Nelson De Mille; "Provincija"

Nelson De Mille; "Provincija"

Jesam li vam ispričao koliko mi se sviđa „Generalova kći“ od De Millea? Jesam? Onda stvarno nemate sreće jer planiram ponovo, pa si privucite stolicu, otvorite nešto hladno i pripalite jednu jer ovo će malo potrajati. Dakle, Generalova kći. Najbolji krimić koji sam u životu pročitao (samo dvadesetak puta do sada, ništa strašno) i to mogu reći jer sam ih se načitao za dva života. Savršeno napisani roman koji ima jako dobru konstrukciju, pomalo klasični pristup tko-je-to-učinio smješten u originalnu pozadinu vojne baze. Priča koja ima osumnjičenih na bacanje, motiva isto toliko, zabavnog glavnog lika koji u svemu odudara od klasičnih detektiva (Paul Brenner ne želi rješavati to ubojstvo, štoviše, na početku gleda kako bi se izvukao od te dužnosti jer takav slučaj ne može nikome donijeti dobra), britke dijaloge, i nevjerojatno detaljnu rekonstrukciju samog zločina, uzročnike i posljedice takvog čina za sve okupljene. To je roman koji ima nekih svojih mana (treći je čin poprilično rastegnut) ali koji funkcionira toliko dobro da nije nikakvo čudo što je prvo postao svjetski bestseler, a nakon toga i jako uspješan film. Već kada smo kod filma, kada vam isti zaradi 100+ milijuna dolara, vi počnete razmišljati o nastavku jer - zelenjava, baby, svatko je voli. John Travolta je bio iznenađujuće dobar kao Brenner, prekaljeni veteran kako ratova tako i kriminalističkih istraga i jedno vrijeme je bilo riječi o nastavku jer roman je i sam dobio svoj nastavak 2003 godine. I uvijek me zanimalo zašto nije snimljen, tj. pitao sam se to sve dok nisam pročitao nastavak i jasno vidio da bi ga bilo nemoguće snimiti.

Vidite, Generalova kći je... komercijalan roman, idemo to tako reći, to je ubojstvo-misterija i svatko razumije taj koncept. Imate ubojstvo, tajne iz prošlosti, glavnog junaka koji je kao stvoren za filmsko platno, sve ono što jako dobro prolazi kako kod čitatelja, tako i kod filmske publike. Svojevrsni je problem i u tome što je to roman koji, teoretski, i može imati nastavak koji bi bio u sličnom duhu; novo ubojstvo, nova istraga – ali to je roman koji je zaokružen, mislim, slučaj je toliko velik da bi sve drugo bilo ispod granice koju je postavio i ponavljanje istog koncepta bi dovelo do...možda ne toliko do ponavljanja viđenog koliko do slabijih rezultata. Zato je Provincija i dobar nastavak, ali i jako, jako, jako čudan nastavak jer odmah s vrata vam bude jasno da nije planiran da bude nastavak jednog dobro zaokruženog romana.

Provinciju je... žanrovski nemoguće smjestiti u samo jedan žanr. To je nešto između putopisa, anti-ratnog romana, klasičnog krimića, špijunskog trilera, avanturističkog romana, pa čak i blage ljubavne priče. I to nije baš spoj žanrova kojega možete samo tako ekranizirati – budem objasnio zašto nije pretvoren u film – ali ni čitati jer ovo čudo ima blizu 700 stranica i da budemo ravno iskreni, treba mu malo vremena da uhvati pravu brzinu, no kada je i uhvati, imate osjećaj da skačete iz jednog žanra u drugi i jasno se vidi kako je De Mille išao na to da pokrije jako puno tema, jako veliko područje te je u tom procesu čak uspio malo zeznuti ono što je bilo dobro u Generalovoj kćeri. Ako ga idete čitati razmišljajući kako je ovo nešto u duhu Generalove kćeri, oprez, jer nije, ni blizu. Jednom kada to prihvatite, čitanje je puno lakše. Da bi to malo razjasnio, prvo ću vam ukratko proći sadržaj. Naš junak Paul Brenner je u mirovini, povukao se nakon događaja s istragom iz prošlog romana i...umire od dosade. Mirovina nije nešto zabavna za ljude kao on, koji su kroz cijeli život putovali i vidjeli svijeta i akcije. Srećom (prije nesrećom) njegov stari šef Carl ga hitno treba. Vidite, u Vijetnamu se dogodilo ubojstvo. Prije 30 godina (referenca su 90-te, kada je roman pisan) neki je američki časnik ubio drugog časnika. Postoji svjedok, vijetnamski vojnik, koji je to vidio i napisao u pismu koje je slučajno došlo u ruke američke vlade. Ergo, počinje cijela priča. Zadatak je pronaći svjedoka, ali Brenner odmah u početku sumnja da je nešto još iza pozadine. Odlazi u Vijetnam, upoznaje američku ženu koja mu pomaže u prevođenju i tako započinje putovanje preko pola zemlje do zabačenog sela, gdje bi taj svjedok kao trebao živjeti.

