J.P. Delaney: "Ona prije mene"

J.P. Delaney: "Ona prije mene"

Čitanje ovoga romanu sličilo je nečemu ovakvom...

PISAC: Ovaj lik je ubojica.

JA: Nije.

PISAC: Ovaj lik je stvarno ubojica.

JA: A-a.

PISAC: Ovaj je lik ubojica!

JA: Nope.

PISAC: Ovaj je STVARNO ubojica!

JA: Ni blizu.

PISAC: OVAJ LIK UBOJICA! OVAJ LIK JE UBOJICA!OVAJ LIK JE UBOJICA!

JA: Ne. Nije. Jok. Njet. Ništa od toga.

Jeste ikada čitali Sidney Sheldona? Ja sam naletio na njega još u srednjoj školi i doslovno nisam stao s čitanjem dok nisam prezalogajio cijeli njegov opus. Imao sam tu ludu sreću da sam krenuo od prvih romana prema zadnjima, što znači da je pred kraj bilo već očito da Stari Sidney piše reda radi, ali pročitao sam ga i bio oduševljen. Desetljeće kasnije uzeo sam neki naslov da ponovim gradivo i shvatio jednu stvar; stari Sidney mi je postao bolno banalan. Neki od njegovih zapleta su doslovno bajkovito glupi (neka cura izgradi kuću u jednom danu i pokupi veliki ugovor) ali najviše me smetao shtick kojeg je koristio. Ako je lik bio opisan kao najveći gad koji je kročio kuglom zemaljskom - taj je na kraju uvijek bio pozitivac. Ako je bilo vice versa, ako je lik bio reinkarnacija samog Isusa po dobroti - taj bi uvijek postao Hanibal Lecter. I Sidney to nije iskoristio u jednom romanu ili dva, radio je to u SVAKOM, zbog čega mi je danas predvidljiv, poprilično banalan i preporučam ga jedino početnicima koji nemaju još puno čitateljske kilometraže jer je zabavan. Ne baš pametan, ali zato zabavan i vrijeme proleti uz njega.

I evo nas opet na jednom modernom, razvikanom, reklamiranom, slavljenom i dozlaboga glupom trileru koji je postao toliki hit da se priča kako će snimati film. Ovoga puta moram ući malo u dubinu stvari te za sve koji ne žele doznati neke bitne stvari iz radnje - UPOZORENJE - jer bi mogli doznati neke bitne stvari iz radnje. Pitate se vi kakve veze ima Sidney Sheldon s ovim romanom? Nikakve i svakakve. Autor je koristio njegov pristup u uvjeravanje čitatelja kako je netko Nečastivi osobno, ali toliko šlampavo da bi i klincu od pet godina bilo jasno da je sve to samo bacanje prašine u oči. I bio je uporan u tome, stvarno, svako malo pokušava uvjeriti čitatelja kako je lik negativac, i bio je toliko uporan da je to postalo naporno te nije uspio ni najmanje zamaskirati činjenicu da je ovaj roman ustvari kopija nekih drugih stvari i to toliko bezočna da se gotovo čudim kako ga netko nije tužio. Ali, hej, imamo onaj bitni sastojak koji danas prodaje roman. Još jednog zgodnog, tajanstvenog i misterioznog lika zbog kojeg zadrhti srce naše glavne djeve. Je, to je jedan od tih romana.

Kunem se Bogom, već su mi dosadili svi ti bogati, slavni, zgodni, markantni, upečatljivi perverznjaci koji su fora jer su zgodni, bogati, slavni i markantni. Čim vidim opis jednog takvog dođe mi da zavitlam roman u prvu otvorenu peć i ispečem dobar roštilj. Ovdje je taj lik slavni arhitekt. Koji ima nekakvu super-duper fascinantnu kuću. Kvaka je u sljedećem; postoji veliki popis pravila što stanari smiju raditi, odnosne ne smiju. Kada pročitate popis shvatite da stanari smiju jedino levitirati pola metra od poda kao indijski fakir i meditirati. Zašto netko uopće želi živjeti ondje ostaje misterija jer čak ni smiješno niska stanarina nije opravdanje, ali likovi to nikada neće pravo objasniti. I voli da mu stanarke bude malo... khm... emocionalno sjebane. Prekid veze, provala u stari stan, vidjeti susjeda Peru od 200 kila kako gol pleše u dnevnom boravku - što god, ako si mlada i zgodna, dobro si došla. I odmah dolazi prva crvena zastava - bivša stanarka je bila skoro identična kao i nova i nešto joj se dogodilo. Dun-dun-dun! I pisac, koji će odmah pokušati usmjeriti sumnju na arhitekta, gotovo zapita na glas - zašto je ta djevojka ista kao i prošla, kakva je to misterija? - nesvjestan činjenice da je par odlomaka prije napisao da zgodni arhitekt ima svoj tip žena. Mislim, elementarno Watsone. I odmah ide bacanje sumnje - da li je on ubojica? Nije, jebote, svaki balavi triler to radi i taj shtick je star koliko i isusove sandale - nitko to više ne puši. Ubojica će biti i uvijek jest netko od sporedne galerije likova koji se počnu motati oko glavne junakinje i tako je i bilo na kraju. Kreativnost na nultu potenciju. Ali, okej, možda za nekoga tko i nije čitao puno trilera (ili ih gledao) to bude nešto iznenađujuće i možda popuši priču ali za sve ostale - ovo je jezivo banalno, granično glupo.

Sada, ovo je banalan triler, istina, i poprilično šablonski napisan te je koristio te neke moderne fore koje prodaju takve „egzotične“ moderne trilere, kao što je zgodni misteriozni junak, ali ono što nije napisano između redova jeste da je radnja romana popaljena iz najmanje dva druga medija, romana i jednog filma iz 90-ih. Glavna radnja djeluje kao preslika radnje Rebecce od Daphne du Maurier. Zgodni misteriozni muški lik? Kvačica. Paket s mrtvom ženom i klincem? Kvačica.Misterija što je bilo s bivšom ženom? Kvačica. Bivša žena je lagala o nečemu važnom? Kvačica.Neočekivana trudnoća? Kvačica.Naravno, nema ništa lošeg u tome da se netko inspirira s nekakvim klasikom, ta i ja sam to napravio, ali stvari postanu malo ozbiljnije kada se u mješavinu baci sadržaj filma Sliver od Sharon Stone iz 90-ih. Mlada, zgodna i emocionalno sjebana junakinja se doseli u novi stan? Kvačica. Glavni muški junak je stan opremio s vrhunskom opremom za snimanje? Kvačica. Bivša stanarka je ubijena pod čudnim okolnostima? Kvačica. Ubojica ispadne jedan od sporednih likova koji je imao mogućnosti sjebati opremu u kući? Kvačica. Shvaćate sada zašto me ovaj triler naživcirao? To je slijepljeno sranje od dva druga dijela i iskreno se čudim kako netko nije bacio tužbu za plagijat. Možda jer je reklamiran kao svjetsko književno čudo, nevjerojatno napeti originalni triler koji će vas držati budnima duboko u noć, bla, bla, bla i javnost je to progutala? Ili možda jer se gotovo nitko ni ne sjeća više Rebecce ili Slivera, pa možeš uzeti doslovno njihove sadržaje i nitko to neće ni skužiti?

