Stephen King: "Isijavanje"

 Stephen King: "Isijavanje"

Postoji nekoliko stvari iz svijeta književnosti koje se općenito drže kao točnima, iako one to nisu, ne baš u cijelosti. Zato ćemo ovaj dojam započeti s nečim malo drugačijim; ispravljanjem netočnih navoda, kao da smo na sjednici Sabora. Prva stvar; Norman Bates iz romana Roberta Blocha Psycho nije temeljen na zloglasnom ubojici Edu Geinu. Danas je uvriježeno mišljenje kako je Ed Gein poslužio kao uzor za neke od najpoznatijih književnih ubojica; Normana Batesa i Buffalo Billa iz Kada jaganjci utihnu. I dok Jamie Gumb jest modeliran po pravom Geinu, Norman Bates ustvari je napisan prije nego je Bloch otkrio koliko je blizu, jezivo blizu pogodio sličnosti s pravim ubojicom. Roman Psycho je već bio gotovo u cijelosti napisan kada su u javnost izašli detalji o Geinovim zločinima i Bloch je tek u posljednja poglavlje-dva ubacio neke sitnice iz slučaja Eda Geina da pojača vlastitu priču i ostalo je povijest. Druga stvar; Isijavanje Stephena Kinga nije originalan roman. Po vlastitom priznanju, King je pročitao roman Roberta Marasca Burnt Offerings iz 1973 godine i toliko mu se svidio da je odmah počeo raditi na svojoj verziji. Burnt Offerings, iako je u svoje vrijeme bio čitan roman te je i pretvoren u film 1976 godine, nikada nije dosegnuo slavu kao The Shining iz 1977 zbog toga što je, usprkos reputaciji kao jezivo djelo, ustvari slabašan roman koji ima jezivu premisu, ali to je i sve što je imao. Treća stvar; moji vlastiti Odjeci nisu inspirirani Isijavanjem, ne u cijelosti. Nekoliko sam puta već naišao na to da su stavljeni u istu rečenice s popularnim romanom i nemam ništa protiv toga - bolje biti u istoj rečenici s najboljim nego najgorim - ALI, činjenica jest da Odjeci imaju više sličnosti s Kingovom Vrećom kostiju i Odjekom smrti od Richarda Mathesona, nego sa samim Isijavanjem. Postoji jedna stvar koja me u Isijavanju oduševila u tolikoj mjeri da sam to naknadno ubacio u vlastiti roman, ali do toga ćemo doći malo kasnije jer u trenutku dok sam pisao prvu radnu verziju Odjeka- Isijavanje mi je bilo bezvezan roman.

Ima već nešto vremena sam doživio pravu zabavu u jednoj od književnih grupa gdje sam rekao da me smetaju neke stvari u vezi jednog romana i, ljudi moji, to nije bio samo bal, to je bio i maskenbal. Jedno od stvarno glupih pitanja bilo je - ako si već čitao roman (prije pet godine) zašto ga čitaš ponovo, kao da sam trebao zapamtiti svaku rečenicu na svih 500 stranica. Ja stvarno volim Kingove romane, ali ako ih ne pročitam barem dva-tri puta, nema šanse da zapamtim sve detalje (što me podsjeća na to da bi mogao još jednom ponoviti gradivo na Duma Key jer nemam blagog pojma više kako je taj roman završio) - i ta je glupost bila toliko glupa da sam zamalo digao ruke od pisanja daljnjih osvrta. Rekoše mi povjerljivo da puno ljudi živciram ovim tekstovima, ali da mi to nitko ne želi reći u lice. Da, ja sam ponekad sarkastični seronja koji voli pisati sarkastičnim stilom, ali nikada ne vrijeđam autora osobno, što su si mnogi uzeli slobodu raditi jer me kao tako jebeno dobro poznaju. Uglavnom, Isijavanje, isprike na skretanju s teme.

Prvi put sam ga pročitao s nekim 15-16 godina i oduševljenje je bilo ravno nuli. Zaozbiljno. Jedino što sam pamtio iz njega bio je kraj gdje Jack počne vitlati drvenim čekićem i to je bilo to; sve što sam zapamtio. Mogao bi sada o tome i kako mi je slavni Kubrickov film precijenjen, ali to bi nam oduzelo previše vremena. Kojih dvadeset godina kasnije naišao sam na otpis knjiga u našoj gradskoj knjižnici i našao primjerak Isijavanja (ustvari Vidovitosti, kako je preveden kod nas) koji je bio u toliko lošem stanju da je samo jaka molitva držala stranice na okupu. Uzeo sam ga za simboličnih pet kuna, i iz puke dosade ponovo pročitao. I - BUM - ostao sam oduševljen. Iako mi nije njegov najbolji roman (Tamna polovica nosi tu titulu) Isijavanje je zasigurno u prvih Top 5 njegovih naslova. Otići ću tako daleko i reći da roman treba čitati nakon što nakupite malo životne kilometraže jer teme u njemu nisu baš za klince koji nemaju jedne brige na svijetu; obiteljsko nasilje, alkoholizam, bračne stvari, kreativne stvari... U njemu ima stvarno svega i jedno čitanje nikako nije dovoljno da se pohvataju sve nijanse unutar radnje. Od početne stranice, gdje Jack ima razgovor s direktorom hotela, pa do zadnje, gdje isti odleti nebu pod oblake - roman je stvarno dobar, prepun detalja, životnog iskustva pretočenog na stranice (King je osobno vodio bitku s alkoholizmom) te stvaranjem napetosti iz gotovo ničega. Sada, nije da roman nema nekih mana, ima ih (budu se spomenule, naravno) ali kao cjelina je zabavno, jezivo i mračno djelo koje je s razlogom pokupilo svu slavu svijeta i obično se navodi kao vrh književnosti o ukletim kućama.

Dio koji ima veze s mojim Odjecima - kada Jack sjedi i čita članke o prošlosti hotela. Iako će većina reći da je najbolji dio romana kada Jack napokon popizdi i krene ubiti vlastitu obitelj, meni osobno je onaj dio gdje se on upoznaje s prošlošću hotela preko senzacionalističkih naslova i članaka koji govore o slavnim, burnim i krvavim prošlim danima. Ti su dijelovi toliko jezivi i fascinantni da mi je odmah bilo jasno zašto je Jack počeo polako, ali sigurno gubiti dodir sa stvarnošću. Burni slavni dani, kako se to onda zvalo, šampanjac je tekao u potocima, mafijaši su se slikali s političarima, mrtve kurve po hotelskim sobama... Stvari koje su me toliko uvukle u radnju da sam gotovo odmah nakon čitanja sjeo za kompjuter i počeo dorađivati vlastiti roman; ubacujući na nekoliko mjesta slične detalje gdje glavni lik istražuje preko sličnih članaka povijest imanja - jedini dijelovi romana koji imaju stvarne veze s Isijavanjem kao takvim - kada tražiš inspiraciju, uvijek je treba tražiti u radovima majstora. Mislim da je u svemu tome najbolje ispalo to da kako loše mjesto može utjecati na dobrog čovjeka. Jack, koji se danas nalazi na svakom popisu jezivih Kingovih kreacija, nije negativac u pravom smislu te riječi, ne kao Pennywise i nekako je ignorirano da, iako na kraju stvarno radi poremećene stvari, u dubini je još uvijek dobar čovjek koji se uspije nakratko otrgnuti od dohvata zlog mjesta i pokazati pravo lice - što ga čini jednim od boljih Kingovih likova (ja ga osobno nikada i nisam vidio kao pravog negativca - zato mi je film poprilično bezvezan jer, iako volim starog Jacka Nicholsona, on je doslovno psiho od prve minute radnje, čak i dok bi trebao biti normalan) jer se osjeti da je King kanalizirao neke osobne demone kroz njega. I Wendy. Wendy je odličan lik, snažna žena koja je spremna na sve što treba u zadanoj situaciji - ili pomoći ili razbiti glavu. Ono što je filmska verzija napravila od nje je doslovno negledljiva glupost, ali u romanu, njezina odlučnost je ta koja drži završnicu romana u stanju napetosti jer se čitatelj ima s kime poistovjetiti, kao glas razuma.

Ima nekih stvari koje baš i ne funkcioniraju u romanu - da, ima i toga. King ima tu naviku da sve opisuje nadugačko i naširoko, što je sjajna stvar - kada pogodi pravu notu. U radnji ima nekoliko stvari oko kojih nepotrebno okoliša - Jack je u pijanom stanju slomio Dannyju ruku - što je jeziva i uznemirujuća scena, ali ju je razvukao kroz nekoliko poglavlja i nekako uspio, nenamjerno, ubiti onu šokantnost koja bi bila jača da je to napravio izravno i u jednom poglavlju. Neke od „scena“ su blago komične i ne baš smislene, što mu ima svaki roman. Tako su jezive stvari povezane s hotelom Vidikovac, ali onda odjednom živice oko njega, bez nekog povoda, ožive i ta scena ne odvede nigdje. Ista je stvar s osinjakom; dio radnje koji je uznemirujući, istina, i posvećeno mu je puno vremena, ali jednostavno tako nema nekakvu posebnu isplatu u svrhu nadogradnje radnje. Doduše, shvaćam što je htio napraviti, da se Jack počinje osjećati kao pravi gubitnik, ali, kako rekoh, slaba isplata. Također, završnica. Ja je volim, ali do tog sam trenutka već pročitao nekoliko njegovih romana i to da hotel odleti u zrak je kao osjećaj već viđenog (ista stvar se događa i u Potrebnim stvarima, Carrie, Salem's Lot) plus - jedna mala vjerojatno nenamjerna rupa u radnji - prošli „skrbnik“ hotela se ubio i tijelo mu je bilo pronađeno par dana kasnije - ali hotel nije odletio u zrak iako je u Jackovom slučaju bio dovoljan jedan dan da ne ispusti pritisak iz kotla. Na stranu to (sličnu rupu u radnji imam i ja u Odjecima - ali Vam neću reći gdje se nalazi) zabavno je kako odmak od nekoliko godina napravi čuda za čitanje i razumijevanje pročitanoga. Sve nijanse jednog putovanja u ludilo su tako fino posložene i opisane da ih je nemoguće sve pohvatati u jednom čitanju, ali kada ih pohvatate u drugom, shvatite da je King s razlogom vrhunski majstor u svom poslu. Pošto je i moj vlastiti rad povezan s ovim romanom (samo ne onoliko koliko se općenito misli) nije bilo nikakve druge mogućnosti nego napisati nešto pozitivno o njemu. To se jednostavno moralo napraviti.

Tana French: "Vjerno susjedstvo"

 Tana French: "Vjerno susjedstvo"

Tana French je naučila jednu vrlo važnu lekciju od svojeg prošlog romana, U šumi - riješila je misteriju. To je dobar znak. Zato mi je Vjerno susjedstvo bio puno bolji roman od spomenutog jer...pa, imao je pravi završetak. No, koliko je ovo bolji roman od prethodnog? Ostaje da svatko odluči za sebe, mišljenja se razlikuju, svatko ima svoj ukus i tako to, ali kao netko tko jest napisao par sličnih naslova moram priznati da je ovo bio dobar hitac jer je pogodio metu. Nije pogodio središte, nije čak došao ni blizu tome, ali je pogodio metu, što je... dobar znak? Uglavnom, long story short...ovo valja, ali ne valja, no opet, dovoljno valja da se ne može reći kako ne valja iako ne valja dovoljno da ne bude kako baš posve valja. Eto, sada vam je sve jasnije, drago mi je da ste ovo pročitali, možete nastaviti dalje s nedjeljnim aktivnostima... Ili možda ne?

Uglavnom, roman prati Franka McKayja, macho žbira koji radi u macho odjelu i koji se jednoga dana mora vratiti u stari kvart jer se iznenada pojavio trag o njegovoj djevojci Rosie. Rosie i Frank su bili par prije 20 godina i planirali su pobjeći zajedno i napraviti novi život i svašta nešto, ali Rosie se nije pojavila i Frank je otišao sam. Sada, povučen sjećanjima i nostalgijom (neću reći i osjećajima - na to ćemo se još vratiti) Frank mora otkriti što se točno dogodilo prije dvadeset godina. Sada... ovo je krimić koji ima sadržaj kao da je napisan za mene; stariji zaboravljeni slučaj, povratak u rodni kraj, susreti sa starim licima, prtljaga koja dolazi s time. Mislim da nema bolje formule za dobar krimić. I ovaj ima jako dobru premisu, sjajno položene temelje za dobru misteriju, bezbroj mogućnosti da se napravi dobra istraga, dobra studija karaktera i osjećaj neke realnosti. Ne igra na nekakvu prvoloptašku glupost, kao trenutačni štancerski trileri... mislim, ovo je fino posložen krimić koji je u teoriji trebao biti senzacija. Bio je, dobio je nekakvu nagradu, ali sve je ostalo na teoriji. To je onaj dio da je dosta dobro pogodio metu. 

