Stephen King; "Vreća kostiju"

Stephen King; "Vreća kostiju"

Stephen King voli Rebeccu od Daphne du Maurier. Stephen King voli Shirley Jackson. Stepehen King voli sve stare majstore horora i nema apsolutno nikakvih problema spomenuti ih u svojim radovima i, iako mu romani znaju biti pogodak ili promašaj, imam jedno dodatno poštovanje naspram njega samo zbog toga. Svi pisci počinju svoj put s čitanjem. Čitanje stvara pisce, jako, jako, jako puno čitanja. Kroz godine se žanrovi pročiste, pronađu se favoriti i određene preferanse i svatko na početku počne pisati kopirajući druge autore, usputno pronalazeći svoj vlastiti stil i izričaj. Postati piscem je proces koji stalno traje i King se toga nimalo ne srami, što njegove romane čini zanimljivim jer kroz priču u radnju ubaci malo i sebe. Svojedobno, moji su Odjeci bili uspoređivani s njegovim Isijavanjem. Iako nije baš naglašeno, postoji neko općenito mišljenje kako domaći pisci ne znaju sami nešto napisati nego moraju kopirati druge, što mi je bilo zabavno. Iako pisac jest bio točan, roman je bio pogrešan – Odjeci imaju tu jednu nit u sebi koja ih više povezuje s Vrećom kostiju nego Isijavanjem (s kojim nemaju skoro nikakve tematske veze, ali, hej, nikada se neću buniti što se moje ime stavilo u istu rečenicu s najboljim). Jer Vreća kostiju je meni osobno broj 2 na listi Kingovih najdražih romana (broj 1 je još uvijek Tamna polovica, teško da će se ikada maknuti s te pozicije) i ima nešto što što je jako dobro kliknulo s mojim čitateljskim ukusom. To je, doduše, i poprilično šlampav roman, na što ćemo se vratiti, ali čitajući neke novije Kingove stvari, nekako mi nedostaje ovaj stari majstor koji je, usprkos digresijama u tekstu i vrludanju, bio zabavan i jeziv u istom trenutku.

Dakle, duhovi i opsjednute kuće i zločini iz prošlosti... Što više čovjek može tražiti više od jednog horor romana? Naš junak je Mike Noonan, pisac (toliko je glavnih likova pisaca u njegovim romanima da je to postalo već svojevrsni klišej) kojemu ide poprilično dobro u životu. Njegov forte su ljubavni trileri za dokone kućanice; prelijepa djeva upozna zgodnog misterioznog stranca – koji potom ispadne potpuni psiho. Ništa novog na zapadu, ljudi, ali Mike i sam priznaje kako nije najoriginalniji pisac tamo vani, pa mu je pola oprošteno. Sve je ej okej – dok mu žena jednog dana iznenada ne umre na ulici. Mike prolazi kroz sve točne žalovanja, no otkriva nekoliko stvari. 1. Žena ga je možda varala. 2. Ne može više pisati. Sama pomisao na to ga baca zamalo u komu. Da ubije dvije muhe jednim udarcem, seli se u njihovu vikendicu negdje u zabačeni kraj gdje nema skoro ničega osim lijepog jezera i... pa, velikih tajni koje će doći malo na naplatu tokom njegovog boravka.

To je Vreća kostiju. Zašto mi je to poprilično drag roman. Pa, Mike je cool lik s kojim se nekako mogu poistovjetiti; duhovit je, zabavan, ali ima tu neku ljudsku stranu zbog koje ponekad razmišlja onako kako razmišljaju normalni ljudi. Volim to kod likova, nikakva Kapetan Amerika sranja, to ostavite za ekranizacije stripova. Volim tajne koje skriva mali gradić, da su starosjedioci prije nekoliko desetljeća napravili neka stvarno grozna sranja i to sada dolazi na naplatu. Naravno, kraj je sranje, ali što drugo očekivati od Kinga, on stvarno ne zna završiti roman kako treba jer čak i kada ga završi kako treba, budite sigurni da će to nekako u idućem sjebati (Potrebne stvari, tebe gledam). Roman je jeziv, što nije baš lagano za izvesti, ima nekoliko vraški dobrih i atmosferičnih scena koje, ako čitate po noći, stvarno stvaraju jezu. Horor se piše i čita po noći, dragi moji čitatelji, onda je najefektivniji. No, odmah u istom zamahu, nisam preveliki obožavatelj John Grisham dijela romana. O, da, postoji i to. Tu je jedna mlada djevojka i njezina kćer i cijela ružna bitka oko skrbništva, što nas pomalo uvodi u onaj dio kako je ovo i poprilično šlampav roman.

