Sue Grafton; "U kao Usud"

 Sue Grafton; "U kao Usud"

Obično kada se priča o kriminalističkim romanima, muškarci su glavni i sjede na pročelju dugačkog stola, no žene su te koje su od njega napravile prvo popularan žanr, a onda ga i modernizirale u onakvog kakvog ga poznajemo danas. Agatha Christie nije bila prva koja je počela pisati doživljaje nekog privatnog istražitelja, sama je rekla kako ju je na to inspirirao Arthur Conan Doyle i njegov Sherlock Holmes, ali je zato prva stavila kriminalističke romane i "salonsko" rješavanje zločina na globalnu mapu. Bez njezinog Herculea Poirota ne bi bilo ni, primjera radi, Nere Wolfa (prvi roman objavljen 1936), kao ni gomile pisaca koji su u njezinim radovima pronašli inspiraciju za vlastiti spisateljski glas, kao, npr. P.D. James. Preko velike bare pak, Raymond Chandler i Ross Macdonald su noir žanr stavili na globalnu listu čitanosti, koji su pak inspirirali Sue Grafton da počne pisati svoje stvari. Macdonald je bio tolika inspiracija Graftonici da je radnju svojih romana smjestila u njegov fiktivni grad, Santa Teresu, kao jedan oblik počasti. I tu sada dolazimo do stvari koje su njezini romani promijenili.

Holmes, Poirot i Wolfe su poprilični ekscentrici i to je bila glavna karakteristika njihovog lika. Oni su bili neopjevani junaci u borbi protiv zločina. S druge strane, Philip Marlowe i Lew Archer kao da nisu ni postojali, oni su bili likovi koji su nas vodili kroz priču, od točke A do točke B, i to je bilo to, nisu postojali izvan slučaja koji su rješavali. Taj određeni pristup - zločin je bitan, detalji - trajao je sve dok Sue Grafton nije počela pisati svoj serijal "Abecednih krimića" i u cijelosti promijenila sliku kriminalističkih romana, modernizirala ju je, uvela u novo doba i te promjene održale su se do danas. Jer, kod nje je bio bitan lik, a tek onda zločin i kako on reagira u toj situaciji. Kinsey Millhone, privatna detektivka, glavni junak njezinih romana, tako ima kuću, koju mora održavati, ima odjeću koju mora oprati, jelo za pripremiti, račune za platiti - sve one dosadne sitnice koje čine svakodnevni život. I nije ekscentrična, nije dedukcijski genij, nije cinik i nije sarkastična, ali je zabavna jer ima zdrav i realan pogled na život, uz zdravu dozu humora i osobnog patosa. Zbog svega toga su se čitatelji mogli lakše povezati s njom i stvarao se određeni osjećaj napretka kroz romane jer životni problemi nisu stajali i čekali, oni su se pojavljivali i kada treba i ne treba.

Što nas dovodi do današnjeg naslova. Ovoga puta Kinsey mora potvrditi da je bogataš i prevarant za kojega se vjerovalo da je umro ustvari živ i da se skriva daleko od vlasti u Meksiku. Da bi to doznala, Kinsey mora popričati s gomilom ljudi i povezati gomilu točkica da napravi cijelu sliku. Da budem iskren - slučaj me nije baš kupio. Što nije loša stvar, da se ne shvati krivo. Ovo nije tip romana gdje svaki novi mora nadmašiti onaj prethodni, gdje ubojica mora raditi sve veća i veća zvjerstva da bi bio upadljiv, ovo nije nešto što počne kao mala stvar i pretvori se u globalni slučaj gdje je u opasnosti cijeli svijet. Prevara osiguranja, to je to. Radnja nas ustvari više vodi kroz posljedice toga slučaja, kako je obitelj toga lika prošla kada je nestao, nego kako je sama prijevara izvedena - doznamo i to, bez brige - i nema neke baš izravne prijetnje u obliku manijakalnog ubojice koji će napraviti sve samo da sakrije tragove. Preokreti nisu spektakularni, dosta brzo se doznaju neke stvari i tu ima mana-dvije jer, kako rekoh, slučaj nije glavna nit priče, kao kod Macdonalda, pa na kraju ostane par neodgovorenih pitanja. Jednaku minutažu ima i njezin privatni život, pojavljivanje obitelji za koju nije ni znala da je ima, neki prijatelji, stari dugovi... Nije nikakvo čudo da su ovi romani bili na ljestvicama čitanosti jer je ljude zanimalo što će i kako će Kinsey riješiti neke privatne stvari više nego hoće li uhvatiti nekakvog krvoločnog serijskog ubojicu tipa Ted Bundy. I kada je riječ o zločinu, vidi se veliki utjecaj Rossa Macdonalda jer i nju više zanimaju posljedice nego sami uzrok, što je zanimljiva promjena. Roman je... dopadljiv, iako, kako rekoh, nisam baš toliko bio zaintrigiran time što se dogodilo, i drži pažnju i stvarno je bilo dobro napokon vidjeti da likovi ne razgovaraju kao da su na pozornici, što je čest slučaj kod Macdonaldovih romana. Ovdje joj netko zalupi i vrata u lice. Hej, to je sranje iz stvarnosti. I Kinsey vozi VW Bubu, zbog čega je obožavam. Ako ste za malo klasike i nešto drugačije, ovo je jako dobra stvar za baciti pogled na nju. Priča možda nije toliko atraktivna, ali ima svoje zavoje i nepredvidljivosti i na kraju ima zgodan mali preokret koji mi se svidio. Za pozitivan dojam dosta.

Ross Macdonald; "Opsjena"

 Ross Macdonald; "Opsjena"

Ima nešto stvarno ugodno u tome kada se čita čistokrvni krimić kojemu je svrha ispričati kompliciranu priču, a ne prozivati državu, naglašavati kako je pametan, izmišljati socijalno-društvenu kritiku, biti sve ostalo samo ne krimić. Nije ni čudo što su noir krimići, oni čistokrvni, rasni, svojedobno stekli toliku popularnost i što ih je kritika obožavala. Oni su u osnovi moderna bajka, gdje imate junaka, negativca i potragu za istinom. Nažalost, kada danas čitate iste te romane, jasno se vidi da su bili produkt svog vremena i da su s razlogom evoluvirali u drugačiju vrstu krimića, koja je zadržala neke osnove starih majstora, ali nadogradila ih s modernim, društvenim, pa čak i životnim elementima. To je dobro i loše, doći ćemo do toga. Osobno, Ross Macdonald mi je jako drag pisac, njegovi krimići su dobri, zapetljani, krivudavi i do istine nije lagano doći, ALI... isto tako shvaćam zašto nikada nije postao toliko popularan kao Raymond Chandler. Macdonald je uzeo osnove noir žanra i napravio nešto svoje s njim, što je sjajno, no nakon što pročitate nekoliko njegovih romana jasno se vidi zašto baš i nije postao toliko popularan kod publike.

Ovdje njegov junak Lew Archer biva unajmljen od strane nekakvog bogataša da mu pronađe kćer koju nitko nije vidio ili čuo već dva mjeseca. Archer prati njezine tragove od fakulteta, preko San Franciska, do mutnih likova koji vode zemljišne prijevare do raznih zabačenih kutaka tople Kalifornije. Macdonald je imao jedan svoj shtick u vezi pisanja; zapleti njegovih romana uglavnom su leželi u lošim i disfunkcionalnim obiteljskim odnosima, što je dobro. Jer zločin nikada nije zločin, nitko se ne ustane jedan dan i odluči samo tako nekoga ubiti, postoji cijeli put koji vodi do tog čina i njegovi romani ocrtavaju taj put, koji obično bude prepun skrivenih sranja i loše atmosfere iza savršenih obiteljskih slika. To je odlična stvar i neću lagati, koristim istu stvar u svojim romanima. Opsjena (The Wycherly Woman) ima sve karakteristike njegovih prijašnjih romana, obiteljske tajne, ubojstvo-dva, gomilu lica koji nešto znaju i sve se na kraju slaže u veliku slagalicu gdje svaki dio ima svoju važnost. Osim što je ovo, iskreno, njegov najslabiji roman kojeg sam do sada pročitao, koji uz to pati i od nekih sporednih stvari koje sam spominjao.

