Elisabeth Hand; "Dosje X; Borba s budućnosti"

Novelizacije su zgodan mali način da si platite račune bez puno muke. Dobijete gotov scenarij, datum do kada to morate napisati, zgodan mali debeli ček i – voila – malo rada i vaš računi za struju, plin, vodu su namireni, čak možete popiti i malu kavu s dva deci mineralne. Malo ga karikiram, ali to je uistinu zgodan posao koji se stvarno dobro plaća. Ne kod nas, ali, iznenadili bi se, imamo i mi jednu novelizaciju filma – Diploma za smrt. U Americi, to je već uhodani posao. Imate snimljen film, radite mu veliku reklamu, nije problem baciti i par dolara u književnom smjeru da imate i nešto za police u knjižarama. Novelizacije serija – pa, i to je sličan posao iako tu imate pomalo svega; od toga da se rade stvarne novelizacije, pa do toga da pisci sami smisle priču koristeći se poznatim likovima. Dosjei X nisu bili nikakva iznimka od pravila. Jedno vrijeme, za neke mlade klince, Mulder i Scully bili su posvuda i planetarno popularni. Misterije, tajne, intrige, zavjere – svega je bilo i serija je bila mokri san svakog teoretičara zavjere jer su u njih dvoje dobili svoje idole. Ja sam bio ogroman obožavatelj, još uvijek jesam, ali nisam bio baš nešto posebno oduševljen s ove dvije dodatne sezone koje su išle. Nije to više bilo to, iako su njih dvoje imali šarm i kemiju kao uvijek. Romani – da, imam i nekoliko njih – su nešto drugo.


Imaju dobre, loše i srednja žalost. Dobri su...pa, dobri, autori (uglavnom Kevin J. Anderson) ulazili su u dubinu i širinu i ono što je bilo 45 minuta obične televizije neko su uspjeli transformirati u dobru i napetu priču, plus još dodatno razraditi likove. U pisanom obliku, Dosjei X mogli su proširiti granice, ubaciti reference na prošle epizode, općenito se malo igrati s materijalom. Loše stvari su...pa, ima ih nekoliko, romana, mislim, koji su stvarno najbanalnija adaptacija scenarija, bez da je autor otišao jednu rečenicu više nego je to bilo potrebno, čak ni toliko. Lijen posao. Srednja žalost su romani koji su sjajno napisani, ali podloga je bila epizoda koja sama po sebi nije bila jako zanimljiva (roman Koža mi dolazi u sjećanje) i često su znali biti pomalo bizarni jer Muldera i Scully skoro da i nije bilo u radnji. Borba s budućnosti je solidan posao. Ništa što će nekome donijeti Nobela za književnost, ali je roman fin dodatak filmu, pa baš lijepo stoje jedan pokraj drugog na polici. Nije najbolje napisana stvar koju sam čitao, ali to mu nije mana jer je namijenjen ljudima koji su voljeli seriju (i film) pa su objašnjenja svedena na minimum jer ako ne znate tko su bili specijalni agenti Fox Mulder i Dana Scully – čitate pogrešnu stvar.

U središtu teksaške pustinje pronađena je crna sluz koja je izvanzemaljskog porijekla. Negdje drugdje federalna zgrada odleti u zrak. Mulder i Scully moraju otkriti što se točno događa i, naravno, dobivamo sve najveće hitove koji su proslavili seriju; velika zavjera, naznaka izvanzemaljaca, mutni likovi u sjenama i činjenicu kako će Mulder i Scully učini sve što treba jedno za drugo. Vidite, taj dio mi je oduvijek bio najbolji kod njih. Ona je bila teški skeptik, on malo previše naivni vjernik, potpuno suprotnosti – ALI – kada sranje do plafona, jedno drugom su čuvali leđa. Prije nego uđem u sami roman, svidio mi se film. Stvarno jest iako mnogi govore kako je to samo produžena epizoda serije. Da i ne, imali su fini budžet, uvodna scena je jezivo podsjećanje na bombardiranje u Oklahomi i njih dvoje su korektni glumci koji su već biti udobno smješteni u svojim ulogama. Ono što mi se još više svidjelo jeste to što su Mulder i Scully izašli malo van, na otvoreno. Film je profitirao od toga, ima nekoliko stvarno dobrih scena (kao potjera za njima s helikopterima) i općenito je cijeli proizvod bio pošten film koji je spajao sezone serije. Ništa revolucionarno, ali je funkcionirao. Roman je ista stvar. Prati radnju filma, nema nekakvih dodavanja ili izmišljanja, ne komplicira, a kako je novelizacija filma, Mulder i Scully su u radnji od početka do kraja. Iako nema skretanja s teme, nije lijeno napisan, opisi su korektni, svrhoviti i solidno dočaravaju scene na papiru koje su na velikom ekranu izgledale sjajno. Mana je što ne ulazi u dubinu likova, nema ništa izvan opisa što likovi rade i ako uđe u stanje likova, radi to na jako kratko vrijeme, rečenicu ili dvije. Kako rekoh, ako vam netko mora opisati tko su bili Mulder i Scully, čitate pogrešnu stvar. Da, ovo je roman za fanove serije i kao takav je više-manje jako dobar (čitao sam puno lošijih novelizacija). Ovo si uzmete i pročitate za jedno popodne dok vani lijeva kiša, kao da ste pogledali sam film. Naravno, izvan toga nema apsolutno nikakvu vrijednost, ako ćemo već biti iskreni, te se zaboravi nakon dan-dva. Ali, ja ih i dalje volim. Nostalgija, što ćete.

 Kevin J. Anderson; "Antitijela"

Čitajući ovaj roman riješio sam jednu malu zanimljivu misteriju. Uvijek mi je bilo pomalo fascinantno kako postoji drastična razlika između novelizacija epizoda Dosjea X jer jedne su odlične dok su druge bile jedva prošireni scenarij – prevelika razlika da bi to bili čisti poslovi. I onda sam, posve slučajno, otkrio kako pola ovih romana što su prevedeni kod nas – nisu novelizacije. Postoje dotične, da, kao što je Borba s budućnosti, ali komad njih su originalni romani. Pa sam bacio pogled i bome, da, postoje i takvi. To su oni koji su stvarno sjajno napisani. Malo je blesavo što su na naslovnicu postavili kako su nastali na temelju popularne serije jer se time stječe osjećaj kako su stvarno novelizacije postojećih epizoda jer sam nakon čitanja stvarno išao potražiti dotičnu epizodu pošto se je nisam sjećao. A morao bi jer roman je jako cool, skoro najbolji kojeg sam pročitao. Kevin J. Anderson, inače priznati američki pisac znanstvene fantastike, napisao je tri originalna romana i bome se vidi kako je čovjek znao znanje. Jer ovo uopće nema osjećaj Dosjea X već romana koji jednako tako može nositi ime Deana Koontza na naslovnici, takve vibracije odašilje.

Mulder i Scully ovoga puta moraju riješiti pomalo zapetljanu priču. Tajni laboratorij je odletio u zrak; demonstranti su ga spalili i ubili dvoje ljudi u procesu. Osim što nisu, ne baš, i nisu bili demonstranti već tajni huš-huš vladini igrači koji su htjeli da projekt nestane prije nego javnost dozna što se događa. A događalo se to da je nanotehnologija bila u igri i bolesti kao rak su postale – stvar prošlosti. Odnosno, postale bi da stvari nisu otišle u tri lijepe... Radnja prati tog jednog znanstvenik koji je naoko preživio požar, ali je nešto jako čudno s njim, tu su žena i sin od drugog ubijenog znanstvenika i klinac je – aleluja, slava Isusu – prebolio rak koji ga je trebao spremiti pod zemlju, i tu su, naravno, naš dinamični duo koji pokušava povezati sve točke u jednu cjelinu. Kako ovo nije ekranizacija, tako radnja nije ograničena na jednu-dvije lokacije već malo vidimo svijeta, što bi se reklo. Prednosti; roman je napisan pravo dobro, prava količina informacija, opisa i intrige u radnji. Ima nekoliko stvarno sjajnih horor scena (ona u mrtvačnici se ističe) i jezive atmosfere pošto nas radnja vodi kroz dosta šumovitih dijelova, sve je puno magle, teške kiše, meni uvijek zgodna pozadina kada se pišu scary priče. U igri je i jedan pas (nisam bezveze spomenuo Koontza) crni labrador i zgodan je dodatak radnji. Mislim, izbacite iz jednadžbe Muldera i Scully i dobijete fora tehno-horor-triler koji sasvim korektno stoji na vlastitim nogama.

Ali, tu su odmah i mane.

Iako mi se radnja svidjela, nekako mi je bila previše rascjepkana i očito prilagođena televizijskom formatu, bez obzira što roman nije dio serije. Danas, sutra, da je netko ovo uzeo i pretvorio u scenarij, ne bi imao puno posla jer cijeli roman se čita pomalo epizodično. Mulder i Scully su sporedni likovi, doslovno, iako ih osjetite u radnji, vode nas od točke A do točke B, sve super, sve pet. Težište njihovog pogleda je na Scully, ona je nešto kao jače izdvojeni lik jer je sama preživjela rak i suosjeća s klincem, to je motivacija da ga što prije pronađu. Mulder je – u radnji, to je to. Ima nekoliko duhovitih replika, autor je sjajno pogodio njegov uvrnuti smisao za humor (scena na benzinskoj je živi urnebes; gdje se neki lik počne bezveze pjeniti što Mulder i Scully sami tenkiraju auto, a Mulder, bez pauze, odvali kako u FBI imaju poseban tečaj o sigurnom tankanju goriva u aute, da je sve u redu) ali uglavnom ne radi ništa osim što je tamo. Da nisu dio radnje, ovo bi i dalje bio zgodan roman, ali ne bi se istakao ništa posebno, ovako njih dvoje ga izvlače na jednu malo bolju razinu. Što je okej, valjda, i volim njihova poznata imena, no da su baš toliko važni, i nisu. I kada se priča o prošlosti, poželjno je znati što se dogodilo prije (kao Scullyina otmica i rak) da bi poveznice bolje sjele. Jedina stvar koja mi je otišla na živce bila je što Scully u čak četiri različita navrata govori kako je Mulder nekonvencionalan lik, kako ga drugi agenti ne cijene iako baš takvo njegovo razmišljanje često donosi prave rezultate. Da, shvatio sam i prvi put kada je to rečeno, jer onda je imalo smisla pošto ju je spasio, ali svaki put kada je to bilo ponovo spomenuto, ispadalo je besmisleno, a Scully je izgledala kao Mulderova fanuša koja ga gleda dok radi i trepće velikim okicama. Dobro da nisu spomenute i olovke koje je volio zabijati u strop. Sve u svemu, meni se svidio. Malo horora, malo dobrog pisanja, Mulder, Scully, malo napetosti--- Roman definitivno ima svojih prednosti i uspio me iznenaditi na par mjesta, ali je jasnije zašto je dobar pošto ga je napisao pravi pisac s osjećajem za romane, a ne samo scenarije. Bacite pogled ako vas zanimaju takve stvari.

 Michael Connelly; "Crni odjek"

Prije nekoliko dana bila je trideset godišnjica kako je The Black Echo ugledao svjetlo dana. Sada, samo po sebi to nije ništa posebno, romani stalno imaju godišnjice (Vidio sam kako umireš je prošle godine nagurao do punih dvadeset, kako vrijeme leti) ali u ovom slučaju to je označilo početak jednog od najboljih kriminalističkih serijala uopće. Harry Bosch, dogodovštine LA žandara nastalog u mašti i peru Michaela Connellyja. Harry je tako označio trideset godina postojanja i kladim se kako ni sam Connelly nije vjerovao da će toliko dugo trajati te da može sve to ponoviti, sigurno bi napravio neke stvari drugačije – malo bi smanjio broj godina vlastitom liku, to bi bilo prvo na listi. Vidite, ti romani prate stvarnu vremensku liniju, jedna stvarna godina je i stvarna godina u Harryjevom životu, što ga sada čini jako starim likom, gura prema osamdesetoj i polako se bliži vrijeme zasluženoj mirovini. Connelly sam je nekoliko puta govorio o tome, ali još uvijek nije spreman reći posljednje zbogom liku koji ga je proslavio, što je razumljivo do neke mjere, no polako se približavamo granici kada će doživljaji jednog Hieronymus "Harry" Boscha postati znanstvena fantastika, a ne realne stvari.

