Simone St. James; "Motel Zalaz"

 

Simone St. James; "Motel Zalaz"

Imam određeni shtick. Volim neriješene slučajeve ili zaboravljene zločine. Ne mogu objasniti baš zašto, ali romani s takvom tematikom su mi nekako najdraži za čitanje, pogotovo ako je pisac majstor zanata, pa zna sve posložiti kako treba. I sam pišem slične stvari jer takva priča se može razvijati u nekoliko smjerova i svaki od njih zna biti zabavan na svoj način. Dodajte u mješavinu i duhove i dobijete zanimljivu stvar. Kada sam prvi put naišao na reklamu za Motel Zalaz nekako mi je ostao u podsvijesti kao nešto što bi moglo biti baš nešto za mene; nestala djevojka, motel koji ima svoje tajne, misterija koja se rasprostire preko nekoliko desetljeća. M-m, zvučalo je previše dobro da bi bilo istinito, ali napokon mi je došao pod ruku (jer sam naišao na njega na nekakvoj smiješnoj akciji po stvarno smiješnoj cijeni) i pročitao sam ga u skoro jednom danu. Sada, prije nego pomislite da je toliko dobra, ne, nije baš toliko, kompjuter mi je bi na redovitom servisu, otišla mu je gefufna na cincilatoru, pa sam imao vremena čitati. I svidio mi se, što jest, jest, ali malo sam očekivao više od svega toga. Jer kada u mješavini imate nestale ljude, serijskog ubojicu i duhove, očekujete da sve to bude pravi karneval. Dobijete malo manji maskenbal umjesto toga, dovoljno dobro da ne žalite što ste čitali vražju stvar, ali da je ipak moglo malo bolje.

Stvari krenu intrigantno; mlada djevojka Viv dolazi na radno mjesto, ofucani motel gdje bi se i Norman Bates osjećao kao doma, i odmah s vrata dobijemo uvid u to kako je motel---pomalo čudno mjesto. I onda nestane. 35 godina kasnije, njezina rođaka, koja se u vrijeme nestanka nije još ni rodila, dolazi baciti pogled na stvari i pokušati odgonetnuti što se točno dogodilo. Stephen King susreće Sue Grafton, kombinacija koja dobro sažima radnju iz romana. Pratimo dvije priče. Viv u 80-ima i Carly u sadašnjosti i stvari koje su dvije žene proživljavale i otkrivale. Mješavina krimića i horora nije ništa novo na tržištu, gomila pisaca je to napravila (uključujući i mene u Odjecima) i Motel Zalaz nije ništa novo ili originalno po tom pitanju, ali funkcionira---većim dijelom. Prvi problemčić jeste to što se gotovo odmah uvedu nadnaravni elementi; motel je pun duhova. Dobro, nije baš pun pun, ali ih ima tri. Ženu, klinca i lika koji puši. Kasnije u radnji se objasni tko su oni i sve to ima veze s motelom, ali izostane objašnjenje zašto su točno tamo, tj. osim žene, druga dva duha i nemaju smisla biti ondje, što je ona nezgrapnost od koje pate mnogi horori; motel je opsjednut zato što jest, ništa dalje od toga. To je---pa, nije tipično zlo mjesto, ali je čudno. Prihvatite to i ne tražite daljnja pojašnjenja jer ga nećete dobiti.

Kod takvog uvoda postavite stvari na određeno mjesto, postavite scenu, da tako kažem, no roman je onda zaboravi i postane triler o traženju serijskog ubojice. Bez šale, duhovi se kroz jedan veliki komad radnje uopće niti pojavljuju niti se spominju i pratimo Viv kako pokušava dokazati da u gradiću postoji serijski ubojica koji se izvukao s najmanje tri ubojstva, Čak mu znamo i identitet, nije baš da ne znamo tko je to napravio, i taj dio priče je nekako---zanimljiv je, drži vam pažnju, ali jako brzo shvatite jednu stvar; objašnjenja se ponavljaju na skoro svakoj drugoj stranici i nakon što likovi po peti prođu popis ubijenih žena, gdje je koja ubijena i kako, postane malo dosadno. Tu je kriva i ponešto konstrukcija romana jer poglavlja s Viv (koja mi je bila bolji lik) otkriju nešto i onda čitamo kako Carly istražuje istu stvar, što nije toliko zanimljivo jer čitatelj je već ispred lika i čekamo da on uhvati ritam. Ali, sve u svemu; stvar funkcionira. Kraj uopće nije loš, da budem iskren, doduše, nešto sam već bio shvatio prije, ali je poprilično dobro izveden i ne mogu ga staviti u kategoriju nekih već viđenih klišeja.

Nedostajalo mi je pojašnjenje ZAŠTO je točno motel magnet za duhove, ne postoji jasno objašnjenje, što samo po sebi nije loša stvar, ali bi priča bila malo dublja i eventualno bolja da ga ima. Posveta Stephenu Kingu je očita, autorica ga spomene nekoliko puta u radnji, kao i Normana Batesa i slavni film Psiho, što mi je slatko, volim pisce koji se ne srame svojih uzora i sviđa mi se što je roman, usprkos stvarno jakim referencama na druga, jača djela, ipak nešto svoje i originalno. Glavni lik Vivian mi je bila cool, pomalo osvježenje i zato što me stvarno podsjetila na Kinsey Millhone, Carly---meh, ne toliko, ali poslužila je svrsi. Istina jest da horor dijelovi romana, tj. nadnaravni, ostanu malo u pozadini, kao i cijela ta potraga za serijskim ubojicom – dva žanra spojena u jedan trebaju ipak malo bolju ravnotežu da budu baš pravo sjajan spoj – ali rezultat je više nego dobar. Kako stvari stoje, morat ću baciti pogled na druge radove od autorice.