Dobro je što je roman krimi-priča bez skretanja u bilo što drugo. Loše je što je to krimi-priča bez skretanja u bilo što drugo. Ono što mu je prednost, to mu je ujedno i najveća mana, ako vam to išta govori. Konstrukcija romana je sljedeća; Archer dozna ime, pronađe tu osobu i onda slijedi jako dugački statični razgovor s njom. Ta osoba spomene novo ime, Archer pronalazi tu osobu i ponovo slijedi dugački, statični razgovor. Onda dozna novo ime... shvaćate kuda to vodi? Archer ide od osobe A, do osobe B, pa do osobe C i sa svakom od njih vodi poprilično slične razgovore, s tim da mu svaka osoba na kraju otkrije novi podatak te čak imaju i isti način izražavanja. Što je dobro, ali je previše...kao da gledate predstavu u kazalištu. Lew Archer nije cinik, nije sarkastičan i nije previše akcijski nastrojen lik. On je pomalo intelektualac, ne čovjek od akcije, i samim time je pomalo... pa, bezličan lik. Problem u starim noir romanima jeste u tome što lik nije postojao izvan slučaja. Svaki ovakav roman započinje na isti način - netko unajmi našeg lika i kreće potraga, s njim smo odmah u akciji. Iako je napisao 20-ak romana o Archeru, sve što sam uspio doznati o njemu jeste da je ratni veteran i da negdje ima kuću. Njegov privatni život ne postoji, tek usputna opaska i to je to. Danas je to... pa, nezanimljivo, likovi moraju imati nekakvu prošlost preko koje vidimo zašto su postali takvi kakvi jesu. Istina, većina modernih krimića zna i pretjerivati u tome, preveliki fokus na likove mane, unutrašnje demone i slične stvari, što je razlog zašto ipak volim stare majstore, no lik bi neku osobnost trebao imati, što Archer nema. On jednostavno prolazi kroz radnju i rješava slučaj, bez da ima neko svoje mišljenje o bilo čemu, iako su romani pisani u prvom licu.

I na kraju dolazimo do drugog problema s romanom; samom radnjom. Pred kraj dolazi do jednog velikog preokreta - SPOILER - ispada da je nestala djevojka morala glumiti svoju mamu, što nema nikakvog smisla jer Archer provede neko vrijeme s njom i jedna 20-godišnjakinja nikako ne može proći kao 40-godišnjakinja. Macdonald je tu pomalo zbrljao stvari jer je dodavao opise kako je to uspjela izvesti, nabacila je nekoliko kila, obojala je kosu, no jednom kada dođete do tog dijela romana, shvatite da je pred kraj počeo izvlačiti zeca iz šešira i nabacivati preokrete koji imaju još manje smisla. Imaju oni smisla za radnju, ali toliko je toga zbijenog da na kraju imate dojam kako su oči bile veće od želudca i ovo mi je njegov, do sada, naslabije razrađen roman. Pošto je ovo 9 naslov iz serijala, pretpostavljam da ga je pisao malo pod pritiskom ili ni sam nije imao pravu ideju kuda želi odvesti radnju, pa je smislio okvir, zločin i onda plesao oko toga, pomalo bez pravog reda, naknadno ubacujući objašnjenja, što se posebno vidi u zadnjem poglavlju gdje Archer ispituje osumnjičenika i svako pitanje mu je doslovno popravljanje svih neobjašnjenih stvari. Čitljivo, daleko od toga da nije, ali vidi se da je s razlogom ovakav stil krimića odumro i prešao na noviju i svježiju razinu. Ako volite prave misterije bez akcije i hektolitara krvi, ovo je prava stvar za čitanje, ali, po meni, Macdonald ima i bolje smišljenih i bolje izvedenih romana.

Ivan Lutz; "Zovite ju Zemlja"

 Ivan Lutz; "Zovite ju Zemlja"

Science fiction i ja se slažemo sasvim dobro, ljudi su snimali filmove, ja sam ih s užitkom gledao - savršeni simbiotski odnos. Čitanje... pa, nije da ga kao žanr nisam čitao, svakako jesam, ali nikada nisam ulazio u prevelike širine i dubine tako da uopće nisam upućen tko je trenutačno aktualan ili tko je najbolji ili tko je najoriginalniji. I kada čitam nešto, volim razumjeti što čitam. "Space opera" je službeni naziv onoga što što najviše čitam iz tog žanra, USS Enterprise protiv klingonske ratne ptice, fazori, fotonska torpeda i tako te stvari. Kako sam odrastao u 80-ima, tako sam razvio i ukus za specifični izgled, miris i okus SF filmova, sviđa mi se osjećaj avanture i akcije i misterije. Romani, kao i filmovi moraju imati određeni štimung da bi mi privukli pažnju i kada me netko pita koji su mi uopće najdraži SF romani, bez zadrške ispalim; Arthur C. Clarke - "2010 Odiseja" i Kim Stanley Robinson - "Ledeni hram". Što se pak tiče domaćih autora, pa, prošao sam kroz poznatije stvari tipa Aleksandar Žiljak, Oliver Franić, Ivan Gavran, Predrag Raos... vjerojatno još pokojeg, i upoznat sam s općenitom slikom, iako možda ne tako detaljno koliko bi mogao biti.

Prvi put sam za "Zovite ju Zemlja" čuo... pa, kada je objavljena. 2013. Zbog jednog zabavnog podatka - svi su izdavači iz Hrvatske roman odbili. Bila su to ona mračna vremena kada se na žanrovsku književnost gledalo kao na poremećenog rođaka kojeg morate skrivati u podrumu i ako niste znali prave ljude na pravim mjestima, niste ništa žanrovsko ni objavili. Roman je objavljen od strane "Čarobne knjige" iz Beograda, ako se ne varam, i zbog samih okolnosti zbog kojih je tako pronašla put do javnosti (jer sam u to vrijeme i sam učio iz prve ruke kako radi domaća žanrovska scena pošto su "Uljezi" bili odbijani lijevo i desno) mi je cijela stvar privukla pažnju. Na službenoj stranici od izdavača još uvijek postoji PDF prvog poglavlja, pa sam bacio pogled, pročitao ga i to je bilo to, stvar za koju sam već unaprijed znao da ću je jednog dana morati pročitati. Kako se u Hrvatskoj radi po principu "ako nešto napraviš sam, naravno da će onda gomila ljudi preuzeti zasluge" tako je bilo i ovdje jer autor je nakon toga odmah postao "poznat" u Lijepoj Našoj, ali reizdanje romana se dogodilo tek onedavno, pa ako niste znali da uopće postoji, ili ste znali, ali ga niste mogli nabaviti - stvar je ispravljena. Osobno sam imao tu sreću da sam naišao na usamljeni primjerak u nekoj književnoj prodaji --- Halo, Bing, cijena prava sitnica --- i tako je završila na polici s ostalim domaćim autorima.

Radnja je vezana za generacijski svemirski brod koji nosi posljednje preživjele s planete Zemlje. Da, uspjeli smo je srediti, sav se trud što se toga tiče isplatio, i zatičemo se 2.5 tisuća godina kasnije, kada preživjeli nailaze na planet koji bi mogao biti naseljiv. Postoji kvaka u radnji, ali vam neću reći koja je, da bi to doznali, morate pročitati roman. Ovo je kratko, slatko i jako. Sama radnja nudi dovoljno akcije i intrige da vam drži pažnju, likovi su, doduše, malo tanki, ali služe svrsi, ima još mana-dvije, ali ništa drastično da pokvari dojam i kraj je, bez lažnog uljepšavanja, nešto što će vas natjerati da se pošteno zamislite. Jedna od najboljih stvari ovdje nije ni sama priče već jedan retro-osjećaj dok ga čitate, književne stvari koje su bile pisane da se ispriča napeta priča, da se stvore intenzivne situacije i da se napravi fina misterija, bez ovog popularnog modernog, da oprostite na izrazu, filozofskog preseravanja koji tako često znaju ubiti zabavu svakog čitanja. Nije me podsjetio na Arthura C. Clarkea, ali jest na Robera A. Heinlena, što je sjajna stvar jer Heinlen je bio majstor u žanru i ako ste ga čitali, otprilke već znate na što mislim. Jednostavno, ali efikasno i bez puno mudrovanja. Nije ni čudo da većina ljudi koja je ovo čitala voli spomenuti kako ima štih tih starih SF klasika jer ga uistinu ima. Doduše, to je SF, što obično zna imati odbijajući učinak da ga ljudi čitaju, ali ponekad treba malo i riskirati da se vidi kako "oni tamo" nisu ništa bolji od "nas ovdje". Kako rekoh, izlašlo je reizdanje za Hr. tržište, pa ako ste za malo svemirske avanture, riskirajte i bacite pogled.

Jeffrey Eugenides; "Nevina samoubojstva"

 Jeffrey Eugenides; "Nevina samoubojstva"

Ovo je jedan pravi mali blast from the past, sjetio sam ga se dok sam tražio trailer za film jer sam "podigao" glazbu iz njega za ovo što sam napravio za Odjeke i onda sam stvarno uronio u sjećanja jer ovo nisam čitao ima više od 20 godina. I znam da nisam čitao čudniji roman od njega. Eugenides je u svojoj karijeri objavio samo tri romana - četvrti navodno piše - i za drugi je dobio Pulitzera za književnost. Taj nisam čitao, ali ako je imalo sličan ovome, onda sam pronašao dobitnu formulu kako dobiti Pulitzera i debelo zaraditi od filmske ekranizacije. Pretencioznost, nesnošljiva poetičnost, kritika modernog društva, bilo kojeg društva, sazrijevanje, seks, možda neka čudna udica da uhvatite čitatelja (ovdje je to samoubojstvo 5 mladih cura) nostalgija i imate dobar roman kojeg će kritika obožavati, s time da ono "dobar" ostaje svakome na osobnu interpretaciju.

