je normalan, običan, svakodnevan. Sporedni likovi - ah, njih obožavam. To je par gej plaćenih ubojica. Jedan je visoki crnac u Armani odijelu (zamislite Michaela Jordana) drugi je niski bijelac koji kao da spava u odjeći (zamislite pola metra nižeg Mela Gibsona iz Smrtonosnog Oružja) i oni su mi nešto najbolje od sporednih likova na koje sam naišao. Pomažu Parkeru jer im se sviđa njegov moralni kompas, ali su urnebesno duhoviti, cinični i mračno zabavni. I za kraj, Connolly bi da ne piše krimiće bio *ebeno sjajan pisac horora. Jako koketira s njim u cijelom serijalu, mračne stvari, grafičke stvari i psihološke stvari, toliko su sjajne da čak i nakon 10+ godina pamtim opis mrtve djevojke u močvari (iz nastavka pamtim „scenu“ gdje Parker sanja mrtvu ženu i kćer) - to je toliko jezivo dobro napisano da bi Stephen King rekao - Bravo, majstore, dođi kod nas na mračnu stranu.

Što se tiče romana... N-da, iako je on meni u top 10 najboljih stvari koje sam ikad pročitao, nije da nema svojih mana. Iako je ovo bolja storija o serijskom ubojici, kada se sve zbroji i podvuče račun - ovo je još jedna storija o serijskom ubojici. I to književna vrsta, ona koja radi teatar samo teatra radi. Kada se na kraju otkrije tko je i kada se prisjetite svega što je napravio, ostaje malo nedorečena misao u vašoj glavi da su neke stvari ipak bile malo previše. Cijeli taj shtick oko toga da ubojica napada policajca koji ga proganja je književni fazon jer takvo što se ne događa u stvarnosti i to jest jedan od većih klišeja koji se ovdje ističe. Roman će tako i odsvirati i neke najveće hitove kao što su angažiranje psihologa za izradu ubojičina profila, što je okej, ali već toliko puta pisano o tome da već unaprijed znate da će se to dogoditi. I to bi, iskreno, bilo to. Jer, iako ima par klišeja, roman je pun stvari kojih nema drugdje, od toga da se događa u nekim južnjačkim zabitima, preko močvara, pa i galerije pomaknutih likova, do iznenađenja-dva te dobrih likova, ni ne shvatite da je ubacio sitnicu-dvije koje ste već pročitali u drugim romanima.

Catherine Coulter: "Labirint"

Catherine Coulter: "Labirint"

„Bio je visok, najmanje metar osamdeset osam, taman i vrlo mišićav. Osim borilačkih vještina, bilo je očito da redovito vježba. Čula je neke prolaznike kako ga zovu pravom muškarčinom. Da nije znala da je agent, prepala bi ga se. Izgledao je čvrst kao čelik, osim očiju, koje su bile vrlo blage plave boje ljetnog neba.“

Oh, da, ovo je roman o lovu na serijskog ubojicu. Na ovaj citat ću se još vratiti jer ima veze s glavnim muškim likom, ali za početak ćemo krenuti malo edukacijski. Znate što je Behavioral Analysis Unit? To je serija Zločinački Umovi, to je Clarice Starling, to su rock zvijezde FBI-ja, odjel koji izrađuje psihološke profile i love serijske ubojice i koji je danas opet jako popularan zbog serije Mindhunter. Knjiga na kojoj se ta serija temelji čak je spomenuta u ovome romanu, kao glavni motiv zašto je glavna junakinja pristupila FBI-ju i to je okej, knjiga je nešto kao Biblija za BAU jedinicu. Znate tko je Sherlock Holmes? On nema veze s FBI, ali se tako zove glavni lik, ženski. Lacey Sherlock. Koliki moron od pisca moraš biti da ideš svog lika nazvati po drugom mega popularnom liku i onda u radnju i razgovore stalno ubacivati kako ju svi podjebavaju za ime Sherlock. No, shit, Sherlock, to je nevjerojatno glup potez. Dakle, Lacey (iz jebenog principa je odbijam nazivati Sherlock kao svi ostali u romanu) je naša nova Clarice Starling. Kada su Kada jaganjci utihnu osvojili svijet, svaki pisac je mislio da ako spoji ženski lik, FBI i serijske ubojice dobiva recept za uspjeh. Lacey ima mrtvu sestru ili polusestru (pisac je sam bio zbunjen u kakvoj su točno rodbinskoj vezi) i ona je odlučila da će ući u FBI i postati stručnjak i uhvatiti gada koji je to napravio. Jer FBI je dječji vrtić, tamo dođete na vrata, pokucate i samo velite da želite biti agent i opala, vi ste agent. Sada, naša Lacey ne radi u BAU jer da bi pisao o tome moraš nešto i znati o tome, jelte, možeš ti izmišljati sranja usput jer to radi svaki pisac, ali ne baš toliko. Zato ona radi o posebnoj jedinici koja je ista kao i ova prva, ali ima pravila koja su da nema pravila i nju vodi naš glavni FBI pastuh; Dillon Savich. Čak mu je i ime moćno i suptilno kao slon u stakleniku (Savich-Savage-Divlji) i kada ga upoznate... pa, dobijete onaj opis s početka teksta. Jer, FBI agenti su jedno vrijeme bili Škoti prije Škota; macho frajeri, muževni, opasni, kad su ih vidjeli, ženskama su gaćice same padale od zanosa. Pravi FBI agenti su se valjda valjali od smijeha, kao i pravi Škoti, ali tako je to bilo kada želiš jahati na nečijem tuđem uspjehu, odnosno uspjehu Jaganjaca...