Zašto nije pogodio središte? Pa, ako vam se ovo činilo kao dobra misterija, to će biti kratkog vijeka jer ovo je više drama i i odnosima likova. To nije loša stvar, dapače, prtljaga sa starim prijateljima i bivšim ljubavima je uvijek dobar materijal za pisanje, ta isto sam iskoristio za vlastiti roman, Nestala. Ono što je problem jeste što nas ti likovi ostavljaju ravnodušnima. Frank ima uobičajenu galeriju sporednih likova oko sebe i svi su oni inferiorniji njemu, svi su emocionalno i duševno kao propali, zakočeni su u rutini života i ispada da je on bio najpametniji kada je otišao, ispada da je pametniji i sada od svih njih. Frank nije zabavan lik. U želji da ga dočara kao čvrstog muškarca, French odlazi u klasično pretjerivanje jer ne zna pisati muške likove. Frank je tako opasan lik, žestok, on ima karijeru kao žandar u najžešćoj jedinici, on je lik koji u 40-ima fura traperice i kožnu jaknu, on ima trodnevnu bradu, on je macho koji voli govoriti o samom sebi u radnji. Postoje dijalozi koje izgovara tipa - Sinko, nemaš ti pojma što znači biti frajer ako nisi radio u toj posebnoj jedinici. A ja radim tamo i najbolji sam i najopasniji i sav taj jazz... Frank nije dopadljiv lik upravo zbog toga što je preuveličani macho i to nije bila namjera jer kroz roman vidimo neke naznake osjećajnijeg karaktera, da ima neka žaljenja u vezi svojih odluka, ali ti su trenutci kratki i zaboravljivi.

Drugi problem je što debeli komad radnje leži na njegovom odnosu s Rosie. I oni, filmski rečeno, nemaju nikakve kemije. Rosie je ona savršena cura koju, iz nekih nepoznatih razloga, svi vole, svi su zaljubljeni u nju, svi žele biti blizu nje jer ima kvalitete gotovo svetice. I po nekim dijalozima, djeluje miljama inteligentnije od njega. Njihova romansa, koja je trebala biti osnova romana, ispada ravna i bez pravih emocija i njezin nestanak ne donosi nikakav emocioanlni put za našeg glavnog junaka jer on je isti kako na početku, tako na kraju - njezin nestanak ga uopće ne dira. Frank kao da nema osjećaja...naspram ničega, što je problematično ako idete prodati čitateljima ljubavnu priču. Dapače, on se pokupi i ode sam bez da je uopće pokušao doznati zašto nije došla na dogovoreni sastanak. To ima smisla samo radi radnje romana jer jednom kada se otkrije njezina sudbina, čitatelj može reći - A bio je tako blizu - i to je ono zbog čega kraj ima ponešto mlak rasplet.

Dakle, imamo tu romansu koja se vidi kroz seriju flashbackova i koja...pa, funkcionira usprkos nekoj banalnosti, imamo istragu u sadašnjosti koja nije prava istraga, ali nije tako ni loša. Radnja vuče noge, opasno, zbog čeka su mi jasnije slabe ocjene čitatelja, i to je loša stvar kada dođete do kraja jer isplata nije najbolja, ne opravdava toliko razvlačenje. Negativac priče, nazovimo ga tako, nije uočljiv na prvi pogled, ali ako znate čitati između redova, nije baš teško ni shvatiti o kome se radi. Dojam nekako podijeljen. Likovi me baš nisu kupili, njihova veza isto tako, ali možda zato što volim ovakvu vrstu romana mu dajem bolje ocjene nego što stvarno zaslužuje. Bilo kako bilo, barem je misterije riješena do kraja, to je uvijek plus.

Robert Naprta: "Marševski korak"

 Robert Naprta: "Marševski korak"

„Njegov famozni nadimak, Čens, bio je poznat svim lopovima i policajcima u gradu. Imao je glupo prezime, ali mu se zato nadimak oduvijek sviđao. Bio je ponosan na njega jer mu je zvučao opako, kao da je akcijski junak iz nekog američkog kriminalističkog filma. A taj je nadimak zaradio još davno, u Rijeci, dok je gulio patrolu po opatijskoj rivijeri."

Naslovnica i citat sve govore, zar ne? Seriju, ako niste gledali, onda barem znate tko glumi u njoj i, vjerujte mi na riječ, niste baš ništa propustili. Tako imamo kriminalce koji dva puta repetiraju pištolj da naglase poantu i jer u njemu, valjda, ima previše metaka, pa to treba izbaciti van, imamo likove koji plešu na ritmove narodnjaka u nekom noćnom klubu, imamo lik koji nikada nije vidio žilet (ili barem tuš) i imam cijelu plejadu krimosa glupih kao noć, kurvu zlatnog srca, pokvarene političare, obračune zoljama u središtu Zagreba... Zabava za cijelu obitelj. Znate što još volim? Dobru reklamu. Oh, nju obožavam. Nema mi slađe čitati one hvalospjeve o nekom romanu, koji ga opisuju kao „originalnu, uzbudljivu, napetu stvar koju neće moći ispustiti iz ruku“. Nema veze što se ustvari šlepamo za promocijom serije, koja je svojedobno bila reklamirana kao nešto neviđeno na Hrvatskoj televiziji i svakako nema nikakve veze što za romane nije nitko čuo. I bila je, serija. Toliko jak proizvod da je izdržala cijelih 13 epizoda na malim ekranima, ako se ne varam. Publika nije popušila ništa od toga, dapače, gledanost je bila takva da je čak i repriza sjednice sabora imala bolji rejting od nje. Kada je sabor gledaniji, u repriznom terminu, onda znate da imate problem. Iako, ja sam je gledao jer ja inače gledam svakakva sranja, pa jedno više ili manje ne igra nikakvu ulogu. Sada, ovo nije osvrt na seriju, to bi mogla postati jedna zasebna stvar, pa ću se držati romana, ali moram vam da ti neku pozadinu. Vidite, Marko Prilika došao je tiho i nestao s književne scene još brže - sve dok se nije pojavio u našoj prvoj TV sapunici „Vila Maria“, glumio ga je Slavko Juraga. Scenarij je pisao Robert Naprta i čovjek je u to stavio vlastitog junaka, što je čisto okej stvar za napraviti jer i ja sam u proširenom izdanju „Uljeza“ ubacio glavnog lika iz prvog objavljenog romana - mi smo pisci, smijemo raditi takve stvari. I tu sada dolazimo do „slave“. Jer nakon što je bio gost u „Vili...“ Marko Prilika zvani Čens dobio je i vlastitu spomenutu seriju koja se temeljila na dva romana; Bijela Jutra i Marševski Korak. Bijela Jutra su roman o serijskom ubojici koji ima daddy issues, i koristi nož - da, uglavnom ništa ne gubite ako ga i ne pročitate, toliko je dobar. Marševski korak se pak opisuje kao „politički triler“ jer u njemu imamo političare, kužite, zato je to politički triler. Iako, bolji opis bi bio "urbani krimić" i svakako bi bolje odgovarao sadržaju.

Da odmah na početku riješim ono što mi je u romanu bilo zgodno - imao je dosta stvari u radnji koje su se događale u stvarnosti. 90-ih i dijelom nultih zagrebački krimići su se ubijali lijevo-desno, hoćeš „sačekuše“ u mračnim ulicama, hoćeš obračun kod OK Cvjetni Trg, brate, bilo je svega i u romanu ima toga dosta. Mulci ubijaju mulce, ono, „elita“ koja je jučer čuvala ovce, a danas je, zahvaljujući Domovinskom ratu, bila na vrhu. Land Rover, zlatni Rolex, odijelo, pljuca u koricama i Ceca u pozadini - ne da je išta od toga trebalo izmišljati, bilo je dovoljno samo otvoriti novine i to je bilo to; sve na naslovnim stranama. Roman, kojeg općenito držim lošim i zbrkanim, je to dobro uklopio u neku sliku kriminalnog miljea, pa, eto, nešto što u njemu funkcionira poprilično okej. Odakle početi s onim što ne funkcionira? Likovi, možemo početi s tim. Naš naslovni junak je jedan od onih tipova koji vole o sebi pričati u trećem licu. „Slušaj, sinko, sada će tebi Čens...“. Ne znam zašto me to živcira u romanima, oduvijek. Sada, ja volim likove na rubu zakona, cijeli taj odmetnički štih, ako ga možemo tako nazvati, vuk samotnjak vibru, jer često i sam pišem o takvima, i nimalo ne bježim od klišeja, dapače. Ali, kada radite s klišejima, oni trebaju biti napisani tako da imaju nekog šarma. Čens je tako nešto kao korumpirani žandar, koji voli popiti, malo šmrknuti, malo lijeva ruka desni džep i to bi bilo čisto fino što se mene tiče da nije doslovno šizofreno napisan lik. Bez zezanja, lik kao da ima bipolarni poremećaj. U jednom trenutku lijepo priča s mlađim kolegom - drugi jebeni odlomak mu skida sve po spisku i ne može ga smisliti. I ja se doslovno vratim unazad cijelu stranicu da vidim nisam li nešto prepustio - jok - jednostavno se okrene i krene psovati kao da goni konjsku zapregu. Razumijem što se tu htjelo postići, Čens nije sunce mamino, ali negativci su još gori, pa on dođe nešto kao manje od dva zla i time je automatski trebao postati simpatičan ljudima. Možda bi i bio dok ne dođete do onakvih citata s uvoda. Jer, suptilnost tu ne živi, tu je sve suptilno koliko i slon u stakleniku. Negativci su karikature, doslovno, ali dajem mu na kredit da su i pravi tadašnji gangsteri bili gomila morona, pa je to bilo pola fikcija, pola dokumentarac. Nitko od njih nije neka prijetnja, nešto opipljivo. Tu bi trebala biti kao nekakva policijska spika, nešto kao istraga, ali od toga nema ništa jer policajci su ovdje još gora gomila od krimosa. Čens tako postaje posljednji svjetionik ljudskosti u svemu tome i moja prva pomisao je bila - ljudska vrsta je zaslužila da izumre. Pogotovo kada dođu dijelovi gdje Čens govori o Čensu kako Čens voli svoj BMW, svoj Marlboro, svoj viski i svoj - moje omiljeno - jebeni Glock pištolj.

Naišao sam na članak gdje je rečeno da je autor stavio neke scenariste na sud jer su u drugoj seriji spominjali Čensovo ime te da mu nije jasno zašto su se sprdali s njim. Nemam pojma kako je ta priča završila niti me nešto posebno zanima, ali na ovo zadnje znam odgovor - jer je lik hodajući klišej. I možda zato što se u trećem književnom dijelu igra s vampirima - ali to je već priča za neka druga vremena. To nije nužno loša stvar, klišeji, ne shvatite me krivo, jer ja pišem o privatnim istražiteljima koji su definicija hodajućih klišeja, ali stvar je u tome da lik u romanu jednostavno nije zanimljiv da bi bio jedan od onih junaka koji rade sranje i koji zbog toga traže nekakvo iskupljenje, iako je i to jedan od motiva koji se tu mogu pronaći. Cijeli sadržaj je jednostavno nemoguće prepričati jer ima doslovno svega, jednostavno nabacano bez voznog reda i to je vidjela i publika koja je ocijenila ovo djelo s par loših ocjena. Ratni zločini, ratni profiteri, kurve, kriminalci, političari, policajci, sve korumpirano, sve nedopadljivo... Zagrepčanima bi mogao biti zanimljiv, doduše, jer se sva ta sranja događaju ondje (nema grada do Zagreb grada) ali to je uglavnom sve. Ovo je zbrka, ali u tome se skrivao dobar roman jer mi nemamo ovakvih kriminalističkih romana, ne naslove koji bi se tako povezali sa svakodnevicom i od toga napravili dobru storiju. Da je sve bilo malo više preglednije, glavni lik malo bolje karakteriziran i njegova motivacija jasnija, ovo bi preporučivao uzduž i poprijeko. Ovako mogu samo kao predstavnika nepostojećeg žanra, par dobrih stvarnih-fiktivnih događaja i kraja koji bi funkcionirao sjajno da nije napisan treći dio koji je pak priča za sebe. Ako ste u raspoloženju za jedan crni krimić koji debelo kopira pristup radnji iz krimi-filmova 70-ih i 80-ih, možda vam se i svidi. Ako niste, nemam pojma... pročitajte i sljedeći krimić ćete više cijeniti.

