Michael Crichton; "Razotkrivanje"

Pratite li trenutačnu sudsku sapunicu u vezi Johnny Deepa i Amber Heard? Ne? Sram vas bilo, morate biti u tijeku. Uglavnom, da vas kratko uputim u stvari; Amber tuži Johnnyja kako ju je zlostavljao i svašta nešto. Na suđenju se pokazuje kako je to...eh, ne baš blizu istine i kako su uloge možda bile obrnute. Mislim, Johnny ima svoj dio grijeha u cijeloj priči, ali ona je puno toga skrivila i dobila prolaz jer je – žensko. Prije nego me kamenujete, dopustite mi da vam dam još bolji razlog za to. MeToo pokret je ispao teška pizdarija koje su mnoge žene iskoristile kao dobru foru da vrate bivšima neke stare stvari. S jedne strane je dobro da se seksizam u Hollywoodu proziva, stvarno to podržavam, ali ono što je ispalo iz tog pokreta jeste sljedeće; žene su uvijek u pravu, uvijek nevine i muškarci su svi zla gamad. Kraj priče. Eh, ne, ni blizu. Kada se doznalo kako je Asia Argento imala vodoravni tango s maloljetnikom, pa je onda još i platila istom da bude kuš, žene iz MeToo pokreta su skočile i rekle da ne treba suditi strogo. Stvarno? Da je to napravio muški glumac, bio bi razapet samo tako. Uglavnom, gomila pizdarija se događa, Johnny je izgubio karijeru (Amber nije) i meni je to pomalo urnebes jer sam se odmah sjetio Michaela Crichtona.

Razotkrivanje je, dragi moji čitatelji, najavilo svo ovo sranje prije trideset godina. Mobing, seksualno zlostavljanje na poslu i tako to, pun kufer zanimljivih stvari. Ako niste čitali, sadržaj je kako naš junak Tom radi u tech-tvrtki koja izmišlja stvari za kompjutere. Jednog dana na mjesto glavnog šefa dolazi Meredith, koja odmah pokuša povaliti Toma, ali ne uspije jer Tom, iako se malo zagrije, ipak odluči kako sve to nije vrijedno truda. Drugi dan, Tom je optužen za seksualno zlostavljanje i mora dokazati kako nije on taj koji je kriv već Meredith. Mislite da mu netko vjeruje? Aha, right, svakako. Sve to ima veze s tehnološkim dijelom romana koji je, istini za volju, danas poprilično zastario jer...pa, mislim, hard-disk od 15 gigi i RAM od 250 mg... na tome danas možete samo slagati pasijans, ali u onim danima je bio ogromni napredak. Ono što započne kao pomalo sudska drama, postaje malo i tehnološki triler, što je cool, osim jedne male stvari – ništa od toga nema smisla, kako u filmu, tako i u romanu.

O, da, postoji film. U 90-ima je bio taj val seksi trilera (Kobna privlačnost, Sirove strasti, Razotkrivanje... Michael Douglas baš nije imao sreće sa ženama) i film je zgodan. Pogledao sam ga nekoliko puta, dobri glumci, dobra režija. Film i roman su pokupili OGROMNE kritike zbog toga što je žena ta koja inicira zlostavljanje jer u tim danima se vjerovalo kako su samo muškarci sposobni za to. Slavni Roger Ebert ga je pokopao rekavši kako je film samo poligon za seksi scene (ima jedna u filmu – da ponovim – JEDNA), ženske udruge su napale Crichtona da je ženomrzac, što mi je bilo još urnebesnije jer...Pa, Meredith je sposobna, sama je svoja, ima autoritet i osim što je pomalo ljigavac, ona je ustvari prototip uspješne poslovne žene. Tu su Catherine, odvjetnica koja doslovno spasi Tomov lik od zatvora, te Susan, koja također pomogne Tomu oko njegova problema. Roman je (i film) pun uspješnih žena koje doslovno spase glavnog lika i --- to nitko nije vidio? Crichton je Toma pretvorio u pomalo naivnog lika koji vjeruje kako je sve cool oko njega i ne kuži baš što se događa. On je, kako se to u Americi kaže, boy scout i zato nahebe. Žene su sve prikazane s puno poštovanja i uglavnom da su sposobnije od muškaraca, što je prošlo potpuno ispod radara. Što me dovodi do kraja romana. Ne znam kako da to objasnim. Uglavnom, Meredith preuzima tvrtku, ali poništi veliku narudžbu, tj. skine troškove, i Tom bi trebao biti krivac. Zato ga žele izbaciti iz tvrtke, ali zbog druge stvari, navodnog zlostavljanja. Okej, ali nije jasno zašto žele uništiti tvrtku time i dan danas mi nije jasno gdje je logika u tome (i nisam jedini koji se to pita). Dakle, to je Razotkrivanje, provokativan roman za svoje vrijeme, svakako, ali je točno predvidio što će se događati danas sa svim tim lažnim optužbama i sudskim pristranostima naspram žena i muškaraca zlostavljača. Također je predvidio i napredak tehologije, kao književne online baze, upotrebu mobitela i povezanosti s ostatkom svijeta. Zato volim Crichtona, on je bio pisac kojeg nije definirao nijedan žanr (iako je najpoznatiji kao SF pisac, uglavnom) i ako je priča bila dobra, bez obzira na žanr, on je pisao. I bome se nije sramio kontroverznih tema, čak ni kritika koje su dolazile nakon toga. Ako niste čitali (ili gledali), preporučavam.