Stephen King; "Tajne Salema"

Postoje dva problema kod reizdanja romana starog sada već blizu pedeset godina. Jedan je što takvi naslovi znaju biti potpuno izvan vremena i odraz godina u kojem su nastali, što često zna dovesti do političke nekorektnosti i opće zastarjelosti. Iznenađujuće, Tajne Salema nemaju taj problem, ali ruku na srce, nijedan Kingov roman nema taj problem jer kao pisac nikada nije pokušavao uhvatiti nešto takvo. Drugi problem jest te što se vidi kako je pisac postao ono što je danas; kultni pisac s bezbroj naslova za pojasom, ali da putovanje nije uvijek bilo bez neravnina. Tajne Salema imaju taj problem. Napravio sam nešto što nikada ili stvarno rijetko radim; prvo sam otišao i vidio kritike na ovaj naslov i ostao sam poprilično iznenađen s negativnim kritikama. Generalni konsenzus glasi kako je ovo kultni i jedan od najstrašnijih romana ikada napisanih ili je upravo suprotno od toga — dosadan za poludjeti. Ne slažem se ni s jednom od tih tvrdnji, ali budemo došli do toga. Prvo ćemo riješiti neke tehničke stvari prije nego se bacim na druge stvari. Ovo izdanje u nakladi Vorto Palabra nije samo prijevod Salem’s Lota već u dodatku stoje i dvije priče koje čine svojevrsnu “salemovsku” trilogiju; Jedna za put i Tajne Jerusalema. Riječ je o dvije priče koje su nastale u godinama nakon što je roman izašao i jedna od njih, Jedna za put, je direktni nastavak na sami roman, kratka storija koja se odigrava tri godine nakon događaja iz romana. Meni je jako draga, jedan od najdražih kratkih priča općenito. Tajne Jerusalema je pak nešto kao povijesni zbroj pisama gdje se opisuje nešto mračno iz daleke prošlosti. To je bilo ugodno iznenađenje, taj dodatak u obliku priča, ali postoji i dodatni dodatak gdje je sam King ubacio stvari koje je izbacio iz romana, opise scena i kako su izgledale u prvobitnom obliku. Opet, jako zgodna stvar, neočekivana. Izdanje je tako top notch, ima sve povezano s pričom o Salemu i tu je taj Kingov predgovor (ili pogovor) gdje opisuje kako je u osnovi popalio Drakulu i napravio svoju verziju (bez da je spomenuo Shirley Jackson, ali budemo se vratili na to). Sve zajedno — isplati se kupiti i staviti na policu jer je izdanja sjajno, kako rekoh.


Sada, ovo se opisuje kao prvi horor roman koji je “horor” doveo u moderno doba, prebacio ga iz maglom okovanih engleskih šuma u američka predgrađa. Malo se ne slažem s tim jer tu je podjednako slavni Egzorcist, koji je to napravio nekoliko godina ranije, ali razumijem kultni status jer uistinu jest doveo neke islužene klišeje u moderno doba i prilično ih osvježio. Problem je što mi je osobno ovo bio rastegnut roman i na momente jako dosadan. Da stavim stvari u neku perspektivu prije nego me Kingovi fanovi razapnu ili mi prokucaju srce glogovim kolcem. Ovo je Gradić Peyton s vampirima. To nije moj opis, to je opis prvog izdavača. I to je sasvim fer opis jer cijela prva polovica romana je kao upoznavanje stanovnika tog gradića prije nego krene veliko krvoproliće. Problem je u tome što ti likovi nisu zanimljivi. Poglavlja koja stvaraju “atmosferu” su suhoparna i uglavnom monotona, što nije tako strašna stvar. Ovo je bio Kingov drugi roman, još uvijek nije pronašao svoj pravi stil i tu se jasno vidi koliko je ovo — napuhan roman. King ima taj savjet kako je bitno pisati svaki dan, oko 2 tisuće riječi na dan, što je za naše uvjete neizvedivo jer većina pisaca mora raditi za život i pisanje je sporedni hobi, ali on taj savjet slijedi i tu dolazimo do toga kako je on produktivan pisac, svaka mu čast, ali ponekad to nije pisanje već nabijanje riječi samo da roman ima kvantitetu, a ne kvalitetu. Objasnit ću što točno mislim. Prije ovoga, napisao je Carrie, koja je naspram Salemovog komorna drama s pet likova. To je kratak i efektan roman s jako malo vrludanja. I onda je napisao ovo čudo teško 500 stranica. Ideja je dobra, oko toga nema spora, ali je izvedba losa. Zašto, pitate se vi? Zato što postoje i “Potrebne stvari” od njega, gdje je doslovno reciklirao ideju o strancu koji dolazi u mali grad i sranje se krene kotrljati. Potrebne stvari su primjer kako pisac napreduje i kako je zamišljeno izveo puno, puno bolje. Bolji likovi, bolja izgradnja atmosfere, bolja postavka za isplatu. Tajne Salema pokraj Potrebnih stvari izgledaju nedorečeno i grubo, bez kasnijih finesa koje će ga napraviti sjajnim piscem. Na što točno mislim?