Rekoh da je ovo još jedan roman o lovu na serijskog ubojicu, pa da ga i spomenem prije nego to zaboravim (autorica je često zaboravljala o čemu joj se radi roman). On ima poseban način rada (kao svi) on ubija na grozan način (kao svi) on je pametan (kao svi) neuhvatljiv (kao svi) i bla, bla, bla. To je to, sve što trebate znati o njemu. Mislim, nije da sam želio znati malo više o njemu, ali kako je ovo kao neki roman o jedinici koja lovi serijske ubojice (budemo se kasnije vratili na to) bilo bi lijepo, ono, malo čitati nešto o takvim stvarima, psihološki pristup i tako te gluposti. Jer psihologija je zanimljiva, pogotovo kada se doda za motivaciju glavnom negativcu. Kada se koristi samo kao fensi-šmensi izraz da vam lik bude cool, to nije zanimljivo. Rekao sam da je autorica zaboravljala o čemu joj se radi roman. Pa, uglavnom, ubojica je ubio njezinu sestru ili polusestru (ili nećakinju iz petog koljena, prestao sam mariti jer prvi put se to spomene u 10 poglavlju) ali, to se ne spominje često jer su druge stvari na tapeti. Tako imam glavnu kučku, žensku koja se našoj Lacey obraća kao da ima 15 godina, kao da obje imaju petnaest godina, u vezi glavnog pastuha jer ga ona želi za sebe. Ah, to niste očekivali, jel'te? Da sve žene padaju ga glavnog dasu i da sve one mrze glavnog ženskog lika jer on trza na nju - preokret koji nitko nije vidio. I muškarci su ljubomorni na njega jer... jebiga, radnja kao iz sapunice, samo što ima kao serijske ubojice u pozadini. I doslovno se više priča o glavnom pastuhu i glavnoj ženi nego o bilo čemu drugom. Kada bi izbacio sve ponavljajuće priče o tome kako; šef gleda na nju, kako šef stalno nešto traži od nje, kako ona gleda šefa, kako priča o šefu i kako drugi pričaju o šefu i njoj i sve jebene moguće reference na Sherlocka Holmesa (jer svaki lik koji se pojavi ima jednu spremnu za izreći) ovo bi bila kratka novela od 50-ak stranica, a ne napuhano čudo od 300.

Spomenuo sam kako jedinica radi. Pa, psihološki profili nisu magija niti vidovitost, oni su dobre smjernice koje pomažu policiji u traženju osumnjičenih. Oni nisu precizni koliko serije i filmovi tvrde već su generalno općeniti. Naš glavni pastuh je ustvari Vidoviti Milan jer njegovi profili su točno u detalj točni, do toga koliko je negativcu dugačak pimpek. On je super-drot, Fox Mulder nema ništa naspram njega. Naša junakinja prvog jebenog dana na poslu uhvati serijskog ubojicu. U ovome romanu serijski ubojice padaju s neba, samo iskoče - hop, evo me. Lov na njih u stvarnosti traje mjesecima i FBI je više savjetnik nego sam lovac, ali onda ne bi dobili „scene“ gdje Vidoviti Milan izvlači zaključke iz dupeta (pogrešan lik se zove Sherlock) i stvara rješenja iz čistog zraka. Volim ja malo kreativne slobode u svemu tome, ali ne baš toliko kreativne slobode jer se time ubija svaka napetost, nema se osjećaja da su ti ljudi neka posebna prijetnja te doslovno dođu samo kao sredstvo da se pokaže kako su naši junaci sjajni, fan-jebeno-tastični i nevjerojatni. Radnja banalizira serijska ubojstva i dolazi na granicu parodije (jedan ubojica se zove Toster - jup, točno ste pročitali) ali s druge strane su to klasični opisi gadosti koje takvi ljudi rade koji bi trebali biti mračni i šokirajući.

Dakle, meni je ovo bilo banalno. Na trenutke bi roman malo uhvatio ritam, malo boljih dijaloga ili situacija i baš kada bi pomislio da će otići u nešto dobro, možda i malo ozbiljnijem smjeru, dogodi se nešto u vezi pastuha i stvar ode u krasni k... Ipak, okej, može se pročitati, nije tako nepismen, ali ako očekujte nešto mračno i dobro kao što su Crveni zmaj ili Jaganjci..., ovo nije to. Ovo je roman koji je napisan nakon što je sve to dobilo puno zanimanja od javnosti i djeluje kao brzinski zgrabi-pare-dok-možeš projekt koji bi bio svakako bio bolji da se fokusirao više na tematiku koju gura pod nos nego na odnose koji su kao dio loše sapunice, stvarno loše sapunice. Ovako je valjda okej za ubiti vrijeme dok ne naleti nešto bolje.