Sve to je – 15 posto romana – kriminalistički dio. On započinje tom pričom i završava, ali to nikako nije primarna radnja.

Sljedeći dio je onaj putopisni, koji je najduži, možda čak i malo previše. Ja sam se nagledao tih vijetnamskih ratnih filmova za dva života, od klasika kao što Apokalipsa sada, Hamburger Hill, Žrtve rata, pa do opskurnih B pizdarija kao što Pakleni anđeli Vijetnama. Mislim, da me spuste padobranom tamo, ili bi sam samcat pobijedio Vijetkong ili bi slomio vrat po slijetanju (ovo drugo je izglednije nego ono prvo) toliko znam o njemu – iz filmova. Ono što mi ti isti naslovi nisu rekli – što je bilo poslije? I tu je roman zanimljiv. De Mille je i sam vijetnamski veteran i tokom 90-ih se tamo vratio i obišao stara bojišta. To je postala osnova za roman. Brenner tako obilazi moderni Saigon (koji se po novom zove Ho Chi Minh City, što nisam znao) i podsjeća se kako je to bilo onda, a kako je sada. I današnji Vijetnam je spoj svega i svačega, tu su kapitalisti koji vide profit, stari veterani koji sada prose po ulicama, turizam je na visokoj nozi i najbolje mušterije su – Amerikanci. Mislim, tamo dolaze na tisuće ljudi da vide stara bojišta. Nažalost, tu sada dolazimo do prvih problema. Ako ste imalo upoznati s povijesti tog rata, onda će vam neke stvari biti poznate. Pad Saigona i bijeg iz USA ambasade, TET ofanziva, masakr u My Lau, Hamburger Hill – to je ono što sam ja znao, ali tamo su kasnije opisane bitke o kojima nisam imao pojma i, iako ja volim povijest i ti su mi dijelovi bili zanimljivi, oni će najviše utjecaja imati na – Amerikance. Ostatak svijeta više boli neka stvar za taj rat i Vijet-nam i njihove odnose, pa će vam to biti dosadno, ako niste baš obožavatelj ratnih-dokumentarnih-putopis dijelova romana.

Avanturistički dijelovi su stalno putovanje. Odnosno – drugi čin, što bi se reklo. Jer u prvom dijelu, Brenner provede jako puno vremena stojeći zamalo na mjestu, a onda krene putovanje. I tu ima pomalo svega, od običnog putovanja, turističkog, do bježanja od policije, vojske, vožnje motorima, pa do ulaska u Sjeverni Vijetnam, koji je, kako stvari stoje, nazadan da glava boli, skrivanja po šumi, putovanja starim vlakovima i sve to pojačano detaljnim opisima zemlje, ljudi, povijesnim informacijama, svega i svačega. Ti su dijelovi....pomalo miješana vreća buha, od zanimljivog, pa do dosadnjikavog i vidi se da je roman dizajniran tako da se opiše cijela zemlja, od modernih četvrti, pa da najzabačenijih sela i nakon nekog vremena, poprilično vožnje, što autom, što motorima, već malo počnete pogledavati na sat i pitati se nisu li zaboravili na onaj krimi-zaplet.

Špijunski dijelovi su nekako najtanji u radnji, ali ima ih i povezani su kriminalističkom pričom. Tako tu imamo političke igre, svatko puno govori, ali nitko ništa ne govori, svatko ima neku skrivenu namjeru, tajni sastanci po uzoru na klasike špijunskih romana, a i Brennerova nova partnerica ima ulogu u svemu tome – neću vam reći kakvu. Na kraju se sve poveže i otkrije zašto je to tako, ali iskreno, meni je to bilo pomalo u stilu zašto da bude jednostavno kada može biti komplicirano. Rasplet je dobar, otkrijemo tko, što i kako, ali vrhunac je blago ispod očekivanja jer De Mille je tu ostavio par stvari neriješenima, a kako nikada nije napisao novi roman s Brennerom, ostaje čitatelju na mašti da zamisli kako su stvari završile s određenim likovima. Nije da ne volim to, štoviše, to je dobro, malo uključiti čitatelja, no nakon 700 stranica svega, očekivao sam da kraj bude malo jači, intenzivniji, s više drame i akcije, a ne razgovora. No, funkcionira, nije da je nešto prešućeno, izostavljano ili zaboravljeno.