Mogao bi vam sada malo pričati o karakterizaciji, ali koga zavaravam - ovo čudo nema karakterizaciju. Likovi su plitki, bez imalo karaktera i rade glupe stvari koje nemaju smisla te služe samo da bi se radnja gurala naprijed. Ovo je u osnovi roman s jednom idejom, bizarnom udicom kojom ide uhvatiti čitatelja i onda raznim sranjima pokušati zadržati njegovu pažnju iako na kraju nemaju skoro nikakvog smisla. To je postala mana gotovo svih tih novih modernih trilera, ali pretpostavljam da će neka nova generacija čitatelja, koja nema puno kilometraže u čitanju takvih stvari, uživati u tome kao da je stvarno novo i svježe. Mogao bi sada biti i ja sada biti zločest i reći da je to katastrofalno loše, ali čitao sam, iskreno i gorih stvari, no ostavlja dojam... banalnosti. Jednostavno lijeno napisan roman koji ne nudi apsolutno ništa novo (mogao je, istini za volju) i gdje je pisac kao ima neke ideje, ali onda je sve oko tih nekih ideja upotpunio jednostavnim kopiranjem i - voila - gotov roman. I na kraju nisam baš siguran da znam zašto bi netko živio u takvoj kući kakva je opisana u radnji. Ili možda jesam? Nemam pojma jer sam dobio želju da pogledam mladu Sharon Stone i puno bolji triler (iako je i on glup kao kamen) što sasvim dovoljno govori o romanu. Ili da možda ponovo pročitam Rebeccu, pitanje je sad.

Thomas Harris: "Hannibal"

Thomas Harris: "Hannibal"

Slavni pisci bi ponekad stvarno trebali pripaziti kada pričaju o tuđim romanima jer ozbiljno posumnjam da znaju što točno govore. Mislim, veliki, debeli ček je u pitanju, to svi znaju, ali čak me ni jedan takav ne bi mogao natjerati da stavim svoje ime iza pozitivnog komentara na lošu knjigu. Stephen King (opet on - iskače kao iz paštete u posljednje vrijeme u ovim tekstovima) je izjavio kako je Hannibaljedan od dva najstrašnija romana koja je čitao u posljednjih... nemam pojma, otkako je počeo pisati. Prvi je Egzorcist, koji jest strašan roman, to mu dajem za pravo, i ovaj naslov, što je glupost. Ili je King primio veliki debeli ček da to izvali u svrhu reklame ili stvarno ne zna što je dobar roman. Mislim, još bi razumio da je to rekao za Crvenog zmaja ili Kada jaganjci utihnu, ali Hannibalje školski primjer lošeg romana koji može biti strašan samo onome tko nikada ništa nije čitao. To je... doslovno sranje od romana i, bez brige, proći ćemo sve stavke dnevnog reda, kao na sjednici Sabora, jer ja sam pomalo seronja koji voli istaknuti mane onoga što je stvarno loše.

Crveni zmajmi je u prvih pet najboljih romana koje sam ikada čitao. Tehnički, Jaganjci su odmah iza njega jer to je strašno dobar roman, no Zmaja sam čitao prvog i znate kako se kaže, tko prvi, njegova djevojka, tako je i veća naklonost ostala na njemu. On je za svoje vrijeme bio ponešto revolucionaran uradak jer je na velika vrata uveo serijske ubojice, BAU-jedinicu iz FBI-ja, psihološko profiliranje i razmišljaj-kao-ubojicanačin. Harris je radio s FBI jedinicom dok ista još uvijek nije bila čak ni službeno priznata, temeljeći glavnog junaka, Johna Crawforda, na stvarnom liku, Johnu Douglasu, kojeg se može vidjeti u seriji Mindhunter. Danas svako piskaralo ima serijske ubojice i profilere u radnji. Roman je imao autentičnost, sjajnog glavnog lika, opasnog protivnika koji nije bio čisti psiho i, naravno, minijaturu Hannibala Lectera kao opasnog serijskog ubojicu. Roman bez mane... 

Jaganjci djeluju kao produžetak Zmaja jer se pojavljuje dosta istih likova te također funkcioniraju sjajno kao zaseban roman, kojeg vode novi likovi. Autentičnost je ono što se ovdje naglašava jer u ta dva romana serijski ubojice nisu obični koljači s kojima se popunjavalo stranice već sjajno razrađeni likovi. Lecter je, pametno, opet ostao u pozadini, s time da je dobio malo više prostora nego u Zmaju i to je funkcioniralo sjajno. Na scenu stupa Hannibal i, čovječe, što su stvari tu otišle u tri lijepe...

Naravno, filmovi su popularizirali romane, pogotovo Jaganjci, i nastavak je bio logična stvar. ALI, ako mislite da G.R.R. Martin sporo piše, Harris je stepenicu više od njega. Trebalo mu je 11 godina da napiše nastavak. Što je okej, čovjek nije pisac koji živi za to da štanca svake godine novi roman, a kako su prva dva nastavka imala odličan pedigre, Hannibalje trebao biti nešto izvan serijsko. Pa, sasvim sigurno jest, to mu priznajem. Odakle početi? Tu je toliko stvari pogrešno da me glava zaboli dok pokušavam stvoriti nekakav privid reda. Idemo odmah od glavnih likova. Hannibal Lecter je kroz godine postao društvena ikona, prepoznatljiv lik kojeg su se svi bojali. Što napraviti s njim? Pretvoriti ga u pozitivca. Da, Harris je išao čudnim putem, lika koji je funkcionirao zato što je bio sporedan pretvoriti u glavnog. I Lecter je ovdje fensi-snob-seronja. On uživa u umjetnosti, umjetničkim djelima, finim jelima i općenito u životu. Harris se nabacuje imenima poznatih lokacija kao da baca bombone, La Vila ova, La Vila ona... samo da pokaže kako je Lecter svjetski čovjek bogatog ukusa i kako zna razna fensi-snob-sranja. Lecter je svjetski poznati ubojica, kojeg traže svi, pa i onda još malo ljudi, on ima šest prstiju na jednoj ruci (detalj koji se nije pojavio u filmu) i prepoznatljiv je kao i sam Anthony Hopkins, ali, opet, evo ga u Italiji, šeta se uokolo bez ijedne brige na svijetu, čak dobiva posao u nekakvom fensi-muzeju gdje je provjera stroga i rigorozna. Lecter je ovdje gotovo James Bond; fin, uglađen, čovjek koji je toliko cool da ga svi gledaju, dive mu se i pričaju o njemu.

Clarice Starling. FBI početnica iz Jaganjaca je ovdje (radnja se događa samo sedam godina nakon radnje prošlog romana) je opasna agentica, veteran koji voli pucnjavu i akciju i koja je nešto kao nadrkana mušterija u poštanskom uredu koja samo traži probleme. Ne baš, jel'te, ali dođe blizu. Ona bez treptaja oka ustrijeli ženu koja drži dijete u rukama jer je tako dobra i opasna - kužite? Jodie Foster je odbila ponoviti ulogu kada se snimao filma jer je rekla - da lik Clarice u nastavku nema veze s onom iz prošlog romana - i bila je u pravu. Ona je ovdje muškarac samo što je žena, takva legenda u FBI-ju da ju svi gledaju s divljenjem. ALI, karijera joj ne ide baš sjajno (ubijanje ljudi na javnim ulicama ima takav učinak) i tu dolazimo do glavnog zapleta našeg romana.

