srijeda, 2. kolovoza 2023.


 

John Grisham; "Tribine"


Ima već neko vrijeme kako sam sjedio u jednom kafiću i posve slučajno načuo razgovor dva lika koja sam poznavao još u srednjoj školi i jedan od njih je bio jedan od onih popularnih likova, znate već tip, koji su imali popust na sve. Djevojke su ludjele za njim jer je bio onaj tip koji je imao nastup neshvaćene duše i živio je u okrutnom svijetu koji nije imao razumijevanja za neshvaćene duše. Dugačka kosa, kožna jakna, repertoar poezije sastavljen od ispremiješanih stihova Bijelog dugmeta i sjećanja ispunjena gomilom priča o zavođenju i odlascima na zabave gdje je obično bio centar svijeta. Mrzio sam tog lika intenzitetom gorućeg sunca jer sam bio sve suprotno. Drugi je pak bio sportska legenda. Kao, igrao je nogomet u školi, pa je onda igrao u nekakvom lokalnom klubu ŽNJ lige te je danas trener istog tog kluba. Prvi je još uvijek furao dugačku kosu, sada osjetno prorijeđenu, i majice s natpisom AC/DC, kao da je još uvijek u srednjoj školi dok se drugi hvalio koliko je uspješan trener jer vozi BMW-a (prešućujući kako mu ga je kupio punac) i obojica su imali minimalno trideset kila previše da bi još uvijek bili zgodni zavodnik ili uspješan sportaš. I tako su sjedili i pričali kao da su dvadeset godina mlađi, prepričavajući jedan drugom kako je zaveo ovu curu ili dao gol na onoj utakmici prije sedamnaest godina u selu Blatnjavo Dno, ponašajući se kao da ne shvaćaju kako se sve to odigralo prije dva desetljeća. I onda su me prepoznali jer mali grad, svatko svakoga poznaje čak i ako ga ne poznaju i jedan se sjetio kako sam bio nešto kao pisac. Pa su me uvukli u brzi razgovor u stilu pišem li štogod i kako su umjetnici uglavnom idioti koji nemaju budućnost. Onda su, uvjereni kako su pravi lafovi, nabacili ono što mi svatko tko me poznaje nabaci – da ih stavim u roman jer su toliko sjajni da će mu odmah podignuti kvalitetu. Na što sam rekao kako nema problema jer, jebote, nisam morao ništa ni izmišljati, scene su se praktički pisale same.

Možda sam zrno toga karikirao, ali uglavnom je sve istina i stvarno jesam jednog ubacio u roman (oni koji su malo upoznati s radnom skicom novog Lukas Hum romana znaju gdje i što) i onda me malo udarilo kako osobno znam još par takvih likova, a vrlo je vjerojatno i kako Vi znate pokojeg. Stari slavni dani, što bi se reklo, likovi koji nikada nisu postali svjesni činjenice da život nezaustavljivo ide dalje te kako je vrijeme njihovih najvećih hitova ostalo iza njih te su sada samo na opciji repeat u njihovim glavama. Obično ih vidite na nekom šanku, gdje stalno pričaju o prošlim slavnim danima i kako su to bila najbolja vremena. Osobno, mrzio sam srednju školu, bio sam autsajder po svim standardima, nisam bio magnet za djevojke i, iako sam bio poprilično dobar u košarci, nikada nisam postao slavan sportaš jer u ovim našim malim sredinama košarka je naspram nogometa bila slinavi rođak kojeg nitko nije želio vidjeti. Što me nekako okolo-naokolo dovelo do toga zašto sam sve ovo napisao. John Grisham. Da, znam da u nekim normalnim okolnostima te dvije stvari ne bi imale ništa zajedničkog, ali striček John ima jedan roman koji mi se jako sviđa, ali kojeg svi drugi iz nekog razloga mrze. Mislim, ima užasne ocjene, to je to, nema ljubavi za njega. Što mi je bilo pomalo čudno jer, iako ovo nije pravnički triler, nije ni toliko loš roman. Nakon tog malog slučajnog susreta s dvojicom nostalgičara, shvatio sam u čemu je problem. Ljudi su se, dosta njih, prepoznali u njemu.