Ruth Ware: "U mračnoj, mračnoj šumi"

Ruth Ware: "U mračnoj, mračnoj šumi"

Nedavno sam završio rad na rukopisu novog kriminalističkog romana. Ustvari je neslužbeni nastavak romana koji čeka kod izdavača, ali to je sporedna stvar jer ona glavna jeste da mrzim prokletu stvar iz dna duše. Ozbiljno, roman mrzi mene, ja mrzim njega, kada radim na njemu to sliči obostranom šamaranju jer to je kaos, doduše, kaos koji ima nekog reda, ali koji još zahtjeva rada, ispravljanja i poliranja rečenica, dijaloga... svega pomalo. U jednom sam trenutku shvatio da se u pola romana može predvidjeti kakav je to preokret u radnji koji je trebao biti kao neka velika završna stvar. Sranje. Prva pomisao mi je bila da sve ostavim kako jest, ali onda je zdrav razum ipak prevladao i dodao sam još jedan preokret tamo (kad je hrpa, nek' se trpa) samo da izbacim čitatelje iz sigurnosti. Sada, tu je došlo do novih problema - motivacija glavnog negativca. Bila je nepostojeća. Ja sam negativac... Buahahahaha! Onda je trebalo sjesti, sve to staviti na papir, doraditi detalje da sve ima smisla i nadati se da neće biti sve crno-bijelo i, moje omiljeno - glupo. Jer, ja volim dobre negativce, volim da iza njihovih akcija stoji neka logika i razum, dobra motivacija i da imaju intelekt da glavnom junaku ne bude baš lagan posao otkrivajući ih, takve stvari. Zašto vam to sve govorim (osim da se bezočno reklamiram)? Zato što sam shvatio da moderni trileri imaju dvije glavne mane zbog kojih ih zaobilazim u širokom luku. Jedna je građenje napetosti koja bi trebala eksplodirati u završnici, oboriti čitatelja s nogu - to se uglavnom nikada ne dogodi. Neki od romana započnu dobro, imaju tu neku udicu koja zvuči dobro, ALI dok se dođe do kraja shvatim da je sve ostalo na ideji. Druga stvar - svaki pisac pretvori glavnog lika u središte svemira. To nije... dobro. Nikako. Ako autor ulaže ekstra dodatni napor da pokaže kako je njegov lik poseban, onda nešto neće dobro završiti, uglavnom će postati naporan i poželjet ću ga spaliti na javnoj lomači. U mračnoj mračnoj šumi me podsjetio na rukopis kojeg u ovoj fazi jako mrzim, imaju sličnu narativnu strukturu, gdje se skriva tajna iz prošlosti, ali se događa neko sranje u sadašnjosti koje je povezano s tim. I to mi se svidjelo dok sam čitao sadržaj; okej, zvuči dobro, bacit ću pogled. I već na prvoj stranici shvatim da ću imati problema s glavnim likom i da je tragedija na vidiku.

Iz nekoga razloga gdje god da naletim na upis o ovome romanu, svi ga hvale kao nešto sjajno. I tako ja, kud svi tu i mali Danijel, odlučim to pročitati. Već sam jednom spominjao ovaj naslov, ali nisam baš išao u širinu s lošim dojmovima, pa rekoh da i to ispravim. Jer meni je ovo bilo naporno za čitati, baš pravo naporno. Vidim da ga posvuda reklamiraju kao pripadnika tog nekog „novog vala“ krimića (svi do jednog imaju glupa imena; Vidim te, Gledam te, Puštam te, Želim te... i popis se samo nastavlja) koje pišu žene za žene i, hej, nova stvar, volim sve novo, volim sve što vole mladi i tako te priče. Problem kada pretvorite svog junaka u središte svemira jeste taj što onda svaka prokleta radnja u romanu ima neke veze s njom. Na početku, naša junakinja Nora dobije poziv da dođe na proslavu zaruka stare školske prijateljice koju nije vidjela ni čula desetak godina. Super, ja se nisam ni čuo ni vidio s ljudima otkako je završila srednja škola (osim jedne traljave godišnjice) ali valjda to stranci rade. I ona ne želi ići. Odmah vam se daje do znanja da će naša junakinja biti jedan od onih likova koji će u svakoj situaciji morati biti posebni - i, veselja li, autorica me odmah uvjeri da sam na pravom putu jer DVOJE ljudi ide uvjeravati Noru da jednostavno mora doći. Eh, ah, oh... hajde, doći će. Ona je pisac, koji valjda ima nekog uspjeha i odmah mi je došlo na pamet da autorica ima neke stare stvari za riješiti, možda traumu-dvije iz svojih školskih dana i nemam problema s tim. Znam taj osjećaj, i ja sam tako riješio dosta osobnih sranja; nema bolje katarze od ubijanja lika-dva na najgori mogući način. Jer, Nora je kao super, ona je mlada, uspješna, živi na nekoj drugačijoj razini od ostalih - kužite? - ona je stvarno posebna.

I, mislim si, okej, lik će me živcirati, ali možda priča bude dobra. I... hm, da i ne. Neki pisci imaju taj svoj shtick oko zločina iz prošlosti koji imaju eho do današnjice i to je čisto okej, jedan sam od takvih autora, ALI problem kod toga je što to nešto mora biti prokleto jako da bi opravdalo sve okolišanje oko toga. U romanu je to VELIKA STVAR, znate, nešto što je toliko loše da se pitate što bi ta VELIKA STVAR mogla biti. Okej, nešto se dogodilo, ali ništa se ne objašnjava, a to je ono što ovdje nedostaje. Jer da bi priča funkcionirala koja u radnji ima VELIKU STVAR ona se mora pomalo razotkrivati, mora držati čitatelja budnog i na oprezu - ako će se samo ponavljati VELIKA STVAR, to će jako brzo postati dosadno. I ispalo je dosadno, na kraju, jer je cijela VELIKA STVAR ustvari teška glupost. I onda se na to nadovezala motivacija glavnog negativca i cijeli plan oko nečega sporednog i ja sam bio izgubljen - doslovno. Ako negativac ima slabu motivaciju i apsolutno glupe razloge za svoje zločine, shvatite da je autor imaju dobru ideju, ali ništa dalje od toga i da je na kraju postao žrtva vlastite nebrige da istu tu ideju razradi na nekoliko razina. Mislim, završnica postaje uglavnom banalni klišej triler kakvi se prodaju kućanicama (valjda se zato stalno nameće ta reklama kako je to pisala žena) koje će baciti pogled na stranicu-dvije dok bebač u kuhinji gađa pudingom obiteljskog mačka. Dakle, ideja je bila okej, do neke mjere, ali razrada je na kraju ispala nula bodova, na trenutke toliko tulava da sam se pitao; koji vrag?