Jedna od Lecterovih žrtava je preživjela i ona hoće osvetu. On je bizarna kreatura koja voli malu djecu i nema lica jer ga je odrezao i bacio psima na Lecterov nagovor. I plan mu je sjajan; uhvatiti Lectera i baciti ga divljim svinjama da ga pojedu. Mislim - što, kako, zašto? Kako uhvatiti Lectera (koji se nimalo ne skriva, ali, eto...)? Baciš mu mamac jer se Lecteru diže na Clarice, pa tu sada imamo političke igre gdje Clarice postaje nešto kao javna žrtva i Lecter će, kao pravi vitez u sjajnom oklopu, doći u spašavanje. Jer Lecter je sada humanitarac. U sljedećem romanu (kojeg nikada neće biti jer Hannibal: Početakje još gore sranje od ovoga - teško za povjerovati, ali istinito) će sigurno biti vegetarijanac jer je to politički korektno. Roman prati i nekakvog zgužvanog inspektora u Italiji koji skuži Lectera i hoće ga uhvatiti poradi velike nagrade. Radnja ne vodi nikuda, samo se nabija broj stranica i završi se grafičkim ubojstvom. Radnja prati i sestru od negativca, nabildanu ženu koja je opisana kao Hulk oko toga da želi spermu od brata da oplodi svoju družicu jer žele nasljednika obiteljskog carstva. Roman vuče noge gdje god stigne. I kraj. Oh, kraj. Clarice i Hannibal postaju ljubavnici, putuju svijetom, obilaze opere i valjda spašavaju mačice s drveća. Ozbiljan sam kao srčani udar - Clarice i Hannibal postaju ljubavnici i... živjeli su sretno do kraja života?

Ovo se čini kao da je pisao netko iz sjene, nikako Harris. Umjesto bogatih detalja iz prva dva romana (tri, ako ćemo pravo, jer Crna nedjelja je isto dobar roman iako nije dio serije o Lecteru) ovdje dobivamo tek natuknice, brze, kratke i monotone opise. Roman se gotovo čita kao filmski scenarij, toliko je jednostavan. Radnja je u najmanju ruku grozna jer prati nekoliko rukavaca i nijedan nije zanimljiv, kao ni nešto posebno dobro razrađen. Dobar komad je jednostvno cirkus nakaza; od glavnog negativca, preko njegove sestre, do likova koji su toliko kartonski da djeluju kao da su tamo samo da postoje likovi. Lecter je nešto kao pozitivac jer ubija samo one koji su to zaslužili (Harris je zaboravio sve one žandare i doktore koje je poubijao u Jaganjcima - valjda su svi bili prikriveni pedofili) i uopće nije jeziv. Harris ga obožava, likovi ga obožavaju, čitanje nekih dijelova dođe gotovo kao bacanje Harrisove drkice na to koliko mu je lik postao popularan. Radnja ima neke podsjetnike na prošli roman i umjesto da to bude kao mali naklon čitateljima, ustvari ispadnu otužno jer odmah u sjećanje prizivaju bolji roman. Clarice je neprepoznatljiva u istoj mjeri kao i Lecter, od obične djevojke koja je bila ponešto naivna i neiskusna, ali inteligentna, ona je postala gun-ho veteran, ljubitelj akcije, pa čak i ubijanja. Još uvijek ima taj neki poriv da uhvati Lectera, što je tek sjena stare Clarice, i to još prolazi do onog dijela kada se u završnici njezin lik izbaci, Lecter kao jebeni super junak spasi dan i onda oni završe zajedno, gdje mu ona prvo ponudi svoju cicu da se fino napapa - stvarno ne izmišljam ta sranja, to je doslovno u romanu. Toliko su van karaktera da stvarno sumnjam da je ovo napisao neki drugi. Kraj je običan šok-način da se napravi kontroverza. Ništa više od toga. Ljepotica i zvijer. Lecter je dobio malu pozadinu, neki vojnici su mu pojeli sestru pa sada on - jede ljude jer nema pametnijeg posla? Mislim, nigdje nikakve veze. Kao da prva dva romana s jasnim činjenicama ne postoje. Ali, hej, Harris je dobio veliki debeli ček za ovo, ljudi su uglavnom bili nezadovoljni (trebali su čekati Hannibal: Početak da tek onda vide što je pravo sranje) i ovo je, iskreno, otužno. Harris je bio strašan pisac koji je sa samo dva romana imao triler scenu u svojim rukama, konkurencija mu nije bila ni blizu. Ovako... pa, rezultati su pokazali da čak ni originalni autor ne može nadmašiti samog sebe već samo ići prema dolje, pogotovo kada postane žrtva uspjeha vlastitog lika.

Hrvoje Šalković: "Nova Mis Čilea"

Hrvoje Šalković: "Nova Mis Čilea"

Postoji nešto što ja osobno nazivam „bacanje imena.“ To je tehnika pisanja gdje samo bacate imena stvari, gradova, lokacija i pokušavate stvoriti dojam nekakve svjetske marke. Sidney Sheldon je bio majstor u tome. Kada bi htio dočarati nekakvu ekskluzivnu stvar, način života, recimo, samo je bacao imena na hrpu. Jeli su ćevape kod le Joze, pili su vino kod le Franceka, oblačili su se kod le „Sve po 12 kuna“, kupila je nove cipele u le Borovo, vozio je novi le Yugo....Takve stvari. Vi čitate i stvarate si sliku u glavi, ali ustvari nemate pojma o ničemu jer autor računa da će ime biti dovoljno da si to na brzinu zamislite, što njemu olakšava pisanje jer ne mora stavljati dodatne opise i tako uložiti trud da vam dočara mjesto radnje. Živio je u Los Angelesu. Gdje, jebote, Los Angeles je prokleto velik grad, plus je spojen s Beverly Hillsom, Hollywoodom i ostatkom proklete Kalifornije. Zašto vam to govorim? Drugi krimić Hrvoja Šalkovića koji mi je došao pod ruku se odigrava u Puntas Arenasu. Sjajno, zar ne? Uzbudljivo, napeto, egzotično... Što je i gdje je Puntas Arenas? Vi ne znate, ja ne znam, nitko ne zna, ali zvuči egzotično. Išao sam guglati to mjesto nakon što sam pročitao vražju stvar jer me zanimalo kako izgleda (jer u romanu dobijete samo ime i to je to) i zgodan je to grad, moram priznati, u Čileu, blizu Antartike, jedno od najhladnijih mjesta na Zemlji i tamo, bizarno, ali istinito, živi pun kufer i onda još malo ljudi hrvatskog porijekla. Tko bi rekao, Hrvati vole tvrde uvjete za život, mora da su nam preci bili Spartanci. Grad broji oko 150 tisuća ljudi i u njemu rade tri policajca, tj. ako je za vjerovati ovome romanu. Nije nikakvo čudo da moraju doći dva žandara iz Hrvatske da riješe slučaj serijskog ubojice jer osim što su nam Spartanci bili preci, po ovome romanu ispada da nam je i Sherlock Holmes nešto brljao po DNK jer smo i opaki istražiteljski umovi. O čemu je riječ? Pa, ima svega, iskreno i doslovno ničega...