Meni se svidio. Istina, puno više mi se svidio film, ali roman sam pročitao i neko sam vrijeme razmišljao o njemu, čak ga i danas pamtim, i još uvijek nisam dokučio jesam li pročitao stvarno odličnu stvar ili prenapuhano, poprilično pretenciozno djelo bez nekakvog smisla, gdje me autor šopao nimalo suptilnim kritikama... svega, uglavnom. Radnje je o propasti obitelji Lisbon, njihovih pet kćeri koje jednog dana odluče izvesti kolektivno samoubojstvo. Prva na popisu je najmlaša, koja to pokuša dva puta, nakon čega slijedi mračno finale s ostalim. Roman je prepričan od strane nevidljivih naratora, odnosno naratora koji se čitatelju obraća sa "mi" i to s odmakom nakon 20 godina od spomenutih događaja. Tu sam imao prvi problem s romanom jer taj pristup, iako zanimljiv, ustvari nije napravio ništa za radnju. Pripovjedač je sveznajući, prepričava nam stvari koje nije vidio i počesto ulazi u repeticiju, postavljajući događaj gotovo kao neki kriminalistički slučaj, da bi na kraju izostala poanta jer...to se dogodilo, bez razloga, ili, smislite sami razlog. Nakon nekog vremena ono "dokaze koje smo uspjeli sakupiti..." što često narator izgovara, postaje poprilično naporno jer dokaza nema, govori o par blijedih stvari kao što su gramafonske ploče i imao sam osjećaj da pokušava naglasiti nekakvu poantu gdje poante nema.

Propast obitelji čudno je predstavljeno kroz radnju i uglavnom se svodi da se stvari događaju samo da se dogode. Tako obitelj, nakon samoubojstva, odluči zatvoriti sve kćeri u kuću i svi pričaju o tome, ali ispod glasa i taj dio romana je gotovo najbolji. Ne razlozi zašto su zatvorili kćeri, ni zašto jedna od njih počinje spavati sa svim muškarcima iz susjedstva, dvostruko starijim, usput, već to kako će ljudi zatvoriti oči i okrenuti glavu na očito zeznutu situaciju. Malo jest banalno, ali prepoznatljivo. Eugenides nije loš pisac, ali mi njegov stil nije sjeo baš dobro. Prvijenac, možda je kasnije doradio nešto, ali ovdje je sve nekako...prenaglašeno, dramatično, pa poetski isforsirano i prečesto odluta s teme u stvari koje nemaju veze s ostatkom priče. Iako su film i knjiga doslovno identični, film je ipak skresao neke stvari - bezbrojne odlomke koji su čisto filozofiranje i seksualne eskapade jedne maloljetnice - te mi je za stepenicu bolji (i jer James Woods glumi normalnog lika, to jednostavno ne vidite svaki dan). Svidio mi se osjećaj nostalgije kroz radnju, te prve ljubavi, gledanje djevojaka i shvaćanja kako one postoje, ti su djelovi često zadavljeni drugim stvarima, ali su dobre. Kako rekoh, još uvijek nisam na čistu da li mi je ovo sjajan roman ili gubljenje vremena (nije, pretjerujem) ali imam osjećaj da je dobio tolike pohvale i svašta nešto, ali da je ona ipak malo nezaslužena, što se jasno može vidjeti i po komentarima drugih. Pogodio je metu, aaallliiiii.... vanjski rub. Nešto ipak nedostaje da bude sjajan-sjajan.

Lee Child; "Prošlo vrijeme"

 Lee Child; "Prošlo vrijeme"

Sviđaju mi se romani o Jacku Reacheru. Čitam ih još od početka nultih, kada su bila objavljena tri naslova i nitko živ nije znao za njega i drago mi kao Pumbi kada se valja u blatu što ga ovako prevode i nude pod prihvatljivim cijenama. Jack je bliski rođak Chucka Norrisa i Nika Praskatona, uz to da mu je pradjed valjda bio Sherlock Holmes jer kada čitate jedan od tih romana dobijete kombinaciju – radim dedukciju, kombiniram i onda premlatim protivnike. Savršeno. Romani nisu vrhunska književnost – iznenađenje, iznenađenje – i ljudi su poprilično nadrkani na to što je Jacka glumio Tomica Cruise koji je morao stati na dvije gajbe od Ožujskog da bi dosegnuo punu Reacherovu visinu. Meni je Cruise bio dobar u ulozi. Jebiga. Ali, nećemo o tome, idemo malo o posljednjem romanu jer iako sam ih sve pročitao i neki od njih su stvarno slabi – čitaj – ima jako malo akcije – ali ovo je stvarno poseban slučaj, toliko poseban da me natjerao da čak nešto i zapišem o njemu. Jer, imam osjećaj da je Child bio ili malo u stisci s vremenom ili je izvor ideja malo presušio jer kada čitate ovaj roman, dobijete jedno veliko ništa ili, ako gledate vedriju stranu, dobijete kopiju filmova kao što su „Vacancy“ i „Teška meta“. Što samo po sebi nije loše, ali već imamo dotične filmove, pa mi nije jasno zašto je inspiracija u ovom slučaju presušila.

Jer, pratimo dvije razdvojene priče. Prva je Reacher, koji po svom ustaljenom običaju, stopira po Americi i putuje uokolo. Ovdje radnja počinje… pa, zgodno. Vidi ime nekog grada u nekakvoj pripizdini te se prisjeti kako mu otac potječe odande. Jack, znatiželjan kako već jest, odlazi u grad da potraži svoje korijene. Ali, nema podataka o tome, nitko s imenom tog oca nije živio ondje - zapamtite ovaj dio jako dobro. Misterija, zaplet se formira, koja je tajna iza toga? Čini se – nikakva. Dobijete statistiku o popisu stanovništva. Bez zezanja, dobijete stvarnu statistiku kako se sprovodi popis stanovništva i ako vas to ne uspava, onda onaj dio o tome kako se isti provodio prije 50 godina sigurno hoće. To je jedna priča. Druga priča u sebi ima taj mladi par iz Kanade koji dolaze u taj nekakav zabačeni motel u još većoj pripizdini – ali je relativno blizu prve pripizdine – i tamo nalete na četiri čudna lika. Sada, znam kako horor funkcionira, napisao sam jedan-dva, pogledao ih tonu i znam sve trikove, ali ovako GLUPE! likove još nisam vidio. Stvari su jasne od početka – nešto ne štima u motelu, nešto se događa. Likovi koji ga vode su mutni i OČITO smjeraju nešto, ali par iz nekog razloga ne radi ništa, samo sjede tamo i debatuju kako će sutra biti bolje. Jedna scena. Odluče pobjeći. Imaju taj neki veliki kovčeg kojeg moraju odvući – ne znamo zašto, jednostavno je bitan – i to naprave tako što uzmu jedan od ovih malih četverokotača i ODGURAJU ga do ceste sa svojim stvarima. Slobodni su, samo ga trebaju upaliti i otići. Kvragu, ne, oni će ostaviti stvari u jarku i VRATITI četverokotač natrag do motela odakle su jedva pobjegli jer, iako su ih likovi lagali, zajebavali, uzeli novce, sjebali auto – oni imaju morali kod. I, što se događa? Jedan od likova ih vidi i pravi se da je sve okej. Oni skuže da su sve njihove stvari čarolijom vraćene natrag u sobu. Lik im objašnjava kako su to neki studenti uradili spačku i ukrali stvari iz sobe. Naš par potom uđe u sobu i lik pita curu – Misliš da je govorio istinu? Da su to stvarno napravili studenti? – iako je nepunih pola sata ranije ON gurao jebeni četverokotač sa stvarima do ceste. Mislim, čak su i najgluplji likovi iz slasher 80-ih horora rekli – daaaammmm, bitch, ovo je nova i neviđena razina gluposti. I znate što je problem u svemu tome? Jer kada roman na kraju uhvati pravu brzinu – na 280 stranici od 380 – i počne akcija, ti likovi uopće nisu glupi, dapače, naprave neke iznenađujuće kreativne stvari zbog čega je zadnjih stotinjak stranica stvarno dobar akcijski roman i stvarno počnemo navijati da se uspiju izvući.