I, da, lik me i dalje živcirao da je to neopisivo. Prvo sam pomislio da je riječ o meni, ali onda sam išao malo provjeriti kritike i ne, nisam jedini, ovo čudo ima stvarno jadne ocjene te mi odmah bilo malo lakše. Par primjera kako autorica želi naglasiti koliko je njezina junakinja drugačija. Radnja smješta gomilu likova u staklenu kuću u sredini jebene šume (detalj na koji ću se vratiti) i autorica se svim silama trudi prikazati kako su svi ti „prijatelji“ ustvari prošli loše u životu - osim naše junakinje. Jedna je naporni radoholičar, jedna je naporna kvočka, jedna stalno cvili za klincem kod kuće - SVI likovi su doslovno antipatični i zamalo pregaženi životom - osim Nore. Svi idu piti kavu - jok, ona želi poseban čaj. Svi idu večerati ili neki vrag - jok, ona želi trčati jer mora otrčati svoj sat - po jebenoj mračnoj šumi i području gdje nikada nije trčala! I onda kada završi u bolnici, priča o sebi, tj. prepričava/sjeća se same sebe kako je radila stvari svojstvene sebi - i nisam mogao da se ne zapitam koliko je autorica bila zaljubljena u svog lika kada je doslovno svaki odlomak pretvarala o njoj. Toliko duboko i daleko je to išlo da doslovno ništa drugo nije važno - uopće nisam shvatio čemu i zašto staklena kuća u šumi osim da to bude oh, fora detalj koji će poslije biti doslovno zaboravljen (ili i ima neko objašnjenje, ali me više boljela neka stvar za to). I sama radnja jasno daje do znanja da je glavno razrješenje jadno i tanko i da se nema što pisati. Ovo je novela napuhana na razinu romana praznim dijalozima (uglavnom ništa rečenog nema neku težinu za samu radnju) i konfuznim sitnicama te kako je glavni lik poseban. Mislim, jest. Vidim da je gotovo svi univerzalno mrze, pa... eto, misija ispunjena. I svi to hvale, čak će snimati film po tome. Jesam ja problem? Kako bilo, sljedeći put kada odlučim čitati sličan triler, prvo ću se opaliti po prstima i valjda ću naučiti lekciju da to ne radim.

Wilbur Smith: "Leopard napada u tami"

Wilbur Smith: "Leopard napada u tami"

Odmah na početku - bez straha i panike - Sylvester Stallone (iliti John J. Rambo) ima veze s ovim romanom koliko i ja s istraživanjem tamne strane Mjeseca. Bio je to reklamni stunt izdavača koji su prije znali stavljati slike poznatih glumaca, odnosno scena iz filmova, ne bi li tako lakše prodali roman. Ovome romanu, koji je kod nas objavljen u dva dijela, to nije napravilo nikakvu uslugu, dapače, ljudi čak i zaziru od njega baš zato što je Rambo u prvom planu. Ipak, postoji mala poveznica - Stallone je davne 1985 godine, kada je roman originalno objavljen, otkupio prava za ekranizaciju, ali film kao takav nikada nije ugledao svjetlo dana. Što je odlična stvar jer koliko god ja volio starog Slyja, ovo nikako nije projekt za njega, iako bi volio vidjeti ekranizaciju, stvarno bi jer ovaj je roman, a to govorim čisto kao obožavatelj, zaslužuje. U njemu imate sve; prijateljstvo, akciju, političke opservacije i kritike, lov na izgubljeno blago, bijeg iz zatvora, potjeru, ljubavnu priču - ovo je predstavnik avanturističkog žanra kakvi se danas više ne pišu i ako se već nije napravio film, onda se svakako moglo napraviti novo izdanje.

Jer, Wilbur Smith nije nikakav stranac u Lijepoj Našoj. Prije nekoliko godina, desetljeće, skoro dva, netko je došao na sjajnu ideju da prevede sve njegove naslove (kao i Clive Cusllera) i to je bio potez hvale vrijedan. U zadnje vrijeme je počeo pojavljivati se u ovim Tisak izdanjima, što je isto sjajna stvar - Smith je sjajan pisac koji ima sjajne romane i zaslužuje da bude čitan. Zabavna stvar, naletio sam na jednom forumu nečiju objavu kako su prevedene sve knjige (mislim da je bio čak netko i izdavaštva koje ga je objavljivalo) i odmah sam rekao - Ne, nisu. Na što sam dobio odgovor da jesu i da bi trebao pogledati malo bolje, na što sam opet odgovorio da nema potrebe da gledam dva puta jer već na prvi pogled je bilo jasno da „Leopard...“ nije preveden. Nikada nisam dobio popratni odgovor. Ispalo je da je izdavač ostao bez financija i da NISU sve knjige od Smitha bile prevedene, pa je tako „Leopard...“ popušio šansu da dobije novo izdanje. Ovo na fotografiji je jedino izdanje koje postoji, iz 1988 ili '89, nisam siguran. I pasmater ga je teško za pronaći u dobrom stanju, gotovo nemoguća misija.