Richard Matheson: "Paklena kuća"

 Richard Matheson: "Paklena kuća"

Postoji Sveto Trojstvo romana o ukletim kućama; Shirley Jackson; The Haunting of The Hill House, Richard Matheson; Hell House i Danijel Špelić; Odjeci... Khm, ups, zaletjeh se malo ovdje (ponovit ću to za nekih dvadeset godina kada mi roman dosegne kultni status). Dopustite mi da to ispravim... i Stephen King; The Shining. Doduše, mogao bi spomenuti i Burnt Offerings od Roberta Marasca koji je bio Kingu direktna inspiracija za Isijavanje, ali onda jednako tako mogu spomenuti i Mathesonov Odjek smrti (Stir of Echoes) koji je pak bio direktna inspiracija za moje Odjeke, ali oni se obično ne spominju u istom kontekstu, pa neću ni ja. Dakle, tri romana, tri kultna klasika, jedan, od Shirley Jackson, još uvijek nisam čitao - i za sada je omjer jedan naspram jedan. The Shining mi je odličan (na prvo čitanje nije bio - naučio sam s godinama prepoznati i cijeniti njegove kvalitete) i kada sam radio skicu za Odjeke, prvo sam iskoristio njegovu priču. Na kraju je to otišlo nekim svojim drugim putem, ali roman mi je i dalje odličan. Hell House je ispao... ispod očekivanja. Nije toliko loš, ali svakako sam očekivao više. O Mathesonu sam oduvijek čuo sve najbolje, kako je sjajan pisac i kako je bio uzor mnogima danas popularnim piscima (King, Koontz, Simmons... svi ga spomenu) i mogu reći da nisam baš nešto dobro upućen u njegov opus. Tu je, naravno, Ja sam legenda, za koji svi znaju (dobar roman) i poznata priča Duel, o velikom kamionu koji proganja mali autić (da, ima film po tome, poznatiji je od novele) i spomenuti Stir of Echoes. I, da, slažem se da je čovjek bio vješt u idejama, pisanju i ostvarivanju zamisli, ali jednako tako mogu reći da mi nije ostavio neki trajni dojam zbog kojega bi ga stavio u vrh meni omiljenih autora. Paklenu kuću sam nabavio posve slučajno, preko nekog antikvarijata koji je robu dobavljao iz Srbije (jerbo u Hrvatskoj nije preveden) i s obzirom kakva reputacija prati taj roman, bio sam spreman za... ustvari, bio sam pomalo sumnjičav naspram njega, istini za volju.

Postoji film, ekranizacija, i to je čudo dosadno za popizditi. Ja inače volim stare horore, staru školu plašenja, što bi se reklo, ali čak i ja, koji sam se nagledao raznih krševa, uvijek spomenem da nisu svi kultni klasici dobri - jer ovaj svakako nije. Od straha nema ništa, likovi sjede i razgovaraju, ima jedna bolja scena i filma je... kako da to kažem... više seksualno nabijen nego jezivo. Jer duhovi su, očito, napaljeni stvorovi. Roman je... blizu filma, s time da ovdje ima malo više spooky stvari, što je dobro, ALI - ne baš puno bolje.

Ovo je, slikovito rečeno, salonsko rješavanje misterije opsjednute kuće. Imamo nekoliko likova koji su ovdje došli na nagovor lika koji je bio A) star, B) pun kao brod i C) uvrnut da poželi doznati ima li života poslije smrti. Naša grupa likova ima tjedan dana doznati tu stvar i to u najzloglasnijoj opsjednutoj kući na svijetu; Paklenoj kući. Likovi dolaze, likovi istražuju, likovi počinju doživljavati čudne stvari - svi najveći hitovi žanra su ovdje i, ne, ovo nije kopija nečega već je ovo roman koji je zamalo prvi odsvirao te hitove i od njega su drugi radili svoje priče. Paklena kuća je ogromno zdanje s gomilom prostorija i svakojakim čudesima unutar zidova (bazen, plesna dvorana) i tu sam došao do prvog problema s romanom. Opisi gotovo da ni ne postoje. Sada, ja volim opise, profesionalna mana kao čitatelja koja je prešla i u moje pisanje i volim opisima dočarati mjesto radnje da stvorim atmosferu. Ovdje toga nema. Ništa detaljno i dalje od - bila je to jako velika građevina. Nema čak i površnih dimenzija kako bi čitatelj napravio neku sliku koliko je to mjesto veliko. Matheson ima zgodnu malu taktiku, on opisuje likove kako hodaju po velikoj kući i hodaju i hodaju i hodaju i da, jebote, kuća je velika, ima da krepaju hodajući, shvaćam, ali opet si ne možete predočiti kako bi trebala točno izgledati. Iako sam veliki pobornik toga da nije dobro baš sve objasniti, ponekad je potrebno nešto objasniti da bi priča funkcionirala jer kuća je, jel'te, gotovo zasebni lik u romanu i to je lik koji nema jasnu visinu, širinu ili neko naličje.

Likovi su... likovi. Kada sam rekao da je ovo kao salonsko rješavanje misterije, to sam mislio doslovno. To je par stručnjaka za paranormalno, nadnaravno, mediji... Što je okej, oni poznaju materiju o kojoj se govori i kroz njihove dijaloge autor iznosi zapažanja i mišljenja o raznim aspektima opsjednutosti. Problem s time jeste što su to ljudi koji znaju o čemu pričaju, pa ponekad dijalog zvuči kao izvadak iz Wikipedije, ne prirodna reakcija. Nitko ne kaže - Jebote, DUH! Kidaj nalijevo! - nego bude nešto u stilu - „Subjekt je pokazao znakove opsjednutosti koja se manifestirala kroz seriju nelagodnih osjećaja....zzzzzzzzzzzzzzzz“ To je ponekad zanimljivo, ako dijalog nešto objašnjava, ali i zna biti zamorno jer nitko nema prirodnu, ljudsku reakciju. Neke od njih su i ravno glupe jer netko čak i želi ostati u kući nakon što sranja krenu, ali se ne objašnjava baš zašto. Tu sada dolazim do nekih zanimljivih stvari. Roman je i napet i jeziv i ima dobrih scena, stvarno spooky, ali Matheson u istom tom odlomku nekako uspije sve to sjebati. Primjer; žena ulazi u mračnu sobu, ulazi u krevet. Čuje otvaranje vrata i teško disanje. Zazove, ali se nitko ne javlja. Mračna soba, jezivi zvukovi i onda još malo; pokrivači polete s kreveta kao da ih je netko ljutito strgnuo. Scena je gotovo savršena, lijepo opisana, ima taj jezivi štimung - i onda doda kako je duh počeo šlatati žensku po guzi. Napaljeni duh, recimo. Njezina reakcija; oh, ti zločko, vrati se kad se uozbiljiš da možemo popričati. I scena je upropaštena. Tako je isto bilo i kada se opisuje zašto je kuća zloglasna. Bio je taj jedan lik, koji je bio cool lik, pa je onda postao čudan lik, pa je postao grozan lik... štima, to je temelj svakog takvog romani. Sretni i veseli ljudi su dosadni kao duhovi. I onda krene - oh, bilo je tu još 30 ljudi, oni su svi popizdili, svi su se jebali, svi su se počeli ubijati, jesti jedne druge, bla, bla, bla.... I, opet, upropašteno sa velikim, debelim, pa čak i nepotrebnim pretjerivanjem.

Roman ima jaku seksualnu komponentu, budite upozoreni. Duhovi vole jednu žensku od njih, ona je plava, sisata, zgodna, duhovi nemaju prečeg posla i stalno je hvataju za guzu, cice... Ona postane i opsjednuta i, naravno, odmah postane i nimfomanka jer odjednom želi poševiti sve odreda. Problem je kako se ulazi u završni dio, tako sranja postaju sve veća, ali što više gadosti i nastranosti opisuješ, to je sve manje strašno, nema nikakve misterije (jedan od likova je bio na prošloj seansi koja je loše završila - i baš se i ne dozna zašto) i cijela stvar postaje do neke mjere i lagano dosadna, čak i na momente naporna. Kraj je... pa nije tako loš kako ljudi uglavnom prigovaraju, ali je podosta ispod očekivanja... jednostavno, okej, to je to? Zakon, čovječe, kupimo se odavde. Ovo je... uglavnom čitljivo, ako mu izuzmete neke mane (kao opise - to je moj shtick i mene živcira kada ih nema) može proći i kao vrlo dobar roman o ukletoj kući. Bio je jedan od prvih na tu temu i svakako ima kultni status, ALI i dalje mi je završio kao malo manje razočarenje. Kratak je, što je ili mana ili prednost, ovisno kako volite svoje priče o duhovima servirane, stil pisanja je dobar, ideje isto nisu loše, neki dijalozi prolaze, ima dobrih scena (jednako kao i loših) i kada se sve zbroji, mogao je biti i puno, puno gori. Pročitano, stavljeno na policu, sumnjam da ću mu se vraćati u neko skorije vrijeme, ako ikad.

Henry James; "Okretaj zavrtnja"

Henry James; "Okretaj zavrtnja"

Kada sam prije nekoliko godina sjeo pisati Odjeke, jedna od početnih ideja je bila poigrati se sa nekim klasičnim obilježjima žanra. Nisam birao, iskreno rečeno, što god mi je palo na pamet, to sam ubacio u priču (ako je imalo nekakvog smisla) i onda to preokrenuo naglavačke. Kada nemate izdavača iza sebe i nemate blagog pojma hoće li vaš rukopis ugledati svjetlo dana, onda se možete igrati s bilo čime i pisati što želite ne razmišljajući o posljedicama. Da ga danas pišem... vjerojatno bi skratio uvodni dio jer sam ga pošteno razvukao (Svatko treba biti svjestan svojih ograničenja; Clint Eastwood) ali te detalje koje sam porazbacao kroz radnju ne bi dirao. Jer funkcioniraju, barem u mojoj glavi, i u konačnici je sve to zajedno ispalo poprilično dobro. Jedan od tih poznatih detalja horor žanra, pogotovo onog koji u sebi nosi oznake gotskog, jest onaj o velikoj kućerini obavijenom maglom, visokim bršljanovima i u okruženju šume. Priznajem, ja volim taj motiv i koristim ga često (ne iz naklonosti već zato što živim u Slavoniji i vidim šumu svaki dan i to je stvarno lijep prizor; kad sam u raspoloženju da ga znam cijeniti) i uklapa se dobro u cijelu tu horor priču jer šuma, mrak, zli stvorovi vrebaju... skoro da se sve samo piše. No, tu je i filmsko naslijeđe jer gledam gomilu filmova, znam gomilu sranja o njima i ako je u toj kategoriji (zla kuća, junakinja, zli duhovi, puno vrištanja) vizualni su dijelovi uvijek slični i kada sam pisao Odjeke, bile su to filmske slike i scene, ne književne. I znate što? Filmovi su bolji od knjiga; eto, rekao sam to na glas.

U posljednje vrijeme sam nekako počeo prolaziti kroz te neke kultne književne klasike i shvatio sam jednu stvar; svi me razočaraju. Mislim, razumijem zašto su kultni i zašto imaju taj status, ali na kraju dana, kada se sve oduzme, ispada da je filmska verzija učinila više za neki roman nego što je to napravio sam pisac jer kada netko kaže Paklena kuća od Richarda Mathesona, ja prvo pomislim na, tko bi rekao, veliku kućerinu obavijenu maglom, ali takvog opisa nema u samom romanu već u filmu. Redatelji su, ako su imalo dobri u svom poslu, vizualni pripovjedači i, oh slatke li i debele ironije, u tome naprave bolji posao od samih pisaca. Posljednji u nizu romana koji su me ostavili ravnodušnim jeste i Okretaj zavrtnja. Između Paklene kuće i Priče o duhovima, ovo je već treći klasik kojeg sam pročitao i prva pomisao mi je bila; okej, to je to? Gdje je nestao sav onaj horor, sva jeza i sav užas koji se obično povezuje s ovim naslovom, gdje je sva silna kontroverza i bla, bla, bla gluposti o kojima ljudi debatiraju već desetljećima? Roman ima jedan dobar dio, ali na to ću se osvrnuti kasnije, i razumijem zašto je postao kontroverzan, ali mi je i dalje bio poprilično razočarenje jer je... pa, ne znam kako da to politički korektno kažem; jebeno dosadan. Plus su me radnje glavne junakinje mjestimično opasno živcirale, a kada želite zadaviti glavnog lika... to nikada nije dobra stvar.