Što Jack radi za svo to vrijeme? Ništa, šeta se uokolo. Pronađe taj neki stari nestali grad u šumi i obiđe ga jer mu je otac tamo rođen i, naravno, naleti na mafiju berača jabuka. Ne zajebavam se, to su mu stvarno neprijatelji – berači jabuka. I toliko su opasni da ga policija želi otjerati iz grada jer se boje da će doći do masovnog sranja i da će poginuti gomila nedužnih ljudi. Ozbiljno? Berači jabuka? Tu se uplete i nekakva druga mafija koja treba doći u grad jer – razlozi. Jack raspali svakoga. I tako radnja stoji na mjestu, policija ga tjera iz grada, on istražuje svoje korijene i dolazimo do novih gluposti zbog kojih se ovaj roman ističe. Neka žena je prije 50 godina vidjela dva klinca kako gledaju ptice i jedan od njih je bio Jackov stari. Dva klinca stoje na ulici i gledaju nebo – to je to. Ali ona to opisuje tako detaljno kao da je upravo vidjela atentat na JFK-a. Dramatično, detaljno, baš ono što treba za radnju… I ja se pitam zar Child nije vidio koliko je to glupo? Koliko cijeli roman stoji na mjestu i ustvari ponavlja sve već rečeno? Jack valjda 100 puta kaže policajki preko telefona da bi se trebao vratiti u grad, a ona mu kaže ne. Ne zezam se, pola stranica je taj dijalog. Trebam se vratiti u grad. Ne. Trebam se vratiti u grad. Ne. Trebam se vratiti u grad. Ne. – i tako u krug. Na kraju se radnja spoji i dođe do neke dobre akcije – Teška meta stil akcije – likovi love ljude sa lukom i strijelom, valjda su svi fanovi Robina Hooda ili Legolasa ili Katnis Everdeen, vrag će ga znati.

Zašto Childovi romani uglavnom funkcioniraju i zabavni su za čitanje? Zato što Jack, iako je pretjeran lik, ustvari funkcionira kada se nađe u frkovitoj situaciji, ima neke LOGIKE u njegovom razmišljanju i akcijama koje poduzme. Ovdje jednostavno izvlači zaključke iz dupeta. Stvari koje nabraja su jednostavno smiješne jer nitko to ne može znati, čak ni Sherlock Holmes, i on ne funkcionira u takvom okružju jer ispada hodajuća Wikipedija. Također, dosta je stvari ostalo nerazjašnjeno. Sjećate što sam vam rekao da zapamtite? Dakle, ne može pronaći svog oca jer nitko s tim imenom ne živi u gradu. Na kraju ispada da u prokletom centru grada živi prokleti lik s točno tim prokletim imenom – neki rođak. Zar je Child zaboravio što je pisao na početku? Nekoliko puta se spomene da se Jack probudi u točno 3:01 iza ponoći. Nikada ne doznamo zašto, jednostavno - zaboravljeno. Roman djeluje kao da je dva različita rukopisa bacio na istu hrpu, ubacio par poveznica i od toga složio jedan roman – koji se poveže tek, kako sam rekao, pred sami kraj. Završnica je, iskreno, jedino zbog čega ga vrijedi pročitati – AKO se uspijete probiti kroz tone besmislenih dijaloga i glupih odluka koje rade još gluplji likovi. Prvi od cijele serije koji mi se baš otvoreno nije svidio, iskreno. Nadam se da će Child u idućem vratiti spisateljski mojo i napraviti kick ass nastavak, ali, kako čitam, njegov je brat preuzeo pisanje Reachera...tako da ništa od toga.

Stephen King; "Tamna polovica"

 

Stephen King; "Tamna polovica"

Prije nego krenemo u neke neistražene književne dubine, ukoliko niste čitali Uljeza ili Tamnu polovicu – UPOZORENJE – otkrivat ću velike dijelove radnje i ako si ne želite upropastiti dojam čitanja jer jedno amatersko piskaralo ne zna kako prepričati roman, a da ne otkrije sve što može otkriti – ne čitajte dalje!

Sjajno, to smo riješili.

Sada se bacamo na pravi posao. Dakle, Tamna polovica (The Dark Half) mi je najdraži Kingov roman. Ne kažem da je najbolji već da mi je jednostavno najdraži, toliko da sam čak nazvao slično jedan od svojih romana kao malu posvetu (Tamna strana). Volim ja i najveće hitove kao što su Isijavanje ili Carrie, ali u ovom romanu stvarno najviše uživam dok ga čitam. Nedavni Uljez (The Outsider) privukao je dosta pažnje zbog odlične serije koja je napravljena po njemu i serija mi je bila okej, dobri glumci, dobra atmosfera, ali kako sam već znao što se događa, jednako tako mi sve to zajedno nije baš sjelo jer King je ovdje izvukao zeca iz šešira. Obično kada pričam s nekim o kriminalističkim romanima kažem ono što je najbitnije – misterija koja pokreće radnju. Zato velika većina domaćih krimića nije previše zanimljiva jer su slučajevi koje likovi rješavaju banalni, Barica je Štefa opalila tavicom po glavi i nehotice ga ubila – kraj priče. Uljez pripremi teren za stvarno odličnu misteriju – učitelj iz malog grada je osumnjičen da je ubio dijete. Policija ima sve; otiske, DNK-a, video-snimku – sve se čini kao otvoren-zatvoren tip slučaja – sve je toliko savršeno da policajci već planiraju ići na pecanje – dok se ne shvati da je isti lik bio na nekom drugom mjestu. Kako je to izveo? Problem koji nastaje jeste da je misterija toliko dobra da ni sam King nije znao kako da je razriješi, pa je posegnuo za rješenjem iz klasične viva la mehiko sapunica – cijelo vrijeme, to je bio Alehandro, Rodrigov zli brat blizanac za kojeg Alehandro nije znao da postoji. Dun-dun-DUN! King nije izveo baš tu foru sa zlim blizancem, ali je dovoljno blizu da mi je u cijelosti srušilo kompletni dojam. Iz nekog je razloga, vjerojatno zato što ni sam nije mogao raspetljati situaciju, posegnuo za nadnaravnim i napravio grand prevaru, prebacivši fokus s atmosferičkog krimića na shlocky horor. Što je već napravio sa zadnjim dijelom Gospodin Mercedes (prvi dio je, usput rečeno, sjajan triler) trilogije, ubacivši nadnaravne gluposti kao da ni sam nije znao što bi točno pisao, iako su prva dva dijela bila čisti, rasni i dobri krimići. Dakle, Uljez je… okej roman, mislim – ako niste čitali Tamnu polovicu.

Upoznajte Thada Beaumonta, ne baš uspješnog pisca koji je, da bi zaradio koji dolar, smislio književni pseudonim i napisao par ekstra nasilnih krimića koji su stekli ogromnu popularnost. Ali, Thadu je George (kao George Stark – pseudonim) dosadio i kada ga revni obožavatelj pokuša ucijeniti, on javnosti sam razotkrije da je on ustvari George – pojedite se sada živi što niste čitali moj prvi roman kojeg ionako nitko živ nije čitao. Thad pokopa Georga, ne za stvarno, jel'te, već kao malu reklamu, ali, sranje, George se ne da samo tako i tu dolazimo do prave priče o tome da George, koji je pravi bad ass lik s kojim nema zajebancije – često koristim citat iz ovoga romana – Ako se zajebavaš sa mnom, zajebavaš se s najboljim; George Stark – želi živjeti, a da bi to mogao, Thad mora nastaviti pisati. Kako će ga uvjeriti u to? Jednostavno – poubijat će sve živo i neživo oko Thada i zaprijetiti mu s obitelji samo da bi ga ponovo natjerao da krene pisati novi Stark roman. I to je to – osnovna priča. Zašto ona funkcionira bolje od Uljeza? Pa, tu ima više stvari.
Čitatelj zna tko je George od samog početka jer je Thad imao izmišljenu povijest za njega – stari George je bio nasilan kurvin sin, opasan po svim stavkama dnevnog reda, spretan s britvom, spretan s finim riječima – on je negativac kojeg mrzimo, ali je stvarno, stvarno zabavan lik i perverzno uživamo u svemu što radi. On i Thad su totalne suprotnosti i mi znamo da Thad nema nikakve šanse protiv njega i to stvara napetost. Thad je… običan lik, povučen, pomalo trapav, s ženom i klincima, dopadljiv na smotani način. George je sve…samo ne to. George je zajeban tip s kojim nema zajebancije, George je negativac, George iza sebe ima nekakvu nadnaravnu pozadinu koja je ujedno i jeziva i mistična i to se zna doslovno od samoga početka jer King ovdje ne ide na to da radi krimić, pa – hopla – voila – horor – već ide direktno na to svima bude jasno kako je ovo horor i da ima sve one prepoznatljive elemente koje ljudi vole kod njega, odnosno, da je to horor koji se događa običnim ljudima u običnoj svakodnevici. George kada ubija radi to na kreativne načine i zabavan je i jeziv i odličan negativac koji često bude doslovno ignoriran kada se priča o Kingovim kreacijama. Roman je, kao i film koji je snimljen, poprilično podcijenjen, što mi je bizarno. U priču su ubačeni neki mitovi i legende, što mi se sviđa iako, iskreno, baš i nema neke jake veze s pričom, ali su ti detalji svježi i stvaraju dodati sloj zašto roman funkcionira. Volim akciju, roman nikada ne prelazi u prazan hod i nabijanje broja riječi – na što ću se vratiti još – i kada se sve svede na završni obračun, on funkcionira jer znamo kakvi su ulozi i tko su naši junaci od samog početka, Rodrigo ne postoji u ovoj priči iako George jest Thadov blizanac, ali ona njegova tamna polovica, što itekako ima smisla jer je svi imamo. Posebno volim kako se King obračunava sa svojim fanovima – prvo je to bila Misery, a sada ovo jer je roman nastao kao direktni odgovor na to kako su fanovi shvatili da se on skriva iza pseudonima Richard Bachman. King u tim starim danima, kada se očistio od raznih sranja, nije bio preveliki fan svojih fanova i to bogami nije skrivao.