Reklama kaže kako je ovo „napeta i uzbudljiva priča koja se rasteže od Hrvatske do Antartika“ i reklama ne laže - postoji ime „Hrvatska“ i ime „Antartika“ u radnji, ostatak si možete zamisliti jer tko je vidio trošiti vrijeme na dodatne opise. Ovo čudo ima 160 stranica, mrtvih kao da smo u filmu Sylvester Stallonea i toliko spominjanja nogometa da imam osjećaj kao da sam ponovo preživio svjetsko prvenstvo. Pročitao sam prvih nekoliko stranica i onda se vratio na sadržaj jer nisam imao pojma o ničemu. Dakle, tu je Lara, vrhunska policajka iz domaćih redova. Ubijen joj je djed u Puntas Arenasu. Ona će to ići riješiti. Društvo joj pravi Sivi, inspektor koji boluje od raka i koji ima loš odnos s odraslom kćeri i kockanjem. To je sve što trebate znati o njima i to je sve što dobijete o njima. Doslovno. U romanu se više nikad ne spomenu njihova puna imena, Lara je Lara, Sivi je Sivi - toliko je pisac mario za njih, toliko ja marim za njih. I oni odlaze u Čile (ja kada idem do Zagreba, koji mi je na dva sata vožnje imam pripremu barem jedan dan - oni u roku keks preskoče pola svijeta) i u roku odmah imaju sastanke s policijom (za koju dobijete dojam da je ustvari šerifova jazbina iz starog vesterna koliko je mala) i cijeli slučaj. Stvari se ovdje jednostavno događaju, bez ikakvog smisla. Ista se stvar događala i u njegovom prethodnom romanu, Valcer protiv Eintrachta, i sada sam stvorio definitivni zaključak; Šalković voli nogomet i serijske ubojice sa noževima. Kako znamo da je u pitanju serijski ubojica? Jer oštri umovi Druga Sivog i Lare Croft tako kažu. Drugo ubojstvo u gradu od 150 tisuća ljudi; to je serijski ubojica. Hanibal Lecter je došao na godišnji, kvragu da. Mislim, ne razumijem zašto naši pisci moraju dodavati serijske ubojice u radnju jer mi ne znamo pisati romane s njima. Kod nas oni ispadnu obični manijaci s nožem, netko tko bi se odao kod drugog ubojstva, a ne ubijao desetljećima. Taj element jednostavno ne funkcionira u našim krimićima ma koliko god ga drugi uporno pokušavali ugurati. Što još imamo u ovoj napetoj priči?

Hrpu ubojstava. Toliko ih je da sam imao osjećaj da ubojica koristi teleporter iz Zvjezdanih staza. Ne šalim se. Jedno ubojstvo u rano jutro, jedno za marendu i jedno za gablec, taman kada pomislite da će ubojica uzeti predah i zapaliti jednu, on ubije još nekoga. Mislim, znam da smo u krimiću, ali kada bacaš mrtva tijela kao lišće u jesen izgubi se sva napetost. Ima tu nekih trlj-mrlj pokušaja da se sve to poveže s prošlošću (našoj Lari Croft je ubijen i tata prije desetljeće-dva - ta je žena tragičniji lik od Scarlet O'Hare) ali kod toliko mrtvih - nikoga nije briga. I tu je isto primjer kako naši žandari imaju sjajan um; ona priča s navodnim ubojicom svojeg oca. Jesi ubio moga oca. Nisam. Ona izlazi iz prostorije i čvrsto izjavljuje; Taj čovjek je nevin. Mislim, CSI Miami je nazvao i rekao da ni oni nisu tako dobri u svom poslu. Jer ona je najbolja u svom poslu, kužite, tako je napisano o njoj, ali mi ne vidimo zašto je dobra jer ništa ne radi što bi nas zadivilo. I grad ima tri policajca. Jedan prati naš par, koji smije raditi što želi, dok je drugi načelnik. Nijedan drugi policajac kao da ne postoji. Ne postoje ni ljudi, već kada smo kod toga. Gradske su ulice stalno prazne, nigdje nema nikoga... Osjećaj napetosti je nepostojeći ako ne postoji neka reakcija na akciju kroz opisane događaje.

Rekao sam da ovo čudo ima samo 160 stranica. To je zato što je ovo kratak roman, smažete ga za jedan dan, ali imate osjećaj da se morao nabijati broj riječi da bi imao potrebnu dužinu. Dva primjera. Naši likovi putuju na mjesto zločina, koje je udaljeno tri sata vožnje. Ima malo opisa, priroda i društvo, ovo, ono - mjesto zločina. Naši likovi pogledaju tijelo. Da, to je mrtvo tijelo. Što sada? Idemo natrag. Tri sata vožnje. Kako, molim? Na kraju se odvija „dramatična“ potjera za ubojicom i on ukrade avion i bježi prema Antartici (rekao sam da se ime spomene) i naši ga junaci prate. On sleti, oni slete za njim pola sata kasnije. On je za to vrijeme već onesposobio istraživačku postaju, zavezao sve članove i bacio hranu van da se pokvari (vani je -50, ništa se neće pokvariti već samo smrznuti, ali tko je vidio obraćati pažnju na detalje) i stigao napuniti avion gorivom. Umjesto da ubije naše junake... ne, on održi neki zlikovački govor i krene se vraćati natrag. Naši junaci nađu gorivo i, bingo, idemo i mi natrag. Scena traje dvije stranice, nikakve važnosti za radnju, ništa se bitno ne dogodi i sav rezultat je nabijanje broja riječi. I ima moj omiljeni alat svakog lijenog pisca; info dump. To je način pisanja tako da sve podatke kojih se možete sjetiti bacite u jedan odlomak i to je to, više ne pišete o tome. I nešto od toga je jezivo glupo. Mama našu Lare Croft je Čileanka koja je bila udana za Hrvata. Sada, oni se raziđu, ovaj umre i ona - dolazimo do glupog dijela - umjesto da se vrati roditeljima u Čile, odlazi u Hrvatsku. Zemlju koju nikada nije vidjela, zna par riječi hrvatskog, bez ikakvih prijatelja. I na to dolazi nastavak kako su skromno živjeli prvu godinu, kako nije mogla dobiti posao, bla, bla, bla, tužna priča. Ozbiljno? Meksičke sapunice su nazvale i rekle da je to glupo čak i za njihove standarde. Volim ja kada likovi imaju egzotičnu pozadinu, stvarno volim, ali kada ima nekog smisla. Ovo je kao da Vi odlučite ostaviti sve i odete „živjeti“ u Zanzibar. Ni Drug Sivi nema bolju pozadinu, ali to ću pustiti da otkrijete dok budete čitali.

Uglavnom, ovo je... banalno, u nedostatku bolje riječi. Ovo je lijeno napisani krimić koji je objavljen samo zbog poznatog imena. Da ja napišem ovakvo što netko bi s razlogom rekao da sam nepismen. Sada, prednosti su što je kratak, nešto dijaloga je zanimljivo (jer Lara Croft je stručnjak za zemlju u kojoj nije nogom kročila 20+ godina) i ima neki šmek pisanog trasha koji je čak i zabavan zbog krivih razloga. A skrivao se tu sjajan roman, to ću mu priznati. Da je sve detaljno razrađeno, da se uzelo vremena i sve opisalo, postavilo scenu u stranu zemlju, ovo je moglo stvarno biti dobro i napeto i informativno. Za razliku od Valcera... koji je imao premijeru kao da je riječ o holivudskom hitu, ovo je prošlo gotovo nezapaženo i mislim da se Šalković nije više vraćao kriminalističkim romanima, što je blagoslov. Jer ako je izdavačima nečije slavno ime izgovor za pokrivanje slabog rukopisa, onda je i pravo da takvi radovi ne dožive ništa bitno jer možda će se onda početi gledati na kvalitetu, a ne samo štancati stvari koje graniče s time da vrijeđaju nečiju inteligenciju. I onda me ljudi još pitaju zašto imam negativan stav prema domaćim piscima krimića... Zbog ovakvih stvari, kratko i jasno.