Dakle, roman počinje pričom, pričom u priči, ako vam je tako draže. Jedan gospodin drugom gospodinu priča priču toliko jezivu, toliko užasnu, toliko nevjerojatnu da mora biti prepričana posebno pažljivo i oprezno da ljudi ne bi umrli od straha. Slično počinje i Vremenski stroj od Wellesa, sličan pristup ima i Priča o duhovima i to je okej. Kao da dođete u cirkus i slušate onog koji najavljuje atrakcije; nešto nevjerojatno za vidjeti, užasavajuća zvijer iz dubina afričke džungle... i onda izađe slon na pozornicu. Tako je i ovo ovdje. Uvod je toliko zlokoban i upozoravajući da samo što vam ne kaže da provjerite jesu li vam ulazna vrata zaključana, prozori zatvoreni i vatra u peći naložena. Jer slijedi strah i užas i teror i dosada. Priča u priči je ona o Guvernanti (nisam joj nigdje uhvatio ime) koja dobiva posao čuvanja dvoje male djece. Njezin poslodavac, zgodni engleski gospodin, Gospodin Darcy tip lika, joj objašnjava sve što treba znati i priznajem da je početak zgodan jer joj govori neke stvari koje su zanimljive. Dušo, lutko, mala... nemoj me zvati u slučaju problema, nemoj me zvati ni u slučaju VELIKIH problema, ne želim ništa znati, ništa me ne zanima, sve rješavaj sama, više me nećeš vidjeti. I moja prva reakcija je bila; jebote, zar ona treba tu djecu čuvati do kraja njihovih života? Lik je sav u stilu; ja volim tu slatku dječicu, obožavam ih... ali ih ne želim više nikada vidjeti. Okej, vidio sam i gorih početaka, ovo je stvarno... zanimljiv početak, ali je problem što takav uvod nema nikakvu isplatu kasnije, lik doslovno nestane iz priče. Ali, naša junakinja se pomalo zaljubi u njega (naravno da se to dogodi jer su svi Englezi iz tog vremena ustvari Gospodin Darcy čak i kad su ravno prave bezosjećajni seronje) i tu i tamo ima neke maštarije o njemu, jako romantične. I dolazi na to imanje negdje u dubini engleske pripizdine, gdje je ta kuća (nikakav opis o veličini ne postoji - tek tu i tamo nešto iskoči, ali nikada se ne stekne pravi osjećaj koliko je velika) i šuma i magla i gdje je to dvoje djece i nešto kao kućepaziteljica koja je jedan od onih likova koji znaju sve i svašta, lokalna Radio Mileva, ali koja jednako tako ništa ne govori dok to radnje ne zahtjeva. I dolazimo do onih dijelova koji su dosadni i ponekad ravno frustrirajući.

Jer, ništa se ne događa. 

Naša junakinja ima ta neka svoja razmišljanja o poslodavcu, o djeci, o kućepaziteljici i tako tome i to je jednostavno nezanimljivo. Mislim, stil pisanja je bogat, raskošan i poetičan, ali ništa bitno ne govori. Tako se djeca opisuju kao pravi mali prelijepi anđeli, med i mlijeko, kućepaziteljica je skromna, malo priprosta, ali dobra, našoj se junakinji sviđa posao i, iako mi se sviđa stil pisanja, to je stvarno izumrla forma u romanima, sve to je zanimljivo koliko i gledanje sjednice Sabora gdje neki oldtimer čita statistiku o uspješnosti turističke sezone, govoreći o mjesečnim postocima, zaradi i usporedbi s prošlom sezonom. Ništa se ne događa. I onda - DUH! Pomislili bi da će to malo razbuditi radnju jer scena nije loša; iznenadi se pojavi lik muškarca na prozoru. Jezivo, sablasno... okej, krenuli smo negdje. ALI, ne baš. To se dogodi u pola bijela dana, dok je naša junakinja u šetnji. Horor ne funkcionira u pola bijela sunčana dana, ma kako spooky scena bila dobro postavljena. I ja sam bio u stilu; okej, sada ćeš otići istražiti tko je to, zar ne? Njet. Ona počne filozofirati. Joj, tko bi to mogao biti? Možda rođak koji živi povučeno? Možda član kućanstva (za koje se nikada ne kaže točan broj koliko ih je) iako joj je lice nepoznato? I ja sam ponovo bio u stilu; SADA ćeš otići gore i istražiti tko je to, zar ne? Neee, ona nije pro aktivni tip. Ona to zaključi na ovaj način; *Ah, vjerojatno je to neki slučajni prolaznik koji voli stare kućerine i ušao je da malo razgleda. Ništa zabrinjavajuće. *I ja sam bio u stilu; Jebote, zar ti stvarno nećeš otići gore i istražiti tko je to?!!! Ne, ona to ne napravi. Ustvari, život ide dalje. Med i mlijeko. Cvrkut ptica. Žena kao da je prokleta Marry Poppins, ali ona verzija koju nije briga što se mogući stranac mota oko djece koju bi trebala čuvati.

I tako cijeli kratki roman. Na kraju se ponešto dozna, tko su ta lica koja naša junakinja viđa (muško i žensko, navodno neki zaposlenici koji su se igrali skrivanja kobase i sada su, očito, mrtvi) i roman završi s pomalo nečim neočekivanim (neću vam reći čime, jel'te, pročitajte ga). Sada se vraćamo na onaj dobar dio. Roman (ustvari novela) se može interpretirati na puno načina; taj dio mi se sviđa. I ne čudim se što je kroz desetljeća povukao razne debate i puno ljudi ima svoj zaključak o čemu je točno priča; da li je to priča o duhovima ili je naša junakinja ustvari luda kao šlapa i sve je to bilo samo u njezinoj glavi? Ja imam svoje mišljenje, jel'te, kao i svi koji ga pročitaju i nemam pojma da li je ispravno ili ne, ali za mene osobno jest. Također, ima taj neki univerzalni štih zbog kojeg je i danas kontroverzniji nego onda. Guvernanta priča o dječaku s takvom pažnjom da nije baš teško zamisliti i malo nastraniji odnos između njih (iako nije, to je samo način na koji su se ljudi onda izražavali) ali i odnos to dvoje zaposlenika koji su umrli. Jer, u radnji i djeca kao mogu osjetiti njihovu prisutnost, a ona Radio Mileva govori kako su ti zaposlenici bili bliski s djecom. Sada, to možete reći da ih zato djeca osjete jer su bili bliski s njima, ali i to da su ih oni možda zlostavljali. Taj dio o različitim interpretacijama je najbolji dio romana, ALI sama radnja je monotona i nimalo spektakularno jeziva kako se obećavalo, dapače, poprilično je dosadna i reakcije glavnog lika su takve da bi je čovjek najradije utopio u prvom maglovitom i hladnom jezeru. Barem ja, jel'te. Problem s pričom jeste što lika ne predstavlja kao nekog tko sudjeluje u radnji već stoji postrani i prepričava stvari, opisuje ih i tu dolazi do osjećaja statičnosti. Kao da vam netko opisuje sliku Noćna straža od Rembrandta, i umjesto da odete u drugu prostoriju i pogledate vražju stvar sami, vi i dalje slušate kako vam netko opisuje kako izgleda. Tako mi je ispao ovaj roman, tako se ponaša glavna junakinja. Kultni status ima samo zbog onih različitih interpretacija i jer je bio nešto drugačije za svoje vrijeme, ali drugačije ne znači nužno i da je odmah dobro. Ipak, zanimljivo djelo, pogotovo jer ga do sada nisam čitao, ali već znam da mu se više neću vraćati.

Hrvoje Šalković: "Nova Mis Čilea"

 Hrvoje Šalković: "Nova Mis Čilea"

Postoji nešto što ja osobno nazivam „bacanje imena.“ To je tehnika pisanja gdje samo bacate imena stvari, gradova, lokacija i pokušavate stvoriti dojam nekakve svjetske marke. Sidney Sheldon je bio majstor u tome. Kada bi htio dočarati nekakvu ekskluzivnu stvar, način života, recimo, samo je bacao imena na hrpu. Jeli su ćevape kod le Joze, pili su vino kod le Franceka, oblačili su se kod le „Sve po 12 kuna“, kupila je nove cipele u le Borovo, vozio je novi le Yugo....Takve stvari. Vi čitate i stvarate si sliku u glavi, ali ustvari nemate pojma o ničemu jer autor računa da će ime biti dovoljno da si to na brzinu zamislite, što njemu olakšava pisanje jer ne mora stavljati dodatne opise i tako uložiti trud da vam dočara mjesto radnje. Živio je u Los Angelesu. Gdje, jebote, Los Angeles je prokleto velik grad, plus je spojen s Beverly Hillsom, Hollywoodom i ostatkom proklete Kalifornije. Zašto vam to govorim? Drugi krimić Hrvoja Šalkovića koji mi je došao pod ruku se odigrava u Puntas Arenasu. Sjajno, zar ne? Uzbudljivo, napeto, egzotično... Što je i gdje je Puntas Arenas? Vi ne znate, ja ne znam, nitko ne zna, ali zvuči egzotično. Išao sam guglati to mjesto nakon što sam pročitao vražju stvar jer me zanimalo kako izgleda (jer u romanu dobijete samo ime i to je to) i zgodan je to grad, moram priznati, u Čileu, blizu Antartike, jedno od najhladnijih mjesta na Zemlji i tamo, bizarno, ali istinito, živi pun kufer i onda još malo ljudi hrvatskog porijekla. Tko bi rekao, Hrvati vole tvrde uvjete za život, mora da su nam preci bili Spartanci. Grad broji oko 150 tisuća ljudi i u njemu rade tri policajca, tj. ako je za vjerovati ovome romanu. Nije nikakvo čudo da moraju doći dva žandara iz Hrvatske da riješe slučaj serijskog ubojice jer osim što su nam Spartanci bili preci, po ovome romanu ispada da nam je i Sherlock Holmes nešto brljao po DNK jer smo i opaki istražiteljski umovi. O čemu je riječ? Pa, ima svega, iskreno i doslovno ničega...

Reklama kaže kako je ovo „napeta i uzbudljiva priča koja se rasteže od Hrvatske do Antartika“ i reklama ne laže - postoji ime „Hrvatska“ i ime „Antartik“ u radnji, ostatak si možete zamisliti jer tko je vidio trošiti vrijeme na dodatne opise. Ovo čudo ima 160 stranica, mrtvih kao da smo u filmu Sylvester Stallonea i toliko spominjanja nogometa da imam osjećaj kao da sam ponovo preživio svjetsko prvenstvo. Pročitao sam prvih nekoliko stranica i onda se vratio na sadržaj jer nisam imao pojma o ničemu. Dakle, tu je Lara, vrhunska policajka iz domaćih redova. Ubijen joj je djed u Puntas Arenasu. Ona će to ići riješiti. Društvo joj pravi Sivi, inspektor koji boluje od raka i koji ima loš odnos s odraslom kćeri i kockanjem. To je sve što trebate znati o njima i to je sve što dobijete o njima. Doslovno. U romanu se više nikad ne spomenu njihova puna imena, Lara je Lara, Sivi je Sivi - toliko je pisac mario za njih, toliko ja marim za njih. I oni odlaze u Čile (ja kada idem do Zagreba, koji mi je na dva sata vožnje imam pripremu barem jedan dan - oni u roku keks preskoče pola svijeta) i u roku odmah imaju sastanke s policijom (za koju dobijete dojam da je ustvari šerifova jazbina iz starog vesterna koliko je mala) i cijeli slučaj na ruke da ga riješe. Stvari se ovdje jednostavno događaju, bez ikakvog smisla. Ista se stvar događala i u njegovom prethodnom romanu, Valcer protiv Eintrachta, i sada sam stvorio definitivni zaključak; Šalković voli nogomet i serijske ubojice sa noževima. Kako znamo da je u pitanju serijski ubojica? Jer oštri umovi Druga Sivog i Lare Croft tako kažu. Drugo ubojstvo u gradu od 150 tisuća ljudi; to je serijski ubojica. Hanibal Lecter je došao na godišnji odmor. Ubojica je kanibal, usput, Mislim, ne razumijem zašto naši pisci moraju dodavati serijske ubojice u radnju jer mi ne znamo pisati romane s njima. Kod nas oni ispadnu obični manijaci s nožem, netko tko bi se odao kod drugog ubojstva, a ne ubijao desetljećima. Taj element jednostavno ne funkcionira u našim krimićima ma koliko god ga drugi uporno pokušavali ugurati. Što još imamo u ovoj napetoj priči?