Ipak, sve je krenulo zanimljivo, u najmanju ruku. Kako je Connelly sam rekao, Bosch nije odmah postao planetarno popularan književni lik, trebalo je nemalo desetak godina i jednako toliko romana da postane ono što se u Americi naziva „kućno ime“. Romani su se prodavali korektno, nisu rušili nikakve ljestvice po broju prodanih primjeraka, ali radili su dobar posao, publika je bila zadovoljna, kritičari isto tako, pala je pokoja nagrada i sve to polako je činilo svoje. Harry je my boi, čitam ga otkako sam prešao s Chandlera na njega i pratim ga godinama. Nažalost, kod nas se prevodio na parove razbrojs, kako se tko sjetio, ali dobro je što se može složiti popis od desetak romana na našem tržištu i svi su odlični (i stoje na mojoj polici, molit ću lijepo, hvala što pitate). Nekako sam se ponadao da će objaviti još pokoji sada kada je serija postigla veliki uspjeh, ali ništa od toga. Što ne iznenađuje jer Harry kod nas nikada nije postao popularan. Drugi Harry jest, Harry Hole, aka Jo Nesbo, aka svaki pisac krimića s ovih prostora je uspoređivan s njim. Ironija cijele priče, što je i sam Nesbo priznao, Hole serija je nastala kao direktna inspiracija na Bosch seriju, toliki je fan Connellyja da im se i likovi zovu isto. Šišmiš je premijeru imao 1997, pet godina nakon što je američki Harry polako postajao kućno ime na tržištu. Velikani inspiriraju velikane i tako te priče. Zabavna stvar, Nesbo i ja se nikada nismo našli na istoj frekvenciji, pokušao jesam ga čitati, ali sve je stalo na jednom romanu. Not my cup of tea, što bi se reklo, ali zato je Bosch postao my boi što se toga tiče. Ako me ikad usporede s Nesbom, ima da tužim novinare i natjeram ih da počnu čitati malo više autora krimi romana (što se nikada neće dogoditi, ali neka ostane za zapisnik).

Sada, Crni odjek. Prvi roman iz serijala i, iskreno, fer upozorenje – Harry nije na prvu lik koji će obećavao tako kvalitetan i hvaljen serijal. Zatičemo ga na vrhuncu karijere, srednje četrdesete, dobra karijera, ali odmah s vrata doznajemo kako je i svojeglav lik koji će napraviti stvari po svom. Doduše, pratit će pravila jer je takav lik, ali će imati malo manevarskog prostora za vlastite odluke. Usput, Harry ima zgodan mali brk ala Mišo Kovač, što mi je oduvijek bilo urnebesno. Priča započinje time što su našli mrtvo tijelo i Harry preuzima slučaj. Uglavnom, stvar se svodi na to kako je naš junak poznavao žrtvu, bili su zajedno u Vijetnamu, i na kraju balade dolazimo do velikog plana negativaca da opljačkaju banku kroz podzemne tunele koji prolaze kroz pola Los Angelesa. Mislim, roman nije toliko kompliciran, u njemu nekih velikih spektakularnih iznenađenja i preokreta, to je policijska proceduralka uz blage arome noira i hardboiled proze.

Ono što je ovdje očevidno jeste kako je težište na dvije stvari; policijsku proceduru i prošlost od našeg Harryja. Danas je to malo...uh, van dometa nekih mlađih čitatelja jer tko više uopće mari za rat u Vijetnamu, ali u 90-ima, ako ste čitali te romane kao ja, kako su izlazili, onda je to puno bolje sjedalo. Harry je bio u Vijetnamu, tunelski štakor, lik koji je pod zemljom tražio Vijetkong. To ima veliku ulogu u sadašnjosti, vidi se po sadržaju, no Connelly je stavio jak naglasak na njegovu prošlost, možda čak malo i prejak, mana prvog romana, gdje se potrudio objasniti skoro svaku sitnicu o njemu. Prvi mačići i tako to. Proceduralni dio je detaljan kako samo zna biti jer Connelly je dugi niz godina radio kao novinar crne kronike i surađivao je s policijom na dnevnoj bazi, sve što je napisao, uz male kreativne slobode, naravno, jest točno do zadnjeg zareza. I to daje romanu autentičnost samo takvu, no ponekad baš i nije najuzbudljivije štivo za čitanje jer je dosta tehnički postavljen (tko vodi koji odjel, kako se preuzimaju slučajevi, kako se rade istrage, itd, itd, itd...) ali je zato realan koliko to jedan fiktivni roman može biti. I Harry, my boi, je pomalo seronja, što jest jest. Kada ga upoznamo, on je čovjek od svog posla, red, rad i disciplina i pravila. Mislim, jedna od prvih „scena“ jeste gdje ispreskače nekog mladog žandara jer nije poštovao proceduru, što je ujedno i osvježenje, jer volim ja Marlowea i Archera, ali oni su radili na svoju ruku i to nije uvijek bilo vjerodostojno (pogotovo Marlowe sa svojim brljanjem po važnim dokazima) i pomalo hladan tuš jer Harry, iako cinik u pozadini, ostavlja dojam ne tako zanimljivog lika. Vidite, to ima svoje zašto i zato i ima veze s njegovom prošlošću jer ako nisi pratio zapovjedi, bio si mrtav, što je zgodna karakteristika i karakterizacija općenito, ali je ujedno i prilagodljiv lik koji će napraviti stvari po svom ako zatreba, što ga čini i pomalo nepredvidljivim. Čitatelje treba držati budnima i na oprezu, malo nepredvidljivost je uvijek dobo došlo. Priča u završnici ulazi duboko u čistu akciju, što ovaj roman čini blagom iznimkom od ostalih jer puškaranje po tunelima je više Hollywood nego stvarni život (Harry ekčuli radi u Hollywood Divison, najgoroj postaji, barem u tim danima) no uklapa se u cijeli setting. Akcija nije forsirana, do nje se dolazi prirodno i ne osjeća se nametnuto samo da bi netko snimio film po tome, kako to već pisci znaju raditi. Roman jest postao dio serije Bosch, 3 sezona se klimavo temelji na ovoj radnji. Uglavnom, bio je to pomalo suhoparan, iako zanimljiv početak serijala, s likom koji još uvijek nije bio čisto definiran i koji je imao mjesta za razvijanje. Connelly je popravljao stvari kako je pisao daljnje nastavke, riješio se Harryjeve prošlosti, nije ju više toliko spominjao i nije baš ulazio u velike akcijske scene kao u prvijencu, pa je serijal postao uravnotežen, jasan, detaljno stvaran, s razlogom jedan od najboljih. Ako niste čitali, svakako bacite pogled. Mogu se čitati van reda, ali su sporedni detalji povezani (tu upoznajemo lik FBI agentice Elenoar Wish koja će kasnije biti važan dio Harryjeva života) pa je zbog njih poželjno ići nekim redom.

 Michael Crichton; "Razotkrivanje"

Pratite li trenutačnu sudsku sapunicu u vezi Johnny Deepa i Amber Heard? Ne? Sram vas bilo, morate biti u tijeku. Uglavnom, da vas kratko uputim u stvari; Amber tuži Johnnyja kako ju je zlostavljao i svašta nešto. Na suđenju se pokazuje kako je to...eh, ne baš blizu istine i kako su uloge možda bile obrnute. Mislim, Johnny ima svoj dio grijeha u cijeloj priči, ali ona je puno toga skrivila i dobila prolaz jer je – žensko. Prije nego me kamenujete, dopustite mi da vam dam još bolji razlog za to. MeToo pokret je ispao teška pizdarija koje su mnoge žene iskoristile kao dobru foru da vrate bivšima neke stare stvari. S jedne strane je dobro da se seksizam u Hollywoodu proziva, stvarno to podržavam, ali ono što je ispalo iz tog pokreta jeste sljedeće; žene su uvijek u pravu, uvijek nevine i muškarci su svi zla gamad. Kraj priče. Eh, ne, ni blizu. Kada se doznalo kako je Asia Argento imala vodoravni tango s maloljetnikom, pa je onda još i platila istom da bude kuš, žene iz MeToo pokreta su skočile i rekle da ne treba suditi strogo. Stvarno? Da je to napravio muški glumac, bio bi razapet samo tako. Uglavnom, gomila pizdarija se događa, Johnny je izgubio karijeru (Amber nije) i meni je to pomalo urnebes jer sam se odmah sjetio Michaela Crichtona.

Razotkrivanje je, dragi moji čitatelji, najavilo svo ovo sranje prije trideset godina. Mobing, seksualno zlostavljanje na poslu i tako to, pun kufer zanimljivih stvari. Ako niste čitali, sadržaj je kako naš junak Tom radi u tech-tvrtki koja izmišlja stvari za kompjutere. Jednog dana na mjesto glavnog šefa dolazi Meredith, koja odmah pokuša povaliti Toma, ali ne uspije jer Tom, iako se malo zagrije, ipak odluči kako sve to nije vrijedno truda. Drugi dan, Tom je optužen za seksualno zlostavljanje i mora dokazati kako nije on taj koji je kriv već Meredith. Mislite da mu netko vjeruje? Aha, right, svakako. Sve to ima veze s tehnološkim dijelom romana koji je, istini za volju, danas poprilično zastario jer...pa, mislim, hard-disk od 15 gigi i RAM od 250 mg... na tome danas možete samo slagati pasijans, ali u onim danima je bio ogromni napredak. Ono što započne kao pomalo sudska drama, postaje malo i tehnološki triler, što je cool, osim jedne male stvari – ništa od toga nema smisla, kako u filmu, tako i u romanu.

O, da, postoji film. U 90-ima je bio taj val seksi trilera (Kobna privlačnost, Sirove strasti, Razotkrivanje... Michael Douglas baš nije imao sreće sa ženama) i film je zgodan. Pogledao sam ga nekoliko puta, dobri glumci, dobra režija. Film i roman su pokupili OGROMNE kritike zbog toga što je žena ta koja inicira zlostavljanje jer u tim danima se vjerovalo kako su samo muškarci sposobni za to. Slavni Roger Ebert ga je pokopao rekavši kako je film samo poligon za seksi scene (ima jedna u filmu – da ponovim – JEDNA), ženske udruge su napale Crichtona da je ženomrzac, što mi je bilo još urnebesnije jer...Pa, Meredith je sposobna, sama je svoja, ima autoritet i osim što je pomalo ljigavac, ona je ustvari prototip uspješne poslovne žene. Tu su Catherine, odvjetnica koja doslovno spasi Tomov lik od zatvora, te Susan, koja također pomogne Tomu oko njegova problema. Roman je (i film) pun uspješnih žena koje doslovno spase glavnog lika i --- to nitko nije vidio? Crichton je Toma pretvorio u pomalo naivnog lika koji vjeruje kako je sve cool oko njega i ne kuži baš što se događa. On je, kako se to u Americi kaže, boy scout i zato nahebe. Žene su sve prikazane s puno poštovanja i uglavnom da su sposobnije od muškaraca, što je prošlo potpuno ispod radara. Što me dovodi do kraja romana. Ne znam kako da to objasnim. Uglavnom, Meredith preuzima tvrtku, ali poništi veliku narudžbu, tj. skine troškove, i Tom bi trebao biti krivac. Zato ga žele izbaciti iz tvrtke, ali zbog druge stvari, navodnog zlostavljanja. Okej, ali nije jasno zašto žele uništiti tvrtku time i dan danas mi nije jasno gdje je logika u tome (i nisam jedini koji se to pita). Dakle, to je Razotkrivanje, provokativan roman za svoje vrijeme, svakako, ali je točno predvidio što će se događati danas sa svim tim lažnim optužbama i sudskim pristranostima naspram žena i muškaraca zlostavljača. Također je predvidio i napredak tehologije, kao književne online baze, upotrebu mobitela i povezanosti s ostatkom svijeta. Zato volim Crichtona, on je bio pisac kojeg nije definirao nijedan žanr (iako je najpoznatiji kao SF pisac, uglavnom) i ako je priča bila dobra, bez obzira na žanr, on je pisao. I bome se nije sramio kontroverznih tema, čak ni kritika koje su dolazile nakon toga. Ako niste čitali (ili gledali), preporučavam.

 Michael Connelly; "Crni led"

The Black Ice bijaše jednom davno prvi roman kojeg sam pročitao iz ovog serijala, upoznao sam se s Harry Boschom, postao je my boi kroz godine koje su išle i bio je to početak jednog divnog prijateljstva (ovo ste pročitali glasom Humphrey Bogarta). Malo putovanje u prošlost, što bi se reklo, nisam ga čitao ima već najmanje dvadeset godina i baš me zaintrigiralo kako će mi danas sjesti. Konačni zaključak nije baš jako povoljan, ali ni tako katastrofalan, no svakako se osjeti kako je Michael Connelly još uvijek tražio pravo uporište u stvaranju ovog lika (Crni led je drugi po redu iz serijala) i u njemu bome ima stvarno par čudnih kreativnih odluka koje su poprilično zbunjujuće. Također postoji i jedna mala usputna sitnica koju sam u prvom čitanju propustio vidjeti; spomenut je Raymond Chandler. Connelly je veliki fan Chandlerovih radova, kao mladunac na drugom kraju Amerike pročitao je opus dotičnog i zaljubio se u Los Angeles, pisanu riječ i noir žanr. Staviti posvetu omiljenom autoru nije ništa posebno, ALI --- spomenut je i jedan citat te naslov romana, „Dugački oproštaj“. Zašto je to zabavno? Zato što – ovo vam je spoiler za radnju – ako ste čitali Dugački oproštaj, onda vam je jasno kako je napravio pametnu najavu o tome koji je preokret u Crnom ledu. Pametno i zgodno u istom trenutku.