Postoji par mana jer… naravno da postoji, ja ću u svemu pronaći barem jednu. Uglavnom, sitnice, ništa opasno. Rekao sam da ne nabija broj riječi, ali ustvari je to radio, poprilično, opisujući sporedne likove s jednom scenom do točke da bi stekli osjećaj kako će ih biti još u romanu. Srećom, ovdje je onaj cinično-sarkastični King u pitanju, pa su takve stvari užitak za čitanje jer svima spušta do te mjere kako niste sigurni trebate li urlati od smijeha ili se zgražati. Nikada ne objasni kako je George prešao od toga da bude pseudonim do žive osobe – vrapci, nešto, nešto, ALI nema punog objašnjenja. Nije jaka mana, ali mislim da bi bilo zgodno pojasniti zašto se to dogodilo. Roman ima mali problem s početkom, naime, ritam je totalno izvan tračnica jer prvih 50-60 stranica je o Thadu koji sjedi u kuhinji i čita novine i sve je to ispresječeno s nekoliko flashback scena, ali opet imate dojam da se radnja nije makla s mjesta zbog toga što on samo sjedi na mjestu. Sada… mana koja nije mana, ali ako ste prvo čitali Uljeza, pa uzeli ovo u ruku, shvatit ćete da postoje gotovo identične scene gdje policija ispituje Thada i gotovo ga strpa u zatvor jer vjeruju da je kriv. To nije mana, naravno, ovaj roman je bio prvi, ali je mana jer…pa, djeluje kao ponavljanje, što je ustvari Kingova krivica jer je napisao obje stvari. I to je uglavnom to, nema više. Ovo je sjajan, kreativan, mračan, duhovit i zabavan horor roman kralja žanra kojeg, iz nekog bizarnog razloga, rijetko tko uopće spominje. Čak i kada se govori o ekranizacijama, nitko da ovo spomene iako je George A. Romero (kužite odakle je George iz romana dobio ime? – King je bio s njim veliki prijatelj još iz vremena kada su snimali Creepshow) napravio doslovno najverniju ekranizaciju koja se mogla napraviti, a Timothy Hutton je dao skoro pa ulogu karijere. Već kada se spominje jebena podcijenjenost – roman i film su slika koja stoji u rječniku pokraj te riječi. Ako ga niste čitali, bacajte se na to što prije, vrijedi svakog slova.

Walter Mosley; "Vrag u modroj haljini"

 Walter Mosley; "Vrag u modroj haljini"

Zaustavit ću vas odmah na početku... Ne, ovo nije dojam na film i to što je Denzel Washington na naslovnici je samo stvar marketinga jer naši nakladnici znaju uvaliti knjigu samo ako je po njoj snimljen film i još ako je netko prepoznatljiv na filmskom plakatu, onda će istu stvar upotrijebiti i za naslovnicu knjige. Nemam nikakvih problema s time, Denzel je zgodan vrag, dobar glumac, nije ga nimalo ružno za gledati, ali imam problem s time da se izda jedan, obično prvi nastavak serijala, i onda se na njega u cijelosti zaboravi. To se dogodilo ovdje. Ljudi koji su ovo čudo čitali (a bome je i staro - iz polovine devedesetih) ne shvaćaju da postoji cijeli serijal romana o privatnom detektivu Ezekielu „Easy“ Rawlinsu i ne krivim ih jer nijedan drugi dio nije preveden. Film je propao u kinima, što je šteta, pa se izgubio interes za daljnje prevođenje. Ali, hej, dobili smo 572 nastavka Tračerice i 123 nastavka Vampirskih dnevnika, moramo biti sretni i plesati od zadovoljstva. Opet sam sarkastičan, ispričavam se, profesionalna mana jer imam nizak prag tolerancije za štancerska sranja. Gdje sam stao? Aha, Easy... Dakle, noir književnost je nešto u što se relativno dobro razumijem. Da bi je pisali, morate je čitati, to je tako očita stvar koju znaju svi osim novih pisaca, ali nećemo o tome. Sada, noir je... zanimljivo područje kriminalističke proze jer u njemu ima tako puno klišeja, oh, bože, koliko ih ima, ali je to ujedno žanr gdje ti klišeji služe svrsi i gdje se mogu napraviti fine stvari kada pišete nešto u tome tonu. Trenutačno mi je kod izdavača na čekanju roman iz sličnog miljea (tehnički je neo-noir, koji je došao nakon klasičnog noira) i mogao bi do sutra pisati o tome kako je noir sam utjecao na mene prvo kao čitatelja, pa onda i pisca (ali to neću raditi) ali ovdje ću spomenuti jednu lošu stvar koja je također dio noir ostavštine. Sada, Vrag u modroj haljini (jer ono plavoj je valjda bilo previše komplicirano za naše prevoditelje) je fini komad noir proze, stvarno jest, pročitao sam nekoliko puta do sada (posljednji put baš nedavno jer sam ga dobio na dar) i tek sam nedavno sjeo i malo razmislio o njemu. Prije baš i nisam jer bi pogledao film, ali otkako sam pisao jedan noir krimić, počnete razmišljati o tome što je dobro, a što je loše.

Kada je riječ o Los Angelesu i noir romanima tu su dva imena vodeća; Raymond Chandler i James Ellroy. Neću spomenuti Macdonalda i Connelyja jer oni pišu o modernijim danima, 70-ima, odnosno 90-ima. Chandler se danas drži i malo zastarjelim, što nije ništa neočekivano ili loše, on je romane stvarao dok takvi romani nisu postojali i bio je začetnik novog žanra, ali je svejedno čitljiv i preporučljiv svakome tko voli takvo što. Ellroy je moderni L.A., odnosno nije jer piše o starom Los Angelesu, ali je mlađi pisac, da tako kažem, pa je osvježio žanr i unio svježu krv u inače već statične stvari. Pitate se zašto nikada niste čuli za Waltera Mosleyja? Pa, Amerikanci su čuli, naravno, ali nikada nije prvi izbor za autora koji dobro piše noir ili je stvarno unikatan po nečemu jer nije. Chandler je modelirao lik privatnog detektiva, Ellroy je modelirao vrijeme događanja, ali Mosley nije napravio ništa od toga i to mu je najveća mana. On je ekvivalent hrvatskim piscima krimića koji radnju smještaju u Zagreb i pišu tako kao da svi mi znamo Zagreb kao vlastiti stražnji džep (to je jebeno iritantno, dragi moji pisci, i glupo). Mjesto radnje njegovih romana je Los Angeles 40-ih i 50-ih godina, ali to su samo ime i godine jer kroz radnju ne stvara atmosferu grada i vremena, jednostavno radnja prolazi kroz to. Kako sam već nakupio malo više čitateljskog staža, shvatio sam da mi je to malo i smetalo pri zadnjem čitanju. L.A. 40-ih je fascinantno mjesto (pročitajte nešto od Ellroyja da steknete malo bolju sliku) ali ovdje je kao Zagreb, tek mjesto radnje. Easy je naš glavni lik, ali ni on nije nešto novo i svježe, on je privatni detektiv koji mora riješiti zeznuti slučaj. I tu sada dolazimo do nekih stvari zbog kojih volim ovaj roman.