Hrpu ubojstava. Toliko ih je da sam imao osjećaj da ubojica koristi teleporter iz Zvjezdanih staza. Ne šalim se. Jedno ubojstvo u rano jutro, jedno za marendu i jedno za gablec, taman kada pomislite da će ubojica uzeti predah i zapaliti jednu, on ubije još nekoga. Mislim, znam da smo u krimiću, ali kada bacaš mrtva tijela kao lišće u jesen izgubi se sva napetost. Ima tu nekih trlj-mrlj pokušaja da se sve to poveže s prošlošću (našoj Lari Croft je ubijen i tata prije desetljeće-dva - ta je žena tragičniji lik od Scarlet O'Hare) ali kod toliko mrtvih - nikoga nije briga. I tu je isto primjer kako naši žandari imaju sjajan um; ona priča s navodnim ubojicom svojeg oca. Jesi ubio moga oca. Nisam. Ona izlazi iz prostorije i čvrsto izjavljuje; Taj čovjek je nevin. Mislim, CSI Miami je nazvao i rekao da ni oni nisu tako dobri u svom poslu. Jer ona je najbolja u svom poslu, kshvaćate, tako je napisano o njoj, ali mi ne vidimo zašto je dobra jer ništa ne radi što bi nas zadivilo. I grad ima tri policajca. Jedan prati naš par, koji smije raditi što želi, dok je drugi načelnik, treći kuha kavu. Nijedan drugi policajac kao da ne postoji. Ne postoje ni ljudi, već kada smo kod toga. Gradske su ulice stalno prazne, nigdje nema nikoga... Osjećaj napetosti je nepostojeći ako ne postoji neka reakcija na akciju kroz opisane događaje.

Rekao sam da ovo čudo ima samo 160 stranica. To je zato što je ovo kratak roman, smažete ga za jedan dan, ali imate osjećaj da se morao nabijati broj riječi da bi imao potrebnu dužinu. Dva primjera. Naši likovi putuju na mjesto zločina, koje je udaljeno tri sata vožnje. Ima malo opisa, priroda i društvo, ovo, ono - mjesto zločina. Naši likovi pogledaju tijelo. Da, to je mrtvo tijelo. Što sada? Idemo natrag. Tri sata vožnje. Kako, molim? Na kraju se odvija „dramatična“ potjera za ubojicom i on ukrade avion i bježi prema Antartici (rekao sam da se ime spomene) i naši ga junaci prate. On sleti, oni slete za njim pola sata kasnije. On je za to vrijeme već onesposobio cijelu istraživačku postaju, zavezao sve članove (ako je velika kao McMurdo onda je to bio popriličan posao) i bacio hranu van da se pokvari (vani je -50, ništa se neće pokvariti već samo smrznuti, ali tko je vidio obraćati pažnju na detalje) i stigao napuniti avion gorivom. Umjesto da ubije naše junake... on održi neki zlikovački govor i krene se vraćati natrag. Naši junaci nađu gorivo i, bingo, idemo i mi natrag. Scena traje dvije stranice, nikakve važnosti za radnju, ništa se bitno ne dogodi i sav rezultat je nabijanje broja riječi. I ima moj omiljeni alat svakog lijenog pisca; info dump. To je način pisanja tako da sve podatke kojih se možete sjetiti bacite u jedan odlomak i to je to, više ne pišete o tome. I nešto od toga je jezivo glupo. Mama našu Lare Croft je Čileanka koja je bila udana za Hrvata, što je okej. Sada, oni se raziđu, ovaj umre i ona - dolazimo do glupog dijela - umjesto da se vrati roditeljima u Čile, odlazi u Hrvatsku. Zemlju koju nikada nije vidjela, zna par riječi hrvatskog, bez ikakvih prijatelja ili mjesta boravka. I na to dolazi nastavak kako su skromno živjeli prvu godinu, kako nije mogla dobiti posao, bla, bla, bla, tužna priča. Ozbiljno? Volim ja kada likovi imaju egzotičnu pozadinu, stvarno volim, ali kada ona ima nekog smisla. Ovo je kao da Vi odlučite ostaviti sve i odete „živjeti“ u Zanzibar. Ni Drug Sivi nema bolju pozadinu, ali to ću pustiti da otkrijete dok budete čitali.

Uglavnom, ovo je... banalno, u nedostatku bolje riječi. Ovo je lijeno napisani krimić koji je objavljen samo zbog poznatog imena. Da ja napišem ovakvo što netko bi s razlogom rekao da sam nepismen. Sada, prednosti su što je kratak, nešto dijaloga je zanimljivo (jer Lara Croft je stručnjak za zemlju u kojoj nije nogom kročila 20+ godina) i ima neki šmek pisanog trasha koji je čak i zabavan, ali zbog krivih razloga. A skrivao se tu sjajan roman, to ću mu priznati. Da je sve detaljno razrađeno, da se uzelo vremena i sve opisalo, postavilo scenu u stranu zemlju, ovo je moglo stvarno biti dobro i napeto i informativno. Za razliku od Valcera... koji je imao književnu premijeru kao da je riječ o holivudskom hitu, ovo je prošlo gotovo nezapaženo i mislim da se Šalković nije više vraćao kriminalističkim romanima, što je blagoslov. Jer ako je izdavačima nečije slavno ime izgovor za pokrivanje slabog rukopisa, onda je i pravo da takvi radovi ne dožive ništa bitno jer možda će se onda početi gledati na kvalitetu, a ne samo štancati stvari koje graniče s time da vrijeđaju nečiju inteligenciju. I onda me ljudi još pitaju zašto imam negativan stav prema domaćim kriminalističkim romanima... Zbog ovakvih stvari, kratko i jasno.

David Morell: "Zaštitnik"

 David Morell: "Zaštitnik"

Morell je nedavno izjavio kako je duboko razočaran posljednjim Rambo-filmom. Ne samo razočaran već da mu je bilo neugodno što se njegovo ime nalazilo u njemu. Napao je uradak svim snagama; da je loš, nerazrađen, glup i tako dalje i tako dalje. Što je... poprilično besmislena izjava ili reakcija općenito kada se u obzir uzme da je fino profitirao na novelizacijama Ramba 2 i Rambo 3, unoseći minimalni trud da od filmskog scenarija napravi nešto pošteno. Rekavši to, da odmah kažem kako mi se sviđa njegovo pisanje. Nažalost, nisam ga previše čitao jer nije previše prevođen, "Prva krv" (i dalje to odbijam nazivati "Okusom krvi") i "Dvostruka slika" - to je to od romana. Pročitao sam neke njegove horor stvari i čovjek je dobar u tome. Što ovaj roman čini... zanimljivim, pogotovo ako u obzir uzmem kako se obrušio na "Last Blood". Jer ovo je to, B akcić koji je napisan gotovo da odmah bude i ekraniziran. I to je, iskreno, loš B akcić

Sada, akcijski romani su zaseban žanr i njih treba znati pisati. Mislim, ja imam akcijske scene u romanima, ali oni nisu u suštini akcijski. Lee Child ih piše dobro, David Baldacci ih piše dobro, kvragu, čak je i Morellova Prva krv odličan akcijski roman. Da bi oni funkcionirali, treba imati dobru podlogu, nešto zanimljivo i trebaju (barem djelomični) biti uzemljeni u stvarnost. Ovaj roman... nema problema s akcijom jer je ima na bacanje, ali ima s njezinom logikom, ali ni to nije toliki problem koliko s negativcima. Postoji hi nekoliko...ali, malo žurim naprijed.

Zaštitnik je storija o Cavanughu, koji je ex...nešto, Delta Force, Zelena Beretka (ubaci rod vojske po vlastitom nahođenju) i koji trenutačno radi kao vrhunski zaštitnik. Pretpostavljam da je "Tjelohranitelj" bilo previše Kevin Costnerovski, ali "The Protector" je u osnovi vrhunski tjelohranitelj koji ima opasne vještine u borbi i baratanju oružjem, kao i raznim drugim taktikama. Zamislite Stevena Seagala u mlađim danima, dok je branio USS Missouri od terorista - to je ovaj lik. Ne dobijemo ni njegovo puno ime. I, okej, uvijek mogu čitati o takvim likovima. Ovaj je prazan jer nema nikakvu dubinu i karakterizaciju, apsolutno ništa, ali, kako rekoh, okej, on je Steven Seagal. Posljednji posao je čuvanje nekog lika i stvar slavno propadne, svi članovi njegova tima poginu i on sam mora istjerati pravdu. Već vidite obrazac osrednjeg B filma? Cijela radnje je debeli klišej. Od "Bjegunca" (ima scena gdje bježi kroz šumu) pa do tone drugih filmova. Problem je, da parafraziram slavnog Alfreda Hichocka - Roman je dobar koliko i njegov negativac. Ovdje znamo tko je on od prve stranice, on je Presscott - opet nema punog imena. 130 kila, zadihani kompjuterski stručnjak, nešto, nešto (nešto je i kao znanstvenik) - lik koji u osnovi živi na fotelji. I taj lik u pola romana iznenada postane... jbg-a, Rambo. Ne samo da nekako ubije tim profesionalaca već uspješno bježi, ubija druge ljude, skriva tragove - lik koji je do jučer živio u uredu. Nikako ne prolazi. On uopće nije prijetnja. Roman, doduše, ima negativaca na bacanje, ali nikada ne doznajemo tko su oni, samo se pojavljuju kada treba biti neka pucnjava i nestanu. Naš junak putuje, traži tog lika, upada u sporadičnu pucnjavu, pronalazi ga u nekom gradu, VELIKA pucnjava na kraju - Kraj.

Ono što je najgore - ovo je monoton roman. Vidi se da ga je Morell pisao kao laganu ekranizaciju naspram koje zadnji Rambo djeluje kao Građanin Kane. Ima par scena kao za filmski priručnik; negativci, koje ne vidimo, iznenada okruže tu neku zgradu, kao "Napad na policijsku postaju" i, odjednom, lik izvlači bacač raketa kao da je u Bogoti i želi srediti Jacka Ryana u "Neposrednoj opasnosti" - nigdje pameti u tome. I to se događa često. Srediti tajno središte naših junaka? Napad helikopterima, gomila eksplozija, stvari koje bi na velikom ekranu izgledale fantastično. Nemam problema s akcijskim scenama, ali dolaze poslije neke izgradnje okolnosti, nešto što će reći - okej, ovo će se dogoditi zato i zato - nemam problema s time, pa čak i da bude pretjerano. Kako rekoh, nema karakterizacije, ali zato ima opasno vidljiv uzorak da Morell ima određeni fetiš na oružje. Tako je tu cijela stranica posvećena nožu-skakavcu, do detalje, nož ima više karakterizacije nego glavni junak, kao i pištolji koji koristi. Uz bezličnog negativca, gomile nelogičnih gluposti, macho fora i poprilično Jacka Reachera, o, da. Postoji scena odmah na početku romana, gdje naš junak dolazi na nekakav trg i čeka frenda. I u nekoliko stotina ljudi zapazi jednog lika zbog ručnog sata. Naravno, taj tip odmah izvuče pištolj i ide ubiti bivšu ženu - sva sreća, pa je naš junak bio tamo. To se zove popunjavanje minutaže u filmovima, nešto da publika gricka dok ne dođu do prave radnje. I kroz radnju ima još takvih trenutaka...ne baš akcije, ali zaključaka kakvih se ne bi posramio ni Sherlock Holmes.

Uglavnom... što valja? Pa, čita se brzo i jednostavno i umjesto 120 kuna platio sam ga 20 - hej, to je uvijek prednost. Postoji par scena gdje se vidi da je Morell dobar pisac i da mu leži kada je u koži usamljenih i izgubljenih likova - scene u šumi, podsjećaju na "Prvu krv" (i Bjegunca) i volio bi da je roman više u tom duhu. I to je to, iskreno. Ne mogu mu naći ništa više što bi bilo dobro za preporuku. Ubijanje vremena, doslovno, čitate dok ne želite misliti o tome što čitate. Ili se držite Reachera jer ono je kud i kamo bolje štivo.