No, ovo je ujedno i nekako... najravniji roman kojeg se mogu sjetiti o Boschu, priča koja nije loša u svojoj suštini, ali je u istom zamahu i poprilično monotona. Započinje pozivom na mjesto zločina, za koje se ispostavi kako je riječ o samoubojstvu. Problematični policajac imena Calexico Moore je odlučio skratiti stvari tako što je zagrizao cijev sačmarice i povukao okidač. Harry, koji mora obavijestiti svježu udovicu, u procesu počne razmišljati o njoj malo dalje od dužnosti, ali to je OK jer ona i bivši muž više nisu bili bliski. Bliži se kraj godine i LAPD mora riješiti par slučaja ne bi li si popravio statistiku, zbog čega naš dečko Harry dobije u ruke par neriješenih i ponovo se počne saplitati o ime ubijenog policajca. Put ga vodi do Meksika i tamošnjeg narko-kralja tipa Pablo Escobar. Stvari završe pucnjavom jer Harry i suptilnost ne idu baš ruku pod ruku.

Uglavnom, to je to, relativno ravan sadržaj koji ide od točke A, do točke B, pa točke C... shvaćate već. Priča nije dosadna, ali nekako me nije uvukla baš pravo u dubinu jer tu je dosta nezgrapnosti. Za primjer, kada Harry ode u Meksiko, roman počinje sličiti novinarskom članku o siromaštvu i korupciji, što ne iznenađuje jer Connelly je bio novinar dugi niz godina i to mu je stil pisanja, ali ovdje je baš upao u taj način gdje ispada kako nabraja činjenice umjesto da nas vodi kroz priču i opiše Meksiko kao mjesto radnje. Isto tako, komad radnje je posvećen problemu voćne mušice (očito je veliki problem u Kaliforniji) i opisuju se postupci rješavanja, tehnička spika i žargon i detalji – koji jednostavno nisu tako zanimljivi da bi vam držali pažnju. Žrtva je neki meksikanac, doslovno, o kojemu ne doznajemo skoro ništa i nije nas briga za njega, ali opet, pratimo Harryja koji rješava njegovu smrt. Sve je nekako... suhoparno jer zanima vas kako će to završiti, ali ništa ne gubite i ako ne saznate. Završnica je opet malo više akcijski orijentirana, ali barem postoji taj preokret koji je zanimljiv i malo podiže dojam.

Jako čudne odluke; Harry je neočekivano veliki seronja ovdje. Kroz cijeli prvo i debeli komad drugog poglavlja mi u nekoliko navrata čitamo kako protestira o tome zašto ga nisu njega zvali na mjesto samoubojstva jer je on bio dežuran. Okej, jedanput ili dva puta to spomenuti, ali Harry, koji je inače cool lik, ovdje zvuči kao nadureno derište koje lupa nogom o tlo i govori kako on nešto hoće, čak i kada mu šefovi objasne; svejedno ne bi vodio istragu, opusti se i uživaj. Ali, ja sam bio dežuran, zašto me niste zvali, takva su pravila. Minimalno deset puta izgovoreno. I tu bi mogli pomisliti kako je Harry malo naporan jer želi da sve bude po pravilima pošto je pola policije korumpirano i on je nešto kao mali izviđač, častan i pošten. Da, osim što u trećem poglavlju i kroz ostatak romana krši pravila kako god mu se digne, što ga cijelo to uvodno inzistiranje na poštovanju procedure čini debelim licemjerom. I za kraj, uvjeren sam kako Harry možda i nije trebao biti dopadljiv lik u nekoj ranoj verziji rukopisa jer – ovo ide pod to kršenje pravila – dozna povjerljive informacije od svoje prijateljice, Tereze, povremene ljubavnice. Minut kasnije dok je ona u kupaonici, on zove novine i to im proslijedi, što, očekivano, njoj napravi sranje idući dan. Ne samo da uopće nije objašnjeno zašto je Harry to napravio, nema nikakvu isplatu u romanu već kada ga Tereza konfrontira s time i kaže mu kako joj je sjebao napredovanje u karijeri, on odvrati nešto u stilu; Što god, imaj ugodan dan, Tereza. Znači, to je bio potez ravno iz knjige najvećih seronja, no Connelly u istom zamahu jako precizno i par puta jasno naglasi kako su udovica i njezin bivši muž bili rastavljeni i otuđeni samo da čitatelj ne pomisli kako je Harry neki tamo gad koji bi štumpao nečiju ženu odmah nakon smrti muža. Tih par detalja baš strši kroz radnju, uključujući i očiti čendlerovski pristup gdje Harry svaki razgovor vodi u gotovo agresivnoj maniri, kao da ne želi ništa doznati. Marlowe je to radio. Nije mi ni danas jasno zašto. Kao da još uvijek nije bio siguran što točno želi napraviti od Harryjevog lika, pa je malo krivudao s njegovim karakterom. Uglavnom, bezbolno čitanje jer ima sjajnih stvari u romanu, predivnih opisa i odlomaka koji su na granici čiste poezije. Malo me se manje dojmio nego na prvo čitanje (nije zbog preokreta, nije baš toliko bitan da bi mi uništio zanimanje) ali još uvijek je to vraški zgodan roman.

 

Michael Crichton; "Konstrukcija"

Uvijek kada me netko pita koji roman je imao nevjerojatno snažan početak i mlak kraj, odmah se sjetim Konstrukcije. Uvod ovog romana je jedan od najboljih na koje sam naišao. Ikada. Pilot putničkog aviona traži dozvolu za prisilno slijetanje. Nešto se dogodilo. Unutrašnjost je u kaosu, troje ljudi je poginulo – koji vrag se dogodio na tom letu? I onda stvari krenu pomalo zanimljivim tijekom i dovedu do relativno mlake završnice. Roman nije loš, da se razumijemo, drži vam pažnju do kraja, ali kada dođete do kraja, pomalo se zapitate – to je to? Ovo je još jedan primjer raznolikosti opusa Michaela Crichtona i tema koje je obradio, ali nisam ga se sjetio zbog toga već jednom incidenta kojeg sam vidio na TV-u. Gledate one istrage zrakoplovnih nesreća? Ja da, kada ih uhvatim na malim ekranima (kao i Sekunde do katastrofe svojedobno) i to su veći horor filmovi od samih horor filmova, ali su pomalo i fascinantni za gledanje. Ponekad do nesreće dovede nešto tako banalno kao mali vijak i to je jeziva pomisao. Ovoga puta je bilo nešto o tome kako se avion srušio, poginulo je svih 70-ak putnika i tako to što ide. Istraga je bila opsežna, detalji pažljivi i konačni je zaključak bio – pilot je dopustio vlastitom sinu da malo upravlja putničkim avionom. Klinac je imao 16 godina i iskustva u letenju putničkim avionima koliko i ja. I moja pomisao je bila; ovo mi je nešto poznato, jako, jako poznato. Konstrukcija ima identičnu radnju, ali za razliku od romana, gdje avion uspije sletjeti, u stvarnosti se srušio. Pa sam se bacio u malo istraživanje (jer danas možete pronaći sve i svašta na netu) i – voila – taj je pad stvarno bio Crichtonu inspiracija za dio radnje, kao i još jedan drugi pad putničkog aviona.

Gdje je onda u svemu problem? Pa, u tome što ovo nije akcijski roman, ono što dobijete na početku, to je sve od akcije (uz par napetih scena, ali ništa posebno pamtljivo). Ovo nije ni triler, ne onaj tipični na koje pomislite kada čujete taj opis, iako ima scenu-dvije koje ulaze u tu kategoriju. Ovo nije ni roman katastrofe tipa Aerodrom od Arthura Haileyja jer je katastrofa izbjegnuta, osim par napetih stvari koje se, opet, odigraju samo na početku. Ovo je neka verzija techno-trilera, nešto što je bio Crichtonov forte, ali ne kao što je to bilo, recimo, Razotkrivanje (koje ima neke veze s ovim romanom, ali to ćemo ostaviti za kraj) gdje se koristila tehnologija u začecima, pa kako će se koristiti (kao RAM) već više mehanika koja je tu već desetljećima. Jedan dio problema romana je i to što je previše tehnički detaljan za svoje dobro. Razna službena terminologija je doslovno utopila ovaj roman u nešto jako blizu nečitljivosti i najveći prigovori koje su ljudi imali bio je kako su samo listali stranice dok ne bi naišli na nešto što razumiju. I shvaćam ih. Meni je ovo bio pak prvi Crichtonov roman kojeg sam i razumio do neke mjere – jedno 30 posto, ako ćemo iskreno, ali bolje išta nego ništa. Znam principe aerodinamike, znam što su krilna i repna zakrilca (to je beskorisno znanje dobro došlo za opis leta u Koloniji) te neke od pojmova kao CVR ili FDR (jedno snima glasove u pilotskoj kabini, drugo je famozna crna kutija koja snima cijeli let) tako da kada sam čitao, nisam bio baš potpuno izgubljen, ali da je roman tehnički jak u detaljima, stvarno jest i to, kako rekoh, malo previše za svoje dobro. Ovo je ujedno i korporacijski triler. Znate već, gdje mutni likovi stvaraju mutne dogovore iza zatvorenih vrata i ima neke veze s proizvodnjom aviona. Navodno su krila jedinstvena i to se nikada ne prodaje, kao što Coca Cola ne prodaje svoj recept. I to je...eh, zanimljivo, ali uglavnom se svodi na gomilu likova koji vode gomilu razgovora ispunjenih s gomilom tehničkih stvari. Ako niste baš u tome, bit će vam jako dosadno.

Sada, roman je to što jest, ali to je Crichton. On nije bio najjači pisac u branši, ali je znao napraviti da situacije budu napete i zanimljive čak i onda kada naknadno shvatite da nije ništa rečeno ili da se nije ništa dogodilo. Dijalozi su tehnički, ali zabavni i brzi i opušteni. Likovi su plošni, on nikada nije bio poznat po jakoj karakterizaciji i ovdje je glavni lik žena, što je pomalo zabavno jer je kod Razotkrivanja bio optužen da se šovinist i ženomrzac i tako to – ovdje je postao mokri san svake feministkinje jer naša junakinja je samostalna majka koja stigne sve, radi kao broj 2 čovjek u jakoj tvrtki i uspije riješiti problem koji njezini nesposobni muški suradnici ne mogu. Mislim, meni je to bilo fora jer on ništa od toga nije forsirao, Casey, naša junakinja, stvarno nije lice postera za feminizam, ali ne mogu se oteti dojmu da je stvarno malo previše zagrabio u vreću --- ne toliko s klišejima koliko banalnošću. Casey može sve. I to je to, narode. Nije dobio kritike za loš prikaz ženskog roda, ali ni za cijelu tu avio-priču koja je poprilično kontroverzna. Zašto nije dobio? Pa, zato što kao da je igrao malo na sigurno. Da, avion je doživio nekakvu grešku u letu (izbacila su se zakrilca) ali je avion ujedno i top-mašina koja je to svladala i uspješno sletjela. Malo kvrgavo, istina, ali uspješno. One grozote s početka? Ljudska greška – slučaj koji se dogodio u stvarnosti tako da nema mjesta kritici. Imao sam dojam kao da je Crichton ovdje igrao malo na sigurno i, iako je stvorio konflikt, pazio da sve na kraju bude cakum-pakum i uredno povezano mašnom. Što je okej, svakome dosadi kada ga za nešto prozivaju i želi malo mira, ali na kraju je dojam pomalo jednoličan jer je sve tako fino završeno i zapakirano. Kakve ovo ima veze s Razotkrivanjem, pitate se vi. Pa, trebao se snimiti film. Bio je u predprodukciji i trebao ga je režirati slavni John McTiernan (od slave Umri muški i Lova na Crveni Oktobar) i glavnu uloge je trebala igrati Demi Moore. Da, ona koja je bila napasnica u Razotkrivanju. Ja volim Demi, išao bi ovo gledati u kino da je snimljen, ali kada je 13 Ratnik neslavno propao i studio izgubio oko 100 milijuna u procesu, jako brzo su stopirali cijeli projekt i nikada nije ugledao svjetlo dana. Crichton veli kako bi ga bilo teško snimiti zbog svih tehničkih detalja, što je istina, nije to neki komercijalni potencijal, ali dalo bi se nešto smisliti. I Demi još uvijek izgleda dobro. Hollywood, idemo, hop-hop, ostvarite to.