Peter Benchley: "Ralje"

Peter Benchley: "Ralje"

Definicija lijenosti - kada na Internetu nema dobre fotografije, pa se moram ustati, otići do police s knjigama, skinuti dotičnu i sam je snimiti kako bi imao dobru sliku da ljudi imaju pojma o čemu pišem. To vam samo slikovito ilustrira koliko sam ustvari lijen, ali i to da koliko je ova knjiga rijetka. Nastavak je još rjeđi, pa već kad sam slikao ovu, odmah sam napravio i još jednu druge naslovnice, ali to je već priču za neku drugu priliku, samo sam bezočnu iskoristio priliku da se pohvalim kako na policama imam neke stvarno rijetke naslove za koje možda nikada niste čuli. Kolekcionar sam, što da kažem, svi imamo svoje mane. I, tako, ljeto je u tijeku, ljudi uživaju na plažama, zgodne djevojke su posvuda oko nas, sredovječni muškarci s pivskim trbuščićima također i često ih se zamijeni za nasukane kitove, nesnošljiva dječja vriska para zrak i ugostitelji vam naplaćuju trideset kuna za kavu koja kao da je izašla iz sudopera. Ah, uživancija. Sve što nedostaje na toj slici ste vi i dobra knjiga. Čita vam se nešto ljetno (jer se zimske knjige čitaju po zimi, to svi znaju) i lagano, nešto dobro i opasno, možda nešto s dovoljno uzbuđenja da zaboravite kako ste zbog ljetovanja ušli u toliko duboki minus da vas ne bi pronašao ni Kapetan Nemo sa svojim Nautilusom. Ako ste se odlučili za Ralje jer ste gledali film i mislite da radnja odgovara onome što u glavi imate zamišljeno kao „ljetno štivo“ odmah ću vam reći kako ste napravili zajeb života. Da, svi su gledali film (ako niste - ispod kojeg kamena živite?) i to je bio prvi, u doslovnom i prenesenom značenju, stvarno prvi blockbuster koje je poharao ljetnu sezonu i stvorio neviđenu fobiju od mora, plaža i morskih pasa, kao i zaradio mucho, mucho dineros. Čini se kao zabavan roman za ponijeti na more i pročitati, zar ne? Pa, ako ste samo gledali film, onda da - razumijem zašto bi to pomislili. Oni koji su pročitali pisani predložak tokom čitanja su radili jednu i samo jednu stvar - navijali da Bruce aka Veliki Bijeli Žderonja, pojede sve likove koji su se pojavili u njemu. Jer su bili antipatični. Svi do jednoga. Jer roman nije niti lagan niti je zabavan kao film (iako dijele istu narativnu strukturu) i ja još danas imam veliku dvojbu - jesam li pročitao jedno od onih velikih književnih djela koje zbog filma nije dobilo veće književno priznanje, ili sam pročitao stvarno osrednji roman koji je zbog filma zaradio kultni status. Debata oko toga traje... oh, ima već koja godina i ne pokazuju se znakovi da će to uskoro biti riješeno.

Postoji mala zabavna priča oko ovog romana. Poslao mi ga je frend, on ga je negdje iskopao, ne znam ni ja gdje, ali u Zagrebu ima jedan slatki mali antikvarijat kojeg obiđem svaki put kada sam tamo. Imaju odličan izbor knjiga, neke stvarno rijetke stvari i kako imam malo... pomaknuti izbor za čitanje, zabavan stvar je da me je prodavač zapamtio iako sam tamo do tada bio samo dva puta tokom dvije godine (kupio sam trilogiju od Arthura C. Clarka - 2001, 2010, 2063 Odiseju - ništa nastrano, molit ću lijepo). I kopao sam tako malo po nekoj kutiji s naslovima koji su koštali 10 kuna, sitnica. Ništa pametno, iskreno, kada su mi pod ruku došle upravo Ralje. I pitam čovjeka nije li ovo tamo greškom jer, iako roman kod nas i nije baš nešto jako na cijeni - ako ga negdje pronađete raspon je između 50-100 kuna - 10 kuna mi se činilo kao stvarno sitna lova jer je roman bio u savršenom stanju. I rekao mi je čovjek mudru stvar - ponekad moraš staviti nešto što vrijedi u gomilu loših stvari kako bi ljudima uljepšao trud kopanja po svim tim kutijama. To je bila stvarno sjajna stvar, iskreno. Budite sigurni da sam mu svaki put po dolasku prekopao kutije i uvijek bi pronašao nešto odlično (barem za mene, jel'te) ispod cijene. Tako se vodi onako malo razbarušeni antikvarijat gdje se može svašta pronaći i tako se motiviraju ljudi da se upuste u potragu. Ipak, Ralje mi ostaju misterija. Pročitao sam ih par godina prije (dobio sam amerikaniš izdanje na dar) i kažem vam, ostao sam pomalo zbunjen. Jer radnje je tu negdje, skoro ista; mala turistička zajednica Amity otoka, prepuna turista na početku sezone, počne imati problem morskog psa. Imamo iste likove, slične situacije i puno stvari koje su ljudi očekivali pronaći ovdje jer su ih vidjeli u filmu, ali ih nisu pronašli. Kako rekoh, film/roman, ista radnja uz par dodataka koji nisu išli u film. Ipak, prvi problem i onaj najveći su likovi.

Književni šerif Brody nije tako dopadljiv kao onaj filmski. On je čovjek na zadatku, što bi se reklo, vodi malu policijsku postaju, nema nekih problema, on je čovjek koji je opušten i miran jer je mala riba u malom akvariju. Sve dok ne počnu problemi s morskim psom. Odmah je vidljivo kako Brody želi napraviti pravu stvar i zatvoriti plaže (što radi i u filmu) ali nema inicijativu napraviti to kao pravi junak. Jer nije pravi junak, on je netko tko se našao u lošoj situaciji, pod pritiskom gradske uprave i Benchley je tu nabacao svega; od korumpiranih političara, do same Mafije zbog koje plaže moraju biti otvorene jer onda se povećava vrijednost nekretnina. Da, dragi moji, krenuli ste čitati roman o lovu na velikog morskog psa - dobili ste malverzacije s nekretninama, loše političare, Mafiju i par još sličnih stvari koje djeluju kao da su naknadno ubačene u originalni roman samo da se nabije broj riječi. Iako se tu provlači ta rasprava o zatvaranju plaža, dobijete pun kufer stvari za koje vas jednostavno nije briga. Dalje, Gospođa Brody je kućanica koja žali za prošlim životom dok nije bila gospođa lokalnog šerifa, koji zarađuje kikiriki, i ona je malo... ah, nemirna. Četrdeseta je tu, ljepota prolazi, što da se radi? Pojebe s upola mlađim likom, naravno. Bez zezanja - to je u romanu. Jedno poglavlje kako se priprema za susret, drugo kako se ševe u hotelskoj sobi. Vruće ljeto, zaista. I taj netko je Hopper, lik koji je biolog i treba pomoći u lovu na morskog pesa. On je nešto kao oni preplanuli mladi bogataši koji mašu pimpekom, imaju taj samozadovoljni izraz lica i izgovaraju dijaloge kao iz porno produkcije; oduvijek si mi se sviđala, oduvijek sam te gledao - gospođa Brody je hodala s njegovim starijim bratom, dečko je šamarao majmuna na nju davno prije nego su se počeli igrati skrivanja kobase u hotelskoj sobi. Tu je i gradonačelnikova žena koja je isto nezadovoljna... Dakle, shvaćate, umjesto napetog avanturističkog romana s natruhama katastrofe, vi dobijete Gradić Peyton s natruhama neke od onih izvikanih drama o južnjačkim zabitima gdje su svi gospoda, pijani i gdje se nabacuju raznim frazama. I to sranje se nastavlja kada isplove na brodu i krenu tražiti morskog psa. Brody zamalo zadavi Hoppera zbog ljubomore, Quint (koji je jedini iole sličan liku iz filma), ih obojicu zajebava - sva svakoga mrze i nitko nikoga ne podnosi. Ljubomora, zavist, nesigurnost, požuda - sve što treba imati jedan dobar roman o velikom morskom psu koji na kraju balade dođe nešto kao kazna za sve njih, slikovito rečeno. I kraj je u cijelosti antiklimaktičan, iako ima neke dobre akcije koja smo vidjeli i u filmu, u romanu stvar završi, umjesto sa velikom eksplozijom, gotovo s malo petardom, mokrom usput.