Jer Easy nije tipični gun-ho junak, za pravdu, slobodu i američki život - a-a, boli njega neka stvar za to. On će prihvatiti posao jer mu očajnički treba lova da plati hipoteku za kuću. Biti Crnac u 40-ima, pa makar bio i ratni junak, i imati vlastitu kuću, je onda bio pojam znanstvene fantastike. Posao je sljedeći; treba pronaći djevojku. Ništa strašno, zar ne? Osim što je ona bjelkinja, što znači ako netko vidi Crnca s njom mogao bi zaplesati vertikalni swing s obližnjeg drveta (igra riječima je namjerna) i može mu donijeti samo probleme. Zašto bi jedan Crnac tražio jednu Bjelkinju? Zato što ona voli tamno meso, ako se kužimo (wink, wink, nudge, nudge) i voli zalaziti u barove gdje se okupljaju Crnci. Žena traži vraga (naslov je točan opis što je ona) i na prvu to djeluje kao lagan posao - Hej, jeste vidjeli jedinu bjelkinju u crnačkom baru? Problem je što jako puno ljudi traži tu ženu i nitko baš ne govori zašto... Ali je svi traže. I ne treba puno da Easy upadne u probleme i pronađe se između nekoliko čudnih sukobljenih strana. Naš junak - ne želi imati posla s nijednom stranom. Tu je taj element koji mi se sviđa. Easy je ona vrsta junaka koja će prije reći - Zajebite ovo, odoh ja dok sam još živ - prije nego što će reći - Kvragu, idem spasiti dan. Ne, to nije on. I to mi se sviđa, njegov je karakter puno realniji, bliži stvarnosti nego super junak kakav je John Shaft (a ja kužim Shafta jako dobro - sjajan roman, preporučavam). Kroz radnju naš će junak tako upoznati sve i svašta; korumpirane političare, korumpirane policajce, lijepe žene i crnačke gangstere, kao i dotičnu damu u plavoj haljini. Film joj nije napravio uslugu jer je u knjizi puno... khm, kako da to politički korektno kažem - otvorenija naspram igrama koje uključuju skrivanje kobase. I na kraju doznajemo zašto je to tako, kao i zašto je svi traže. I moram priznati da mi se to isto tako sviđa u romanu. Jer, nije sve tako kako izgleda (Daphne, kako se žena zove, nije neka lujka koji voli Crnce samo zato što su Crnci - ima tu dobar razlog zašto je tako) a i razlog zašto je svi traže je dobar, ima veze s politikom, rasizmom i par povezanih stvari, ali neću vam reći o čemu je riječ jer... Mislim, pročitajte roman, pa doznajete.

Ono što je mana. Ista mana je i u domaćim krimićima, ironično. Svi su sporedni likovi inferiorniji glavnom junaku. Bijelci tako dolaze kao korumpirani rasisti ili korumpirani perverznjaci; ne mogu se sjetiti da postoji ikoji normalni Bijelac u romanu da bi mogao reći - Okej, čovječe, ti izgledaš kao netko tko je podnošljiv. Oh, bez brige, nisu ni Crnci zlato mamimo jer oni dolaze kao; gangsteri, poremećeni gangsteri ili jednostavno tukci koji bi trebali biti kao priprosti, obični ljudi, ali su uglavnom tukci (Easy kreše ženu od jednoga dok ovaj mirno ćori u susjednoj sobi... što reći, kakvu poruku poslati) Dakle, Easy ispada skoro pa jedini normali lik u romanu. Znam da je pisac pokušao dočarati kako su njegovi društveni krugovi malo, khm, pomaknuti, ali nakon što pročitate roman 7-8 put, shvatite koliko je to nezanimljivo. Ista stvar je i kod naših domaćih krimića; svi su ispod glavnog junaka i tu nema nikakve napetosti. Ipak, usprkos određenoj banalnosti i jednostavnosti, ovo je u konačnici poprilično dobar noir krimić koji ima dobru priču, zgodnu misteriju za riješiti, poneku sitnicu koja je djelovala kao osvježenje i mogu ga mirne duše preporučiti za čitanje. Ipak, ako ste već malo prošlo kroz klasike tipa Chandler ili Ellroy, ovo će vam biti ponešto površno i ne toliko zanimljivo.

Philip Kerr; "Dama iz Zagreba"

 Philip Kerr; "Dama iz Zagreba"

Jeste ikada čitali roman koji kao da ne govori o ničemu, ali opet ga uživate čitati samo zbog sjajnih dijaloga, odličnih opisa i savršeno dočarane atmosfere nekog drugog vremena? "Dama..." je neka vrsta ratnog noir krimića, 10-ti nastavak iz poduže serije krimića o Bernieu Guntheru, bivšem žandaru iz Berlina, pa malo privatnom istražitelju, pa opet malo žandaru.... U Hrvatskoj je prevedeno svega 2 naslova, prvi iz serije i ovaj - samo zato što se Zagreb nalazi u naslovu. Ako očekujete da se radnja događa u Lijepoj Našoj za vrijeme ustaškog režima... your shit out of luck jer se Zagreb kao takav i Hrvatska, kao i logor Jasenovac spominju u svega tri poglavlja od ove 400 stranica dugačke knjige i u glavnom se svodi na putovanje lika u potrazi za drugim likom (Pukovnikom Draganom - hint na Kapetana Dragana je, khm, malo (ne)suptilan) i opće povijesne stvari da su Ustaše bile još gore od Gestapa, ali da su si mogli ruke pružiti. No, ako sam vas prepao s ovim da romana pokušava ispraviti krive drine, ništa od toga. Prvih 150 stranica roman uopće nema glavnu radnju - što mi je fascinantno. Naš junak Bernie je tipičan predstavnik žanra; samotnjak, opasan cinik, voli mračne sjene, sposoban, voli provocirati SS, Gestapo... uglavnom sve koji ga živciraju i tu se uglavnom događaju neke sporedne stvari. Vrijeme radnje je negdje polovicom 40-ih godina, baš kada su Nijemci shvatili da možda i neće dobiti taj rat, ali još uvijek ga nisu počeli otvoreno gubiti, pa su stvari prividno okej, gdje do punog sjajnog izražaja dolazi cinizam glavnom junaka koji, pogađate, ne voli baš trenutačnu vlast, kao ni oni njega. Phillip Kerr mi je oduvijek bio cool pisac i ovdje je baš bio u naponu snage - dijalozi su pravo noirovski, natopljeni u cinizam, sarkazam, opaske, dvostruka značenja, lažnu skromnost, veličanje, pompoznost... ima doslovno svega i toliko ih je zadovoljstvo čitati da uopće ne kužite kako radnja nema neku centralnu osnovu.

To se događa nakon 100+stranica kada naš junak dobije zapovjed od Joseph Goebbelsa da pronađe oca jedne od najvećih njemačkih filmskih zvijezda - Dalije Dressner. Tu sada dolazimo i do zgodne ljubavne priče osuđene na debelu propast, kao i toga da zbog toga mora putovati u Zagreb, kao i bivšu Jugoslaviju ne bi li ga pronašao. Radnja se onda vraća natrag u Njemačku, pa ide malo i do Švicarske, gdje se pod noge Bernieu pletu i Amerikanci (Švicarska je bila neutralna, ali i raj za špijune svih nacija) te se tu počnu događati i malo ozbiljnije stvari, malo i puškaranja, kao i nastavak spomenute ljubavne priče.

Ja do prije nekog vremena nisam uopće znao da ovaj serijal postoji - otkiro sam ga slučajno kada sam vidio naslovnicu i odlučio baciti pogled na sadržaj. Srećom, prvo sam pročitao prvi roman iz serijala, koji je tipični noir o privatnom žandaru, pa bi vam preporučio da krenete s njim (iako nisu povezani) tek toliko da se vidi koliko je ovo drugačije od toga i da imate neke ideje o pozadini glavnog lika. Činjenica je da je "glavna" radnja ovdje malo tanka, cijela ta potraga za tim Draganom je tek izgovor da se ovdje uplete svega i svačega; krimić, ratni roman, špijunaža, malo nekih povijesnih filozofiranja, ali dok čitate, baš ni ne shvaćate da ovo nije roman kojeg vuče neki točno zacrtani put - ovo je više putovanje koje jednostavno traje, kao isječak iz običnog života, zbog čega mi se valjda i sviđa više od očekivanog jer sam očekivao tipični noir krimić koji ide po principu lik dobije slučaj, lik istražuje slučaj, lik završi slučaj - ovo nije to. Vremenski je sjajno dočaran, sve "prednosti" rata i sve mane, kao i neke povijesne činjenice koje se danas ignoriraju (Hitler je odgovoran za to što Njemačka danas ima svjetski poznate autoceste) pisan je baš sa sjajnim osjećajem za sarkastične dijaloge, s odlično ocrtanim likovima (ima i stvarnih osoba) i, iako mu je tempo malo usporeniji, nikad ne dolazi do te točke da bi pomislili da baš nepotrebno razvlači tempo. Ako baš volite ove "aktualne" gluposti Srbi-Hrvati-Jugaoslavija, ima ponešto i toga (srećom, pa malo) ako volite dobre dijaloge, dobro ocrtani vremenski period, krimić koji nije u cijelosti to i jako, jako puno dobrih detalja o svemu i svačemu, ovo je nešto što vrijedi pročitati. Jedina mana mi je što već znam da se daljnji (ili prijašnji) nastavci neće prevoditi jer ovo nije tako atraktivno kao neki drugi serijali i zato što Kerr više nije ni živ. Što je šteta, rado bi bacio pogled na još koji od tih nastavaka.