Glavna radnja je o tom vampiru koji dolazi u mali gradić i počne stvarati cirkus. To je ugrubo prepričani Drakula (King to ni ne skriva, štoviše, naglašava to gdje god stigne) ali ovdje pola stvari nema smisla. I jer to ispočetka nije roman o vampirima već ukletoj kući. Marstenova kuća, gdje je neki mračni lik radio mračna sranja i sada ta kuća zloguko stoji iznad grada i svi je poskrivečki gledaju. To je posveta Shirley Jackson, Kuća na ukletom brdu, i osobno sam prvi koji reći kako mješavina žanrova nije loša stvar, ovdje jest jer se stječe dojam kako se čitaju dva tematski različita romana. Glavni lik, pisac Ben Mears, dolazi u grad riješiti se nekih starih sranja koja imaju veze s kućom i to bi bio sjajan zaseban roman — osim što to ovdje dominira u početku, pa onda bude naprasno zaboravljeno. Kuća kao takva nema nikakve veze s radnjom osim što je tamo i jeziva je - to je to. Na trenutak sam očekivao kako će se pojava Barlowa povezati kako jedno zlo privlači drugo, da je zato odabrao Salem, ali to se nije dogodilo. Ukleta kuća (navodno) ostaje samo jedan od puno motiva koji su postavljeni u ovom romanu i onda doslovno zaboravljeni. Kraj je razočaravajući. Ne toliko da je loš kako to King zna već napraviti već jednostavno razočaravajući. Od velike epske borbe s Barlowom nema ništa, jedva jedna stranica i to je to. Svećenik Callahan (samo sam čekao da izbaci - Osjećaš li se sretnim, propalico) ima svoj tijek radnje u romanu — koji završi njegovim kukavičkim odlaskom iz grada tako da cijela njegova priča oko gubitka vjere nema svoj kraj. Što je šteta jer je bio gotovo najzanimljiviji lik, ali eto (da, znam kako se pojavljuje kasnije u drugim Kingovim romanima, ali fokus je sada samo na ovom) tu smo gdje smo. Roman je na početku nafilovan raznim likovima i njihovim pričama, što je zgodan pristup kada se želi ocrtati stanovništvo ili stvoriti osjećaj pravog fizičkog mjesta, no većina njih, koji su doili i po nekoliko poglavlja, se u drugoj polovici više ni ne spomene tako da je sva ta izgradnja besmislena. Istina, znamo kako se zovu, znamo što su radili, ali njihov kraj — oh, svi su postali vampiri — nekako nema težinu koju bi trebalo imati.


