Tosca Lee; "Linija između"

 

Tosca Lee; "Linija između"

Jednom sam prilikom pokušao nešto čitati na Wattpadu jer su mi diskretno rekli da ne diskriminiram pisce koji pišu na toj platformi, što mi se u tom trenutku činio kao fer prijedlog; nemam ništa protiv iskušavanja novih stvari. Ne znam tko je napisao taj uradak, ima tome već nekoliko godina, ali radilo se o apokalipsi koji je uključivala zombije, odnosno post-apokalipsi. Ispričavam se, ali jednostavno nemam živaca za seksi, prezgodne i bljutave likove ovisne o seksu, ovo je bilo nešto više iz moje domene. Glavni ženski lik se probudi u bolnici i shvati da je započela zombi apokalipsa, svijet se raspao, sve je rasulo. Okej, na dobrom smo putu. Sada, netko će reći da je to brutalna kopija početka serije Živi mrtvaci, ali to nije problem ovdje jer početak Živi mrtvaci je brutalna kopija početka 28 Dana kasnije, što je opet u redu jer je 28 Dana kasnije brutalna kopija početka Dana Trifida – vidite, SVI kopiraju nekoga. Uvod je bio okej, kako rekoh, glavni lik se probudi, shvati što je posrijedi, naoruža se i započinje avantura. Osim što je dalje u radnji došlo do klasike; ona je „posebna“ (iako ugrižena, nije se pretvorila u zombija jer – razlozi) a onda se tu pojavi i nekakav muški lik, pa dolazi do ljubavnog trokuta i dobijete Dinastiju...sa zombijima. Što je bilo dalje, nemam pojma, ali dao sam pošteni pokušaj. Ovdje sam očekivao istu stvar. Ja nekako volim te apokalipsa, post-apokalipsa romane i priče, zabavne su mi, a kako smo i sami usred zanimljivog zdravstvenog problema (i ljudske gluposti, ali to je već tema za neka druga vremena) jedan takav roman, koji je ustvari napisan nešto malo prije cijele COVID priče, ako sam dobro shvatio, mogao bi biti baš ono što mi treba za opušteno ljetno čitanje.

I imao sam predrasude, usprkos sadržaju koji je zvučao obećavajuće, kriv sam po tom pitanju. Ono što volim – a ovo nije nikakav vrhunac književnosti – jeste kada me romani iznenade, bace mi koju zakrivljenu i neočekivanu loptu, što je ovom naslovu uspjelo poći za rukom. Očekivao sam, već kada smo si ovako iskreni, sličnu priču – ONA i ON, superzgodni, iskre frcaju, dolazi još netko, eto ti ljubavnog trokuta i tako ti klišeji. Pa, ništa se od toga nije dogodilo. Imam par zamjeraka, ali o njima malo kasnije jer...pa, nisu baš toliko strašne. Ona je Wynter (imena su tu malo – posebna) i posljednjih 15 godina je provela u kultu, sekti... jednoj od onih koje predviđaju da će doći kraj svijeta i da su oni odabrana ekipa da prežive. Kult je spoj najvećih hitova; malo Jima Jonesa, malo Davida Koresha (što je pogrešno – na to ćemo se vratiti) i malo... Amiša? Kult je to koji nema tehnologiju, svi žive u nekakvoj zajednici, imaju tog lika, Magnusa, koji je Prorok. Uglavnom, sektaško sranje. I jednog dana, nakon što napravi sranje, Wynter bude izbačena i mora se ponovo prilagoditi normalnom životu. I, iskreno, ovo je poprilično dobro. Nema ljubavnih trokuta, roman čak vuče na dramu zbog svega, a i priča je zanimljiva, pogotovo ako imate malo znanja o takvim stvarima. Priča se počinje razvijati kada svijetom počne harati nepoznata bolest; rana i rapidna demencija zbog koje ljudi pogube svoje pikule i rade razna sranja. Wynter, igrom slučaja, dobije u ruke posebne uzorke koji bi mogli pomoći oko lijeka, ali mora ih prevesti na drugi kraj Amerike do laboratorija gdje joj radi tetak, ujak...netko. I započinje odiseja kroz zemlju gdje se stvari počinju rapidno raspadati.