Ratni ili bolje anti-ratni dio romana je isto tako raširen po cijelom romanu kao sporadični dijelovi koji prekidaju sve ostalo. Tu sam imao određenih problema jer s jedne strane, to su zanimljivi dijelovi pošto volim povijest, a De Mille je nekim tim stvarima svjedočio i sam, no s druge strane – dobro došli u klišeje. Anti-ratni romani nisu novi, originalni ili zabavni, oni su predvidljivi. Rat je sranje, ljudi postaju životinje na bojištu, bitke su neviđeni horor, ostaju psihičke posljedice, u ratu nema moralnih pobjednika – to su sve univerzalne poruke koje ostaju iza svakog rata ili bitke, jedino što se mijenja je godina sukoba i nazivi sukobljenih strana. Klišeji, nazovimo ih pravim imenom. Na zapadu ništa novo, voda ispod mosta, rat je sranje. Ponegdje toliko udara u glavu s anti-ratnim porukama da je to postajalo granično naporno i jedva čitljivo, ali, srećom, ti su odlomci bili kratki i brzo su prolazili jer se ispod toga skrivala puno bolja priča o tome kako su dvije strane ustvari počele poštovati jedna drugu te da je Vijetnam ustvari zemlja koja je prošla kroz tri rata – '46 su tamo došli Francuzi i Japanci i dobili po piksli, ’55 su došli Amerikanci i oni su dobili po piksli, te su svoju sreću ’79 okušali i Kinezi te su i oni, pogađate, dobili po piksli (za Kineze nisam ni znao dok nisam pročitao roman) – i Vijetnam je razvio respekt od drugih zemalja poradi toga. Sjebana je po svim mjerilima, nerazvijena, ima stroga pravila, siromašna, ali, brate, ne započinji rat s njima jer ga nećeš dobiti.

I, tako – gomila svega i svačega, zbog čega ga je nemoguće smjestiti u samo jedan žanr. Meni se svidio, iako ne toliko koliko Generalova kći, ali svakako ću mu se vratiti jednog dana jer nemoguće je pohvatati sve nijanse na samo jedno čitanje. I učvrstio je moj stav da je De Mille sjajan pisac te je jebena šteta što ga kod nas nisu više preveli, volio bi zakopati svoje pohlepne ručice malo više u njegov opus, mislim da bi mi se svidio. Zašto ovo nije postalo nastavak filma, rekli smo se na to vratiti? Zato što bi ga bilo nemoguće snimiti. Film bi morao trajati minimalno četiri sata i koštao bi 500 milijuna dolara jer bi se morao snimati u dva vremena; Vijetnamski rat i sadašnjost, same ratne scene bi morale biti epske i spektakularne (Brenner kao da je prošao svaku važniju bitku tamo – detalj koji je malo previše, iskreno – nijedan veteran nije vidio toliko akcije koliko on) i to sve košta. Zašto je studio onda najavio nastavak? Pa, De Mille je prodao pitch, sažetak. Istraga ubojstva u Vijetnamu, što ukratko zvuči dobro, ali kada je napisao cijeli roman i producenti su vidjeli što je to – ništa od toga, to je nemoguće za snimi-ti. Iako, dušu bi dalo za neku opaku mini-seriju. John Travolta brljavi po nekoj B produkciji, ali još uvijek je John Travolta (ja ga volim, nemam pojma zašto, jednostavno mi je cool lik) i ovo bi funkcioniralo bez problema. Netflix, omogući to. Što se tiče preporuke, znate da ću vam ja reći da pročitate sve, čak i najgori krš, pa tako i ovo, koji nije krš, ali odmah vam stavljam upo-zorenje da nije baš lagan i jednostavan i pravocrtan roman. Ima uspona i padova, ritam mu je malo neujednačen, glavni je lik ponešto drugačiji nego ga znamo iz Generalove kćeri (malo je previše seronja postao u nekim dijelovima) ali ona sarkastična crta je još uvijek tu, priča je jako raširena i žanrovski je posvuda. Ovo je...zanimljiv roman, idemo s tim. Čudan, nesvakidašnji, ali ima nešto u njemu zbog čega mi se sviđa.