Douglas Cavanaugh; "Kroz vatre paklene"

Douglas Cavanaugh - "Kroz vatre paklene"

Znate što je pomalo nezgodno? Kada prije nego otvorite prvu stranicu znate što će se događati u romanu. To nikada nije dobar znak. Ispalo je da sam bio djelomično u pravu što se tiče ovog naslova - Amer uistinu spasi dan - neočekivan preokret kojeg niste mogli predvidjeti, zar ne? Ali, ovdje je zanimljiva stvar na djelu. Ovo je roman koji će lokalnim stanovnicima biti uglavnom loša stvar, barem po pitanju povijesnih stvari, ali Amerikanci će uživati, barem oni koji vole čitati ovakve stvari. Negdje sam jednom davno pročitao kako će Bosna postati novi Vijetnam za Hollywood i… okej, nije se baš to dogodilo, ali ovo je scenarij po kojemu bi mogli snimati jedan od onih Delta Force filmova i nitko ne bi okom trepnuo. Strana zemlja, nešto kao mutna povijesna pozadina, junak koji ima misiju od velike (povijesne) važnosti, puno akcije, eksplozija i jurnjave. To je to. Sada, ja volim ovakve stvari, akcija, avantura, egzotično podneblje i volim to sve dok nije moje osobno podneblje jer onda počnem uočavati detalje koji nemaju nikakvog smisla kako za priču, kako za cjelokupni dojam. I ovo nije nov roman, napisan je i izdan 2012, ove godine je tek dobio domaću verziju, ali čak je i 2010, kada je pisan, postojao Internet preko kojega su se mogle provjeriti neke osnovne stvari. Nije da roman puno kiksa u godinama, ali dovoljno da ono što je rečeno ispadne nelogično.

Dakle, otkrivat će se veliki dijelovi radnje jer… dobro došli u moje osvrte, prvi put ih čitate? Doduše, radnja nije toliko bitna koliko detalji zbog kojega ovaj roman pada test pouzdanosti na domaćem tržištu, ali, opet ti su detalji bitni, pa svako daljnje čitanje ide na vašu vlastitu odgovornost. Radnja počinje početkom opsade Sarajeva. Upoznajemo naša dva glavna holivudska negativca. Jedan je general Parenta, okrutni lik koji se želi dokazati, i njegov henchmen, snajperist imenom Obrenović, koji jednostavno želi ubijati ljude i ubiti ih što više. Zapamtite te karakterne obrasce jer ćemo se još vratiti na njih. Naš glavni lik, Lucas Martin, živi negdje u Aziji, u mirovini je, živi bez brige. Američka vlast ga očajnički treba da se vrati natrag u Bosnu i dostavi im važne informacije. Zašto? Jer je on hrvatskog porijekla (iako ga šalju u Bosnu) i jer govori dobro tri jezika; hrvatski, bosanski i srpski. Nikada se ne objasni tko je on i što je on, ali pošto ga debelo plaćaju, neka vrsta plaćenika je ili što već. Tu dolazimo do prvih problema. Lucas, koji je u Hrvatskoj živio do svoje 6 godine, nakon čega je otišao u Ameriku, nije u Jugoslaviju stupio nogom do 1984 - on nema pojma o njoj. Tamo je radio, u Sarajevu, u USA ambasadi kao “najbolji stručnjak za sigurnost” - zapamtite to, vratit ćemo se taj opis. On sam govori kako u Sarajevu ima puno prijatelja i obitelji. Na idućoj stranici on tamo nema nikoga, niti jednog prijatelja, niti jednog člana obitelji - nema nikoga da mu pomogne u prikupljanju informacija. Njegova misija - i tu sada ulazimo u područje malo veće gluposti - dokazati da Srbi imaju koncentracione logore jer bez tog podatka NATO, UN i, naravno, Amerikanci, ne mogu dignuti svoje avione i krenuti u oslobađanje Bosne i Sarajeva. Ne shvatite me krivo, to je intrigantna ideja, sa sličnom se poigrao i David Morell u svom “Dvostruka slika” romanu, ali kada takav detalj postavite uz to da su Amerikanci spasili Bosnu samo zato jer im je Lucas dojavio da postoje logori smrti, počnete lagano preokretati očima. Zato sam rekao da će ovo dobro proći u Americi, njih je za naš rat bilo briga koliko i mene za to što njihovi bijeli policajci ubijaju crne kriminalce - doslovno me zaboli neka stvar za to, ali ako ubacite mamac da će nešto povezano s Amerikom ispasti junak dana, Semper Fi, motherfuckers!

Kako ne može pronaći te logore, a radnja je počela otezati noge jer opsada Sarajeva nije nešto na čemu gradiš akcijski roman, ne u cijelosti, naš junak, prigodno s mladim bosanskim pomagačem, odluči pomoći jadnim ljudima tako što će tražiti i ubijati snajperiste koji im zagorčavaju život. Pronađu zgradu, ubiju par likova, ali našeg junaka zarobi glavni henčmen Obrenović. Tu sam mislio da će se dogoditi sljedeće. Naš junak će se naći u tom nekom logoru, pobjeći će, ovi će ga loviti, dobra akcija. Ne, ništa od toga se ne dogodi. Točnije, završili smo s opsadnom Sarajeva i cijelom tom pričom. Roman ima dva dijela, prvi dio je bolno rastegnuto putovanje u Bosnu i šmucanje po bircevima i malo pucanja, drugi dio nas seli na Korčulu. Tu našeg junaka negativci s početka romana i neki hrvatski likovi žele unajmiti da ubije nekog hrvatskog političara koji zagovara odcjepljenje. Tu jednostavno nisam znao na što autor misli. Jer, radnja je 1992, kada je Hrvatska već bila priznata kao samostalna država, pa odcjepljenje od Jugoslavije nema nikakvog smisla. Možda se odnosilo na to da se Istra odcijepi od ostatka Hrvatske, ali, kako rekoh, nikakvo objašnjenje nije dato. Jednostavno, treba ubiti lika. I tu roman opet počne vući noge jer naš junak tjednima (u par navrata piše mjesecima) sjedi u toj nekoj vili i “vraća snagu”. Negativci, Parenta i Obrenović, više ne ubijaju ljude po Sarajevu, nije ih ni briga za to, oni žele zaraditi veliku lovu. Kako? Ne doznajemo. Neki huš-huš dogovor s Hrvatskom oko ubojstva tog lika. Uglavnom, stvari se dogode, hrpa deux ex machina rješenja se odigraju, naš junak spasi dan i napravi zadnji obračun. Negativci su poraženi, žale za velikim novcima (iako su na početku bili veliki ideolozi i poklonici rata) i naš junak čak održi veliki moralni govor kako neće ubiti Parentu jer moral, bla, bla, haški sud će mu suditi - i ode. Sve bi to bilo okej da haški sud za pitanje Jugoslavije nije osnovan skoro dvije godine kasnije - MI to znamo, Amere za to zaboli, njima je svejedno. Naš junak… “stručnjak za sigurnost” je najgori stručnjak za sigurnost koji postoji. Sve što napravi, napravi pogrešno, dobije po piksli više puta nego bilo tko drugi, ne može skužiti ni očitu zamku te ga svaki preokret iznenadi kao srnu automobilski farovi. I kada priča kako će se, ako Parenta ode natrag u rat, vratiti natrag i ubiti ga - minutu prije si ga imao na nišanu, nitko nije zna gdje ste, mogao si ga ubiti kao zeca i kraj priče. Logika i žanrovsko pisanje, upoznajte se.

Dakle, da… to bi bilo “Kroz vatre paklene”. Kako je to jedan novinar napisao “kako amerikanci vide naš rat kroz oči američkog autora” - ispada tako da su Amerikanci spasili dan i zaustavili rat i oslobodili Bosnu? Jer Hrvatska se tu slabo spominje. Kod nas je rat, po opisu, počeo i završio 1991 godine. Turistička je sezona, ljudi uživaju. Ono što je problem jeste to što mi se prvi dio romana svidio. Nije najoštriji nož u kuhinji po pitanju originalnosti, ali je dobro napisan. Toliko dobro da ga bez muke mogu usporediti s radovima Roberta Ludluma, tako je i čitko i pitko. Ono što se dogodilo, po mom skromnom mišljenju, jeste da je autor ili izgubio interes za pisati u duhu prvog dijela romana ili, što mi je nekako logičnije, da je imao dva različita rukopisa, pa ih je onda spojio u jedan. Jer drugi dio nema veze s prvim, samo po imenima likova, ali karakteri nemaju veze s onim iz prvog dijela. Kako je završila priča oko logora? Jednom rečenicom, kao da je bila naknadno dopisana u drugom dijelu. Bosanski pomagač je iz daljine vidio logor. Lucas nazove svoje šefove i to im kaže; nikakve fotografije, nikakve koordinate, nikakav dokaz. Nema frke, dižemo avione, ratu je kraj, vraški dobar posao, staro momče. I tu je trebao urednik raditi jer ima gomile teksta koji su čisti višak. Lucas je stručnjak za Jugoslaviju i u romanu je njegov posljednji izvještaj o toj zemlji. Taj izvještaj je kao napisan rukom nekog klinca iz srednje škole koji mora napisati povijesni esej. Da, bio je tu Tito, došao je Milošević, došao je Tuđman… Cijela Lucasova pozadina je nepotrebna, ne igra nikakvu ulogu bio on Hrvat, Eskim ili Marsovac, nema nikakvu isplatu. Velika pažnje je stavljena na nestanak njegovog oca - do kraja je potpuno zaboravljeno. Ima dana, riješit ćemo to - nije da je prošlo samo 50 godina od toga. Gomila takvih stvari se spomene, napravi velika buka oko njih i onda ostane nezavršeno. Moj najveći “koji lijepi racku” trenutak je bio na samom kraju kada Parenta dobije svoje poglavlje u kojemu je trebao postati, ne znam, simpatičan ljudima? Tragičan lik koji razmišlja o besmislu rata i kako je umoran od ratovanja i kako je izgubio lovu - i onda se ubije. Suosjećanje za lika koji je od prve stranice bio opisivan kao najveći ubojica nakon Staljina? Zašto je to uopće ostalo u romanu. Ako volite brzopotezne akcijske romane koji nemaju nikakvog smisla, ovo je štivo za vas. Ako volite storije gdje Ameri spašavaju dan, opet, ovo je roman za vas. Ako ste pomalo živac na detalje kao ja, ovo možete mirne duše zaobići.