Danilo Brozović; "Bojno polje istra"

Kažu mi ljudi kako je i loša reklama dobra reklama. Vjerojatno su i u pravu što se toga tiče, ALI su pogriješili samo u vezi jedne stvari; ne postoji takvo nešto kao loša reklama. Ako će nešto prodati knjigu, hej, svaka je reklama dobra. Tako smo u nultima dobili prvi domaći (valjda) vojno znanstveno fantastični roman; „Bojno polje Istra“. Ako vam naslov zvuči maglovito poznato to je zato što postoji kultni roman „Bojno polje Zemlja“ i autor je u jednom intervjuu sam izjavio kako je vlastiti uradak tako nazvao jer je želio da zvuči poznato kako bi ga ljudi kupili. N-da, čuo sam okej stvari o samom romanu iako ga još nisam čitao, ali čim netko spomene to ime, odmah se sjetim fantastično grozno-lošeg filma Johna Travolte, kojeg su pokopali svi živi i neživi, pa ako je autorov plan bio da njegov roman povezuju s time, to je bila fantastično loše osmišljena strategija. I ovo je ono što bi se danas moglo opisati kao click-bait roman jer čim vidite sadržaj znate da će se pronaći netko iz gomile „Bog i Hrvati“ fanatika koji će napraviti galamu i zazivati vruće paklene vatre da spale ovaj nečitljivi šund koji vrijeđa sve i svakoga. Da li je roman nečitljiv? Nije, čita se pristojno. Da li je dobar roman? Ni blizu, kvragu, ne. Da li vrijeđa nekoga? Uglavnom da, ali jedino ako ste zaribani domoljub koji ne kuži da je ovo napisano s namjerom da bude izazovna provokacija. Ovo je polu-politički pamfletić. Ne pravi politički pamflet, onda bi bilo nečitljivo.

Autor na poleđini piše kako obožava Istru, te da je njoj posvetio ovaj roman - pa što mislite da će Istrijani biti prikazani u njemu? Tako je, pogodili ste iz prve. I plan je upalio, o romanu se jedno vrijeme naveliko pričalo, uglavnom da je s*anje i, naravno, političke propovijedi, i onda je jednostavno otplesao u zalazak sunca i zaborav. A bio je to veliki događaj jer je roman išao u ogromnom tiražu, tri tisuće ako se ne varam, mogao se kupiti na kioscima i čovjek bi onda pomislio kako će SF na velika vrata, kao Russell Crowe u Gladijatoru, ponosno ući u mainstrem i kako će nakon toga svakome piscu biti lakše objaviti svoj znanstveno fantastični roman. Pa, to se nikada nije dogodilo. Autor je jedno kratko vrijeme bio u centru pažnje; novine, televizija, mislim da je čak i najavio neke nove radove, ali, koliko sam pratio stanje, ni od toga nije bilo baš nešto. Puno je tu stvari završilo; ništa od toga. SF je u Hrvatskoj na istom mjestu gdje je bio i prije desetak godina; na marginama. Objaviti takav roman postaje SF avantura sama po sebi, ali, ako ništa drugo, postoje entuzijasti koji nešto pokušavaju i to pokušavaju tako da proguraju kvalitetu, a ne ovako nešto.

Dakle, o čemu je riječ? Ah, o tome da se Istra želi odcijepiti od ostatka Hrvatske i biti samostalna država, ali zla Hrvatska to ne dopušta i - voila - evo nas u ratu. To je to, iskreno, glavni sadržaj. Sada, taj sadržaj je bio sam po sebi dovoljan da raspali gomilu ljudi jer su Hrvati prikazani zamalo kao Nacii (namjerno ne radim paralele s Domovinskim ratom jer mi se ne ulazi u besmislene rasprave), ali, kada se stvar doslovno i pročita, shvatite da cijeli taj rat jednostavno nema nikakvog smisla. Mislim, rat je glup u romanu. Da bi napisali dobar vojni SF roman treba znati neke stvari o strategiji i načinu na koji se vode ratovi. Iskreno, nisam ih puno čitao jer nisu baš moj forte, ali dva su mi bila odlična. Heinlenovi „Zvjezdani jurišnici“ i Haldemanov „Vječni rat“, početak i kraj mojeg znanja o dotičnoj grani žanra. I tamo nije toliko rat bitan koliko junaci koji nose priču, ali rat kada je u fokusu, ima nekog smisla. Najveći problem kojeg „Bojno polje Istra“ ima jeste što, iako je to SF koji se događa u nekakvoj neodređenoj budućnosti, djeluje zastarjelo. O tome malo kasnije jer... glavni junak. Oliver Riemer.

Roman nas u prvom poglavlju upoznaje s njim. On je vojnik na hrvatskoj strani, koji nakon jedne akcije ostaje na suprotnoj i onda promijeni mišljenje i počne pomagati Istrijanima u pravednoj borbi. I on je haker (to doznajemo u drugom poglavlju) i tamo negdje u desetom doznajemo da zna i karate/kung fu/plesati valcer ili koji već vrag i najednom sam pomislio da će se na kraju romana otkriti kako mu je pravo ime Keanu Reeves i da se sve događalo u Matrixu. Ne šalim se. On je haker u virtualnom svijetu u koji se ulazi tako što si upiknete veliku iglu u glavu; zvuči poznato? I taj shtick s hakerstvom je u nultima bio trošen do iznemoglosti, od Matrixa, preko Lisbeth Salander. Ako ste htjeli da vam glavni junak bude u trendu, samo stavite da je haker, iako nitko pojma o hakerstvu nema, što je očito i u ovom romanu. Naravno, glavni lik nosi roman, kao što je Johnny Rico u Jurišnicima, ali Oliver je rijedak primjer lika koji je doslovno beskoristan i s njim se ne možete povezati čak ni da vas lisicama spoje s njim. Jer, on nema ideala, on je u ratu... *ebiga, nemam pojma, bilo mu dosadno. Ustvari, kasnije se dozna da je kao pod paskom Interpola (jer je tako velik i opasan haker) pa je pobjegao u nekakav rat u posljednja-rupa-na-svirali Hrvatska. Kada ga zarobe, on promijeni stranu ne zbog uvjerenja da je Istra u pravu već... valjda zbog dignutog pimpeka jer tamo upozna zgodnu (kako drugačije) Marinu koja se bori za pravu stvar. Kasnije se doda da je htio čiste papire jer, naglašeno, on je veliki haker kojeg svi traže. On u romanu ništa ne radi, doslovno. Samo sjedi. Marina mu govori kako mu mjesto nije na bojišnici već u komandi jer je „njegovo hakerisanje neprocjenjivo“ - i ja sam bio u stilu - kojeg vraga radi da ga tako svi paze i maze? Najzad dobijemo nekakvo ofrlje pojašnjenje da tu i tamo zezne navodeći sustav hrvatskog oružja i to je uglavnom to. Dobijemo priču kako ga je neki zli pajkan iz Njemačke iskorištavao (nikada se ne dozna kako točno - ima veze sa hakerisanjem) i evo ga u ratu. Kako će završiti rat? Hakerisanjem. Kako će otići u WC i piškiti? Hakerisanjem, mislim, to je sve što se spominje u vezi njega. Nula posto vlastitih stavova, nula posto karizme, nula posto dopadljivosti da se čitatelj zainteresira za njegovu sudbinu.

Rat... ah, rat. Dakle, počet ću od malih stvari jer Istarsko zapovjedništvo nema nikakvih problema s time da im do jučerašnji (doslovno) neprijatelj sada sjedi za radnim stolom i otvoreno sluša o njihovim planovima za obranu. Promijenio sam stranu. Super, evo jedno hladno, dopusti da ti sve ispričamo. Ratne akcije ne postoje, to su nabacane scene koje nemaju nikakvog smisla; napadaju nas na istoku, pošalji pojačanje na sjever, idemo na zapad jer tako ćemo obraniti istok. I brojke... oh, brojke. U jednom je danu izginulo na stotine ljudi, na stotine. Kao da su Perzijanci napali Hrvatsku, pardon, Istru. I tako stalno. I onda stvari postaju još urnebesnije jer se u priču uključi Legija stranaca, pa Talijani, a onda se počnu spominjati i ninja-ratnici iz Japana da ucmekaju našeg junaka jer je tako veliki haker. Koji je s*ebao jedan program na raketnom sustavu. Ono što je zanimljivo, ovo je kratak roman, tek 110 stranica kada se izbaci sve sporedno, ali je već na polovici bilo jasno da autor više ne zna što bi pisao (tu kreću neka mini-poglavlja gdje se nabacuju stvari iz Oliverove prošlosti - stvari koje su trebale biti na početku jer me do tog trenutka više bolio đon za njega), te brže bolje idemo u završnicu. Sada, politički pamflet. Da, Istrijani dolaze u jednoj kategoriji. Oni su časni, odani, ponosni, bore se za pravu stvar, srce im je na pravom mjestu i zzzzzzzzz... Hrvati... pa, iskreno, ni sam ne znam kakvi su oni jer ni autor nije znao. Prvo su obične HR oružane snage. Onda su to plaćenici, da bi onda postali dobrovoljci i na kraju prisilno unovačeno osoblje. Oliver ubije jednog Istrijana na početku romana i naravno da je isti bio super omiljen, učitelj u školi, znao je s djecom i valjda je spašavao mačiće s drveća. Hrvati... pa, oni su ili nevidljivi ili su toliko opaki jer trebalo je poginuti četrdeset Istrijana da ubiju petoricu Hrvata. Tako da, ili su Hrvati super sposobni ratnici ili su Charlie Chaplin, ovisno što je potrebno za scenu.

I dolazimo do dijela zbog kojeg roman djeluje zastarjelo. Državu vodi kriminalac imenom Korajzl (ništa nemojte pitati oko imena) i Hrvatska je leglo kriminala, mafijaši vode državu, bla, bla, bla... regularni smo Sin City. Mafijaši su bili velika stvar u devedesetima i dijelu nultih kada su bili posvuda, te su se ubijali po ulicama kao da su na divljem zapadu. Već po izlasku romana bili su stvar prošlosti, više nisu bili tako moćni. I Korajzl ne postoji u romanu, on je ime koje se spominje. On je Marica za sve, kao Sir Oliver iz Alana Forda; oružje, prostitucija, droga - pravi poslovni lik. Kraj je... srećom da je roman kratak inače bi vas dotukao u cijelosti jer bi pali na koljena i počeli plakati od muke što ste ga pročitali. Hrvatska vojska koristi kalašnjikove, iz 1973 godine (posebno naglašeno u romanu) jer su nam to valjda poslali Vijetkongovci nakon što su zauzeli Saigon. Istrani imaju laserske puške, projektile, kiborge i što sve ne - i dalje ne mogu dobiti rat. Hrvatska vojska je opisana kao grupa TNT (danas sam u Alan Ford referencama) bez oružja, bez aviona i tenkova, a onda opet, imaju sve. Kao da je autor pisao, pa onda malo popravljao stvari, ubacivao tu i tamo ispravke da ne bude baš potpuno smiješno i zastarjelo. Zato kažem da je rat ovdje jednostavno glup, tek buka u pozadini, stvar da izvuče reakciju iz čitatelja koji će se uvrijediti na ovo. Stil pisanja je okej, valjda, običan, ravan, neispirativan. O, da, izraz koji ćete ovdje često čuti jeste; mirisala je na zdravi ženski znoj. Tako Oliver opisuje svoju družicu. Pedeset puta se to spomene, doslovno te riječi. Valjda joj nije želio reći da se otušira ili koji već vrag. I naći ćete jako iritantno što su neke rečenice prepolovljene nepotrebnim engleskim upadicama. Parafraziram; Oliver je znao da će pustiti na njega dogs of war jer je tako opasan haker. I tako svako malo nešto uleti jer to valjda zvuči kao hakerska spika iako je lik iz Njemačke, pa bi bilo logičnije da baca njemačke izraze. Uglavnom, sve se svodi na to da je ovo stvarno srednja žalost od romana koja ne nudi ništa zanimljivo i koji je igrao na kartu provokacije ne bi li tako postao uspješan. Razumijem što je htio postići, da u ratu ne profitiraju obični ljudi već moćnici, ali je toliko slabo izveden da ta poruka ostane izgubljena. Za ubijanje vremena, iskreno, ili ako ste pobornik žanra.