Ali, Benchley je bio poprilično pismen tip, pa ovo nije muka čitati. Doduše, likovi su takvi da navijate da ih veliki bijeli žderonja sve pojede za ručak, ali nije muka čitati, dapače. Neki dijelovi su sjajni, opušteni, baš vas uvuku u radnju i tu sada dolazi do sukoba; jer roman nije loš, ni s pismene, kao ni izričajne strane, upravo suprotno, da bi onda uletjela poglavlja kao ona seksi scena koja djeluju kao da ih je pisao napaljeni dečko s opakim fantazijama. Vidi se i osjeti utjecaj Moby Dicka, pogotovo završni dio kada Quint pošizi i počne sve shvaćati osobno, ali to funkcionira i kao posveta i samostalna radnja. Mafija je tu nepotrebna, kao i cijela ta stvar s nekretninama, kao i sve te ljubavno/društvene peripetije jer nisu zanimljive i stvarno djeluju kao da je Benchley malo nabijao broj stranica. Ovo nije roman za plažu, nikako, bez obzira na ljetnu radnju i status koji ima zbog filma. Na trenutke jest avanturističkog duha, ali puno više trenutaka je mračan, pomalo beznadan, depresivan čak - ALI, ako ste za takve stvari, onda će vam se svidjeti. Druga strana novčića jeste što vam se neće svidjeti zbog onih drugih stvari; cijela ta priča oko morskog psa jer to je opet drugačijeg tona (ne previše, ali dovoljno) tako da, kako god da krenete čitati ovaj roman - zajeb. Ali, iskreno, to je zajeb koji vrijedi pročitati, što zbog kultnog statusa, što zbog samog filma (da se vide razlike) što zbog činjenice da je dobar/loš roman koji se mora barem jednom u životu pročitati.

Henry James; "Okretaj zavrtnja"

Henry James; "Okretaj zavrtnja"

Kada sam prije nekoliko godina sjeo pisati Odjeke, jedna od početnih ideja je bila poigrati se sa nekim klasičnim obilježjima žanra. Nisam birao, iskreno rečeno, što god mi je palo na pamet, to sam ubacio u priču (ako je imalo nekakvog smisla) i onda to preokrenuo naglavačke. Kada nemate izdavača iza sebe i nemate blagog pojma hoće li vaš rukopis ugledati svjetlo dana, onda se možete igrati s bilo čime i pisati što želite ne razmišljajući o posljedicama. Da ga danas pišem... vjerojatno bi skratio uvodni dio jer sam ga pošteno razvukao (Svatko treba biti svjestan svojih ograničenja; Clint Eastwood) ali te detalje koje sam porazbacao kroz radnju ne bi dirao. Jer funkcioniraju, barem u mojoj glavi, i u konačnici je sve to zajedno ispalo poprilično dobro. Jedan od tih poznatih detalja horor žanra, pogotovo onog koji u sebi nosi oznake gotskog, jest onaj o velikoj kućerini obavijenom maglom, visokim bršljanovima i u okruženju šume. Priznajem, ja volim taj motiv i koristim ga često (ne iz naklonosti već zato što živim u Slavoniji i vidim šumu svaki dan i to je stvarno lijep prizor; kad sam u raspoloženju da ga znam cijeniti) i uklapa se dobro u cijelu tu horor priču jer šuma, mrak, zli stvorovi vrebaju... skoro da se sve samo piše. No, tu je i filmsko naslijeđe jer gledam gomilu filmova, znam gomilu sranja o njima i ako je u toj kategoriji (zla kuća, junakinja, zli duhovi, puno vrištanja) vizualni su dijelovi uvijek slični i kada sam pisao Odjeke, bile su to filmske slike i scene, ne književne. I znate što? Filmovi su bolji od knjiga; eto, rekao sam to na glas.

U posljednje vrijeme sam nekako počeo prolaziti kroz te neke kultne književne klasike i shvatio sam jednu stvar; svi me razočaraju. Mislim, razumijem zašto su kultni i zašto imaju taj status, ali na kraju dana, kada se sve oduzme, ispada da je filmska verzija učinila više za neki roman nego što je to napravio sam pisac jer kada netko kaže Paklena kuća od Richarda Mathesona, ja prvo pomislim na, tko bi rekao, veliku kućerinu obavijenu maglom, ali takvog opisa nema u samom romanu već u filmu. Redatelji su, ako su imalo dobri u svom poslu, vizualni pripovjedači i, oh slatke li i debele ironije, u tome naprave bolji posao od samih pisaca. Posljednji u nizu romana koji su me ostavili ravnodušnim jeste i Okretaj zavrtnja. Između Paklene kuće i Priče o duhovima, ovo je već treći klasik kojeg sam pročitao i prva pomisao mi je bila; okej, to je to? Gdje je nestao sav onaj horor, sva jeza i sav užas koji se obično povezuje s ovim naslovom, gdje je sva silna kontroverza i bla, bla, bla gluposti o kojima ljudi debatiraju već desetljećima? Roman ima jedan dobar dio, ali na to ću se osvrnuti kasnije, i razumijem zašto je postao kontroverzan, ali mi je i dalje bio poprilično razočarenje jer je... pa, ne znam kako da to politički korektno kažem; jebeno dosadan. Plus su me radnje glavne junakinje mjestimično opasno živcirale, a kada želite zadaviti glavnog lika... to nikada nije dobra stvar.

Dakle, roman počinje pričom, pričom u priči, ako vam je tako draže. Jedan gospodin drugom gospodinu priča priču toliko jezivu, toliko užasnu, toliko nevjerojatnu da mora biti prepričana posebno pažljivo i oprezno da ljudi ne bi umrli od straha. Slično počinje i Vremenski stroj od Wellesa, sličan pristup ima i Priča o duhovima i to je okej. Kao da dođete u cirkus i slušate onog koji najavljuje atrakcije; nešto nevjerojatno za vidjeti, užasavajuća zvijer iz dubina afričke džungle... i onda izađe slon na pozornicu. Tako je i ovo ovdje. Uvod je toliko zlokoban i upozoravajući da samo što vam ne kaže da provjerite jesu li vam ulazna vrata zaključana, prozori zatvoreni i vatra u peći naložena. Jer slijedi strah i užas i teror i dosada. Priča u priči je ona o Guvernanti (nisam joj nigdje uhvatio ime) koja dobiva posao čuvanja dvoje male djece. Njezin poslodavac, zgodni engleski gospodin, Gospodin Darcy tip lika, joj objašnjava sve što treba znati i priznajem da je početak zgodan jer joj govori neke stvari koje su zanimljive. Dušu, lutko, mala... nemoj me zvati u slučaju problema, nemoj me zvati ni u slučaju VELIKIH problema, ne želim ništa znati, ništa me ne zanima, sve rješavaj sama, više me nećeš vidjeti. I moja prva reakcija je bila; jebote, zar ona treba tu djecu čuvati do kraja njihovih života? Lik je sav u stilu; ja volim tu slatku dječicu, obožavam ih... ali ih ne želim više nikada vidjeti. Okej, vidio sam i gorih početaka, ovo je stvarno... zanimljiv početak, ali je problem što takav uvod nema nikakvu isplatu kasnije, lik doslovno nestane iz priče. Ali, naša junakinja se pomalo zaljubi u njega (naravno da se to dogodi jer su svi Englezi iz tog vremena ustvari Gospodin Darcy čak i kad su ravno prave bezosjećajni seronje) i tu i tamo ima neke maštarije o njemu, jako romantične. I dolazi na to imanje negdje u dubini engleske pripizdine, gdje je ta kuća (nikakav opis o veličini ne postoji - tek tu i tamo nešto iskoči, ali nikada se ne stekne pravi osjećaj koliko je velika) i šuma i magla i gdje je to dvoje djece i nešto kao kućepaziteljica koja je jedan od onih likova koji znaju sve i svašta, lokalna Radio Mileva, ali koja jednako tako ništa ne govori dok to radnje ne zahtjeva. I dolazimo do onih dijelova koji su dosadni i ponekad ravno frustrirajući.