Uzevši malo spisateljskog praha od svog dobrog prijatelja Johna Grishama, King je ovdje napravio jedan pravnički podzaplet o cijeloj toj priči oko skrbništva i napravio je svoje istraživanje, sve je to pomalo i kritika sustava i birokracije i svašta nešto, ali doslovno se čita kao zaseban roman jer one jezive stvari odlaze malo na odmor. Sve to ima neke veze s glavnom radnjom, no, kako rekoh, razvučeno je i možda čak malo previše tehnički i iz četvrte brzine naglo prebaci u drugu, povremeno se zaustavljajući na mjestu. Nisam fan toga da roman mora biti jedna jeziva scena za drugom, predasi su dobro došli, no ovdje to stvarno izgleda kao da je trebalo biti dio drugog romana, pa šlampavo prerađeno i upotrijebljeno ovdje. Radnja malo vuče noge i oko konačnog razotkrivanja što se to točno dogodilo u tom gradiću iako stvari već na polovini bude kristalno jasne... ustvari, postoje dvije stvari, povezane. Iako je sve to dobro napisano, ovo je King u formi, nakon nekog vremena se počne osjećati razvlačenje i pomalo vam dođe da kažete – Okej, shvaćamo, napravili su to i to, reci to više. Drugi malo značajniji problem jest to što bi ovo bilo sve i svašta. Imamo duhove u nekom obliku i opsjednutu kuću...do neke mjere. Onda su tu i jezivi snovi koji dominiraju prvom polovicom, ali budu u cijelosti zaboravljeni u drugom dijelu. Onda je tu i svojevrsno putovanje kroz vrijeme u jednoj sceni, imamo i jednu pravu kletvu koja se vuče generacijama, a i za dobru mjeru, tu je i ljudski negativac, sekundarni, što bi se reklo, kako to već ide s Kingovim romanima. Sve to je malo previše. Ne samo da je previše već dosta toga ostane i neobjašnjeno. Nije da mi se kao čitatelju sve treba nacrtati, velik sam dečko, znam upotrijebiti maštu, ALI kada se u roman stavljaju stvari koje zvuče cool, onda je potrebno uložiti i još malo truda u pojašnjenje koje će imati smisla ili povezanost s ostatkom radnje. Nije da je to napravio samo ovdje, ima toga u Ono na bacanje, ali ovdje je izraženije jer je roman više-manje uzemljen u stvarnost.

Posljednja stavka dnevnog reda – Gospođa Danvers. Kako rekoh na početku, King ima veliki respekt za te stare majstore žanra i ovdje su reference na Rebeccu od Daphne du Maurier toliko velike te ih čak i teleskop Hubble vidi. Otišao je toliko daleko da je napravio klona od Gospođe Danvers i pretvorio je u negativca ovdje. Jeziva baba, da skratimo dugačku priču, što je moj nekako i zadnji problem s ljudskim negativcima u ovom romanu. Oni su karikature. Postoji Gospođa Danvers 2.0. i taj lik u invalidskim kolicima koji je opisan gotovo kao živi kostur. Naspram duhova i svih ostalih jezivih stvari, oni stvarno djeluju kao karikature. Efektne karikature, ali i dalje karikature. Neke su stvari mogle bolje i neki ga kritičari s razlogom stavljaju u njegova slabija djela, no meni osobno je ovo cool roman kojem se radi vraćam s vremena na vrijeme. Jednostavno smo si kliknuli u tolikoj mjeri da sam pri pisanju Odjeka ubacio sitnicu-dvije odavde, neke motive koji dušu daju za horor romane. Ako niste čitali, svakako ga preporučavam, ali ako ste početnik s Kingovim romanima, onda svakako preporučavam da ovaj uzmete nakon što prođete njegove neke malo bolje i fokusiranije romane jer ovo je, kako rekoh, pomalo posvuda. O, da, postoji mini-serija. Mikea je glumio Pierce Brosnan, koji je bio potpuni promašaj za tu ulogu, a serija je toliko loša da je došla tiho i otišla još tiše. Hollywood, želim novu verziju ovoga, bolju verziju, naravno.