Osobno, meni je ovo strašno dobra stvar za čitanje, ali možda nisam najobjektivnija osoba da to ovako izvalim jer ovo je ujedno i prvi pravi roman kojeg sam pročitao. Jer, čitao sam stripove, čitao sam razne pisane romančeke, počevši od Hejzija, preko Luna, Kralja Ponoći, pa do Doka Holideja i ovo je bio prvi susret s pravim, punom visinom i težinom, pisanim romanom u pravom značenju tog opisa. I imao sam samo drugi dio. Trebalo je proći skoro cijelo desetljeće da skužim kako sam čitao samo polovicu romana, ali, hej, barem sam je naučio skoro napamet. Sada ga imam u kompletu, pronašao na buvljaku za pišljivih 3 kune po knjizi (platiš 10 kuna, nosiš tri knjige doma) i mogu Vam reći - 30 godina kasnije, ovo je još uvijek vraški dobra stvar za čitanje. Tj, ako volite avanturističke romane. Ako ne volite... pročitajte ga svejedno, možda ih zavolite.

Sada, sadržaj je malo poduži za opisati, pa se pripremite na čitanje. Naš glavni junak je Craig Melow, osrednje poznati pisac koji je stekao kao malu slavu jer je pisao o rodnoj Africi, zbog čega dobiva ponudu da se vrati tamo i napiše novu knjigu. Umjesto toga, Craig odluči ponovno izgraditi veliki obiteljski ranč i pretvoriti ga u turističko odredište. Stvari baš i ne idu po planu, ali i idu. Tamo je i Samson, njegov prijatelj iz djetinjstva, ali iz nekog razloga ga više ne podnosi i sve što želi je da Craig odjebe iz Afrike inače mu se crno piše. Sa druge strane, tadašnja vlast će pomoći našem junaku u svemu. Tu se počinje razvijati i ljubavna priča jer Craig ima malu pomoć od Sally-Ann, zgodne pilotkinje koja mu je veza s bijelim svijetom. Kada Samson završi u zatvoru zbog krijumčarenja bjelokosti, Craig će posumnjati da stvari nisu baš kako treba i to će se uskoro pokazati kao točno predviđanje jer će mu vojska banuti na ranč, konfiscirati ga (zato su mu i pomagali da ga obnovi) a on i Sally će biti osuđeni na smrt po kratkom postupku. Srećom, stvari će završiti malo drugačije od očekivanog. Još uvijek ste tu? Niste zaspali? To je tek prva knjiga. Druga ide dalje i Craig, shvativši da mu je prijatelj ustvari želio pomoći tjeranjem iz zemlje, odluči vratiti uslugu tako što će ga izvući iz zatvora. O, da, tu imamo jednu pravu ratnu scenu gdje Craig i njegovo malo društvo napadnu logor smrti i izvlače zarobljenike, nakon čega slijedi potjera. Koja skoro završi tragično kada vojska sruši avion kojim bježe. ALI, tu sada dolazimo i do lova na zaboravljeno blago jer Craig, Sally i Samson bježe kroz planine i pronalaze sustav spilja, gdje se skriva i dotično blago. No, vojska im je za petama i treba djelovati brzo, tj. izvući blago i zadržati glavu na ramenima. Kako sve završava - pročitajte roman jer tu stvari ne staju, ima toga još. 

Ovo je kao rollercoaster vožnja, već kada pomislite da je kraj, stiže nešto novo. Akcijske scene su sjajne, roman ima žestok ritam, a Smith je pisac koji zna napraviti uzbuđenje, iako ponekad neka rješenja djeluju kao ex machina, samo da se nešto dogodi. Uz to, tu je Afrika. Nikada nisam baš mario za nju, iskreno rečeno, ali ovdje je toliko dobro opisana da mi se počela činiti kao zanimljiva zemlja. Nasilna zemlja, puno krvi, ali i prelijepa, koja ima nevjerojatno fascinantnu povijest. Roman se dotiče svega, rasizma (naš je junak bijelac, najbolji frend crnac) korumpirane politike, krivolova... Najbolje od svega je što roman nije politički pamflet, ne udara vas po glavi sa svime time već jednostavno kroz radnju stvara kontekst koji bude izrečen, dio je radnje i zapamtite ga. Likovi su... okej, ima Smith i gorih, iskreno, i dosta su dobro karakterizirani. Sviđa mi se što je Sally-Ann žena od akcije ovdje, upravlja avionom, vozi Land Rover, radi čuda, ali nije neki Rambo i Smith, koji zna biti poprilično jednoličan u ženskim likovima, ovdje je napravio dobru stvar, zadržavši dobar omjer između ženstvenosti i sposobnosti. Craig je pisac koji vozi Land Rovera, ja ga volim samo zbog toga. Ovaj roman je ionako glavni krivac zašto su likovi u mojim radovima vozili Land Rovere.

Trebao bi reći i pokoju manu, zar ne? Pa, okej, glavni negativac je vidljiv iz aviona, ali ga jedino naš junak ne kuži. Malo su banalne podjele u vezi likova; negativci (Vojska i ini političari) su ljigavi, korumpirani, obično budu i znojavi kao praščići i tako ti banalni opisi, dok su pozitivci (junaci, ali i okolna plemena koja im pomažu) više-manje sjajni. Okej, kužimo, oni su loši, ovi su pozitivci, moglo je i suptilnije od toga. Rekao bih i da je uvod, prvi dio romana malo razvučen jer dosta se pažnje posvećuje tome da Craig izgrađuje ranč, ali kada ubaci u petu brzinu, onda je gas do daske do samog kraja. Osim tih nekih sporednih stvari, roman je savršen. Akcija, avantura, uzbuđenje i napetost. Nije ni čudo da je Smith obično na svim ljestvicama čitanosti jer čovjek stvarno zna znanje, pa ako ovo niste čitali (ili ste znali za njega, ali ste ga izbjegavali zbog jebenog Ramba na naslovnici) svakako bacite pogled. Tj, ako ga negdje uspijete iskopati. Vrijedi uloženog vremena.