Tribine su storija o Neelyju Cranshawu, bivšem quotterbacku koji je s osamnaest bio superzvijezda u svojoj školi. Američki nogomet – nemam pojma koja su pravila ili logika tog sporta – američka je opsesija i doslovno sam iznenađen kako po ovome nije snimljen film pošto u centru ima tog karizmatičnog trenera kojega su svi mrzili, ali ujedno i voljeli. Eddie Rake je bio karizmatičan lik i gomila klinaca je u njemu vidjela praktički zamjenskog oca, narodni junak ili negativac, ovisno o gledištu, koji je proslavio njihov mali grad jer Amerikanci vole svoje sportske junake i utakmice koje uspoređuju s iskrcavanjem u Normandiji. Utakmica je rat, baby, i tu se odvajaju muškarci od dječaka i slične opsjednute gluposti. Roman je kratak, jedan od Grishamovih najkraćih i prati našeg junaka u povratku u rodni grad, obilasku poznatih mjesta i proživljavanju svojih slavnih dana dok je bio lik koji je nadohvat ruke imao sve. Neely nije postao ništa jer mu je otišlo koljeno, živi dosadnim životom, radi dosadni posao i gorka je činjenica kako su njegovi najslavniji dani ostali debelo iza njega. I nije baš nešto pozitivan lik jer je gotovo jedan od onih koji su oslonjeni o šank i pričaju o utakmici od prije dvadeset godina, iako je malo bolji, samo malo, od takvih likova. Grisham je tu igrao na dvije stvari; nostalgija i američki nogomet – oboje ima sjajnu prođu i čudim se kako nema filma jer su likovi tu, a u centru je i jedna napeta utakmica s nekoliko preokreta, dušu dalo za ekranizaciju.

Neuspjeh romana je u sljedećem; prosječnom čitatelju izvan Amerike ovo je bezveze, barem sportski dio. Kako rekoh, nemam pojma koja su pravila njihovog nogometa i kada čitam, čitam to kao priručnik o lansiranju Apollo sonde u svemir; jedva da nešto mogu shvatiti. Kako je u centru sva ta slava i sportski zanos o nekim boljim vremenima, ljudima je uglavnom bio dosadan u istoj mjeri koliko i nerazumljiv. U Americi pak je nešto što ljudi ne vole baš čitati – prošla stara vremena i kako se Grisham bez pardona obračunao s tim jednostranim sredinama gdje su sportski rezultati životni cilj, a sportaši živući bogovi. I tu je taj faktor zašto ovo nije toliko loš roman. Grisham je hrabar pisac, to ću mu prvi priznati, njegovi likovi nisu baš dopadljivi i ne ustručava se obračunati sa svim manama društva. I to ljudi ne vole jer je pomalo jebeno kada se prepoznaš u nečemu što graniči s fanatičnosti, a još manje vole čitati o propalim snovima te kako su vrhunac života doživjeli s osamnaest godina i kako je od onda sve krenulo nizbrdo. To je... depresivna slika modernog društva. Ne cijelog, naravno, ali u tome se pronašao dovoljan broj ljudi zbog čega je roman skoro pa najgore ocjenjeni Grishamov roman. I, okej, treba biti iskren i reći kako su likovi uglavnom stereotipi koje ste vidjeli u stotinjak filmova, pa je tu i taj aspekt. Ali, meni se sviđa jer se kroz sve to provlači i tema kako vrijeme prolazi i ljudi se mijenjaju, kao i motiv povratka u rodni grad te suočavanju s duhovima prošlosti, što je motiv koji i osobno znam koristiti u svojim romanima. Čudan roman, pomalo klišej, ali i brutalno iskren o američkoj opsjednutosti... raznim stvarima. Preporučio bih vam ga, ali s rezervom. Jedino što je kratak, pa ako vam se i ne svidi, nećete izgubiti previše vremena na njega.

Nema komentara:

Objavi komentar