Lee Child & Andrew Child; "Stražar"

The King is Dead. All Hail King…Pa, ustvari, ne baš, još uvijek nismo došli na tu postaju, vlaku je pukla guma i prvo to treba riješiti, pa ćemo tek onda o slavlju. Prvi roman napisan od strane Andrew Childa, gdje je Lee Child glumio drugu violinu. Odmah na prvu, definitivno je bolji od Plavog mjeseca, ali ne toliko da bi proglasio kako su uspješno riješili problem koji se počeo vući kroz serijal. Jesu napravili nekoliko koraka u pravom smjeru, istina, ali onda su malo zaribali treći čin, na što se budemo još vratili. Ali, hej, bolji je od Plavog mjeseca, nisam dobio želju da ga zavitlam u zid nakon čitanja (ili otvorenu peć, onako kako su to radili Naziji) i ostajem blago skeptičan koliko će to oni moći dobro izvesti jer kada sam ih slušao kako pričaju, Lee je zadovoljan što to još uvijek nekamo ide, dok je Andrew izrazio želju da malo “popravi” Reachera i uvede ga u modernije doba. Kada se ovo čita, jasno je kako se tu radi o sudaru dvaju svjetova i, iskreno, većim dijelom, je to ispalo čisto solidno, ali onda se dođe do trećeg čina i problemi samo tako postanu uočljivi. Ovo je tip suradnje koja ima problem dominacije jer oba brata su solidni pisci (iako Andrew nije toliko poznat, ima i on neke stvari za pojasom) i oba žele nešto napraviti. Lee je pričao o tome kako je nakon dvadeset i nešto godina pisanja o Reacheru ostao bez goriva u spremniku, što je razumljivo, jer mu je, da to seljački velimo, Reacher dopizdio i od strasti je postao posao, pa je onda postao obaveza i zabave više nije bilo na vidiku (časni sude, prilažemo Plavi mjesec kao glavni dokaz koji govori koliko je Lee digao ruke od stvaranje iole kvalitetnog romana) a kada se to dogodi, ili pošalji glavnog lika u mirovinu ili napiši nešto drugo tek toliko da se malo opustiš.

Dakle, Jack Reacher je ponovo u akciji. Storija nas vodi prema slučajnom susretu Jacka i nekih mladih glazbenika. Oni su nebitni, to je tu samo da dobijemo još jednu klasičnu scenu gdje on staje na stranu pravde i zastraši nekakvog ljigavog producenta. Jack odlazi iz grada i dolazi u drugi, mali grad, gdje gotovo odmah upadne u probleme jer shvati kako će jedan lik biti otet. Naravno, ne dok je on u blizini, ali ga to odvodi u nove probleme. Naime, gradić je pod lockdownom, netko je provalio u njihove online sustave, zaključao ih i sada želi finu gomilu kešovine da bi “otključao” sustave. Građani krive jednog lika, lika kojeg je Reacher spasio od problema, i on, pravedan kakav već jest, odluči mu pomoći. Neću ići baš korak po korak kroz cijelu radnju, ali ću navesti kako tu imamo i FBI, Ruse, Naciste (nisam ih za bezveze spomenuo) špijune, motorističku bandu (koji su isto moderni naciji) i tako toga. Što valja? Pa, po meni je Reacher oduvijek bolje funkcionirao kada se radnja odigrava u manjem gradu nego nekakvim bezimenim velegradima jer tu je bolje izražen taj vestern element o strancu koji dolazi u grad i rješava probleme. Dobijemo malo o liku kojemu treba pomoći, to mi se svidjelo jer imamo neki kontekst o tome što se događa, a nije loša ni ideja o elektroničkom zločinu. Tu se vidi kako je Andrew Child ubacio svoje ideje i one većim dijelom funkcioniraju. Igra mačke i miša je u pitanju, Reacher ovdje nije Rambo, pa da ubija sve što hoda, njegova logika je malo hrđava, ali ima bljeskove onog starog lika. Sve pet i sve štima, stvarno se vidi određeni napredak.

I onda dolazimo do trećeg čina, gdje stvari od čiste četvorke padnu na neku jadnu dvojčicu. Jer, što se događa? Previše toga. Jednom sam negdje rekao kako pišem tako što uzmem naramak ideja, bacam ih na zid i koja se zalijepi, tu iskoristim. Ovdje su se sve ideje zalijepile i sve su iskorištene. Od zanimljivog zločina dolazimo da stranih špijuna koji se skrivaju u Americi, pa je tu undercover FBI agenata koji vode tajnu operaciju, ali krimići znaju tko su oni, pa oni vode tajnu operaciju protiv njih i onda, za dobru mjeru, tu se ukližu i moderni neo-nacisti koji pak žele proslaviti Hitlerov rođendan na spektakularan način, imamo i podzemni bunker i veliki obračun. Što je već sve viđeno, iako sami Neo-Nacisti uopće nisu loša ideja za negativce. Kao da je Andrew napisao prva dva čina, a onda je Lee preuzeo treći, jer moramo imati taj veliki obračun gdje Reacher sve poubija, što samo po sebi nije loše, ali gomila nabacane radnje na trenutke počne djelovati apsurdno i nerazumljivo. Lee kao da se bojao kako Reacher neće biti zanimljiv ljudima ako rješava neki manji zločin, pa je sve morao dignuti na neku svjetsku razinu. Kao oni ŽNJ krimići gdje lik od jednog ubojstva otkrije kako je sve to plan za globalnu dominaciju. Ne funkcionira. Čitljivo jest, svakako, i Andrew ima dobro spisateljsko pero i neke ideje koje bi mogle funkcionirati (Reacher je tehnološki nepismen, što je glupo, i on to želi malo popraviti - samo daj, nije ti loša ideja) ali onda Lee ima svoje prste u tome i kao da ne želi pustiti slaganje velikih akcijskih scena koje počinju djelovati blago apsurdno. Bilo ih je i prije, definitivno, ali je put do njih bio bolji, pucnjava i mrtvaci nisu dolazili samo tako već je postojala radnja koja je sve to opravdavala. Sklon sam mišljenju kako bi Andrew bio još bolji u pisanju kada se Lee više ne bi petljao jer po priloženom je stvarno očito kako su mu ideje postale ograničene. Uglavnom, ne žalim uloženo vrijeme, pa je tu to, i roman je stvarno korak naprijed naspram zadnjeg. Kako je prvi kao suradnja, progledat ću mu kroz prste za zaribani kraj (iako ću ga kritizirati) ali kupili su me da da pročitam i idući tek toliko da vidim jesu li riješili još neke problema. Živi bili pa vidjeli.