Mislav Pasini: „Sumrak razbijenog uma“

Mislav Pasini: „Sumrak razbijenog uma“

Često me pitaju zašto ne pišem više osvrta na domaće romane ili autore. Odmah im odgovaram da čim mi to spomenu, ja se počnem osjećati kao Kralj Leonidas (goloprsi, nauljeni i sexy Gerard Butler - ako već idem sa Spartancima, biram najboljeg) prije nego su ga napale horde Perzijanaca. Zašto, pitate se vi? Zato što pisati osvrte za domaće autore nije jednostavna stvar jer kako god da okrenete, ne završite dobro, baš kao što nisu ni Spartanci. Ako dirnete u nekoga i samo stavite slutnju da nešto nije dobro, napast će vas autor osobno i oni koji ga podržavaju - bitka kod Termopila (danas sam u spartanskom raspoloženju) djeluje kao piknik naspram tih stvari. Dopustite mi minutu vašeg vremena da vam objasnim kako stvari stoje. Glavne face spisateljskog svijeta, one koje vrte ozbiljnu lovu, ne šmekaju osvrte i kritike amatera čak ni pod razno - jer ne moraju. Oni imaju plaćene osvrte, koji su u stilu sve je super i sve je okej, sjajno da sjajnije ne može biti - oni su mirni. Sada, imate tu jednu srednju struju autora koji nisu slavni, bogati i popularni, ALI možda ste čuli za njih u prolazu. Za njih su osvrti stvar koja nešto znači, ali ih ne diraju toliko da, u pravilu, bi vodili frontalni napad na onoga koji ga je napisao, ALI kada kažem u pravilu, znači da toga ima puno više nego bi rekli, iznenadilo bi vas. Treća grupa su samo objavljeni autori i oni rade jednaka čuda kao i srednja struja. To govorim iz iskustva jer sam vidio, čuo, pročitao, i nagledao se svačega. Njima je kritika sve.

Osvrti, ako imaju samo sjenu toga da nije sve super i da nije sve okej, ako je napisan izvan kruga provjerenih ljudi za koje znaju da će napisati same hvalospjeve, odmah se demoniziraju kao i oni koji stoje iza njega. To se radi na više načina. Prvi je - mene ništa ne dira jer svi su hejteri. To su autori koji zovu druge ljude da im kritiziraju knjige (iz nekog glupog razloga koji meni uopće nije jasan zašto to rade), ali ako se to stvarno i dogodi - to nije prava kritika, to je mržnja. Jer nema šanse da oni nisu napisali nešto savršeno. Drugi su paranoični - to nije do romana, to je do mene, mene netko mrzi, kritičari me proganjaju, viđam ljude u crnom... Jer, opet smo na istom, nema šanse da roman ne valja, kritičar sigurno ne voli autora. Treći, moj omiljeni - teorija zavjere. Jer roman, je naravno odličan, ali on je figurativni JFK, a svi kritičari su L.H. Oswald. Namjerno kritiziraju roman jer ga žele uništiti zbog njegove sjajne bajnosti. Četvrti je nastup s visoka - čuj, dušo/dragi, nije to roman za tebe, nisi ti to shvatio, nemoj zamarati svoju lijepu glavicu time. A tu su i pratnja, obožavaoci, fanovi i prijatelji koji odmah zbiju redove oko autora kojeg je slučajno dodirnula loša kritika da bi im i rimski centurioni pozavidjeli na koordiniranosti. Sve to su razlozi zašto ne pišem osvrte na domaće autore - ne želim se natezati s povrijeđenim egoima, nečijim narcisoidnim ispadima i još k tome dodatno objašnjavati da ako se baviš pisanjem, iznenađenje, iznenađenje, tvoj se rad neće svima svidjeti. Ako očekuješ da se to dogodi, onda imaš problem, a ako se ne možeš s time nositi, baviš se jebeno krivim poslom.

Tako sam i doznao za ovaj roman. Autor se osobno došao obračunavati s kritičarom koji je, u njegovu obranu, bio složio sasvim fer osvrt zašto je roman loš. Znam za dva takva slučaja gdje su sami autori, oni iz srednje struje čije ste ime možda čuli u prolazu, došli na razne forume i išli se verbalno nadmudrivati s klikom koja je roman pročitala i komentirala ga. Mislim - zašto? Koja je poanta toga bila? Da netko sjedne i napiše oštru i dobro potkrijepljeni kritiku na neki moj rad i odluči ga pokopati dva metra ispod zemlje - dodao bi mu lopatu i hladno pivo jer takvi ljudi odvoje vrijeme i doslovno pročitaju vaš roman. Loša kritika je sjajna kritika, to me naučio Hollywood, tu nema loših strana. I, tako, doznao sam za ovaj roman, odmah ga podigao, pročitao i jednostavno; ovo je loš roman. Mogao bih sada biti frajer i dopisati da bježite od ovoga što dalje, da to ne dirate kao da je zaraženo crnom kugom, spasite si tih nekoliko sati života tako da to ne čitate, ali neću to reći jer imam svoje razloge. Iako je ovo loš roman, imam određeni respekt za njega, na što ću se još vratiti. Prvo ću vam ukratko prepričati sadržaj.