Jer, ništa se ne događa. Naša junakinja ima ta neka svoja razmišljanja o poslodavcu, o djeci, o kućepaziteljici i tako tome i to je jednostavno nezanimljivo. Mislim, stil pisanja je bogat, raskošan i poetičan, ali ništa bitno ne govori. Tako se djeca opisuju kao pravi mali prelijepi anđeli, med i mlijeko, kućepaziteljica je skromna, malo priprosta, ali dobra, našoj se junakinji sviđa posao i, iako mi se sviđa stil pisanja, to je stvarno izumrla forma u romanima, sve to je zanimljivo koliko i gledanje sjednice Sabora gdje neki oldtimer čita statistiku o uspješnosti turističke sezone, govoreći o mjesečnim postocima, zaradi i usporedbi s prošlom sezonom. Ništa se ne događa. I onda - DUH! Pomisli bi da će to malo razbuditi radnju jer scena nije loša; iznenadi se pojavi lik muškarca na prozoru. Jezivo, sablasno... okej, krenuli smo negdje. ALI, ne baš. To se dogodi u pola bijela dana, dok je naša junakinja u šetnji. Horor ne funkcionira u pola bijela sunčana dana, ma kako spooky scena bila dobro postavljena. I ja sam bio u stilu; okej, sada ćeš otići istražiti tko je to, zar ne? Njet. Ona počne filozofirati. Joj, tko bi to mogao biti? Možda rođak koji živi povučeno? Možda član kućanstva (za koje se nikada ne kaže točan broj koliko ih je) iako joj je lice nepoznato? I ja sam ponovo bio u stilu; SADA ćeš otići gore i istražiti tko je to, zar ne? Neee, ona nije pro aktivni tip. Ona to zaključi na ovaj način; Ah, vjerojatno je to neki slučajni prolaznik koji voli stare kućerine i ušao je da malo razgleda. Ništa zabrinjavajuće. I ja sam bio u stilu; Jebote, zar ti stvarno nećeš otići gore i istražiti tko je to?!!! Ne, ona to ne napravi. Ustvari, život ide dalje. Med i mlijeko. Cvrkut ptica. Žena kao da je prokleta Marry Poppins, ali ona verzija koju nije briga što se mogući stranac mota oko djece koju bi trebala čuvati.

I tako cijeli kratki roman. Na kraju se ponešto dozna, tko su ta lica koja naša junakinja viđa (muško i žensko, navodno neki zaposlenici koji su se igrali skrivanja kobase i sada su, očito, mrtvi) i roman završi s pomalo nečim neočekivanim (neću vam reći čime, jel'te, pročitajte ga). Sada se vraćamo na onaj dobar dio. Roman (ustvari novela) se može interpretirati na puno načina; taj dio mi se sviđa. I ne čudim se što je kroz desetljeća povukao razne debate i puno ljudi ima svoj zaključak o čemu je točno priča; da li je to priča o duhovima ili je naša junakinja ustvari luda kao šlapa i sve je to bilo samo u njezinoj glavi? Ja imam svoje mišljenje, jel'te, kao i svi koji ga pročitaju i nemam pojma da li je ispravno ili ne, ali za mene osobno jest. Također, ima taj neki univerzalni štih zbog kojeg je i danas kontroverzniji nego onda. Guvernanta priča o dječaku s takvom pažnjom da nije baš teško zamisliti i malo nastraniji odnos između njih (iako nije, to je samo način na koji su se ljudi onda izražavali) ali i odnos to dvoje zaposlenika koji su umrli. Jer, u radnji i djeca kao mogu osjetiti njihovu prisutnost, a ona Radio Mileva govori kako su ti zaposlenici bili bliski s djecom. Sada, to možete reći da ih zato djeca osjete jer su bili bliski s njima, ali i to da su ih oni možda zlostavljali. Taj dio o različitim interpretacijama je najbolji dio romana, ALI sama radnja je monotona i nimalo spektakularno jeziva kako se obećavalo, dapače, poprilično je dosadna i reakcije glavnog lika su takve da bi je čovjek najradije utopio u prvom maglovitom i hladnom jezeru. Barem ja, jel'te. Problem s pričom jeste što lika ne predstavlja kao nekog tko sudjeluje u radnji već stoji postrani i prepričava stvari, opisuje ih i tu dolazi do osjećaja statičnosti. Kao da vam netko opisuje sliku Noćna straža od Rembrandta, i umjesto da odete u drugu prostoriju i pogledate vražju stvar sami, vi i dalje slušate kako vam netko opisuje kako izgleda. Tako mi je ispao ovaj roman, tako se ponaša glavna junakinja. Kultni status ima samo zbog onih različitih interpretacija i jer je bio nešto drugačije za svoje vrijeme, ali drugačije ne znači nužno i da je odmah dobro. Ipak, zanimljivo djelo, pogotovo jer ga do sada nisam čitao, ali već znam da mu se više neću vraćati.

David Morrell; "Rambo 2"

David Morrell - "Rambo 2"

Rekoh, već kad je bal, neka bude i maskenbal, što da ne. I imao sam nekako spojeno čitanje (i gledanje usput) pa rekoh da zapišem pokoju pametnu i o nastavku. Jer, ovo je zanimljiv slučaj. Novelizacije su inače na lošem glasu ili jednostavno nikakvom glasu. One znaju biti dobre ili znaju biti brutalno loše i određenu pažnju dobiju tek onda kada ih radi poznato spisateljsko ime koje ustvari nema potrebe raditi novelizacije tuđih scenarija jer to uglavnom rade oni koji nemaju love - dragi Hollywood, pisci u Hrvatskoj bi vam to pisali samo tako i vjerojatno bolje nego što se piše jer mi smo uvijek bez love. Jer novelizacije su brzi posao. Piscu se dostavi radne verzija scenarija, ima rok od nekoliko mjeseci da ga proširi u književnu formu i da se roman izbaci van na tržište zajedno s filmom. Laganica i minimalni trud. Ovdje je zabavna stvar u tome što je novelizaciju napravio David Morrell osobno, koji je autor originalnog romana, po kojemu je snimljen film, koji je pak postao toliko uspješan da je nastavak bio pitanje vremena, ali nastavka koji se nadovezuje na filmsku verziju priče, ne književnu (jeste već malo izgubljeni?) pa se ozbiljno pitam zašto je Morrell to uopće išao raditi. Jer, ovo nije John Rambo iz prve knjige, niti je Morrell osobno imao ikakve veze s nastajanjem nastavka filma, a nekako sumnjam da je bio baš toliko očajan za lovu. Možda je bio bez inspiracije, možda je imao nekakav rok i ovo mu je dobro došlo da nešto objavi, vrag će ga znati, ali ono što znam jeste da se danas reklamira kao autor trilogije romana o Rambu (nije radio novelizaciju četvrtog dijela i sasvim sigurno neće petog jer se osjeća posramljeno) iako uopće nije autor trilogije već samo prvog romana. Scenarij za nastavak napisali su Sylvester Stallone i James Cameron (redatelj Titanica i Terminatora - tko bi rekao) ali Cameron je nekako povukao svoje kredite, pa je tako autor više-manje Stallone osobno. I ta je trilogija od Morrella na cijeni, iskreno, govore kako spada u vrh akcijske književnosti, što stvar čini još bizarnijom jer drugi i treći dio je, kako rekoh, izmislio Stallone. Da li su kritike u pravu? Eh... ne baš.