 

John Grisham; "Tribine"

Ima već neko vrijeme kako sam sjedio u jednom kafiću i posve slučajno načuo razgovor dva lika koja sam poznavao još u srednjoj školi i jedan od njih je bio jedan od onih popularnih likova, znate već tip, koji su imali popust na sve. Djevojke su ludjele za njim jer je bio onaj tip koji je imao nastup neshvaćene duše i živio je u okrutnom svijetu koji nije imao razumijevanja za neshvaćene duše. Dugačka kosa, kožna jakna, repertoar poezije sastavljen od ispremiješanih stihova Bijelog dugmeta i sjećanja ispunjena gomilom priča o zavođenju i odlascima na zabave gdje je obično bio centar svijeta. Mrzio sam tog lika intenzitetom gorućeg sunca jer sam bio sve suprotno. Drugi je pak bio sportska legenda. Kao, igrao je nogomet u školi, pa je onda igrao u nekakvom lokalnom klubu ŽNJ lige te je danas trener istog tog kluba. Prvi je još uvijek furao dugačku kosu, sada osjetno prorijeđenu, i majice s natpisom AC/DC, kao da je još uvijek u srednjoj školi dok se drugi hvalio koliko je uspješan trener jer vozi BMW-a (prešućujući kako mu ga je kupio punac) i obojica su imali minimalno trideset kila previše da bi još uvijek bili zgodni zavodnik ili uspješan sportaš. I tako su sjedili i pričali kao da su dvadeset godina mlađi, prepričavajući jedan drugom kako je zaveo ovu curu ili dao gol na onoj utakmici prije sedamnaest godina u selu Blatnjavo Dno, ponašajući se kao da ne shvaćaju kako se sve to odigralo prije dva desetljeća. I onda su me prepoznali jer mali grad, svatko svakoga poznaje čak i ako ga ne poznaju i jedan se sjetio kako sam bio nešto kao pisac. Pa su me uvukli u brzi razgovor u stilu pišem li štogod i kako su umjetnici uglavnom idioti koji nemaju budućnost. Onda su, uvjereni kako su pravi lafovi, nabacili ono što mi svatko tko me poznaje nabaci – da ih stavim u roman jer su toliko sjajni da će mu odmah podignuti kvalitetu. Na što sam rekao kako nema problema jer, jebote, nisam morao ništa ni izmišljati, scene su se praktički pisale same.

Možda sam zrno toga karikirao, ali uglavnom je sve istina i stvarno jesam jednog ubacio u roman (oni koji su malo upoznati s radnom skicom novog Lukas Hum romana znaju gdje i što) i onda me malo udarilo kako osobno znam još par takvih likova, a vrlo je vjerojatno i kako Vi znate pokojeg. Stari slavni dani, što bi se reklo, likovi koji nikada nisu postali svjesni činjenice da život nezaustavljivo ide dalje te kako je vrijeme njihovih najvećih hitova ostalo iza njih te su sada samo na opciji repeat u njihovim glavama. Obično ih vidite na nekom šanku, gdje stalno pričaju o prošlim slavnim danima i kako su to bila najbolja vremena. Osobno, mrzio sam srednju školu, bio sam autsajder po svim standardima, nisam bio magnet za djevojke i, iako sam bio poprilično dobar u košarci, nikada nisam postao slavan sportaš jer u ovim našim malim sredinama košarka je naspram nogometa bila slinavi rođak kojeg nitko nije želio vidjeti. Što me nekako okolo-naokolo dovelo do toga zašto sam sve ovo napisao. John Grisham. Da, znam da u nekim normalnim okolnostima te dvije stvari ne bi imale ništa zajedničkog, ali striček John ima jedan roman koji mi se jako sviđa, ali kojeg svi drugi iz nekog razloga mrze. Mislim, ima užasne ocjene, to je to, nema ljubavi za njega. Što mi je bilo pomalo čudno jer, iako ovo nije pravnički triler, nije ni toliko loš roman. Nakon tog malog slučajnog susreta s dvojicom nostalgičara, shvatio sam u čemu je problem. Ljudi su se, dosta njih, prepoznali u njemu.

Tribine su storija o Neelyju Cranshawu, bivšem quotterbacku koji je s osamnaest bio superzvijezda u svojoj školi. Američki nogomet – nemam pojma koja su pravila ili logika tog sporta – američka je opsesija i doslovno sam iznenađen kako po ovome nije snimljen film pošto u centru ima tog karizmatičnog trenera kojega su svi mrzili, ali ujedno i voljeli. Eddie Rake je bio karizmatičan lik i gomila klinaca je u njemu vidjela praktički zamjenskog oca, narodni junak ili negativac, ovisno o gledištu, koji je proslavio njihov mali grad jer Amerikanci vole svoje sportske junake i utakmice koje uspoređuju s iskrcavanjem u Normandiji. Utakmica je rat, baby, i tu se odvajaju muškarci od dječaka i slične opsjednute gluposti. Roman je kratak, jedan od Grishamovih najkraćih i prati našeg junaka u povratku u rodni grad, obilasku poznatih mjesta i proživljavanju svojih slavnih dana dok je bio lik koji je nadohvat ruke imao sve. Neely nije postao ništa jer mu je otišlo koljeno, živi dosadnim životom, radi dosadni posao i gorka je činjenica kako su njegovi najslavniji dani ostali debelo iza njega. I nije baš nešto pozitivan lik jer je gotovo jedan od onih koji su oslonjeni o šank i pričaju o utakmici od prije dvadeset godina, iako je malo bolji, samo malo, od takvih likova. Grisham je tu igrao na dvije stvari; nostalgija i američki nogomet – oboje ima sjajnu prođu i čudim se kako nema filma jer su likovi tu, a u centru je i jedna napeta utakmica s nekoliko preokreta, dušu dalo za ekranizaciju.

Neuspjeh romana je u sljedećem; prosječnom čitatelju izvan Amerike ovo je bezveze, barem sportski dio. Kako rekoh, nemam pojma koja su pravila njihovog nogometa i kada čitam, čitam to kao priručnik o lansiranju Apollo sonde u svemir; jedva da nešto mogu shvatiti. Kako je u centru sva ta slava i sportski zanos o nekim boljim vremenima, ljudima je uglavnom bio dosadan u istoj mjeri koliko i nerazumljiv. U Americi pak je nešto što ljudi ne vole baš čitati – prošla stara vremena i kako se Grisham bez pardona obračunao s tim jednostranim sredinama gdje su sportski rezultati životni cilj, a sportaši živući bogovi. I tu je taj faktor zašto ovo nije toliko loš roman. Grisham je hrabar pisac, to ću mu prvi priznati, njegovi likovi nisu baš dopadljivi i ne ustručava se obračunati sa svim manama društva. I to ljudi ne vole jer je pomalo jebeno kada se prepoznaš u nečemu što graniči s fanatičnosti, a još manje vole čitati o propalim snovima te kako su vrhunac života doživjeli s osamnaest godina i kako je od onda sve krenulo nizbrdo. To je... depresivna slika modernog društva. Ne cijelog, naravno, ali u tome se pronašao dovoljan broj ljudi zbog čega je roman skoro pa najgore ocjenjeni Grishamov roman. I, okej, treba biti iskren i reći kako su likovi uglavnom stereotipi koje ste vidjeli u stotinjak filmova, pa je tu i taj aspekt. Ali, meni se sviđa jer se kroz sve to provlači i tema kako vrijeme prolazi i ljudi se mijenjaju, kao i motiv povratka u rodni grad te suočavanju s duhovima prošlosti, što je motiv koji i osobno znam koristiti u svojim romanima. Čudan roman, pomalo klišej, ali i brutalno iskren o američkoj opsjednutosti... raznim stvarima. Preporučio bih vam ga, ali s rezervom. Jedino što je kratak, pa ako vam se i ne svidi, nećete izgubiti previše vremena na njega.

 

Sidney Sheldon; "Druga strana mene"

Kada me ljudi pitaju preporučavam li im Sidney Sheldona za čitanje, uvijek odgovorim - Svakako. A onda pređite ne nešto bolje. Stari je Sidney bio moj dobar drug kroz srednju školu. Gutanje nije prava riječ, trošio sam njegove knjige kao zrak, udahnuo sam i roman je bio pročitan, toliko mi je bio dobar. Kasnije sam, nakon nekoliko godina mu se pokušao vratiti, ali nije baš išlo. Star je Sid za mene bio ponešto banalan i jako predvidljiv. To ne znači kako su romani loši, ali jesu. Njegovi prvi su odlični, oni srednji ne baš, ali još uvijek su bili čitljivi, zadnja dva-tri su bili jednostavno loši, pisao je samo da nešto napiše i to se osjetilo. Nestalo je žara, a "preokrete" ste mogli vidjeti na deset kilometara kako prilaze. Zamislite moje iznenađenje kada sam vidio kako je napisao i svoje memoare.


Hej, kao stari fan, morao sam baciti pogled.

Nažalost, postoji problem.


Kao i kod Kinga u "O pisanju" stari Sid ne govori o pisanju kao takvom, a to je ono što mene zanima, već o svom životu. Što je do neke mjere zanimljivo, prošao je kroz Hollywood, pisao je scenarije, zaradio Oscara za jednog, čak je i režirao dva filma, ali sav taj uspjeh je bio ponešto...sastrane, nikada se nije baš probio u prvu ligu. Bio je kućni frend s Grouchom Marxom (pravim, ne onim iz Dylan Doga) znao je holivudske zvijezde i onda je počeo pisati romane. Kraj. Ovo je poprilično suha biografija gdje je ispričao svoj život više kao natuknice a ne kao pravu životu priču. Čak je pokušao ubaciti i stil pisanja kojim je pisao romane, ali to baš i nije funkcioniralo jer - ovo je stvarni život, ne fikcija gdje možeš raditi preokrete kako ti se ćefne. Uglavnom, pročitao i zaboravio, ali vidim uokolo par pitanja o biografijama i ovo je ustvari to, nisam fan takvih knjiga, ovo sam pročitao samo zato što mu znam opus u dušu. I, kako rekoh, tu najmanje ima o pisanju, što mi je najveća zamjerka jer inače volim slušati pisce kako pričaju o stvaranju svojih romana, odakle je došla inpiracija, kako su posložili likove, kako su razvili zaplet - sve to mi je zanimljivo i volim to čitati. Ovdje toga nema. Kao i King, samo spomene roman. Bili smo na tom i tom otoku. Napisao sam taj i taj roman. Zašto? Otok te inspirirao? ZAŠTO si ga napisao? Ništa. King je išao u neke šture detalje. Da, znao sam tu curu u školi, bila je čudna, ubila se. Napisao sam Carrie. Kod Kinga mi je bio problem što sam sve te priče već čuo iz njegovih razgovora, samo ih je stavio na papir, što je okej, bolje išta nego ništa, ali stari Sid je sve - prešutio. Ako vas zanima njegov život, pa, ovo se lagano čita. Ako vas zanima nešto iza kreativnosti i inspiracije za romane - jok, od toga nema ništa. Pročitate i zaboravite da ste čitali.

 

Linwood Barcley; "U neposrednoj blizini"

Dok sam se još zamarao čitanjem i pisanjem osvrta na domaće autore, počesto sam naglašavao kako popriličnoj gomili romana zamjeram upotrebu stereotipnih klišeja, smještanje radnje u stranu zemlju o kojoj ništa ne znaju i izraženo nepoznavanje same kulture dotičnih. Možda sam ponekad bio i malo oštriji u tome (znam da jesam) ali klišeji i stereotipi funkcioniraju samo onda kada ih stavite u pravi kontekst jer čitatelj ni ne shvaća kako čita gomilu — klišeja i klasičnih stereotipa. U neposrednoj blizini mi je zanimljiv roman zato što mi je radnja držala pažnju, ali u istom je zamahu to tipični američki triler kakvi se kod njih pišu svakodnevno i koji funkcionira zato što je američki autor upotrijebio gomilu američkih klišeja na koje amerikanci više ni ne trzaju dok ih čitaju, štoviše, gotovo su očekivani. Kao kada kod nas napišete kako su Zagorci skloni čašici više. Ne mora biti istina, vjerojatno nije istina, ali taj “klišej” je toliko duboko ukorijenjen u našoj kulturi da je postao književno “prihvatljiv”. Tako ovdje imamo glupu policiju. Mislim, stvarno glupu, na razini duboke i zabrinjavajuće nekompetentnosti naspram koje se naši političari čine kao vrhunski stručnjaci u svakom polju kojeg se možete sjetiti. Čitate i preokrećete očima na razinu gluposti i ignorancije jer danas je lagano dostupno, sa svega nekoliko klikova mišem, gotovo sve, pa tako i stvarne policijske istrage i ispitivanja osumnjičenih te kako se gradi slučaj za osudu. Ovdje se svodi na sljedeće. Ujutro je uhićenik izvučen iz kuće, odmah je optužen za tri ubojstva, u podne je pred sudom, navečer je u zatvorskoj ćeliji kojoj je bačen ključ. Osim što to tako ne funkcionira u stvarnosti, ali prosječnom čitatelju to neće biti važno jer odvija se drama; mladi dečko je na optuženičkoj klupi (mi znamo kako nije kriv - na to ću se vratiti) novinari opsjedaju kuću njegovih roditelja i susjedi ih počnu gledati poprijeko jer su iznenada postali “loši ljudi”. Drama, glavni sastojak svih ovakvih trilera.