Nelson DeMille: "Generalova kći"

 Nelson DeMille: "Generalova kći"

Ja volim Stephena Kinga. Mislim, svi ga vole, jel'te, to je Stephen King, ali ne volim ga samo zato što je on Stephen King i zato što ima dobrih romana i zato što je tako sjajan već zato što čovjek uvijek i u svakome intervjuu bez zadrške istakne koji su pisci utjecali na njegovo pisanje i koji su romani drugih autora bili inspiracija za njegove romane. To cijenim, stvarno. Čovjek je živuća legenda i ne srami se priznati kada ga nešto inspirira za njegove osobne zločesto-mračne uratke. Kod nas, recimo, nitko nema svojih uzora. Spisateljske snage su toliko dobre i jake da su postali sami sebi inspiracijom i uzorima prije nego su napisali jedno slovo i to je... bizarno. Nitko ne postaje pisac preko noći, prvo čita i čita i čita i onda još malo čita i tek onda ide nešto pisati i obično prvi koraci budu kopiranje tuđeg stila, što valjda nitko ne želi priznati, pa tek onda se pronalazi vlastiti pismeni izričaj. Tako je krenuo Stephen King, tako sam krenuo ja, obojica smo kopirali druge autore i... ja trebam još malo učiti kako se kopira da postanem slavan kao on. Šalu na stranu, volim Kinga, Dean Koontza možda čak malo i više, Michael Connolly, Lee Child, Raymond Chandler, Ross Macdonald... Popis se samo nastavlja. Puno čitam, ljudi, što da kažem. Ipak, Nelson DeMille sjedi na samom vrhu autora koje nikada neću dostići (neću ni jednog od njih, koga zavaravam) i to samo radi jednog romana - Generalova kći. Za mene je ovo alfa & omega žanra, jedan opako dobar, sjajno napisani, britko ispričani, odlično postavljeni roman koji ima doslovno sve što treba imati jedan komad nevjerojatno dobre kriminalističke proze. Ako do sada niste shvatili, po svim ovim superlativima, stvarno volim ovaj roman i ako ste ovo pročitali do ove točke, onda ste također shvatili da ovaj osvrt ne mogu napisati tako što ću roman ismijavati i da neće biti nimalo zabavan kao oni neki koje khm baš i ne volim. Kada se ovaj roman spomene, postanem kao Elvira iz Looney Tunesa; držat ću ga, mazit ću ga, pazit ću ga...

Skoro je došlo do toga da ga ne pročitam. Naime, vidio sam ga na polici kada je izašao i odmah sam ga otpisao kao nešto što me neće zanimati jer ima nevjerojatno glupu naslovnicu; dugokosa plavuša koja više baca na nekakvu ljubavnu bljuzgavicu nego opasni triler o ubojstvu. Iskreno sam mislio da je to nešto u stilu; Ona i On u vojsci, on joj je nadređeni časnik, ona je kćer generala (ne diraj, pec-pec, pristup zabranjen, tata ima M16 u ormaru) i igraju se hopa-cupa u maskirnim odorama u nekakvom žbunju dok nitko ne gleda. Pa... postoji žbunje u romanu i postoje maskirne odore, ali plavuša s naslovnice je uglavnom mrtva odmah na drugoj stranici. Kako sam došao do toga da idem to pročitati? John Travolta je kriv. Jer kod nas se romani prevode samo ako prije toga dolaze u filmskom obliku i slučajno sam uhvatio najavu i ostao malo zbunjen. Jer film, koji nije uopće loš, prikazivao je ponešto akcije, tajne i intrige. Pa sam se vratio i podigao ga i progutao ga u dva dana, doslovno. Nisam jeo, nisam spavao, nisam psa prošetao, nisam shvatio da je susjedu kuća izgorjela; toliko mi je bio dobar. Odmah sam ga pročitao ponovo dan kasnije da pohvatam sve detalje i do dana današnjeg, neću lagati, znači skoro već 20 godina (zar je prošlo toliko?) pročitao sam ga najmanje 15 puta. Nisam ga ni želio vratiti u gradsku knjižnicu, htio sam psa optužiti da ju je pojeo, ali sam odustao od toga jer me počeo gledati ispod oka, a kada vas čistokrvni mješanac gleda ispod oka, odustajete od svih zlih planova jer znate da on zna da vi nešto planirate.

Zašto je ovo dobar roman? Jer radi neke stvari sjajno, a neke još bolje od toga. Ovo je pomalo klasični tko-je-to-učinio tip krimića, ubojstvo je odmah na prvoj stranici i onda slijedi veselje. Jer, ono se odigralo u vojnoj bazi, mjestu koje ima svoja pravila, ali jednako tako i pun kufer osumnjičenih. Kada pišete takve stvari mora se stvoriti veliki krug osumnjičenih i pisac se mora malo zajebavati s čitateljem jer mi smo inače sadisti, ali to čini i misteriju dobrom i napetom. Sama lokacija je sjajno dočarana; ogromna vojna baza negdje u sparevini američkog juga i svi žele da se slučaj riješi jer ona je bila generalova kćer i takve stvari, ubijanje istih, ne može proći samo tako. Na scenu stupa Paul Brenner, vojni istražitelj, koji se u bazi našao slučajno i po drugom poslu, no kako je ovo prioritet broj jedan, sve drugo ide na čekanje. Brenner je očaravajući lik za ovakvu vrstu romana. On je ciničan, on je sarkastičan, on je profesionalac, on zna kako se pliva s velikim ribama, on je hodajuća provokacija jer baš i ne drži puno do pravila i ima nevjerojatni talent da naživcira svaku osobu s kojom dođe u kontakt. On je i realist jer prvo što izvali kada mu kažu da će voditi istragu o ubojstvu jeste; ni za živu glavu. Tu nema pobjednika. Istraga znači živciranje ljudi, kršenja pravila, ni otkaz nije baš tako nategnuta opcija, kao ni streljački vod ako zajebe stvari (okej, to baš i ne, ali Brenner to izvali bez pardona kada traži razloge da odbije posao). Ali, kada ga prihvati, to onda postaje priča za sebe jer, kako rekoh, Brenner je cinik koji je vidio svašta i ne treba puno da počne ljudima gaziti po nogama, kao i da pokaže zašto je dobar u svom poslu.

Postoji nekoliko spojenih stvari ovdje. Ovo je istraga „po pravilima“, znači svjedoci, dokazi i razgovori, ali je ujedno i misterija unutar misterije jer ubojstvo nije samo ubojstvo, do toga vodi dugačak put i grijesi iz prošlosti postaju motiv današnjice. Brenner radi s partnericom, Cynthia Sunhill i ona mu je, oh, slatkog li veselja, nešto kao bivša, pa si možete zamisliti kako to sjajno funkcionira; puno podbadanja, puno igri riječima, ali i muško-ženskih stajališta o istoj stvari tako da roman nije monoton, iliti pisan samo za muškarce ili žene jer se čuju obje strane. Također je i anatomija zločina, znači svaki detalj, svaka minuta se prođe i nevjerojatno je kako je sve sjajno posloženo iako ispočetka djeluje kao gomila komadića velika slagalice jer ja osobno bi se pogubio u tome (napisao sam roman i zaboravio staviti vrijeme kada je ubojica ubio žrtvu - pravi pisac krimića, nema šta) tako da se spaja stara škola i nova, klasika krimića i napredne stvari, što je uvijek osvježavajuća stvar. Posljednji dio romana je ponešto drugačiji jer počnu sumnjati na jednu osobu i sada postaje malo sjebano dokazati da je to ta osoba. Znači, ovo nije da ubojica prizna čim Horatio Cane skine sunčane naočale, ovo je gruba stvarnost gdje postoji mogućnost da ubojica doslovno odšeta tako da ta neka razina stvarnosti, iako ima puno mračnog humora jer Brenner je popriličan lajavac čak i malo kada ne bi trebao biti, dodaje dubinu radnji.

Pitate se za mane, zar ne? Paaa, ima ih nekoliko, istini za volju. Posljednji dio romana je poprilično razvučen (sprovod, razgovori s osumnjičenim...) i ne da je to loša stvar jer je sve detaljno kao i prethodna radnja, ali do te točke već znamo tko je to napravio i zašto je to napravio i napetost je lagano izblijedila. Neki detalji tokom zločina ostanu malo nejasni iako se stvara naznaka da bi mogli biti važni i Brenner je, ma koliko ga ja volio kao lika, ustvari dosta već viđena klasika američkog krimića pa ako ste pročitali toliko noir radova kao ja, svakako ćete uočiti da je DeMille odavao počast nekim svojim uzorima kada ga je pisao. No, osim toga - čisto savršenstvo. Da nije bilo ovog romana ne bi bilo prvo ni moje Tamne strane (sretno s pronalaženjem tog romana jer ga doslovno nigdje nema - sjajan izdavač je bio u pitanju) pa ni Odjeka, ali ni Nestale koji je napisan doslovno pod izravnim utjecajem ovog romana, od konstrukcije radnje, pa do toga da je glavni lik teški cinik koji baš ne mari koga će raspaliti na putu do istine. I tako, ako ga niste čitali ili možda niste znali da je poznati film ekranizacija, svakako bacite pogled na ovo. Ako ostanete razočarani... okej, to se neće dogoditi.

Marisha Peesl: "Noćni film"

 Marisha Peesl: "Noćni film"

Sjećam se jednom intervjua s Johnom Grishamom, kada je opisivao trenutak kada je TVRTKA počela postizati uspjeh. Za razliku od nas u Kroejši, u Americi za vas sav posao rade književni agenti, od traženja izdavača, pa da bacanja pitcheva svima ostalim, ponajviše filmskim studijima. I, tako, nazvao je njega agent i objavio "John, roman je kupljen za filmsku adaptaciju, zaradio si finu gomilu kešovine". Grisham, zbunjen, je upitao "A što je s knjigom? Hoće li biti tiskana?". Jer, zabavna stvar, Tvrtka u to vrijeme još nije bila ni izašla, čak nije imala ni izdavača i ono što je pomoglo da izađe u pisanom obliku jeste to što su se prodala autorska prava. Jer ako će se raditi film, mora da nešto vrijedi. Kod nas je to znanstvena fantastika, ali u Americi mnogi pisci, po vlastitom priznanju, pišu tako da bi roman u konačnici mogao biti ekraniziran, radeći što je bliže moguće na tome da radnja, scene i likovi budu filmični.

To je "Noćni film".

Meni se roman svidio, što jest, jest. Nije najbolja misterija koju sam pročitao, ali je dosta simpatična i to samo zato što se referira na gomilu filmova i filmskih aluzija, pa sam kao svoj na svome, kod mene je svaka filmska aluzija sjela na svoje mjesto i znam točno na što se autorica referirala. Tu je odmah i povezani problem; njezine filmske paralele nemaju nikakvog smisla. Ovo će biti malo čudan osvrt, pa imajte strpljenja, neće baš biti pravocrtno (takav je i roman) pa ćemo stvari rješavati nekim redom. Dakle, filmovi. Radnja se vrti oko tajanstvenog redatelja Stanislassa Cordove koji je opčinio cijeli svijet svojim filmovima, koji je toliko tajanstven da ljudi o njemu pričaju skoro 30+ godina od posljednjeg javnog pojavljivanja. Problem s time nije u tome što je on takav redatelj jer filmskih ekscentrika je bilo na bacanje; Kubrick, Lynch, Kaufman, Hitchcock... Svaki je imao ili ima nešto po čemu su ga znali. Cordova je najbliže Kubricku i Lynchu, ali problem nastaje kada shvatite da je snimao filmove kakve je snimao Wes Craven na početku karijere. Stari je Wes snimio "Posljednju kuću lijevo" i šokirao publiku. Istina, to je poprilično jeziv i brutalan film koji se malo igrao s klišejima žanra, ali da ga danas ljudi obožavaju kao svjetsko remek-djelo...ne, ne baš. Vole ga i cijene ljubitelji žanra, ali to je to. Cordova je redatelj koji je čak dobio i Oscara za najbolji film, ali autorica očito ne zna kako ga predstaviti, pa opisuje njegove filmove kao da su svi obični šok-horori (jedan od njih je jezivo sličan mojim Uljezima - par dolazi na zabačeno imanje, pronalaze drugi par mrtvima i par zamaskiranih ubojica koji ih onda plaše cijelu noć) i meni je to bilo... promašeno. Zamislite da je John Carpenter dobio Oscara za "Noć vještica", to je autoričino viđenje filmskog svijeta, no zaboravlja da su horor filmovi kroz 70-te i 80-ta bili dočekani na nož od kritike. Čak je slavni "Psiho" dobio očajne kritike i bio pokopan od skoro svih. Kum, Kum 2, Francuska veza, Istjerivač đavla (koji je isto tako popio loše kritike po premijeri)...to su bili filmovi koje su publika i kritika obožavali i koji su stvarali nove smjerove i žanrove - Cordova zvuči kao običan eksploatacijski redatelj koji je dignut na razinu Kubricka, Coppole ili Friedkina - jednostavno neuvjerljivo.

