Dan Simmons; "Opaki tip"

Pa, ovo je ispalo svojevrsno razočarenje. Stvari su izgledale dobro na papiru. Joe Kurtz je privatni detektiv, lik koji zna kako ulica diše, ne igra po ničijim pravilima, ima tvrdu glavu i spreman revolver u desnom džepu. Bivši je to policajac koji je odslužio fakultet u Attici, cijelih jedanaest godina, jer je ubio nekog tipa. Tip je to zaslužio, naravno, Joe je takav lik koji će za pravdu otići i u zatvor. Sada radi kao neslužbeni privatni detektiv, istražuje mutne poslove i druži se sa sumnjivim licima koja su pod nadzorom policije. Shvaćate što želim reći? Ovo sranje kao da je pisano za mene i moj čitateljski ukus. Čitam i pišem slične stvari i roman sam tražio dosta dugo jer Dan Simmons, kojeg nisam baš puno čitao, ima reputaciju kao netko tko zna pisati. I onda sam ga nabavio, pročitao i sada se malo gledamo, ja roman, roman mene i nitko ne želi progovoriti prvi jer smo, neočekivano, obojica završili razočarano. Hardboiled i Neo-Noir žanrovi su my stomping groud, znam pisce, znam žanr, znam sve finese. Nema problema. Krenete s Raymondom Chandlerom i lagano se penjete prema vrhu, ništa novo za naučiti, ali vidite kako se žanr razvijao. Vidite kako su razni drugi pisci dodavali nešto svoje, pojačavali sliku mitskog lika (jer privatni detektivi to jesu) i stvarali nešto svoje. Žanrovi su doživjeli evoluciju, ali to nitko javio starom Danu dok je ovo pisao. Oh, ovo je sjajno tehnički napisan roman, točno onako kako bi vas učili u školi pisanja, sjedi, pet, način pisanja, ali to je to. Tehnički korektno napisan roman, ništa više od toga, ništa manje. Sada, Dan Simmons je posvuda, u znanstvenoj fantastici, hororu (uspoređuju ga s Stephenom Kingom i shvaćam zašto, pogotovo nakon što sam pročitao Ljeto noći i Zimsku moru) i valjda je vjerovao kako bi mogao malo promijeniti nišu i ubaciti se u kriminalističke vode. Napisao je tri romana s Kurtzom kao glavni likom i nijedan nije baš nešto sjajno ocjenjen. Što me, opet, nakon čitanja, baš i ne iznenađuje.

Dakle, Joe Kurtz. I da mi oprostite, ali to prezime je za krasni Kuratz. Zvuči smiješno, barem u našem prijevodu, i odmah me asocira na lik Marlona Branda iz Apokalipse sada. Postoji razlog zašto ne dajete svojim likovima proslavljena prezimena jer to nikada ne ispadne na dobro (znam jednu autoricu koja je svoju junakinju nazvala Holmes i pogodite što se dogodilo - da, točno ste pogodili, narode, svaki je lik u romanu imao spreman vic o Sherlocku Holmesu). Sada, prezime na stranu, naš momak Joe je sve ono što očekujete od takvog lika da bude. On je tvrd momak, svojeglav, nije glup, ima kliker-dva koji rade, častan je, istinoljubiv, cijeli paket. Nemam nikakvih problema s tim, štoviše, to su poželjne osobine kod takvih likova jer nećeš navijati za nekoga tko je ustvari Ted Bundy. Iako, Dexter Morgan je tu, pa mi je teorija malo klimava, ali shvaćate što želim reći. Kada netko mlati negativce, želite da to bude netko kao Joe Kondom. I problem s tim jeste što Joe nema nikakve osobnosti, niti jedne osobne misli, strahova ili čežnji. Sjedio je u zatvoru 11 godina, sve 5. Jesi ljut, momak, što si izgubio desetljeće života? Pojma nemamo. Kao ni zašto je to to točno napravio (iako, tu su nastavci, pa je možda objašnjeno). Joe je kao dobar u svom poslu, ali mi to baš ne vidimo jer, pa…ništa posebno se ne događa. Dva su slučaja u igri. Joe ima socijalnu radnicu kojoj se mora javljati. Netko je ubije. Pred njim. On isto popije metak. Uh-uh, zeznuto. Ali, Joe Kurton je, kako rekoh, tvrd momak i jedan metak ga neće zaustaviti u istrazi. Problem broj dva. Drugi slučaj. Neka ulična banda ga unajmi da pronađe neke likove. Lijepa lova je u igri. Okej, moglo bi biti zanimljivo. Osim što nije. Taj dio radnje je gotovo u pozadini. I događa se moje omiljeno u romanima; drugi likovi govore drugim likovima kako je Joe Nakurnjak opak lik. Likovi doslovno to pričaju; Joe je bio opak lik, ne bi štel mešati u njegove poslove. Mi ustvari ne vidimo zašto je Joe točno takav badass lik, ali to čitamo od drugih.

Gdje je točno finalni problem cijele priče? Pa, kako rekoh, postoji ta istraga, ali je u okruženju drugih ljudi. Znači, nešto kao urbani krimić, tipa Philip Marlowe, no Dan Simmons je lijen pisac (barem u ovom romanu) i ne postavlja scenu kako treba. Neki od tih likova imaju prošlost povezanu s našim Joe Prezervativom, ali pisac je valjda očekivao da mi to sve već znamo iako nije napisao slova o tome? Kao, recimo, da postoji roman ispred ovog, pa je sve fino objašnjeno i sada se nastavlja vožnja. Ništa od toga. To je bila Huanita Sanchez Gonzalez De la Vega (nemam pojma koje joj je ime u romanu, toliko je bila pamtljiva). Ona vodi bandu. Znamo se. Opaka je cura. To je to. Ma, jel, sad, Joe? Kako je znaš i zašto ona surađuje s nekim tko je bio policajac? Jebiga, eto, trebalo je za radnju. I tako je sa svim likovima. Nema tu dubine, nema tu širine, nema tu neke karakterizacije ili opisa koji bi prikazali kako je i zašto Joe Durex tako dobar u snalaženju po opasnim ulicama. Jednostavno jest, prihvatite to. S tehničke strane je dobar, Dan je pismen lik, ali sam roman je nešto kao konfekcijski proizvod s trake. Podsjeća na nešto bolje, ali nema šarma, osobnosti ili svojega ja. Pročitate ga i doslovno drugi dan zaboravite što ste točno čitali., Kvragu, dok sam ga čitao imao sam problema s nekim dijelovima i likovima jer sam počeo zaboravljati početak. Ovo je ono da malo ubijete vrijeme dok ne izađe novi Jack Reacher ili Harry Bosch ili Harry Hole, ništa više od toga.