Imamo pisca, imamo mali gradić, imamo jednu Jelenu, imamo hrpu groznih ubojstava - to je uglavnom to. Sada, ovo je horor, ako to do sada niste shvatili, u punom smislu te riječi, i odmah s vrha - mrzim kada domaći pisci rade amerikanizaciju svojih romana. Jednom mi je jedan tip rekao da mu je to bilo potrebno za priču, ali nije bilo osim što su mu imena bila više cool (Jack & Brandon imaju taj sexy prizvuk kakav nemaju Josip & Branko). Pisanje o stranoj zemlji zahtjeva znanje, pa makar i ono osnovno. Staviti naše običaje u drugu zemlju je nakaradno i jednostavno glupo. Vaš roman zvuči više fancy ako na naslovnicu stavite popratnu rečenicu „od vruće Barcelone do hladnog Londona“, nešto kao svjetski roman više nego da radnju smjestite u zadnja-rupa-na-svirali-Hrvatska. Dakle, roman. Policijski inspektor zamoli frenda pisca da mu pomogne s novim slučajem jer je ovaj nešto kao pomogao riješiti posljednji. Postoji u romanu neko ofrlje pojašnjenje što je točno napravio, kao da ja odem do policije i kažem im (jer sam ekspert u forenzici - gledao sam CSI serijale, jbt-e, stručnjak sam) da moraju napraviti to i to. Iako, u Hrvatskoj smo, taj bi zaplet romana bio pametniji ovdje nego u Americi. I naš junak nešto kao malo gleda uokolo, ali taj inspektor onda, kroz roman promijeni mišljenje, pa gotovo zlostavlja našeg junaka, što zna biti i malo WTF dok čitate. U radnji je i roman kojeg junak piše, pa ga slučajno objave polovičnog, pa pravi ubojica skvikne mrtav, pa se pojavi Michael Myers (ili Freddy, Jason, Chucky, Stevo i Pero - izaberite - jedan je od onih negativaca koje ne možete samo tako ubiti) koji pak ubija sve živo i neživo, nekad toliko apsurdno da se vrati onaj WTF osjećaj (policijska postaja - Terminator - svi mrtvi- kužite kuda idem) i kraj je takav kakav jest.

Problem koji sam imao pri čitanju jeste što je priča bila jednostavno kartonska, likovi kartonski, sve nekako ravno, bezbojno i jednostavno bezukusno. Premisa je okej na papiru. Mali zabačeni američki grad ala Stephen King... nemam nikakvih problema s tim, dapače, i sam sam stvorio jedan takav za potrebe priče. Grad je grad, ništa od opisa ne postoji koji bi te riječi napravile opipljivima, da osjetite mjesto radnje. Jednostavno, tu je. Likovi nemaju karakterizaciju. Oni su kao roboti koji izgovaraju rečenice i ne stvaraju ikakvu povezanost s čitateljem. U radnji je i jedna smotana kao ljubavna priča. Junak baci oko na jednu Jelenu, koja je porijeklom iz Hrvatske, i oni vode neke zakočene razgovore, nema pravih emocija, nema prave povezanosti, nema opipljive uvjerljivosti. Ona je u romanu, pa nestane i kao da je nije bilo ondje, doslovno ne marite za nju, što je šteta jer se tu moglo napraviti nešto jače i bolje. Ubojica je... pa, priča za sebe, ali baš i ne jer je, kako sam rekao, već viđen u svim tim kultnim klasicima i jednostavno prolazi kroz radnju i ljude i sjecka sve koga stigne. Bilo je tu nekih dobrih ideja, ali su ostale tek na površini jer ih autor nikada nije razradio u cijelosti, a nešto je i u potpunosti odbacio, kao da je zaboravio na to. Ta amerikanizacija ga je napravila još više banalnim nego što ustvari jest, što siguran sam nije bio plan, i nakon nekoliko zanimljivih stvari u uvodu, radnja postaje jednostavno - čitate i gotovo odmah zaboravljate što ste pročitali. Nema osjećaja jeze, nema straha, samo opisi i dijalozi koji ne podržavaju ništa. Zašto onda imam određeni respekt, pitate se vi. Zato što u Hrvatskoj horor kao žanr doslovno ne postoji. Imamo nekoliko pisaca koji su se okušali u njemu, ali nemamo dovoljno romana da bi mogli napraviti nekakvu ilustraciju uspona ili pada žanra, ništa što bi mogli staviti na stol i reći - evo ga, imamo nešto. Ovakvi su naslovi, iako loši, ustvari i mali dašak svježine za čitanje, pogotovo jer dolaze od domaćih autora i trebalo je to napisati, i objaviti, i staviti pred ljude. Nije dobar, ali barem je čistokrvni predstavnik žanra i kao takvog bi ga se trebalo pročitati, barem jednom. Sada više nisam siguran da li se Mislav Pasini prepucavao s ekipom zbog ovog romana ili nekog drugog, ali bio je to jednostavno uzaludan trud jer ekipa je, barem po komentarima, pročitala roman. Tko zna, možda se nekome drugome i svidi, a kako mi stvarno nemamo puno predstavnika žanra (namjerno izbjegavam spomenuti svoje ime u bilo kojem kontekstu) moja je preporuka, usprkos svemu gore napisanom, da ga ipak pročitate i sami stvorite neki svoj zaključak. Što se tiče toga da bi se sada i ja mogao naći na udaru kritike, vraćamo se na Kralja Leonidasa (aka sexy Gerard Butler) te kao on zauzimam gard, kaciga na glavi, štit u jednoj ruci, spisateljsko pero u drugoj i vičem - This is OSVRT!“