John Rambo je živ i zdrav i razbija kamenje u zatvoru. Jer, vidite, ovo je filmski nastavak, Rambo nije mrtav kao u originalnom već je samo osuđen za uništavanje imovine, ne ubijanje gomile ljudi jer, tehnički nije nikoga ubio (onaj jedan što je pao s helikoptera si je sam kriv što se nije držao zemlje). Pukovnik Trautman mu dolazi u posjetu i, hej, oni su sada frendovi, zaboravit ćemo na ono da mu je dotični ustvari raznio glavu na kraju prvog romana; bilo pa prošlo, voda ispod mosta, sutra je novi dan i tako te priče. Pukovnik ima prijedlog za bivšeg štićenika, odnosno USA vlada ima; vrati se u Vijetnam, potvrdi da su tamo ostali zarobljenici, vrati se natrag i dobivaš oprost i ostaješ slobodan čovjek. Naravno, Rambo je malo skeptičan, ali pristaje jer sve je bolje od razbijanja kamenja po cijele dane. Misija krene krivo odmah na početku, naš junak jedva ostane živ, ali dovitljiva životinjica kakva već jest, on izvede misiju, potvrdi sve navode, napravi pizdariju, započne novi rat u Vijetnamu i zamalo se uspije izvući. Zamalo jer ga se USA vlada (ustvari CIA) odrekne i ostavi da tamo trune. I, imamo malo mučenja, malo zločestih Rusa (ah, taj klišej 80-ih) i Rambo onda stvarno odluči dobiti rat u Vijetnamu i poubijati gomilu ljudi i vratiti se natrag sa zarobljenicima. Film ili roman, nema nikakve razlike, sve je isto. Ja volim taj film, nimalo se ne sramim to reći, jer mi je dobar, pogotovo završnica, kada Rambo popizdi i helikopterom sravni cijeli neprijateljski logor. Zabavan je, Stallone je bio na vrhuncu karijere, to je odlična akcijska razbibriga. Roman je... pa kao da gledate film, osim što čitate. Savršen za plažu, za putovanje vlakom, za sjedenje na WC-u. Da li je dobar...?

Naravno, razlika je odmah očita; ovo prati filmsku priču, pa ako ste čitali originalni roman, ovo će vam biti čudno do neba, ali jednom kada se prilagodite i priču pratite kroz filmski okvir, čitanje je lagano i bezbolno. Nažalost, ovo je tek prošireni scenarij. Morrell, koji je u prvom romanu pokazao da je dobar pisac, koji je unio strast i vještinu u pisani materijal, ovo je odradio bez ulaganja prevelikog truda. Napisano je okej, ALI je suhoparno kao Sahara. Bez imalo žara, bez imalo truda, gotovo bez imalo volje. Doduše, pokušao je on malo zamrljati neke stvari tek toliko da ne bude sve isto kao u filmu i tako smo dobili par „scena“ koje nećete vidjeti u filmu i koje su, iskreno, dosta dobre u svrhu radnje. Jedna od njih je gdje Rambo sjedi u zatvoru i spali sve uspomene iz Vijetnama, što nekako simbolični označava novi početak, da je spreman za nove izazove. To mi se svidjelo. I Morrell, iako je ovo napisao tek toliko da napiše, malo je dodavao začina karakteru glavnom junaku... kontra diktirajući sam sebi. Jer u ovoj verziji, Rambo je dopadljiv lik, onaj iz filmova. Nema PTSP (ima tu i tamo neka tjeskobna razmišljanja, ali ništa drastično kao u prvom romanu) - izliječen si čarobnim dodirom spisateljske ruke. Aleluja! Slava Bogu! Sada odi i ubijaj zle komuniste. Neki od dijaloga iz filma su prošireni, pa vidimo kako Rambo ima zgodan mali oštar um i to mi se također svidjelo jer daje neku autentičnost njegovoj vojnoj prošlosti. O, da, i pilot je helikoptera. Opet onaj dodir čarobne spisateljske ruke - zna upravljati uvrtnjacima, samo tako. Mislim, to je cool detalj koji se kasnije u filmu (i ovdje u romanu) debelo isplati, ali je toliko iznenadan da je pomalo i smiješan. U FILMU Rambo govori da je upravljao skupom mašinerijom, ali u KNJIZI on je stručnjak za preživljavanje i gerilsko ratovanje, plus nijednim slovom se ne spomene da je imao obuku za pilote. To je valjda bio bonus tečaj. I priča mi je dobra. Ona, doduše, nije dobro razrađena jer se svodi na akciju, što je čisto okej, to je takav roman, ali je početkom 80-ih ideja o mogućim zarobljenicima u Vijetnamu bila intrigantna, pa čak i kontroverzna i čeprkati po tome je bilo... pa, kontroverzno, ne baš poželjna stvar za raditi. Mali plus za hrabrost po tom pitanju. Aliiii, tu sada dolazimo i do najveće rupetine u radnji i samoj strukturi priče.

Jer, iako ovo prati film, Morrell je htio povezati stvari sa svojim romanom, pa se spomene i Šerif s kojim je Rambo imao obračun. FILM se događa početkom 80-ih, pa se i nastavak događa u to vrijeme, kada je vijetnamski rat već bio gotov i putovanje tamo nije bilo problematično, ali KNJIGA se odigravala početkom 70-ih. To bi bila stvar za zanemariti da pisac tim povezivanjem nije napravio grešku, a onda je još malo podebljao time što je rekao da je Rambo sjedio u zatvoru samo šest mjeseci, što bi radnju ovog romana trebalo smjestiti u '71, najkasnije '72 godinu, u vrijeme dok je vijetnamski rat još uvijek trajao, dok nije bilo ni riječi o zaboravljenim zarobljenicima i dok je turističko putovanje tamo bilo znanstvena fantastika. Ja sam pomalo frik što se tiče detalja u romanima, spisateljska mana, nažalost, i to se prelijeva u čitalačke navike i onda zamijetim ovakve stvari. Da li ta nelogičnost (Rambo je u tom slučaju trebao sjediti u zatvoru minimalno već 10 godina prije nego su ga izvukli, ne samo 6 mjeseci) smeta pri čitanju? Nimalo, iskreno, ali, eto, da se spomene. Ovo, iskreno, pročitate i zaboravite da postoji. Da, roman se lagano čita, da, ima u njemu par zgodnih sitnica, da, nije tako loše ni napisan (jer Morrell je predobar pisac da bi baš toliko zabrljavio stvari) ali je jednostavno... bezbojan. Volim ga pročitati (odmah se zahvaljujem i dobrom prijatelju koji mi ga je nabavio za kolekciju jer je jako rijedak za pronaći na našim prostorima) s vremena na vrijeme i onda kada mi se ne zamara s nečim jačim (za te potrebe uzmem prvi roman). Doslovno roman s kojim se ubija vrijeme dok ne pronađete nešto bolje.