Radnja je najvećim dijelom fokusirana na Cordovinu kćer, Ashley, koja je počinila samoubojstvo (no, da li je zaista?) i napore novinara da otkrije istinu o tome. Tu dolazimo do konstrukcije romana. Ona je nestala na deset dana, nitko nema pojma gdje je bila - savršena miniserija od 10 epizoda. Jedna epizoda, jedan dan. Prije nego dođemo do toga, odmah ću riješiti jako živcirajući detalj - nju su svi znali. Ashley je bila prelijepa, naravno, i bila je čudo od djeteta, naravno i s 13 godina je svirala klavir kao Mozart, anđeli su plakali kako je sjajno svirala. Svatko tko ju je vidio na ulici ju je zapamtio, svi su znali da je ona ONA Ashley Cordova - i to je nakon par uvodnih poglavlja postalo jako naporno. Jer, nitko ne pamti nekoga samo zato što je na klaviru 10 godina ranije sjajno svirao Rahmanjinova, a još manje da je kćer nekog redatelja za kojega nitko nije čuo više od 30 godina. Da, slavni redatelji imaju slavne kćeri, Sofia Coppola, Asia Argento, ali one su slavne zato što godinama rade u svijetu show-biznisa i iza sebe imaju ili gomilu priznatih filmova ili su glumile u gomili njih - jedan CD s klasičnim temama od nikoga ne bi napravio zvijezdu. Naš Matija Dedeić je glazbenik već nekoliko desetljeća, ima uspjeha, ali ga ljudi znaju kao sina Arsena Dedića. Autorica je malo previše zapela za to da je ona doslovno unikat i da je svi poznaju jer u protivnom roman ne bi mogao napredovati - na to ćemo se vratiti.

Konstrukcija romana, spomenuo sam, jeste takva da se može složiti u jednu epizodu. Naš junak dozna nešto o Ashley, odlazi to istražiti, dogodi se nešto malo napeto, doznaju nešto i dobiju novi trag za dalje - to je sažetak kako roman i poglavlja napreduju - doslovno možete vidjeti kako na kraju poglavlja piše - u idućoj epizodi, naš junak posjećuje čudnu vudu-vračaru (da, ima i toga) - i kraj. Takva konstrukcija romana tjera radnju naprijed, zato mi se i svidio, ALI je ujedno i najveća mana. Jer, postavi se sjeme, čitatelj se zapita, ali odmah u tom poglavlju misterija bude riješena, što je zabavno za čitati, tjera vas da okrećete stranice, no onda se to više nikada ne spomene, ništa od toga što se riješi. Za ilustraciju; naši junaci dolaze do umobolnice gdje je Ashley bila, tamo slučajno sretnu neku ženu koja baci ime (prihvatite to, pogodnosti padaju s neba u ovom romanu) koje ih pak odvede do nekog lika (pogodno je jedini lik s tim imenom u imeniku) i oni nađu lika, koji ima pak odmah sve ispriča kako joj je pomogao da pobjegne, pa se naši junaci vrate u grad, New York, gdje onu u neki hotel gdje je, pogodno, Ashley viđena, gdje odmah pronađu nekog recepcionara i čistačicu, koji ima pak odmah ispričaju kako je ova bila tamo - u jednom danu je riješen cijeli njezin bijeg - i više se na to nikada ne vratimo. Negdje nakon sredine naš junak nekako nabraja što se dogodilo i ja sam imao problema sjetiti se na što misli jer radnja je puna svega, stvari se samo događaju i kada shvatite da je Ashley u 10 dana napravila ono što ljudi naprave u godinu dana, postaje jasno da je autorica samo bacala događaje na hrpu da se ima što snimati. Pobjegla je iz umobolnice, posjetila neki skriveni noćni klub, našla je stan, svirala klavir u nekoj trgovini bila u parku - žena kao da nije spavala, bila je posvuda.
Od pola romana dolazi do ozbiljnog zastoja. Naš junak onda počinje razgovarati s gomilom drugih likova koji su imali neke veze s Cordovom i njegovim čudnim životom. Misterija o Ashley odlazi malo na odmor, sada smo na prošlosti. I ja volim takve stvari, nisam imao nikakvih problema s time, no ovo je ono što se u svijetu serija zove "filer epizode" gdje glavna radnja ide na odmor i posvećuje se pažnja sporednim stvarima. Osim što je sve to prepuno pogodnosti jer svi žele razgovarati s našim junakom, također se baca puno toga zlokobnog o starom Cordovi, pa roman postaje i malo horor. Jer imamo svega, čudno izolirano imanje, vračare, kletve - previše toga nabacano na hrpu i neke stvari su čista, dosadna ekspozicija, kao dijelovi o vudu-magiji, gdje je autorica očito istražila materiju i onda se bome raspisala o tome, bez da to ima ikakve važnosti za radnju. To otezanje može imati zeznut efekt - ili će vas oduševiti, ili ćete izgubiti svaki interes za daljnje čitanje. Govorim "naš junak" ali ustvari ih je troje. Pogodnosti se samo nastavljaju i s njima. Jedno od njih je mlada cura koja slučajno postane side-kick glavnom junaku i koja, prigodno, zna sve o Cordovi i Ashlex iako su se sreli svega jednom - izazivam vas da odete do nekoga tko ima 19 godina i pitate ga zna li tko je Sofia Coppola - toliko je to njezino znanje neuvjerljivo. Drugi lik, neki polu diler, isto tako zna sve o Ashley. Prigodno, bili su zajedno u umobolnici, imali nekakvu vezu na daljinu i onda je nestala na koju godinu, nikada se nisu više čuli i vidjeli - ali on i dalje zna sve o njoj. Takve su stvari toliko pogodne da postaju gotovo apsurdne. Rekao sam da Ashley svi poznaju - i to je istina. New York ima 9 milijuna stanovnika i doslovni svi na koje naši likovi nalete, od čistačice do random susjede, znaju tko je bila Ashley Cordova. To je toliki apsurd da graniči s čisto glupošću, pogotovo zato što su je neki vidjeli svega jednom, na par minuta.

Roman ima zabavne dodatke - koje svi vole isticati. Fotografije, izvješća, članke. I to je super, meni se svidjelo - osim jednog detalja. Postoji par fotografija navodne Ashley i kada je vidite...pa, bacite kamen na Instagram i pogodit će te 10 sličnih - toliko je bezlična, što ono da je svi poznaju čini još više neuvjerljivim. Sve ostalo je bilo fora, od imanja, do mutnih fotografija samog Cordove - nije da baš služi radnji osim ekspozicije, ali je bilo zabavno za vidjeti. I već kada smo kod likova... pa, nemaju baš neku dubinu, istini za volju. Novinar je cool, ali samo zato jer klasični cinik i pomalo sarkastičan lik, no jednako tako je i ponešto već viđeni klišej, ali okej, svidio mi se, mogao sam radnju pratiti njegovim očima. Njegovi pomoćnici...ne baš. Oni su likovi, bez ikakve prave osobnosti i najvećim dijelom služe da budu tu za ekspoziciju, što je koristan alat do neke mjere, ali onda postaje zamorno jer ne rade ništa drugo. Sve u svemu, pozitivno iskustvo, iako mi je trebalo vremena da se probijem kroz razvlačenje radnje i gomilu nepotrebnih pojašnjenja i lekcija i svih mogućih pogodnosti koje su mjestimično debelu ubijale napetost. Da je roman kraći, malo radnja utegnuta, neki likovi izbačeni, ovo bi bila sjajna misterija, ali što je tu je, moglo je biti i gore.

John McMahon: "Dobri detektiv"

 John McMahon: "Dobri detektiv"

Prestao sam ima već neko vrijeme kupovati ove romane na kioscima jer obično bi me svi do jednoga razočarali. Odnosno, kupujem ono što znam da vrijedi ili sakupljam, kao Lee Childa. Kupio sam nekoliko izvan toga i popušio lijepu priču na koricama i dobio nešto što jedva da sliči sadržaju kojim su ga "prodali". Dobri detektiv... (grozan naslov, samo da spomenem - i točan prijevod originala) mi je došao pod ruku čisto slučajno, čekao sam u redu, socijalna distanca, disah pod maskom kao da se spremam opljačkati vlak na Divljem Zapadu i bacih pogled na policu. Američki Jug, zeznuto ubojstvo, istražitelj koji baš ne igra po pravilima... svi najveći hitovi, reklo bi se, ali zvučalo je zanimljivo, pa, ono, nije beg cicija, završio je u košari. I, iskreno, sjeo mi je kao budali šamar, toliko mi je bio dobar. Nije ono najbolji od najboljih od najboljih koje sam čitao, ali je stvarno dobar.

Jug i zločini na njemu, oh, boy, mogao bi pisati do sutra o tome. Zanima me taj dio njihove prošlosti, pokret za crnačka prava, svi sukobi i nasilje koje se događalo, bilo je to zaista neobično povijesno vrijeme. Mississippi u plamenu mi je strašno dobar film (iako je malo uljepšao fakte da FBI ispadne bolji nego što je bio) prvi romani Johna Grishama savršeno su ocrtavali sadašnji Jug koji još ima problema s duhovima iz prošlosti. Kada roman ima takvu priču, ja čitam. Ovo ovdje... Hm, kako da to kažem, roman sam sebe prodaje pod čudnom, skoro pogrešnom oznakom. Naime, težište je, barem po sadržaju, da je naš glavni lik ubio osumnjičenog i da se toga ne sjeća, ali to jedva da je sporedna stvar. Da, spomene se, da ima neke veze s tekućom radnjom, ali je toliko sporedan detalj da se pitam zašto su ga uopće istaknuli tako naprijed. Naš junak, P.T. Marsh je ono što se obično zove klišej-likom. On je pajkan koji je dobar u poslu, ali koji je imao tu tragediju da su mu žena i klinac poginuli i danas više voli zaviriti u bocu nego raditi svoj posao. Već sam na početku pomislio - Evo ga, još jedan roman o tome kako se netko nosi kroz tragediju kroz prizmu alkohola, ali... zajeb, nema toga. Ovo je samo aroma, tek toliko da vidite lika, da vam bude poznat, no jako brzo to ostane po strani (Marsh nije teški alkoholičar već južnjački, koji radi i lagano cuga) i priča ode u drugom smjeru. Pohvaljujem to što pisac nije išao da mu lik ima neku falingu, što je danas uobičajeno, ne šepa, ne muca, ne vidi bijele miševe - Marsh je toliko normalan lik da su neke od kritika bile - Ali, on je tako običan, ne prdi, ne podriguje, nema ništa posebno - i super da nema. Volim ja Karin Slaughter kao i svi drugi, ali kada čitam koliku disleksiju ima Will Trent, toliku da mu za jednu knjigu treba godina dana čitanja - nema šanse da bi u takvom stanju ušao u FBI i to uspješno skrivao od svih. Takve mane postaju mane samo zbog mana, a ne kao karakterna odlika junaka.

Skrenuh s teme. Dakle, Marsh će se uskoro pronaći u gadnom slučaju. Ubijeni klinac. Kud je klinac, tu je još Crnac. Kud je Crnac i klinac, tu je još imao omču oko vrata. Svi sastojci da eksplodira stara mržnja i sranje ode nebu pod oblake. Taj aspekt radi dobro u romanu. Da, Jug se promijenio, da, i Crnci su sada ravnopravni bijelcima....aliiii... stara sranja teško umiru (vidljivo i po nedavnim vijestima). A istraga je stvarno cool, mogući sumnjivci se pojavljuju, istraga ide u raznim smjerovima i na kraju dođe do - moje omiljeno - u neke stara sranja koja se vuku još desetljećima, zaboravljeni slučaj tip krimića. Roman ne prodaje muda pod bubrege, ne pametuje, ne izmišlja toplu vodu, ne moralizira, ne drži povijesne lekcije - drži se svog puta, ima te neke male šarene podsjetnike na to gdje se radnja događa i stvari su dovoljno zapetljane da drže pažnju - krimić koji je jednostavno krimić. Priznajem, lijepo iznenađenje. Jedina mana, koja nije mana, jeste što bi ja ubacio opis-dva (jer ih volim ) da još bolje se dočara ta atmosfera zabačenosti američkog juga, način života i tako to, ali nije da nema toga, no tu i tamo se osjeti da autor živi u Kaliforniji, a ne tamo gdje mu se radnja događa (kao, recimo, John Grisham). Uglavnom, preporuka. Vidim da ima i svojevrsni nastavak. Ne bi imao ništa protiv da i njega prevedu. I nastavak fakat ima bolji naslov.