Stephen Dobyns: „Crkva mrtvih djevojaka“

Stephen Dobyns: „Crkva mrtvih djevojaka“

Nedavno sam dovršio novi roman, kriminalistički, i oni koji me poznaju znaju da ga mrzim iz dna duše. Dovršio ga jesam, ali tek sad dolazi onaj veseli dio, bezbrojna popravljanja i pokušaja da shvatim kojeg sam vraga uopće htio reći. Nije da ga mrzim jer je loše napisan već zato što nisam baš sposoban pisac koji bi se mogao uhvatiti u koštac s gomilom likova i sve njih smjestiti u pravo okružje i da svi funkcioniraju kako trebaju - takvi pisci koji to uspiju izvesti imaju moje duboko poštovanje i naklon do poda, za takvo što treba biti maher. Ja bih najradije stavio jednog lika u telefonsku govornicu i dao mu da priča s nevidljivim snajperistom. Doduše, već postoji film s tom radnjom, pa bi to bilo bezočno kopiranje, ali još bi veći uspjeh napravio ako bi danas uspio pronaći ispravnu telefonsku govornicu. Stephen King to uspijeva izvesti bez muke. Svaki drugi roman mu je nemalo priča o malom gradu i njegovim stanovnicima i kada čitate, ti stanovnici su tu, svi funkcioniraju. Kada King kaže da je pročitao najbolji roman godine, onda znate da je to roman kojeg vrijedi pročitati, još više zato što su ovakvi romani rijetka zvjerka. Doduše, nije nov, izašao je 1997 godine i nisam ga čitao ima dobrih 20 godina, sve do prošle godine, kada sam ga slučajno našao na otpisu knjiga (teško ga je za pronaći) i samo sam potvrdio kako je ovo sjajna stvar, čak i na drugo čitanje jer sam već potpuno zaboravio tko je ubojica.

Dakle - serijski ubojice. Nedavno sam spomenuo jedan roman s jednim takvim, pa evo i drugog, ALI - ustvari, idem ispočetka. CRKVA MRTVIH DJEVOJAKA ima jezivo slabu ocjenu na Goodreadsu, što mi je bilo iznenađenje, pa sam išao malo čitati komentare i shvatio jednu tužnu stvar - ljudi ne vole romane koji uzmu vremena da razviju temelje za dobru priču. Jednostavno ne vole. Trebaju krv, trebaju šok svakih par stranica, trebaju seksi scene i zgodne likove da im bude zanimljivo. Naravno, malo karikiram, ali po komentarima ispada da upravo to nedostaje ovom romanu. Oni koji su ga ocijenili povoljno skužili su temeljnu stvar - ovo NIJE roman o serijskom ubojici iako u radnji ima jedan. Ovo je roman o tome kako će se sistem srušiti kada se u maloj sredini počnu događati neke mračne stvari. Naš narator nas uvodi u priču o malom gradiću (koji nije baš tako mali jer ima nekakav kao fakultet - ali je mali u usporedbi s drugim gradovima) i njegovim počesto ekscentričnim stanovnicima i neobičnim stvarima koje se događaju. Tako ćemo upoznati najmanje 50 različitih likova, ne šalim se, i svi će oni dobiti neku ulogu u naraciji, pa makar minimalnu i na trenutke imate osjećaj da ovo uopće nije neki krimić već nešto slično - nemam pojma - gradiću Peytonu. I onda se dogodi zločin i stvari se počnu raspadati. Zločin ovdje je nestanak djevojčica, nekoliko njih. Nestanci se događaju u određenim vremenskim intervalima i -  voila - serijski ubojica.

Tek na zadnjim stranicama se doznaje tko je on i nema šanse da pogodite o kome je riječ, to je prvo, ali fokus ionako nije na njemu već na okružju straha, paranoje, bijesa i nepovjerenja. Roman savršeno opisuje kako će se ljudi okrenuti jedni protiv drugih kada su okruženi nepoznanicom koja je mračna i opasna. Znači, nema CSI gluposti, nema Horatia Canea i sunčanih naočala, nema razmišljaj kao ubojica gluposti već se stvari gledaju iz perspektive običnih ljudi. Ono uvodno opisivanje ljudi ovdje sjeda na svoje mjesto jer već znamo da neki imaju svoje tajne, neki su malo i čudni i SVI su osumnjičeni. Doduše, tu sada leži i mali problem, ovisi kako ste kalibrirani kao čitatelj, jer ne postoji glavni centralni lik. Nema Kapetana Amerike da spasi dan. Naš narator iz prvog lica, koji je više promatrač događaja, nije ono što bi očekivali od ovakvog romana, on je prisutan, on ima neke uvide u istragu, ali nije supersposobni žandar - to je za neke ljude problem. Drugi je što je radnja mjestimično malo i razvučena; upoznajemo stvarno cijeli grad i, iako to funkcionira kod stvaranja kruga osumnjičenih, poneke su se sitnice stvarno i mogle izbaciti jer na kraju ostanu zaboravljene. Ali, osim toga, ovo je savršen triler-drama-krimić koji je danas već i debelo zaboravljen. I mračan je, što sam zaboravio reći, jer kada se sranje počne odigravati, stvarno zagrebe u gotsku ikonografiju i nimalo me ne čudi što je Stephen King bio oduševljen jer, iako ovo načelno nije pravi horor, bome u par navrata prijeđe tu granicu i ispadne bolji horor nego da je pisan kao klasični horor. Na kraju; mali gradić, mračna ubojstva, gomila ljudi sa tajnama - tko je ubojica? Ako nemate što pametnije za čitati, ovo je debela preporuka.