Meni je ovo bilo odlično. Možda jer nije baš teško, pa se čita s lakoćom, možda zato što nije ništa od onoga što sam očekivao da će biti, možda jer znam neke stvari o tim sektama i sličnim sranjima, pa sam bio kao svoj na svom dok sam čitao o njima. David Koresh, Branch Davidians, da prvo to riješimo. Koresh nije bio sunce mamino, imao je on svojih mana, ali nije bio fanatični luđak koji je želio kraj svijeta i otići u plamenu slave. FBI i ATF su napali njihovo imanje jer su trebali priču za naslovnicu, obje agencije su imale sranja prije toga i trebalo im je nešto veliko. Pa, veliko su i dobili, poubijali su gomilu nedužnih ljudi i, mislim, dokazano je SVE ; što, gdje i kako, ali Amerikanci još uvijek, kada žele pokazati primjer, koriste Koresha za to. I to sranje je postalo već izlizano da glava boli. Magnusov kult, kult iz romana, ima više dodirnih točaka s Heaven's Gate kultom i Jimom Jonesom nego Davidiansima, usporedba samo čeka da se upotrijebi, ali uvijek je Koresh. Ljudi u Wacu nisu bili ispranog mozga, protiv njih nitko nije imao ništa protiv, štoviše šerif i policija su ih branili nakon sranja govoreći da su bili otvoreni i jednostavni ljudi čiji je jedini grijeh bio taj što su imali drugačiju vjeru i živjeli zajedno na velikom imanju. Sada, optužbe da je Koresh ševio sve živo i neživo nikada nisu dokazane, ali stoje tamo jer – ovo je debela ironija – nitko nije živ da ih opovrgne, a potječu od članova koje su Davidiansi izbacili – ironični dio – zbog poticanja na nasilje i mržnju. Isprike na lutanju, ali to je lijeno pisanje, barem bi Ameri trebali dobro znati svoju povijest. Uglavnom, da, taj dio s kultom je neočekivano zanimljiv, iako nedostaje malo mesa na kostima da bude baš odličan. Pandemija je dobra, razlozi iza nje su neočekivano dobro i realno opisani (bolest ima neke veze s kravljim ludilom, mutirana verzija, naravno), što isto tako nisam baš očekivao jer to obično bude ofrlje; zombiji – to je to. Imamo i glavnog muškog lika koji se pojavi doslovno na pola romana i počne pomagati našoj djevi u nevolji. Iskreno, da, okej, jest fin i zgodan, ali nije neki macho seronja i njih dvoje se ne zaljube odmah preko glave jedno u drugo. Razvoj povezanosti između likova, tko bi rekao. Pola radnje je tako priča o kultu, radnja ide malo naprijed, malo natrag – nije mana – i kako se Wynter prilagođava života, druga polovica je roman ceste i malo akcije u početku svog tog sranja. Hej, dobro je, zanimljivo, brzo se čita – imao sam osjećaj da je autorica popriličan fan Deana Koontza jer cijeli roman ima vibru njegovih romana. I, naravno, najveća mana – roman ima nastavak jer – naravno da ima. Nadam se da će ga uskoro prevesti jer me nekako zanima što je bilo dalje. Jedan dio sranja je završio, dosta je kreativan i maštovit, dovoljno prizemljen da ima neki eho stvarnosti, likovi su dosta dobro opisani i imaju karaktere. Ovo je jedan od onih romana koji djeluju generičko (naslovnica je toliko bezlična da glava boli) ali ustvari su zgodan mali avanturistički naslov koji se čita brzo i s lakoćom.