Jack Kerley; "Jedan od stotinu"

 Jack Kerley; "Jedan od stotinu"

Postoji određeno pravilo koje morate poštovati ako u Americi želite uspjeti kao pisac kriminalističkih romana. 1. Morate imati serijskog ubojicu. Bez jednog takvog nema ni čitateljske pažnje, baby. Zločini moraju biti groteskni, krvavi i besmisleni, over the top, da budu dobra scena u filmu ako dođe do ekranizacije. To i nije neki posebni problem, ima stvarno dobrih romana sa serijskim ubojicama, ali ovo nije jedan od tih, na što ćemo se vratiti. 2. Morate imati lika koji krši pravila jer on je buntovnik, frajer i glavna faca u gradu. On koristi nekonvencionalne metode, on krši pravila jer je uvijek u pravu i jer mu nitko ne vjeruje da je u pravu, on rješava slučajeve onako kako Vladimir Šeks trga žestice; brzo, kratko i efikasno. 3.Morate imati slabog ženskog lika kako bi vaš muški lik mogao biti faca ispred nje, mora joj pomagati u rješavanju njezinih problema i ona ga nakon toga mora obožavati jer je tako slaba i nemoćna i iritantno glupo napisana jer inače ne bi mogli imati ljubavnu priču. To je to. Poštujte ta pravila i imate bestseler u rukama. Ja mrzim takve romane, da odmah to riješimo, jer me živciraju. Nemam ništa protiv toga da likovi imaju nešto emocionalne prtljage, to je dobro i potrebno, ali izgubim svoj cool čim vidim da je pisac na papir stavljao svoje pubertetske maštarije i onda još od mene očekivao da to shvatim zaozbiljno. Opet, nema ništa loše u takvim stvarima, svi mi projiciramo neke svoje misli i fantazije na papir, ali potrebno je to znati dozirati i zaustaviti se u jednom trenutku. Inače dobijete jedan od ovakvih romana.

Znate tko je Carson Ryder? Nisam ni mislio, serijal kod nas nije preveden dalje od prvog romana i Carson, koji je do sada naslagao trinaest naslova, došao je tiho i otišao još tiše jer nitko nije mario za njega. Ima bitching ime, to mu priznajem. Carson, baby, Carson Ryder. Zamišljam mladog Nicholasa Cagea iz *Con Air *faze, gdje je baš ono, pravi macho macan s južnjačkim otezanjem u govoru. Carson je na čelu nekakve posebne jedinice zadužene za lov opasnog serijskog ubojice koji cvika glave svojim žrtvama i piše nekakve pizdarije po njihovim genitalijama. Krvavo i groteskno, baby, tako to mora biti. I naš vrli junak ima uobičajene klišeje da mu prave društvo; partnera koji je zdrav razum u njihovom odnosu, u sve je umiješana i gradska politika pošto su serijski ubojice loši za posao i turizam (skoro sam očekivao da mu netko zapovjedi da otvori plaže jer morski psi...ovaj, serijski ubojice ne smiju diktirati uvjete i sprječavati da grad radi svoje) i ljubavna priča. Mljac, mljac, moje omiljeno. Ona je hladna plavuša, doktorica, Charlize Theron, ona je novi patolog u gradu, žena na mjestu, netko tko se zna brinuti za sebe i ne pada na djetinjasti južnjački šarm našeg junaka. Odnosno, do polovice romana. Onda otkrijemo da ima jako velik problem s alkoholom i sva je jadna, slaba, nikakva i treba nam Nicholas Cage da je riješi demona iz boce. Jer, ne daj bože da ženski lik slučajno uspije zasjeniti glavnog frajera i da bude samostalna te da njihov odnos bude temeljen na poštovanju. Njet, drugovi, on je mora drmustati, galamiti i praktički šamarati da bi se ona trgnula i ostavila se boce. Ne samo to, on pazi na nju kao Šeks na mali pelinkovac da slučajno ne bi posrnula i vratila se poroku. Da, preokrenuo sam očima na te dijelove, toliko često da me glava zaboljela.

Dakle, to je jedan od stotinu. Termin se odnosi na to da je jedan od stotinu ljudi serijski ubojica. Nije baš, možda imaju psihopatske osobine, ali ne postane baš svaki od njih serijski ubojica, no tko se vidio zamarati s nekom razumnom statistikom. I, iskreno, ovo je toliko blijedo da sam ga morao prelistati tek toliko da se sjetim kako je uopće završio. Nije baš ni mlad dečko, izašao je 2004, što znači da mi već 15 godina sjedi na polici. Ono što će vas iznenaditi, ovo jest i nije roman o serijskom ubojici. Ima ta istraga i povremene scene, ali uglavnom je radnja posvuda te mu je tempo na razini puža koji se vuče po vrućem limenom krovu – ne napreduje nigdje. Bilo je tu nekoliko zanimljivih sitnica. Glavni lik ima brata koji je serijski ubojica. U zatvoru je, sklepali ga žandari, i on je riješio prošli Carsonov slučaj, za koji je ovaj pobrao kredite. Lik odlazi u karikaturu, ali autor je to objašnjavao kako je inspiracija bio Charles Manson, pa je to kao okej. Osim što je stari Charlie bio karizmatičan lik u svoje vrijeme, lujka je postao kasnije, u zatvoru, kada je ušao u godine. Ali, dobro, brat mu je serijski ubojica i već kada pomislite da će to biti zgodna stvar u romanu...ništa od toga, nitko ni da trepne na to. Štoviše, svi kao cijene Carsona još više zbog toga umjesto da ga gledaju sa sumnjom da nije i on možda u tom vlaku. Kada udarimo u cijelu ja sam alkoholičarka i nisam se sposobna brinuti za sebe rukavac priče, zamalo sam odustao od čitanja. Jer do tada je bilo jasno da autor malo baca neke svoje fantazije na papir, što je prihvatljivo, ali kada je došao ovaj dio, stvarno sam dobio osjećaj kako je pisca neka zgodna djeva odbila u školi i ovo sada je vraćanje duga, kao i fantazija o tome da mora biti junak koji će je spasiti od nje same i ona će ga obožavati. Lijeno pisanje, klišej, jebena glupost – izaberite što vam najviše odgovara. Zato obožavam Generalovu kći; oba lika su ravnopravni i oba imaju poštovanje naspram ovog drugog, što ih ne sprječava da budu cinici i jedan drugog vuku za jezik. Ovo je jednostavno banalno. Žena nije ništa bez čvrste muške ruke? Odjebi, sinko. Roman je čitljiv, ali je i čudno napisan, pomalo fragmentirano, ako da nije postojala baš čvrsta struktura, pa je autor vrludao po svemu i svačemu, a kao i da je zaboravi na nekoliko mjesta što je htio reći, pa je poanta ostala neizgovorena. Pročitate ga i zaboravite što ste točno čitali. Ne čudim se što nitko nije nastavio prevoditi serijal iako sam čuo da je kasnije postao malo bolji. Ako ste krimi-fan, bacite pogled. Ako niste...pa, ne moram ni reći da ga zaobiđete, to se podrazumijeva samo po sebi.