Andy Weir; "Projekt Spasitelj"

Andy Weir je pomalo čudna priča o uspjehu. Kada je napisao Marsovca, izdavači su ga odbijali lijevo-desno, nazivajući rukopis dosadnim, kompliciranim i nimalo isplativim. Onda je počeo objavljivati poglavlja online i publika se oduševila, još više samim njime, koji je imao interakciju s njima i popravljao ono što je trebalo popraviti. Pa su ga nagovorili da roman objavi kao e-knjigu na Amazonu (ili gdje već), što je i napravio, ali je stavio najmanju moguću cijenu od samo 0.99 centi. U idućih nekoliko mjeseci prodao je 5 milijuna primjeraka! Takve brojke, ali i generalno sveobuhvatni val oduševljenja doveo je do toga da to primjeti i Hollywood, ali i gomila izdavača. Isti oni koji su ga odbijali, sada su ga vukli za rukav i obasipali novcem samo da naprave Marsovca u tiskanom obliku. Roman je sjajan, što jest, jest. Duhovit, dopadljiv glavni lik, znanost da pomislite kako smo stvarno došli do tog trenutka kada je putovanje na Mars moguće, sve je bilo sjajno. Došao je film. Nije loš, ali knjiga je bolja. Andy je preko noći postao priča o uspjehu kakvom teže svi pisci koji sami objave svoje radove.

Onda je došao Artemis.

Nisam ga još stigao pročitati, ali mi stoji na polici. Općeniti konsenzus je bio kako je roman sranje. Ni traga onom vrckavom duhu kakvog je imao Marsovac i općenito se drži za dosadnim, blijedim, slabe radnje i klišeja koji su već toliko puta viđeni.

Što nas dovodi do Projekt Spasitelj.

Zapeo mi je za oko još dok je bio u najavi jer je imao zanimljiv sadržaj. Usamljeni znanstvenik se budi u svemirskom brodu. Nema pojma kako je tamo završio, ni što treba napraviti, ali konačni je cilj spašavanje Zemlje. Zvučalo je dobro, zvučalo je napeto i zvučalo je kao nešto iz mog kvarta jer volim SF koji ima razumljive postavke i malo dobra starije misterije u radnji. Jesam li dobio takvo što? Pa, recimo. Ne baš, ali ima nešto od svega pomalo.

Prvi je problem što je Spasitelj nešto kao podgrijani Marsovac i tu se krije mali problem koji bi u kasnijim Weirovim djelima mogao postati još veći problem. Nije spretan sa stvaranjem likova. Mark iz Marsovca je bio šaljivi tip koji je u svakoj situaciji imao spremnu humorističnu opasku, toliko velika gomila opaski da je pred kraj počelo zvučati malo previše forsirano. Projekt Spasitelj? Šaljivi tip koji ima spremnu smiješnu opasku za svaku situaciju. Doktor Ryalan Grace (ima opako dobro i zvučno ime - iako priznam samo jednog Ryalana u književnosti, Givensa) tako djeluje kao brat blizanac Marka Watneyja. Isti obrazac govora, iste šale, isti pomalo djetinjasti nastup. Što samo po sebi nije loše - oba lika su humoristična i dopadljiva i čitaju se s lakoćom…barem u prvoj polovici romana. Kasnije to postaje zrno naporno jer čini njihove reakcije neprirodnima.

Ovdje je dobio zabavnog pomoćnika u obliku aliena Kamenka. Kao da je shvatio ako Rylan bude sam cijelo vrijeme, ljudi će stvarno pomisliti kako je samo presložio premisu Marsovca u novi roman. Što jest napravio dobrim dijelom, ali mu je dodao malo začina u obliku još jednog lika te roman na trenutke izgleda kao tipična buddy-buddy komedija iz 80-ih, gdje se dva kontra lika prepucavaju i odbijaju šale jedan od drugog. Nisam imao problem s tim jer je Kamenko fora kreacija, što me nekako dovodi zašto mi se roman uglavnom svidio. Weir je pisac koji je potkovan u tehničko-znanstvenim detaljima. Čak i ako izmišlja sranja, ona zvuče uvjerljivo, što daje radnji bizarnu notu autentičnosti. Problem koji naši junaci moraju riješiti je zanimljiv (svemirska ameba ždere zračenje od našeg Sunca i time stvara manjak topline, što pak za posljedicu ima novo ledeno doba - kojeg trebaju spriječiti, jel’ te) i ima dovoljno znanstvenih objašnjenja da bude zanimljivo.

Mana, u istom zamahu, jeste što je težak na znanstveno-tehničkim detaljima, ponake malo i previše za svoje dobro i ako niste potkovani barem malo u nekim osnovnim stvarima, stranice i stranice tehničkih detalja će vam biti stvarno dosadni. Weir ovdje kao da je odlučio malo kanalizirati Michaela Crichtona jer cijeli seting ima okus njegovih radova, pogotovo neki dijelovi koje kao da je stvarno, khm, kopirao od Crichtona tipa da je glavni lik znanstvenik koji je jednom napisao toliko bizaran znanstveni rad, kojeg su svi ismijali, ali, avaj sranja, baš takvo što se dogodilo i on je jedini čovjek koji može to riješiti (Sfera ima jako sličan početak). Radnja prati bljeskove stanja na Zemlji, što me isto podsjetilo jako na Crichtona i njegov brzi stil pisanja i objašnjavanja stvari. Ne shvatite me krivo, ja volim Michaela Crichtona, bio je strašno dobar pisac koji je znao složiti uzbudljivu priču, no kada ga osjetite u radovima drugih autora, to zna biti malo…eh, problematično, pogotovo ako je uočljiva ta sličnost.

Konačni zaključak? Solidan roman. Dopadljivi likovi usprkos istom obrascu, dovoljno akcije i događanja da stvari ne budu statične i dosadne, možda malo previše tehničkih detalja koji mjestimično počnu vući radnju, ali kada se sve nabaca na hrpu – sve štima dovoljno da zadovolji čitatelja koji ima neke preference kao ja. Naravno, neki će ga zavitlati u prvi zid jer će im biti težak i nerazumljiv, ali tako to ide, nijedan roman se neće svima svidjeti. Sada bih se stvarno trebao uhvatiti Artemisa da vidim je li stvarno toliko loš koliko se priča.