Kažem ovakvih jer naišao sam na nekoliko osvrta koji su Linwooda Barcleyja usporedili s Harlanom Cobenom. Glavni lik, muškarac u kasnim 30-ima, ranim 40-ima, ima privlačnu ženu i jedno-dva djeteta. Živi relativno monotonim životom i onda se događa nešto loše. Svi imaju tajne koje se razotkrivaju kako radnja odmiče. Cijela životna zajednica nije onako sjajna kako smo mislili da jest, zločin je brutalan i ekstreman kako bi se naglasila okrutnost, a tajne su takve da bi se bez problema riješile ako bi dvije osobe sjele i normalno porazgovarale. Coben je kod nas već kućno ime, Barclay baš i nije, ali vidi se identična formula pisanja takvih krimića. Ne shvatite me krivo, oni su definitivno za moj ukus jer i sam koristim iste grane klišeja u svojim romanima (mali grad, velike tajne, zeznut zločin…) ali nakon što ih pročitate par desetaka, shvatite kako su pisani po identičnoj formuli jer je ista jako isplativa i ima tržište za to. Zato naši pisci uvijek promaše nijanse kada pišu takve stvari jer ovo je ujedno i čista “amerikana”, nešto što će uhvatiti samo Amerikanci te će im dok to čitaju roman biti “kao doma”. Ubojstvo u malom gradu? Desant novinara koji će ti okružiti kuću i dovikivati pitanja kroz sve prozore? O, da, dušo, pogađamo sve note ovdje. Koliko je to loše? Pa, ovisi o tome koliko ste takvih stvari pročitali. Kako rekoh, meni je roman bizaran jer je nafilovan klišejima, ali baš pravo, do stropa, no držao mi je pažnju i nekako mi je postao jedan od boljih pročitanih krimić u zadnje vrijeme.


Ujedno je i jako loš krimić, kao posljednja stavka dnevnog reda, ali o tome malo kasnije jer prvo ćemo riješiti kako znamo da sin glavnog junaka nije kriv za zločin koji se dogodi u romanu. Znamo zato što nas pisac upućuje u prvo poglavlje tako što ga gledamo iz perspektive mladog junaka; netko je došao i ubio tročlanu obitelj. Derek, sin glavnog junaka, bio je slučajno ondje. Sada, to je neuobičajen način otvaranja romana jer u startu eliminirate napetost i misteriju te kada se počnu razvlačiti sudske stvari - to nije zanimljivo jer znamo kako klinac nije ništa kriv. Mislio sam kako će biti neka kasnija isplata za to, ali ništa od toga, štoviše, cijeli roman djeluje kao set up za nešto jače, ali do toga nikada ne dolazi. Nakon uvoda dolazimo do našeg glavnog junaka; Jim Cutter. Bivši…tjelohranitelj gradonačelnika?...koji sada ima svoj mali obrt za održavanje travnjaka. Jim je dobar momak i tu dolazimo do prve mane romana, početničke čak, jer tako se ne piše glavni junak. Da, postoje dobri likovi, kao dobri u duši, moralno ispravni, časni i sav taj jazz, ali autor ga ne zna predstaviti takvog kroz djela već nam to govori. Slikovito rečeno - u gradiću su svi seronje. Žrtve? On je bio odvjetnik za nešto mutno, ona je zavodila maloljetnike. Žena glavnog lika? Štraca, što bi rekao veliki Oliver Dragojević, koja je papala fini akademski pimpek nekog pisca iz tog grada. Taj pisac? Ukrao je roman nekom klincu, plus je umišljeni seronja. Njegova žena? Umišljena bogata kučka. Vidite kuda idem s ovim? SVI su seronje (plus gradonačelnik, njegov vozač, glavni detektiv…) i kada čitate kako je naš Jim-boy pravi mali izviđač, okrenete očima. I još kada dođu dijelovi gdje mu žena, iako je papala fini akademski pimpek velikog pisca, govori kako je mislila samo na njega dok je to radila jer je on tako sjajan i dobar čovjek, uzdahnuo sam, pripalio jednu i pomišljao da bacim roman kroz prozor.

Ubojstvo je brutalno i krvavo, ali to je sve od toga. Kako Jim nije žandar, mi kao čitatelji ne vidimo kako se istraga odvija već čitamo o tome kako Jimmy ovdje kosi travu po gradu. To je velika priča, svi su u strahu (ne baš, ali eto, klišej ovakvih romana) i nitko nikome ne vjeruje. Onda dolazimo do zapleta kako je pisac maznuo knjigu tom nekom klincu koji se ubio. Možda je on ubojica jer je u kući bio stari kompjuter? Intrigantna pomisao, ali ne odvede nikuda. Štoviše, jedna od stvari u kojima je roman odličan jeste slaganje radnji koje ne vode nikuda. Jimov klinac završi u zatvoru? Bez brige, za dva dana je vani. Netko provali u kuću našeg dobrog momka? Naaah, neka dva lika kojih više nema u radnji. Plagijat romana? Koga briga. Na kraju doznajemo tko je ubojica i razlozi, ali kada dođete do toga, već ste pomalo umorni od praznine kojom je roman nafilan. Postoji jedan mali preokret u radnji, nije loš, ali glavni motivi su banalni i toliko veliki klišej da se pojavljuju u skoro svakom drugom romanu ovakve vrste. Zato je Coben bolji igrač što se toga tiče, kod njega preokreti imaju neku svrhu, pa makar samo to da vas natjeraju da okrenete stranicu ako ništa drugo. Ovdje... ništa od toga. I to je to. Čitljivo je, istini za volju, ubijete vrijeme i ne žalite za tim (što je jebeno veliki plus) ali je tolika amerikana da me nimalo ne čudi što je bio veliki bestseler jer oni takve stvari gutaju na kile i još se prodaju kao lude za tv serije. Ujedno je zgodan primjer kako NE pisati trilere jer ovdje je konstrukcija toliko klimava te se čudim da je toliko dugačak jer uglavnom ostavlja dojam kako ni sam pisac nije znao kuda bi točno išao s radnjom ili nešto rekao. Ali, hej, drama u malom gradu, lik koji je moralno savršen, publika će to gutati samo tako.

 

Lee Child; "Plavi mjesec"

Upravo sam odigrao odličnu FPS igricu (bez da sam je ekčuli fizički igrao) i ujedno pročitao stvarno loš akcijski roman. To nije mala stvar za postići, za to treba umijeća. I nisam jedini koji se tako osjeća jer gomila ljudi je rekla istu stvar, što me iznenadilo, ali u istom zamahu baš i ne. Jer posljednji roman kojeg je Lee Child napisao je jednostavno loš. Kroz dugi niz godina koliko se družim s ovim serijalom bilo je uspona i padova, no ne toliko u kvaliteti koliko u samim pričama. Ponekad je premisa bila toliko tanka da je jedva nosila cijeli roman (Usijanje, recimo) ili je bila toliko opako dobra da bi tražili još (61 sat, recimo). Plavi mjesec je na stvarno niskom mjestu po kvaliteti, vjerojatno je i najslabiji kojeg sam čitao i to samo zato što je — dosadan. Nisam nikada očekivao kako ću za Jack Reacher roman reći da je dosadan, ali evo nas tu gdje jesmo. Jer je dosadan, stvarno jest. Kao da igrate FPS igricu, što bi bilo sjajno da je stvarno riječ o pravoj igrici jer tako nekako ide radnja. Jack ide od lokacije do lokacije i ubija gomilu ljudi, ali mislim, stvarno, gomilu ljudi. U ovom ih je dijelu ubio više nego John Rambo u svim filmskim nastavcima, onako, cijelu populaciju malog grada. I to je postalo dosadno jako brzo. Ali, jednu ću mu stvar priznati; Lee Child je nakon ovoga dijela shvatio kako je izgorio te kako je pisanje Reacher romana postala obaveza, a ne strast i odlučio je stvari prepustiti mlađem bratu. I pročitao sam nekoliko stranica novog romana, Stražar, i razlika je nebo i zemlja, baš se vidi kako je netko drugi preuzeo stvari jer roman je itekako kvalitetno bliži onima ranijima. Doduše, pročitao sam tek par poglavlja, pa držim fige da takav ostane do kraja.

Plavi mjesec. Fenomen koji je stvaran i rijedak. Naslov nema apsolutno nikakve veze s radnjom. Zvuči cool. To je sve. Naš momak Jack dolazi u grad. Koji? Pojma nemam. To je velik grad. Ima ulice, zgrade, kvartove, restorane, ceste. Sada, iz iskustva znam kako je teško opisati fiktivni grad. Ja sam uzeo tri stvarna i napravio vlastiti, dao sam mu neku osobnost. Ovo ovdje je praznina. Doslovna, mislim da nema čak ni ljudi na ulicama jer kada Jack i neka zgodna djeva (Abby joj je ime) hodaju po gradu koji bi trebao imati par stotina tisuća stanovnika, odmah ih spaze. Ali, mislim, kao stvarno odmah. Bum, eno ih. Radnja ide ovako; Jack vidi nekog starca koji ima veliku omotnicu s lovom. Lik siđe s autobusa, Jack spriječi da ga opljačkaju i onda krene priča. Starac i žena su dužni brdo love nekom lihvaru, Ukrajinci. Tu su i Albanci. Dvije suprotne bande. Kako je naš momak Jack plemenit tip, odluči pomoći tom paru. Zašto? Iskreno, pojma nemam, nema ništa o tome zašto pomaže osim da ne voli negativce. Ukrajinci i Albanci. Oni su predstavljeni onako kako to vide klinci. Obje bande imaju po 20-30 ljudi. Jack poubija sve. Ide od točke A, pa do točke B i jednostavno ubija ljude. Jacky je postao Punisher. Jednom je liku čak odrezao glavu malom tračnom pilom. Mislim, Reacher nikada nije bio baš suptilan lik, naravno, zato ga ljudi vole, ali ovo je bilo – koji lijepi racku? Otkad je Jack psihopata koji masakrira ljude samo radi šok-faktora? I to je to. Svi mrtvi. Jack je dalje na putu.

Ovo je banalno do te mjere da se pomalo pitam nije li sve to napisao AI. Jer, Jack je iz nekog razloga postao malo mutav. Ne zna se služiti mobitelima, razmišljanja su mu granično besmislena i kada prijeti negativcima, kao da ima pet godina i dovikuje uvrede preko školske klupe. Otkinut ću ti nogu i zatući te njom. Stvarno? Uz to ubije gomilu ljudi. Jesam rekao kako je ubio gomilu ljudi? Ubio je pravo veliku gomilu ljudi. Samostalno je riješio organizirani kriminal iz tog grada, što je toliko urnebesno glupo da me podsjetilo na ove naše autore koji su pisali Ninđu, Hejzija i ostale. Oni su znali koliko je to besmisleno, pa su se barem zabavljali, ali Child je ozbiljan oko toga, što stvar čini još glupljom. Negativci nemaju nikakve osobnosti, doslovno su svedeni na ime. Gregory. Dino. To je to, to je sve što trebate znati o njima. Ubije ih bez problema, samo tako. Znate kako to već ide, gradite napetost do zadnjeg obračuna i onda ide cijeli show. Ne, ovdje je to BANG, BANG - mrtav si. I kraj je kao ona zadnja razina u video-igricama jer moraju osvojiti taj neboder (tri kata) i ubiti još malo ljudi. Zadnja razina…ali nema final bossa kakve vidite u igricama. Stil pisanja je očajan, što me iznenadilo najviše. Child u tim romanima zna pretjerivati, ali ta Nik Praskaton -- kombiniram -- rutina je prije bila zabavna jer, iako pretjerana, imala je logike da Reacher nešto shvati pošto je lik koji ima par klikera u glavi. Ovdje trabunja bezveze. O pištoljima usred pucnjave, o parketu i krečenju zidova usred otmice. To je ono što se kod pisaca zove nabijanje broja riječi, ponekad je poglavlje malo mršavo i treba ga našopati da bude deblje, u tome nema ništa loše, svi to rade, ali ovo je doslovno besmislica koja nema nikakvog smisla i logike, a bome i Reacher ispada ili idiot ili zna sve kao da je Vidoviti Milan. Doslovno se osjeti kako je Lee Childu bilo već dosta i ovo je napisao tek toliko da ispuni obavezu. I predzadnji roman je imao sličnih problema, ali ni blizu nečemu ovakvom. Srećom, pa je i sam shvatio kako mu je dosta te je pisanje prepustio nekom drugom, ostavši samo kao netko tko će ocrtati ideju i nijanse prepustiti bratu. To je okej, svatko treba biti svjestan toga da će muzika jednom stati sa svirkom. Što će biti dalje, ostaje da se vidi, ali ovo se može pročitati samo jer je dio serijala i ništa više od toga.

