Kevin J. Anderson; "Antitijela"

Čitajući ovaj roman riješio sam jednu malu zanimljivu misteriju. Uvijek mi je bilo pomalo fascinantno kako postoji drastična razlika između novelizacija epizoda Dosjea X jer jedne su odlične dok su druge bile jedva prošireni scenarij – prevelika razlika da bi to bili čisti poslovi. I onda sam, posve slučajno, otkrio kako pola ovih romana što su prevedeni kod nas – nisu novelizacije. Postoje dotične, da, kao što je Borba s budućnosti, ali komad njih su originalni romani. Pa sam bacio pogled i bome, da, postoje i takvi. To su oni koji su stvarno sjajno napisani. Malo je blesavo što su na naslovnicu postavili kako su nastali na temelju popularne serije jer se time stječe osjećaj kako su stvarno novelizacije postojećih epizoda jer sam nakon čitanja stvarno išao potražiti dotičnu epizodu pošto se je nisam sjećao. A morao bi jer roman je jako cool, skoro najbolji kojeg sam pročitao. Kevin J. Anderson, inače priznati američki pisac znanstvene fantastike, napisao je tri originalna romana i bome se vidi kako je čovjek znao znanje. Jer ovo uopće nema osjećaj Dosjea X već romana koji jednako tako može nositi ime Deana Koontza na naslovnici, takve vibracije odašilje.

Mulder i Scully ovoga puta moraju riješiti pomalo zapetljanu priču. Tajni laboratorij je odletio u zrak; demonstranti su ga spalili i ubili dvoje ljudi u procesu. Osim što nisu, ne baš, i nisu bili demonstranti već tajni huš-huš vladini igrači koji su htjeli da projekt nestane prije nego javnost dozna što se događa. A događalo se to da je nanotehnologija bila u igri i bolesti kao rak su postale – stvar prošlosti. Odnosno, postale bi da stvari nisu otišle u tri lijepe... Radnja prati tog jednog znanstvenik koji je naoko preživio požar, ali je nešto jako čudno s njim, tu su žena i sin od drugog ubijenog znanstvenika i klinac je – aleluja, slava Isusu – prebolio rak koji ga je trebao spremiti pod zemlju, i tu su, naravno, naš dinamični duo koji pokušava povezati sve točke u jednu cjelinu. Kako ovo nije ekranizacija, tako radnja nije ograničena na jednu-dvije lokacije već malo vidimo svijeta, što bi se reklo. Prednosti; roman je napisan pravo dobro, prava količina informacija, opisa i intrige u radnji. Ima nekoliko stvarno sjajnih horor scena (ona u mrtvačnici se ističe) i jezive atmosfere pošto nas radnja vodi kroz dosta šumovitih dijelova, sve je puno magle, teške kiše, meni uvijek zgodna pozadina kada se pišu scary priče. U igri je i jedan pas (nisam bezveze spomenuo Koontza) crni labrador i zgodan je dodatak radnji. Mislim, izbacite iz jednadžbe Muldera i Scully i dobijete fora tehno-horor-triler koji sasvim korektno stoji na vlastitim nogama.

Ali, tu su odmah i mane.

Iako mi se radnja svidjela, nekako mi je bila previše rascjepkana i očito prilagođena televizijskom formatu, bez obzira što roman nije dio serije. Danas, sutra, da je netko ovo uzeo i pretvorio u scenarij, ne bi imao puno posla jer cijeli roman se čita pomalo epizodično. Mulder i Scully su sporedni likovi, doslovno, iako ih osjetite u radnji, vode nas od točke A do točke B, sve super, sve pet. Težište njihovog pogleda je na Scully, ona je nešto kao jače izdvojeni lik jer je sama preživjela rak i suosjeća s klincem, to je motivacija da ga što prije pronađu. Mulder je – u radnji, to je to. Ima nekoliko duhovitih replika, autor je sjajno pogodio njegov uvrnuti smisao za humor (scena na benzinskoj je živi urnebes; gdje se neki lik počne bezveze pjeniti što Mulder i Scully sami tenkiraju auto, a Mulder, bez pauze, odvali kako u FBI imaju poseban tečaj o sigurnom tankanju goriva u aute, da je sve u redu) ali uglavnom ne radi ništa osim što je tamo. Da nisu dio radnje, ovo bi i dalje bio zgodan roman, ali ne bi se istakao ništa posebno, ovako njih dvoje ga izvlače na jednu malo bolju razinu. Što je okej, valjda, i volim njihova poznata imena, no da su baš toliko važni, i nisu. I kada se priča o prošlosti, poželjno je znati što se dogodilo prije (kao Scullyina otmica i rak) da bi poveznice bolje sjele. Jedina stvar koja mi je otišla na živce bila je što Scully u čak četiri različita navrata govori kako je Mulder nekonvencionalan lik, kako ga drugi agenti ne cijene iako baš takvo njegovo razmišljanje često donosi prave rezultate. Da, shvatio sam i prvi put kada je to rečeno, jer onda je imalo smisla pošto ju je spasio, ali svaki put kada je to bilo ponovo spomenuto, ispadalo je besmisleno, a Scully je izgledala kao Mulderova fanuša koja ga gleda dok radi i trepće velikim okicama. Dobro da nisu spomenute i olovke koje je volio zabijati u strop. Sve u svemu, meni se svidio. Malo horora, malo dobrog pisanja, Mulder, Scully, malo napetosti--- Roman definitivno ima svojih prednosti i uspio me iznenaditi na par mjesta, ali je jasnije zašto je dobar pošto ga je napisao pravi pisac s osjećajem za romane, a ne samo scenarije. Bacite pogled ako vas zanimaju takve stvari.