Alen Bović; "Metastaze"

Riječi dana; kurac, pička, peder, jebem ti mater, pička ti materina, mater ti jebem, pička ti materina da ti pička materina pederska, Dinamooo!, droljo, pičko... i nastavite niz. Osjećam se kako sam obogatio rječnik za nekoliko novih riječi nakon čitanja ovog romana i stavljam ga na listu preporuka ljudima kada mi sljedeći put kažu kako u mojim romanina nedostaje psovki. Pretpostavljam da ste gledali film, možda kazalištu predstavu, možda ste čak i čitali ovo čudo. Ja nisam do sada, kasnim za ostatkom svijeta pola milenija, ali bolje ikad nego nikad, što se narodski veli. I prije nego sam sjeo Vama dobrim ljudima napisati koju o romanu, kao i uvijek, bacio sam pogled na kritike i tako to. Novine su hvalile ovaj uradak do neba. Moćna kritika društva, moćni prikaz modernog društva, moćni opisi velegradskog života i slične stvari. Par osvrta običnih ljudi je puno prizemnije; teška pizdarija koja uopće nije razrađena kao cjelina, s likovima koji su obične karikature. Sklon sam složiti s potonjima iako ne baš potpuno, ali stvarno se pitam koji je meni vrag, kakva mi je to umjetnička falinga jer meni je ovo bilo zabavno (do neke mjere) ali uglavnom dosadno i repetitivno.

Evo gdje je problem. Kada se u opisima koriste riječi kao kritika modernog društva, ja kao čitatelj očekujem vidjeti uzrok i posljedice koje su dovele do toga. Kritika društva nije kritika ako u radnji imaš par idiota koji su se do trenutačnog stanja doveli vlastitim izborima. Ako sjednem u auto mrtav pijan, pa onda pokupim maloljetnog klinca na biciklu, neću reći kako me sjebala država već me sjebao alkohol i vlastita glupost. Roman opisuje trenutačno stanje u državi (ni blizu, ali idemo s tim) i usputno nabaci par općenitih birtaških klišeja tipa kako je za sve to kriva vlast, Jugonostalgičari i pederi na položajima. Kako su krivi? Gdje je taj opis koji je doveo do tog stanja da bi se ovo moglo opisivati kao "kritika" modernog društva u kojemu se par idiota opija do besvijesti i živi od danas do sutra? Nabrajanje stvari tipa kao korumpirana policija, smrdljiva državna vlast, pičke i pederi u vladajućim foteljama nije kritika, to je kao kada stojite na kiši bez kišobrana i pokisnete, pa vam je država kriva za to. Besmisleno i općenita stvar koju svi izgovaraju kada žele pokazati kako su upućeni u stvari. Mudrosti s šanka; smrdljivi političari su sve pokrali. Topla voda je otkrivena, narode, spašeni smo.

Malo ga karikiram, ali to radi i roman, no najveći mi je problem bio to što su svi likovi isti. Postoji jedno desetak likova kroz radnju, što glavnih, što sporednih --- i svi su doslovno ista osoba. Isti obrazac govora, isti rječnik i isto ponavljanje istih fraza. Mrš u pičku materinu. Pička ti materina. Pička ti materina pederska. Mrš u pičku materinu retardiranu. Pička ti materina ovo, pička ti materina ono i tako, brate, cijeli roman. Mislim, razumijem, nije da radnja prati gomilu dobitnika Nobelove nagrade, ali kada vam svi likovi govore jednako, imaju isti obrazac govora i nadimke koji su poprilično slični, na kraju sve to postaje statični šum u pozadini jer likovi nemaju trunke karakterizacije, što je prvo, dok je drugo da konstantno psovanje postaje samo sebi svrhom. Zvuči li to realno? Naravno, upoznao sam i Vi ste upoznali takve likove, zapamtili ste ih baš zato što su takvi, ali kada ih dobijete cijelu dozu, jednostavno postane naporno za čitanje i želite ih stjerati u pičku materinu jer su naporni do jaja. Vidite, znam i ja psovati kada je stvarno posebna prilika. Alkos, đanki, par narkića, nasilnik, pa još par nasilnika, pa još koji alkos... svi imaju karaktera koliko i kartonska silueta. Tu su, postoje, likovi su u romanu i govore stvari kao, pička, kurac, jebote, đubre, pička, kurac, drolja i tako u krug.

Netko je u jednoj kritici zamijetio kako je tekst prožet ozbiljnim pokušajima pretencioznostima, što je uočljivo na par mjesta, pogotovo u nekim od opisa - koji isto tako postanu jako brzo naporni jer sve je prljavo, usrano, zapišano, smrdljivo, zrigano - ne postoji kvadratni metar normalnog okružja - ali meni je više upalo u oči pokušaji kulerštine kod likova. Ne, oni nisu dopadljivi, ali ovi oko njih su još gori, debeli i smrdljivi pederi ili ofucane pičke, i naš kvartet likova svako malo ima opservacije o drugim ljudima koje su granični urnebes, humor ako vam je tako lakše, i sve malo zvuči i izgleda kao pokušaj da naši junaci budu dno ljudskog postojanja, ali dopadljivi likovi, nešto kao Alan Ford ekipa, čak i kada rade ograničene stvari kao što je mlaćenje pedera i pički koji su drugačiji od njih. Što me malo vraća na ono kako je ovo kritika modernog društva (jebene pretenciozne pičke i njihove nacifrane recenzije - vidite, mogu i ja biti cool klinac s pravim riječnikom) ali ta je kritika malo manjkava jer ti likovi, iako ne rade, uvijek imaju love za pijaču, kladionicu i masne ćevape. Niti jednom se ne spomene loša financijska slika ili neko preživljavanje od danas do sutra, ništa od toga (jedino se Kizo stalno grebe za runde pošto jedini nema love) pa si u par navrata stekenete dojam - kako njima i nije baš tako loše. Ono, prljave političke pičke možda jesu na vlasti, ali mi si fino zdrmamo par pivica, malo horsa i imamo haj lajf bez da igdje radimo, a lovica je stalno u džepu. Sve u svemu...pojma nemam, isprazno, barem meni. Repetativnost u rječniku nakon nekog vremena postane baš uočljiva i naporna, statičnost likova jednako tako, depresivni opisi prljavih prostora isto tako (nedostaje balans, nešto pozitivno da steknemo pravi dojam koliko je njihovo okružje loše) i na kraju se pitate - to je to? Film je čak i bolji, ali je zanimljivo kako je on sam dobio neku zloglasnost zbog prikaza Bad Blue Boysa kao granično nasilnih debila koji furaju ustašku ikonografiju dok toga u roman - na moje iznenađenje - nema. Mislim, da, jesu navijači Dinama, Bog i Hrvati i slične floskule, ali baš ovog detalja nema. Ako niste čitali, bacite pogled, baš me zanima jesam li ja kulturno krivo nasađen jer me ovo uopće nije diralo niti izazvalo neku emociju.