 

Stephen King; "Institut"

Znate li što je “The Shop”? Grubi prijevod bi mogao biti “Odjel” i kao takav se pojavljuje u nekoliko radova Stephena Kinga, od Potpaljivačice, preko Langolijera (uopće se ne sjećam da je tamo ime spomenuto, ali dobro) pa do Izmaglice. To je fiktivni odjel unutar CIA-e koji se bavi paranormalnim stvarima. Oni su kao zli Mulder i Scully i kao takvi su bili pomalo zabavni negativci, preteča “ljudi u crnom” iliti Vlade, bezlična gomila koja je radila mutne stvari i pojavljivala se kao sekundarni antagonist. Znate što je Institut? Pa… nije Odjel. Koliko je to sada bitno? Iskreno, i nije baš, ali to je uglavnom problem kod Instituta kao romana jer djeluje kao podgrijano jelo koje je svima poznato. Još uvijek ima ugodan okus, jede se brzo, ali na kraju dana, to je i dalje samo podgrijano jelo. Moram odmah razjasniti kako sam znao u čemu je “kvaka” s Institutom jer sam čitao jednu Kingovu priču (Sve je konačno, Kabinet smrti) koja je povezana s ovim romanom i to što su klinci tamo radili nije mi bila misterija. Ne da je to nešto smetalo, ali jest malo poljuljalo puno uživanje u otkrivanju koji se vrag događa u tom mjestu. Rekavši to, idemo odmah na drugu stavku dnevnog reda koju treba razriješiti odmah na početku.

Nostalgija. M-m, slasna je i sočna, nova valuta na tržištu jer čini se kako su svi postali opsjednuti 80-ima. Živio sam u njima kao klinac, nisu bile baš tako sjajne, ali valja prodati materijal, zar ne? Sam King je već potrošen do smrti, pogotovo zato što je serija Stranger Things popalila sve što je mogla iz njegovih romana, pa su onda i drugi ekranizirali njegove romane, pa su tu drugi filmovi, nastavci, svašta nešto i doslovno osjećam blagi overload s tim 80-im faktorom. Institut djeluje kao da je napisan u 80-im i objavljen danas. King kao da je odlučio pokupiti malo vrhnja od tog nostalgičarskog zamaha i napisao je roman koji je nešto kao duhovi nastavak Carrie ili Potpaljivačice i to je zgodna stvar, ima potpuno pravo na to, ali tu sada dolazi ona usporedba s podgrijanim jelom — sve smo to već čitali. Grupa klinaca koja ima telekinetičke sposobnosti? Kvačica. Mutna vladina organizacija? Kvačica. Klinci se organiziraju među sobom? Kvačica. Ima toga dosta. Opet, ništa strašno, ALI… U mješavinu valja staviti i osjetni začin u obliku X-Mana. Sve poznati sastojci koji su došli od svakuda. Problem je što već viđene stvari nisu problem kada se obrade dobro, ako je roman jebenica, zaboravite kako ste to vidjeli negdje drugdje. Ovdje to nije baš tako iako je moglo biti. Institut je tako nešto kao The Shop i stvarno sam vjerovao kako će to biti spomenuto jer (pre)očito je odakle je došla cijela konstrukcija te zle vladine organizacije.

Vrline romana su što se čita bez muke, ali to se može sa svim Kingovim romanima (čak i onima lošima) pa to baš i nije neki kompliment, ali ne gnjavi previše, King stvara dobru dozu jeze u nekim dijelovima, uglavnom hladnim i monotonim ponašanjem zaposlenika Instituta (kvragu, neki dijelovi su mi baš bili scary jer su me podsjetili na moje dane u bolnici u istim tim godinama). Likovi su uglavnom podnošljivi, ali nisu nešto posebno pamtljivi i ima dosta toga što vas vuče da otkrijete koja je svrha postojanja Instituta. Ja sam već znao, ali vam neću reći jer neću biti taj lik - čitajte, tako mi svetoga Stephena, i otkrijte sami. Znači, sve zajedno - to je sve čitljivo i okej posloženo i dosta dobro napisano jer ima prepoznatljiv Kingov potpis i stil. U istom zamahu, idemo odmah na mane koje su…Pa, nisu baš tako sitne, idemo s tim.

Prvo i najvažnije, King ne zna pisati dječje likove. Već čujem kako dižete svoj glas u protestu, ali to je istina. Znao jest dok je pisao o vremenu dok je sam bio klinac, pa je znao što su klinci govorili i kakve su reference pravili. Pokušajte danas priči nekom desetogodišnjaku i reći mu; Hej, klinac, izgledaš kao Sonny Crockett. Mislite da će shvatiti referencu na Poroke Miamija? Ili; Mali, bit ćeš bogat kao Blake Carrington. Referenca na Dinastiju će me preletjeti preko glave i neće imati pojma o čemu pričate. To King radi ovdje. Klinci iz 2016 godine rade reference na neke stare TV likove iz 60-ih, što je pomalo bezvezno jer je van vremena (nije bilo dok je King bio klinac) i nezgrapno. Nitko ne spominje Facebook, Instagram, ništa moderno da se osjeti kako ti klinci stvarno žive u 2016. Zato i kažem kako roman ima vibru 80-ih jer takve dijaloge vode klinci iz nove verzije IT-a. Institut je u svoj svojoj zloći ustvari mjesto koje nema nikakvo osiguranje. Za jednu top secret organizaciju osiguranje je ravno onom iz 80-ih. Ograda. Žičana. Nema kamera, čak ni u sobama. Jako zlo mjesto, ali u istom zamahu ispada kao jako loš đački dom. Klinac pobjegne samo tako. Nikakvih zamki. Daju mu laptop iako ih žele držati podalje vijesti. Jedan od likova pomaže klincima, ali to radi tako očito da sam mislio kako će biti preokret i da radi za negativce. Jok, ništa od toga, sve ravno i po špagi, nikakvih prepreka. To mi je ubijalo napetost, ali i otkrivalo kako je King iskoristio sav benzin u spremniku i sada piše rutinski, nabija broj riječi i slaže roman što brže i jednostavnije može jer više nema žara za detaljnija opisivanja. Stvari se nekako samo dogode. Jedna vodi drugoj, druga vodi trećoj i tako do kraja romana. Da nije njegova poznata stila i dobrog pripovijedanja, ovo bi prošlo nezapaženo jer je derivat, kako rekoh, već viđenih stvari i očite nezainteresiranosti. Kako je ovo nešto kao duhovni nastavak Carrie i Potpaljivačice, odmah ću reći da roman nije ni blizu spomenutim, ali ne znam ni sam gdje bih ga točno smjestio. Nije toliko loš i nije me udavio kao Liseyna Priča, ali me nije ni oduševio kao Vreća kostiju ili Tamna polovica. Negdje između? Pročitajte sami, pa odlučite.

 

Andy Weir; "Projekt Spasitelj"

Andy Weir je pomalo čudna priča o uspjehu. Kada je napisao Marsovca, izdavači su ga odbijali lijevo-desno, nazivajući rukopis dosadnim, kompliciranim i nimalo isplativim. Onda je počeo objavljivati poglavlja online i publika se oduševila, još više samim njime, koji je imao interakciju s njima i popravljao ono što je trebalo popraviti. Pa su ga nagovorili da roman objavi kao e-knjigu na Amazonu (ili gdje već), što je i napravio, ali je stavio najmanju moguću cijenu od samo 0.99 centi. U idućih nekoliko mjeseci prodao je 5 milijuna primjeraka! Takve brojke, ali i generalno sveobuhvatni val oduševljenja doveo je do toga da to primjeti i Hollywood, ali i gomila izdavača. Isti oni koji su ga odbijali, sada su ga vukli za rukav i obasipali novcem samo da naprave Marsovca u tiskanom obliku. Roman je sjajan, što jest, jest. Duhovit, dopadljiv glavni lik, znanost da pomislite kako smo stvarno došli do tog trenutka kada je putovanje na Mars moguće, sve je bilo sjajno. Došao je film. Nije loš, ali knjiga je bolja. Andy je preko noći postao priča o uspjehu kakvom teže svi pisci koji sami objave svoje radove.

Onda je došao Artemis.

Nisam ga još stigao pročitati, ali mi stoji na polici. Općeniti konsenzus je bio kako je roman sranje. Ni traga onom vrckavom duhu kakvog je imao Marsovac i općenito se drži za dosadnim, blijedim, slabe radnje i klišeja koji su već toliko puta viđeni.

Što nas dovodi do Projekt Spasitelj.

Zapeo mi je za oko još dok je bio u najavi jer je imao zanimljiv sadržaj. Usamljeni znanstvenik se budi u svemirskom brodu. Nema pojma kako je tamo završio, ni što treba napraviti, ali konačni je cilj spašavanje Zemlje. Zvučalo je dobro, zvučalo je napeto i zvučalo je kao nešto iz mog kvarta jer volim SF koji ima razumljive postavke i malo dobra starije misterije u radnji. Jesam li dobio takvo što? Pa, recimo. Ne baš, ali ima nešto od svega pomalo.

Prvi je problem što je Spasitelj nešto kao podgrijani Marsovac i tu se krije mali problem koji bi u kasnijim Weirovim djelima mogao postati još veći problem. Nije spretan sa stvaranjem likova. Mark iz Marsovca je bio šaljivi tip koji je u svakoj situaciji imao spremnu humorističnu opasku, toliko velika gomila opaski da je pred kraj počelo zvučati malo previše forsirano. Projekt Spasitelj? Šaljivi tip koji ima spremnu smiješnu opasku za svaku situaciju. Doktor Ryalan Grace (ima opako dobro i zvučno ime - iako priznam samo jednog Ryalana u književnosti, Givensa) tako djeluje kao brat blizanac Marka Watneyja. Isti obrazac govora, iste šale, isti pomalo djetinjasti nastup. Što samo po sebi nije loše - oba lika su humoristična i dopadljiva i čitaju se s lakoćom…barem u prvoj polovici romana. Kasnije to postaje zrno naporno jer čini njihove reakcije neprirodnima.

Ovdje je dobio zabavnog pomoćnika u obliku aliena Kamenka. Kao da je shvatio ako Rylan bude sam cijelo vrijeme, ljudi će stvarno pomisliti kako je samo presložio premisu Marsovca u novi roman. Što jest napravio dobrim dijelom, ali mu je dodao malo začina u obliku još jednog lika te roman na trenutke izgleda kao tipična buddy-buddy komedija iz 80-ih, gdje se dva kontra lika prepucavaju i odbijaju šale jedan od drugog. Nisam imao problem s tim jer je Kamenko fora kreacija, što me nekako dovodi zašto mi se roman uglavnom svidio. Weir je pisac koji je potkovan u tehničko-znanstvenim detaljima. Čak i ako izmišlja sranja, ona zvuče uvjerljivo, što daje radnji bizarnu notu autentičnosti. Problem koji naši junaci moraju riješiti je zanimljiv (svemirska ameba ždere zračenje od našeg Sunca i time stvara manjak topline, što pak za posljedicu ima novo ledeno doba - kojeg trebaju spriječiti, jel’ te) i ima dovoljno znanstvenih objašnjenja da bude zanimljivo.

Mana, u istom zamahu, jeste što je težak na znanstveno-tehničkim detaljima, ponake malo i previše za svoje dobro i ako niste potkovani barem malo u nekim osnovnim stvarima, stranice i stranice tehničkih detalja će vam biti stvarno dosadni. Weir ovdje kao da je odlučio malo kanalizirati Michaela Crichtona jer cijeli seting ima okus njegovih radova, pogotovo neki dijelovi koje kao da je stvarno, khm, kopirao od Crichtona tipa da je glavni lik znanstvenik koji je jednom napisao toliko bizaran znanstveni rad, kojeg su svi ismijali, ali, avaj sranja, baš takvo što se dogodilo i on je jedini čovjek koji može to riješiti (Sfera ima jako sličan početak). Radnja prati bljeskove stanja na Zemlji, što me isto podsjetilo jako na Crichtona i njegov brzi stil pisanja i objašnjavanja stvari. Ne shvatite me krivo, ja volim Michaela Crichtona, bio je strašno dobar pisac koji je znao složiti uzbudljivu priču, no kada ga osjetite u radovima drugih autora, to zna biti malo…eh, problematično, pogotovo ako je uočljiva ta sličnost.