Stephen King: "Vreća kostiju"

 Stephen King: "Vreća kostiju"

Jeste li znali da hrvatski pisci ne mogu biti originalni i da kopiraju strane autore kada pišu vlastite romane. Časna pionirska, to sam pročitao na vlastite oči u jednom komentaru. Vidite, moj roman Odjeci postigli su zapažen uspjeh unutar svog žanra i, vjerujte mi na riječ, nitko nije bio više iznenađen od mene time. Pisao sam ga više da ga napišem za sebe nego da ugleda svjetlo dana – jer onda nisam imao izdavača i horor romani su bili kao onaj rođak kojeg svi izbjegavamo – i kada jest ugledao svjetlo dana, ljudima se generalno svidio. Doduše, nije da nema mana, ima ih – prvi čin je poprilično rastegnut, danas bi to malo kraće napisao – ali dobro se drži i ljudi ga još znaju pronaći i pohvaliti. Dakle, komentar o kopiranju. Netko je pohvalio Odjeke kao dobar roman, pa je netko došao i rekao da sam kopirao Isijavanje. Druga je osoba rekla da možda premisa zvuči slično, ali da nije ni blizu Isijavanja, na što je druga osoba, bez čitanja, molim lijepo, rekla da ona zna kako je to kopija Isijavanja jer...pa, ono što sam prvo napisao. Ironija te izjave je da je ista ta osoba kasnije počela posvuda hvaliti roman koji jest doslovna kopija američkih bezličnih trilera: život zna biti zabavan po tom pitanju. Stvar je riješena mojim osobnim javljanjem da Odjeci nisu kopija Isijavanja (jer nisu) ali da imaju popriličnih sličnosti s Vrećom kostiju (što imaju), ali najviše su inspiriranim s Odjecima smrti, Richarda Mathesona (filmskom verzijom, ne samim romanom). Odjeci jesu krenuli od Isijavanja jer volim taj roman, dobar je, striček Stevo je dobro ubo s njim, ali još više volim Vreću kostiju. Realno gledajući, to je lošiji roman od Isijavanja, ima tu stvari koje su ili razvučene ili nakaradno ubačene (sve će biti spomenute, bez brige) ali ga i dalje volim jer mi je jeziv, dobro napisan, s simpatičnim glavnim likom. Oh, i prije nego mi netko predbaci da sam se inspirirao tim romanom, važno je spomenuti da se King ovdje debelo inspirirao s Rebeccom od Daphne De Maurier, toliko daleko da je jedan od negativaca postala sama Gospođa Danvers – ima drugo ime i sličnost je samo fizička (dok ga pravi lik iz knjige proganja u snovima) tako da, hej, striček King i ja znamo što valja.

I, tako. Vreća kostiju. Kasnije sam imao mali problem s ovim romanom, ponajviše zbog drugog Kingovog romana (Duma Key) jer se ponavljaju neki motivi i konstrukcija im je bolno slična. Tu je naš glavni lik Mike Noonan, polu-slavni pisac ljubavnih trilera, znate već, zgodna naivna cura upozna šarmantnog stranca koji ispadne psiho koji joj želi pojesti jetru uz malo Chiantija. Mike nije bogat i slavan, ali je dovoljno bogat i slavan da živi lagodno. Ima 30+ godina, karijeru, kuću, vikendicu i zgodnu ženu – dok ista ne umre. Tu počinje naša priča, njezinom smrću i kako Mike ne može prijeći preko toga. Ne može spavati, ne može pisati... Kada spava sanja svoju ženu kao zombija, kada krene pisati doživi živčani slom. Mike nije na lijepom mjestu. I tu je sumnja da ga je žena varala, a to ima neke veze s malim gradićem (kako drugačije) gdje im je vikendica. Mike odluči odjebati sve i preseliti se tamo, gdje se događa nekoliko povezanih stvari. Ima duha u kući – hej, živjeli duhovi, ima ih i u Odjecima – gradić skriva jednu veliku gadnu tajnu, a tu je i mlada djevojka s kćeri koja ima problema s bivšim svekrom i njego-vom tajnicom, koja je pak pljunuta Mrs. Danvers. Neka jeziva zabava počne.

Kako rekoh, ja volim ovaj roman. Mike mi je broj 2 na listi najdražih Kingovih likova, roman je jeziv, cijela ta priča s duhovima i da živite sami u kući s jednim je... jebiga, jezivo. Cijela ta tajna u vezi gradića je dobra, još jezivija. Ono što je kasnije postalo problem jeste da Duma Key ima iste note kao i ovo. Liku umre žena i vraća se natrag polako u život, sistem pokušaja i promašaja. Lik u Duma Key ima prometnu, ostane bez ruke i polako se vraća natrag u život, sistem pokušaja i promašaja. Nije da to smeta, ali kada pročitate oba (razmak između njih kako su napisani je oko desetak godina) malo vas počne smetati to ponavljanje. Osim toga, sve štima. Sada, problemi. Uvod je poprilično rastegnut, što jest jest. Mike i njegova tuga su okej, ali kada počne sumnjati da ga je žena varala, pa to s pisanjem – um, počnete se pitati hoće li radnja više prebaciti u veću brzinu. Znači, treba malo strpljenja da se probijete kroz prvi čin (isto stvar govorim ljudima za Odjeke) da dođete do dobrih stvari – bez da je prvi čin loš, nije, samo je...malo razvučen. Cijeli pod-zaplet s klinkom i borbom za skrbništvo – nisam obožavatelj. Vidite, King i John Grisham su jako dobri prijatelji i ovaj je odlučio malo ući u njegov teritorij. Iako je to zabavno do neke mjere, to je područje Johna Grishama, ne petljaj se tamo gdje ti nije mjestu. Posvete Rebecci su sjajne, volim što King bez zadrške veli – yeah, volim taj roman, odličan mi je, stavljam sve posvete u svoj roman. Mana je – to i nema baš neku veliku isplatu što se tiče glavne radnje. Ova verzija Mrs. Danvers je jeziva i kučka i svašta nešto, ali ne bi rekao da je baš pravi negativac jer malo podsjeća na karikaturu. I kraj. Mislim, postala je interna šala da King ne zna završiti svoje romane i da ga ponekad kraljevski (igra riječima je namjerna) zajebe. I ovdje je to napravio. Ne baš toliko kako zna, ali kao da ne zna stati tamo gdje treba i uvijek napravi taj jedan korak dalje i vi se pitate – jebote, zašto? Stani dok si u prednosti. No, usprkos tome, ovo je sjajan roman, opraštam mu i mane jer me uvijek uspije uvući u radnju iako je znam napamet. Volim što Mike nije savršen i na jeziva sranja gleda s jakom dozom humora – ako se ne možeš nasmijati duhu, kome možeš – i općenito mi je to – dobar roman. Pretvoren je i u mini-seriju. Koja je sranje. Pierce Brosnan je glumio Mikea. Pierce je u to vrijeme imao 55 godina, mislim. I serija tako šlampavo napravljena da glava boli. Preskočiti samo tako. Ali, roman pročitajte ako niste. To je King u formi, kada mu se piše i kada piše sa žarom, takve stvari uvijek ispadnu dobro.

Robert A. Heinlen: "Metuzalemova djeca"

 Robert A. Heinlen: Metuzalemova djeca

Još uvijek sam na ovim retro SF romanima i još uvijek polako nadoknađujem Heinlenov opus. Ovo mi je bilo malo sumnjivo, istini za volju jer naslov je pomalo... idemo s mutan jer mi je bio točno to, a naslovnica, oh, naslovnica, je jednostavno grozna. Ali, roman je simpatičan i držao mi je pažnju više nego njegov prošli. Nije mi Heinlen bez razloga najdraži SF pisac, čovjek je pisao stvarno jednostavno, razumljivo i imao je jako dobre priče te se uopće nije sramio upotrijebiti tipične space-opera klišeje da malo začini radnju. Roman ima svojih problema, nitko nije bez grijeha, ali u globalu – zgodno i simpatično. Prva je verzija napisana još u 40-ima, pa ga je doradio i objavio kao cjelinu 1958 godina, što je bitno zbog jedne stvari. Inače svi ti romani kiksaju sve što mogu u vezi predviđanja budućnosti, a radnja ovoga je smještena, koliko sam shvatio u 2020 – ni spomena korone, ako ste na to mislili, a nismo ni sklopili pakt s Venerijancima, ALI, jednu je stvar jezivo točno pogodio. Zoom pozive. Mislim, sjetite se, ovo je napisano u 40-ima, i u radnji koristi online tehnologiju (iako se radi o običnom telefonu) gdje preko monitora možete vidjeti ostale sugovornike. I to je kratka scena, razgovor traje jedva jednu stranicu, dok je sam način razgovora spomenut u jednom odlomku i lagano se promaši, ali jednom kad shvatite koliko je točno predvidio način današnje komunikacije, prođe vas blaga jeza. Arthur C. Clarke se često spominje da je predvidio korištenje satelita u svrhu komunikacije (valjda, iskreno, nemam pojma što je izmislio ili pogodio, samo sam to negdje pročitao), zato dajte malo ljubavi i Robertu A Heinlenu.

Radnja je pak – hm... Uglavnom, postoje ljudi koji mogu živjeti jako dugo. 200+ godina i nije baš objašnjeno kako i zašto, nešto se nabaci u vezi genetike. I ti ljudi, njih sto tisuća, živi u tajnosti, sve dok jednog dana to postane javna tajna i, očekivano, počnu ih proganjati ljudi u crnom jer ih žele privezati za razne spravice i otkriti njihovu tajnu. Problem je što tajne nema, jednostavno je to tako, žive jako dugo. Tu sada nastaje zanimljiv problem – što točno napraviti s njima. Jer ako ostanu na Zemlji, čak i na nekom izdvojenom otoku, normalni ljudi će ih kad-tad opet početi loviti, takva nam je narav. Ako odu u svemir – kuda točno otići? Pa, otvara se prilika za bijeg, ali plan je da moraju oteti taj novi međuplanetarni brod Nova granica (meni je to Enterprise, jbg-a, Star Trek fan) i krenuti u nepoznato. A nepoznato skriva svoje izazove i probleme i opasnosti.

Prvo problemi. Romanu nedostaje malo mesa u onom dijelu gdje se ti dugovječni ljudi otkriju. Nema baš neku izgradnju do tog trenutka. Jednostavno ih otkriju i krenu ih loviti. Nije da mi je trebalo nešto puno oko toga, ali jedno informacijsko poglavlje bi dobro došlo. U jednom dijelu svi ti ljudi bježe s običnim brodom, ali u njega stane svih 100 tisuća i ukrcaju se za par minuta. Iduće poglavlje se iskrcavaju u novom brodu i trebaju im sati, što je bio malo – ne možeš u jednom trenutku ovako, drugi put onako jer ti treba napetost za radnju. Sve futurističke stvari, tipa Venerijanci – prihvatite to kako jest, to je vintage SF, ako vas to počne smetati, nemojte ni početi čitati. Likovi baš i nemaju neku razradu, istini za volju, a neki se doslovno i zaborave nakon početka. Eto, to bi bili moji općeniti prigovori. Što se tiče ostalih stvari, sve mi je bilo okej (iako je malo muljao oko brzine leta – my man, isto sam napravio i ja u svom SF-u, pravila su tu da se krše). Ovo je pomalo...političko avanturistički roman jer spaja nekoliko stvari. Ljudi su gamad i sve drugačije od nas gledamo zatvoriti i proučavati, Heinlen je tu ubacio par moralnih opaski o ljudima, o tome kako gledamo na manjine (rasizam se jasno pročita između redova) i općenito o ljudskoj naravi. Ima malo o prolaznosti života i suočavanju sa smrću, ništa teško i lagano uklopljeno u radnju. Sve to presječe pokoja akcijska scena, pa onda putovanje u nepoznato – kruh i putar SF romana – i na kraju otkrivanje drugih kultura. Zabavno je kako je opisivao sve to, uključujući svijet budućnosti, i to je radio kao bez muke, nemate osjećaj da vas udara po glavi s tehničkim stvarima (iako ih ima na par mjesta) i davi moralnim prodikama. Akcija je dobro opisana, ništa spektakularno ali drži pažnju. Svemir i sve što ide uz njega je do neke mjere realistično, do neke mjere čista avantura i ravno-teža mi je bila taman, čitam i kužim da je to napisao lik koji kuži neke stvari, ali isto tako kuži da gomila ljudi neće kužiti iste stvari, pa je gledao da se skuži osnovno i da svi budu zadovoljni. Općenito, nije mi postao najdraži SF kojeg sam pročitao, ali mi je drago što jesam.