Već kada smo kod likova — ovdje su stvarno slabi. Mislim, postoji razlog zašto se na popisu najboljih Kingovih likova ne nalaze niti Barlowe niti Ben Mears. Prvi je kao veliki negativac praktički nepostojeći, jedva da ima dvije prave scene i njegov je kraj takav da se gotovo zaboravi kako je uopće postojao u romanu. Drugi je pak nedorečen. Ima nekakvu traumu iz mladosti, što je na početku, gdje sve zvuči kao dobra postava za malo psihološkog horora, ali kada roman ubaci u vampirsku brzinu, postaje tek jedan od likova koji izgovaraju dijalog, gdje se opisuje što radi i njegova trauma se više ni ne spomene. Klinac Mark je — klinac koji ispočetka ima gotovo psihopatsko ponašanje, pa na kraju je sav emocionalno potrgan i nigdje ravnoteže. Drugi likovi — samo postoje. Izgovaraju dijalog, rade stvari, nestanu. Vampiri nisu strašni, roman nema jednu poštenu jezivu scenu, što je, dopuštam, subjektivna stvar jer nekome će biti jeziv do neba, ali kao nekakvi negativci, ne predstavljaju baš veliku prijetnju. I ovo su pravi vampiri, što je prednost, ne oni fensi-šemsi lijepi vampiri već prljava gamad koja spava u podrumima i love koga stignu. Problem je što je King odabrao sistem zaraze za ovaj roman, što znači da svatko koga ugrizu automatski postane vampir. Kada ideš na takvu epsku širinu, onda moraš napraviti kraj kako treba. Ili će ih sve pobiti ili će oni zavladati svijetom - to je to. Stvari ovdje ostanu nedorečene, iako detalj-dva dobijemo u priči Jedna za put, gdje nekako — postoje u ruševinama grada. Uz sve to je i predugačak. Neću ići baš kroz cijelu radnju, ali se bez problema mogao skratiti za minimalno 200 stranica i učinak bi bio još bolji. Sada, ja sam prvi na liniji obrane pisaca kada idu malo u širinu i dužinu s radnjom, nikada ne treba imati tunelski vid, ali ako se ide u proširenja, to onda treba imati smisla. Jedan primjer; lik ima ženu koja ga vara. To se proteže kroz minimalno 4 poglavlja. Isplata nikakva. Da se to izbacilo, radnja bi ostala ista. Jedno dugačko poglavlje je posvećeno tome što gomila ljudi večera. Opet, da je izbačeno, ne bi se ni osjetilo. Neke scene odlaze predaleko, promaše STOP znak i postanu naporne. Lik na groblju ima susret s mrtvim klincem. Jeziva scena — ispočetka. I onda odlazi u takvu dužinu da sam već gledao kada će završiti. To će ostati Kingov problem kroz karijeru, iako će to imati malo više pod kontrolom. Potrebne stvari, kako rekoh, primjer “popravljenog” romana s istom premisom.


Konačni zaključak; meni se svidio. Ima dobrih stvari u njemu, svidjelo mi se sve to s ukletom kućom — ne i to što nema nikakav zaključak — ali je jezivije od vampira. Zgodno je što je King napravio kao i Blatty u Istjerivaču đavla, ubacio je moderno objašnjenje za neke stare mitove, sukob starog i novog, sve to funkcionira. Neki opisi grada su sjajni… Ima se tih stvari što su dobre, a već je i onda vidljivo kako je će postati vraški pisac s dobrim idejama, iako je ovdje još uvijek tražio pravi književni izričaj. I ne osjeća se kao da je napisan u 70-ima, što je uvijek dobra stvar. Ekraniziran je dva puta, što je nekako sporedna, ali jednako zanimljiva stvar. Prva ekranizacija je doživjela hvalospjeve dok druga, 20-ak godina kasnije, nije. Meni je prva bezveznjikava, iskreno, jer niti je strašna, niti je baš zanimljiva i razvučena je preko svake mjere. Druga mi je bolja jer ima življi tempo i drži se romana skoro u slovo (što prva nije radila). I sada će valjda raditi cjelovečernji film, pa nas očekuje još vampira. Sve u svemu, ovo je roman koji ima dosta problema, što narativno, što stilski, što tehnički, ali je cool za pročitati jer je bio stvarno jedan od prvih koji su počeli transformirati horor žanr u moderno doba i stvarati nove putove za druge pisce.