Konačni zaključak? Solidan roman. Dopadljivi likovi usprkos istom obrascu, dovoljno akcije i događanja da stvari ne budu statične i dosadne, možda malo previše tehničkih detalja koji mjestimično počnu vući radnju, ali kada se sve nabaca na hrpu – sve štima dovoljno da zadovolji čitatelja koji ima neke preference kao ja. Naravno, neki će ga zavitlati u prvi zid jer će im biti težak i nerazumljiv, ali tako to ide, nijedan roman se neće svima svidjeti. Sada bih se stvarno trebao uhvatiti Artemisa da vidim je li stvarno toliko loš koliko se priča.

 

Stephen King; "Tajne Salema"

Postoje dva problema kod reizdanja romana starog sada već blizu pedeset godina. Jedan je što takvi naslovi znaju biti potpuno izvan vremena i odraz godina u kojem su nastali, što često zna dovesti do političke nekorektnosti i opće zastarjelosti. Iznenađujuće, Tajne Salema nemaju taj problem, ali ruku na srce, nijedan Kingov roman nema taj problem jer kao pisac nikada nije pokušavao uhvatiti nešto takvo. Drugi problem jest te što se vidi kako je pisac postao ono što je danas; kultni pisac s bezbroj naslova za pojasom, ali da putovanje nije uvijek bilo bez neravnina. Tajne Salema imaju taj problem. Napravio sam nešto što nikada ili stvarno rijetko radim; prvo sam otišao i vidio kritike na ovaj naslov i ostao sam poprilično iznenađen s negativnim kritikama. Generalni konsenzus glasi kako je ovo kultni i jedan od najstrašnijih romana ikada napisanih ili je upravo suprotno od toga — dosadan za poludjeti. Ne slažem se ni s jednom od tih tvrdnji, ali budemo došli do toga. Prvo ćemo riješiti neke tehničke stvari prije nego se bacim na druge stvari. Ovo izdanje u nakladi Vorto Palabra nije samo prijevod Salem’s Lota već u dodatku stoje i dvije priče koje čine svojevrsnu “salemovsku” trilogiju; Jedna za put i Tajne Jerusalema. Riječ je o dvije priče koje su nastale u godinama nakon što je roman izašao i jedna od njih, Jedna za put, je direktni nastavak na sami roman, kratka storija koja se odigrava tri godine nakon događaja iz romana. Meni je jako draga, jedan od najdražih kratkih priča općenito. Tajne Jerusalema je pak nešto kao povijesni zbroj pisama gdje se opisuje nešto mračno iz daleke prošlosti. To je bilo ugodno iznenađenje, taj dodatak u obliku priča, ali postoji i dodatni dodatak gdje je sam King ubacio stvari koje je izbacio iz romana, opise scena i kako su izgledale u prvobitnom obliku. Opet, jako zgodna stvar, neočekivana. Izdanje je tako top notch, ima sve povezano s pričom o Salemu i tu je taj Kingov predgovor (ili pogovor) gdje opisuje kako je u osnovi popalio Drakulu i napravio svoju verziju (bez da je spomenuo Shirley Jackson, ali budemo se vratili na to). Sve zajedno — isplati se kupiti i staviti na policu jer je izdanja sjajno, kako rekoh.


Sada, ovo se opisuje kao prvi horor roman koji je “horor” doveo u moderno doba, prebacio ga iz maglom okovanih engleskih šuma u američka predgrađa. Malo se ne slažem s tim jer tu je podjednako slavni Egzorcist, koji je to napravio nekoliko godina ranije, ali razumijem kultni status jer uistinu jest doveo neke islužene klišeje u moderno doba i prilično ih osvježio. Problem je što mi je osobno ovo bio rastegnut roman i na momente jako dosadan. Da stavim stvari u neku perspektivu prije nego me Kingovi fanovi razapnu ili mi prokucaju srce glogovim kolcem. Ovo je Gradić Peyton s vampirima. To nije moj opis, to je opis prvog izdavača. I to je sasvim fer opis jer cijela prva polovica romana je kao upoznavanje stanovnika tog gradića prije nego krene veliko krvoproliće. Problem je u tome što ti likovi nisu zanimljivi. Poglavlja koja stvaraju “atmosferu” su suhoparna i uglavnom monotona, što nije tako strašna stvar. Ovo je bio Kingov drugi roman, još uvijek nije pronašao svoj pravi stil i tu se jasno vidi koliko je ovo — napuhan roman. King ima taj savjet kako je bitno pisati svaki dan, oko 2 tisuće riječi na dan, što je za naše uvjete neizvedivo jer većina pisaca mora raditi za život i pisanje je sporedni hobi, ali on taj savjet slijedi i tu dolazimo do toga kako je on produktivan pisac, svaka mu čast, ali ponekad to nije pisanje već nabijanje riječi samo da roman ima kvantitetu, a ne kvalitetu. Objasnit ću što točno mislim. Prije ovoga, napisao je Carrie, koja je naspram Salemovog komorna drama s pet likova. To je kratak i efektan roman s jako malo vrludanja. I onda je napisao ovo čudo teško 500 stranica. Ideja je dobra, oko toga nema spora, ali je izvedba losa. Zašto, pitate se vi? Zato što postoje i “Potrebne stvari” od njega, gdje je doslovno reciklirao ideju o strancu koji dolazi u mali grad i sranje se krene kotrljati. Potrebne stvari su primjer kako pisac napreduje i kako je zamišljeno izveo puno, puno bolje. Bolji likovi, bolja izgradnja atmosfere, bolja postavka za isplatu. Tajne Salema pokraj Potrebnih stvari izgledaju nedorečeno i grubo, bez kasnijih finesa koje će ga napraviti sjajnim piscem. Na što točno mislim?


Glavna radnja je o tom vampiru koji dolazi u mali gradić i počne stvarati cirkus. To je ugrubo prepričani Drakula (King to ni ne skriva, štoviše, naglašava to gdje god stigne) ali ovdje pola stvari nema smisla. I jer to ispočetka nije roman o vampirima već ukletoj kući. Marstenova kuća, gdje je neki mračni lik radio mračna sranja i sada ta kuća zloguko stoji iznad grada i svi je poskrivečki gledaju. To je posveta Shirley Jackson, Kuća na ukletom brdu, i osobno sam prvi koji reći kako mješavina žanrova nije loša stvar, ovdje jest jer se stječe dojam kako se čitaju dva tematski različita romana. Glavni lik, pisac Ben Mears, dolazi u grad riješiti se nekih starih sranja koja imaju veze s kućom i to bi bio sjajan zaseban roman — osim što to ovdje dominira u početku, pa onda bude naprasno zaboravljeno. Kuća kao takva nema nikakve veze s radnjom osim što je tamo i jeziva je - to je to. Na trenutak sam očekivao kako će se pojava Barlowa povezati kako jedno zlo privlači drugo, da je zato odabrao Salem, ali to se nije dogodilo. Ukleta kuća (navodno) ostaje samo jedan od puno motiva koji su postavljeni u ovom romanu i onda doslovno zaboravljeni. Kraj je razočaravajući. Ne toliko da je loš kako to King zna već napraviti već jednostavno razočaravajući. Od velike epske borbe s Barlowom nema ništa, jedva jedna stranica i to je to. Svećenik Callahan (samo sam čekao da izbaci - Osjećaš li se sretnim, propalico) ima svoj tijek radnje u romanu — koji završi njegovim kukavičkim odlaskom iz grada tako da cijela njegova priča oko gubitka vjere nema svoj kraj. Što je šteta jer je bio gotovo najzanimljiviji lik, ali eto (da, znam kako se pojavljuje kasnije u drugim Kingovim romanima, ali fokus je sada samo na ovom) tu smo gdje smo. Roman je na početku nafilovan raznim likovima i njihovim pričama, što je zgodan pristup kada se želi ocrtati stanovništvo ili stvoriti osjećaj pravog fizičkog mjesta, no većina njih, koji su doili i po nekoliko poglavlja, se u drugoj polovici više ni ne spomene tako da je sva ta izgradnja besmislena. Istina, znamo kako se zovu, znamo što su radili, ali njihov kraj — oh, svi su postali vampiri — nekako nema težinu koju bi trebalo imati.


Već kada smo kod likova — ovdje su stvarno slabi. Mislim, postoji razlog zašto se na popisu najboljih Kingovih likova ne nalaze niti Barlowe niti Ben Mears. Prvi je kao veliki negativac praktički nepostojeći, jedva da ima dvije prave scene i njegov je kraj takav da se gotovo zaboravi kako je uopće postojao u romanu. Drugi je pak nedorečen. Ima nekakvu traumu iz mladosti, što je na početku, gdje sve zvuči kao dobra postava za malo psihološkog horora, ali kada roman ubaci u vampirsku brzinu, postaje tek jedan od likova koji izgovaraju dijalog, gdje se opisuje što radi i njegova trauma se više ni ne spomene. Klinac Mark je — klinac koji ispočetka ima gotovo psihopatsko ponašanje, pa na kraju je sav emocionalno potrgan i nigdje ravnoteže. Drugi likovi — samo postoje. Izgovaraju dijalog, rade stvari, nestanu. Vampiri nisu strašni, roman nema jednu poštenu jezivu scenu, što je, dopuštam, subjektivna stvar jer nekome će biti jeziv do neba, ali kao nekakvi negativci, ne predstavljaju baš veliku prijetnju. I ovo su pravi vampiri, što je prednost, ne oni fensi-šemsi lijepi vampiri već prljava gamad koja spava u podrumima i love koga stignu. Problem je što je King odabrao sistem zaraze za ovaj roman, što znači da svatko koga ugrizu automatski postane vampir. Kada ideš na takvu epsku širinu, onda moraš napraviti kraj kako treba. Ili će ih sve pobiti ili će oni zavladati svijetom - to je to. Stvari ovdje ostanu nedorečene, iako detalj-dva dobijemo u priči Jedna za put, gdje nekako — postoje u ruševinama grada. Uz sve to je i predugačak. Neću ići baš kroz cijelu radnju, ali se bez problema mogao skratiti za minimalno 200 stranica i učinak bi bio još bolji. Sada, ja sam prvi na liniji obrane pisaca kada idu malo u širinu i dužinu s radnjom, nikada ne treba imati tunelski vid, ali ako se ide u proširenja, to onda treba imati smisla. Jedan primjer; lik ima ženu koja ga vara. To se proteže kroz minimalno 4 poglavlja. Isplata nikakva. Da se to izbacilo, radnja bi ostala ista. Jedno dugačko poglavlje je posvećeno tome što gomila ljudi večera. Opet, da je izbačeno, ne bi se ni osjetilo. Neke scene odlaze predaleko, promaše STOP znak i postanu naporne. Lik na groblju ima susret s mrtvim klincem. Jeziva scena — ispočetka. I onda odlazi u takvu dužinu da sam već gledao kada će završiti. To će ostati Kingov problem kroz karijeru, iako će to imati malo više pod kontrolom. Potrebne stvari, kako rekoh, primjer “popravljenog” romana s istom premisom.


Konačni zaključak; meni se svidio. Ima dobrih stvari u njemu, svidjelo mi se sve to s ukletom kućom — ne i to što nema nikakav zaključak — ali je jezivije od vampira. Zgodno je što je King napravio kao i Blatty u Istjerivaču đavla, ubacio je moderno objašnjenje za neke stare mitove, sukob starog i novog, sve to funkcionira. Neki opisi grada su sjajni… Ima se tih stvari što su dobre, a već je i onda vidljivo kako je će postati vraški pisac s dobrim idejama, iako je ovdje još uvijek tražio pravi književni izričaj. I ne osjeća se kao da je napisan u 70-ima, što je uvijek dobra stvar. Ekraniziran je dva puta, što je nekako sporedna, ali jednako zanimljiva stvar. Prva ekranizacija je doživjela hvalospjeve dok druga, 20-ak godina kasnije, nije. Meni je prva bezveznjikava, iskreno, jer niti je strašna, niti je baš zanimljiva i razvučena je preko svake mjere. Druga mi je bolja jer ima življi tempo i drži se romana skoro u slovo (što prva nije radila). I sada će valjda raditi cjelovečernji film, pa nas očekuje još vampira. Sve u svemu, ovo je roman koji ima dosta problema, što narativno, što stilski, što tehnički, ali je cool za pročitati jer je bio stvarno jedan od prvih koji su počeli transformirati horor žanr u moderno doba i stvarati nove putove za druge pisce.