Pat Conroy ; "Gospodar plime"

 Pat Conroy ; "Gospodar plime"

Sjećate se filma, zar ne? Barbra Straisend i Nick Nolte? Veliki hit u 90-ima. Meni se sviđa. Mogu na prste jedne ruke nabrojati te ljubavne drame koje mi se sviđaju da ih mogu uvijek gledati i ovo ide na tu gomilu. Interesantno, nikada me nije povuklo da pročitam knjigu jer...pa, gledao sam film, što imam čitati. Znate onu slavnu izreku; knjiga je uvijek bolja od filma? Pa... ne baš i ne uvijek. Ovdje je slučaj zanimljiv jer film i knjiga nisu baš toliko različiti, no, opet, jesu. I knjiga je duža, puno, puno duža. Ustvari, stvari stoje ovako, ako ste gledali film, imate pogrešnu percepciju romana (ako ga niste čitali) jer on nije ljubavna priča. Jest, ali ta priča u romanu je toliko sporedna stvar da me malo iznenadilo kako su je uopće uspjeli staviti u glavni fokus ekranizacije i izvesti da izgleda dobro. Roman je...ponešto drukčije koncipiran.

Ovo je priča o odrastanju. Sjećate se film "Ubiti pticu rugalicu"? Gdje svi pamte strastveni govor Gregory Pecka na kraju i svi imaju neko maglovito mišljenje kako je to film o suđenju Crncu na američkom jugu, borba protiv rasizma i što sve ne? Ali je ustvari više film o djeci i odrastanju? To je ovdje slučaj; roman govori o odrastanju troje djece obitelji Wingo. Tom, Savannah i Luke. Tom Wingo, naš junak, dolazi u New York nakon što mu se sestra pokušala i ubiti i njezinoj psihijatrici počinje pričati njihovu životnu priču ne bi li došli do uzroka problema zašto je psihički sva sjebana - isto kao i u filmu. Ovo je... pa, generacijski roman, jednim dijelom, jer priča prati i živote njihovih roditelja, pa ima gomilu sporednih priča o ostatku obitelji, ekscentričnoj baki, malo religijski munjenom djedu, gomila priča i likova koji okružuju obitelj Wingo. I tu dolazimo do dobre stvari koju je film izbacio - jer, izbacio je sve to. To je pomalo posveta, pomalo osuda, pomalo kritika američkog Juga, njegovoj zadrtosti, njegovim stavovima i stvarima koje tamo funkcioniraju ili ne funkcioniraju. Ta poglavlja djeluju kao gomila slabo povezanih priča i, iako su lagana za čitanje, ne doprionose baš povezanosti glavne radnje. Kombinacija avantura Toma Sawyera i Tennessee Williamsa, to je otprilike to. Narativno prati nekoliko desetljeća njihovih života i tek pred kraj romana shvatite da ništa od toga nije bitno za glavni cilj radnje.

Prvi problem kojega sam imao jeste prezentacija obitelji Wingo. Otac je opisan kao nasilnik koji se voli iskaliti na svojoj obitelji. Što je okej, pretpostavljam. Obitelj Wingo nije jedna od onih bogatih i popularnih obitelji, oni su na korak od bijelog smeća; otac je ribar, majka kućanica s ambicijama da bude prihvaćena u visoko društvo i imaju dosta dobre karaktere. I onda se to zaboravi. Otac Henry u pola romana postaje nešto kao lik iz Alan Forda, netko tko ima toliko urnebesne ideje o poslovnim poduhvatima, koji svi slavno propadaju, da sam se nekoliko puta nasmijao do suza - nešto što nikako ne ide uz sliku nekoga tko bi trebao biti ona mračna figura s početka, koje se djeca i boje i poštuju. Čak je i dijalog urnebesan. Majka Lila je manipulatorica, što mi se svidjelo, ona djecu koristi za neke svoje planove i to je okej... sve dok se to ne zaboravi. Da, ona kroz roman ostane ta jedna egocentrična osoba koja gleda samo na sebe (govori kako joj kćer nije mislila što će ljudi njoj govoriti zbog njezinog pokušaja samoubojstva) ali ona i Henry su toliko nekompatibilan par da se jasno vidi kako su samo "književni" par, netko tko u stvarnosti ne bi ni pogledao jedno drugo.

Drugi problem je gubitak fokusa od sredine romana, prema kraju. Radnja se pretvara u gomilu slabo povezanih priča o raznim stvarima. Tako komad radnje prati troje djece kako spašavaju bijelog dupina, pa poslovne poguhvate njihovog oca, a istovremeno radnja ide i u sadašnjosti, ono što znate iz filma - Tom uči psihijatricinog sina američkom nogometu, oni vode dugačke razgovore koji...pa, uglavnom pretresaju ono što je ispričano u pričama. I ono što mi je bio najveći problem; uzrok traume od koje pate i Tom i Savannah. Ako ste gledali film, znate što se dogodilo; poginuo je brat Luke i tri zatvorenika su prije toga upali u kuću i silovali sve živo prije nego su ih poubijali. Ono što je film preskočio (pametna odluka) jeste da taj čin nije bio toliko slučajan. Jer na početku romana se pojavljuje taj neki lik, velik, nasilan, ima dignut pimpek na obitelj iz nikada objašnjenih razloga i nekoliko desetljeća kasnije (15 godina) on pobjegne iz zatvora i dovede dva frenda na drugi kraj zemlje da...napadne obitelj, valjda. I meni je to bilo očajno. Ne sam čin, on u filmu funkcionira savršeno jer je to grozan događaj, ali i romanu ta je povezanost loše isforsirana, kao da je taj lik veliki Nemesis obitelji. I obitelj ima bengalskog tigra za ljubimca, još jedan bizaran detalj, koji sredi negativce te Tom ubije jednog od njih - nešto što se ne dogodi u filmu. Smrt brata Lukea nakon toga je isto tako pretjerana; on postaje nešto kao Rambo, skriva se u močvari i diže u zrak građevinsku opremu i onda ga žandari ubiju. Jednostavno - nasilno ugurano i nikako to nisam mogao provariti jer nije bilo u karakteru lika.

Tako da... roman je pošteno razvučen i neujednačen. Svidio mi se, istini za volju, jer svi ti dijelovi jesu zanimljivi za čitanje, ali gomila stvari kao da je pisana samo zato što je bila zanimljiva, no nikako u skladu s karakterima. I stil pisanja je pomalo čudan. S jedne strane je prepun poetskih opisa, toliko su dobri da možete osjetiti miris močvare i svježe pokošene trave, pa onda postane bazičan i jedva da nešto možete si predočiti. Mogao bi nabaciti i neke bizarne stvari kojih nema puno, ali znaju iskočiti s vremena na vrijeme, pogotovo neke incest insinuacije, koje su mi bile užas, tipa da sin sebe zamišlja kao maminog ljubavnika, da mama govori sinu kako bi ga, da je mlađa, povela na nezaboravnu "vožnju" te da sestra ljubi braću u usta kao ljubavnike...to je bilo malo bizarno. Pretpostavljam da je ovo ono što Ameri vole nazivati "velikim američkim romanom" pa onda u takve nabacaju svega i svačega, i što funkcionira i što ne funkcionira i zabavno mi je kako filmovi, oni dobri, uspiju odstraniti sve što je višak i snimiti nešto suvislo. Jer ono što je u filmu je i u romanu, neki su detalji izmjenjeni (Tom nije takav kilavac u romanu) ali tu su i funkcioniraju. Roman...da, sviđa mi se jer inače ne čitam takve stvari, i mogu ga preporučiti kao okej štivo, no ako ga idete čitati jer vam se svidio film... držite se samo filma, mogli bi ostati blago razočarani izvornim materijalom.