Lee Child; "Plavi mjesec"

Upravo sam odigrao odličnu FPS igricu (bez da sam je ekčuli fizički igrao) i ujedno pročitao stvarno loš akcijski roman. To nije mala stvar za postići, za to treba umijeća. I nisam jedini koji se tako osjeća jer gomila ljudi je rekla istu stvar, što me iznenadilo, ali u istom zamahu baš i ne. Jer posljednji roman kojeg je Lee Child napisao je jednostavno loš. Kroz dugi niz godina koliko se družim s ovim serijalom bilo je uspona i padova, no ne toliko u kvaliteti koliko u samim pričama. Ponekad je premisa bila toliko tanka da je jedva nosila cijeli roman (Usijanje, recimo) ili je bila toliko opako dobra da bi tražili još (61 sat, recimo). Plavi mjesec je na stvarno niskom mjestu po kvaliteti, vjerojatno je i najslabiji kojeg sam čitao i to samo zato što je — dosadan. Nisam nikada očekivao kako ću za Jack Reacher roman reći da je dosadan, ali evo nas tu gdje jesmo. Jer je dosadan, stvarno jest. Kao da igrate FPS igricu, što bi bilo sjajno da je stvarno riječ o pravoj igrici jer tako nekako ide radnja. Jack ide od lokacije do lokacije i ubija gomilu ljudi, ali mislim, stvarno, gomilu ljudi. U ovom ih je dijelu ubio više nego John Rambo u svim filmskim nastavcima, onako, cijelu populaciju malog grada. I to je postalo dosadno jako brzo. Ali, jednu ću mu stvar priznati; Lee Child je nakon ovoga dijela shvatio kako je izgorio te kako je pisanje Reacher romana postala obaveza, a ne strast i odlučio je stvari prepustiti mlađem bratu. I pročitao sam nekoliko stranica novog romana, Stražar, i razlika je nebo i zemlja, baš se vidi kako je netko drugi preuzeo stvari jer roman je itekako kvalitetno bliži onima ranijima. Doduše, pročitao sam tek par poglavlja, pa držim fige da takav ostane do kraja.

Plavi mjesec. Fenomen koji je stvaran i rijedak. Naslov nema apsolutno nikakve veze s radnjom. Zvuči cool. To je sve. Naš momak Jack dolazi u grad. Koji? Pojma nemam. To je velik grad. Ima ulice, zgrade, kvartove, restorane, ceste. Sada, iz iskustva znam kako je teško opisati fiktivni grad. Ja sam uzeo tri stvarna i napravio vlastiti, dao sam mu neku osobnost. Ovo ovdje je praznina. Doslovna, mislim da nema čak ni ljudi na ulicama jer kada Jack i neka zgodna djeva (Abby joj je ime) hodaju po gradu koji bi trebao imati par stotina tisuća stanovnika, odmah ih spaze. Ali, mislim, kao stvarno odmah. Bum, eno ih. Radnja ide ovako; Jack vidi nekog starca koji ima veliku omotnicu s lovom. Lik siđe s autobusa, Jack spriječi da ga opljačkaju i onda krene priča. Starac i žena su dužni brdo love nekom lihvaru, Ukrajinci. Tu su i Albanci. Dvije suprotne bande. Kako je naš momak Jack plemenit tip, odluči pomoći tom paru. Zašto? Iskreno, pojma nemam, nema ništa o tome zašto pomaže osim da ne voli negativce. Ukrajinci i Albanci. Oni su predstavljeni onako kako to vide klinci. Obje bande imaju po 20-30 ljudi. Jack poubija sve. Ide od točke A, pa do točke B i jednostavno ubija ljude. Jacky je postao Punisher. Jednom je liku čak odrezao glavu malom tračnom pilom. Mislim, Reacher nikada nije bio baš suptilan lik, naravno, zato ga ljudi vole, ali ovo je bilo – koji lijepi racku? Otkad je Jack psihopata koji masakrira ljude samo radi šok-faktora? I to je to. Svi mrtvi. Jack je dalje na putu.

Ovo je banalno do te mjere da se pomalo pitam nije li sve to napisao AI. Jer, Jack je iz nekog razloga postao malo mutav. Ne zna se služiti mobitelima, razmišljanja su mu granično besmislena i kada prijeti negativcima, kao da ima pet godina i dovikuje uvrede preko školske klupe. Otkinut ću ti nogu i zatući te njom. Stvarno? Uz to ubije gomilu ljudi. Jesam rekao kako je ubio gomilu ljudi? Ubio je pravo veliku gomilu ljudi. Samostalno je riješio organizirani kriminal iz tog grada, što je toliko urnebesno glupo da me podsjetilo na ove naše autore koji su pisali Ninđu, Hejzija i ostale. Oni su znali koliko je to besmisleno, pa su se barem zabavljali, ali Child je ozbiljan oko toga, što stvar čini još glupljom. Negativci nemaju nikakve osobnosti, doslovno su svedeni na ime. Gregory. Dino. To je to, to je sve što trebate znati o njima. Ubije ih bez problema, samo tako. Znate kako to već ide, gradite napetost do zadnjeg obračuna i onda ide cijeli show. Ne, ovdje je to BANG, BANG - mrtav si. I kraj je kao ona zadnja razina u video-igricama jer moraju osvojiti taj neboder (tri kata) i ubiti još malo ljudi. Zadnja razina…ali nema final bossa kakve vidite u igricama. Stil pisanja je očajan, što me iznenadilo najviše. Child u tim romanima zna pretjerivati, ali ta Nik Praskaton -- kombiniram -- rutina je prije bila zabavna jer, iako pretjerana, imala je logike da Reacher nešto shvati pošto je lik koji ima par klikera u glavi. Ovdje trabunja bezveze. O pištoljima usred pucnjave, o parketu i krečenju zidova usred otmice. To je ono što se kod pisaca zove nabijanje broja riječi, ponekad je poglavlje malo mršavo i treba ga našopati da bude deblje, u tome nema ništa loše, svi to rade, ali ovo je doslovno besmislica koja nema nikakvog smisla i logike, a bome i Reacher ispada ili idiot ili zna sve kao da je Vidoviti Milan. Doslovno se osjeti kako je Lee Childu bilo već dosta i ovo je napisao tek toliko da ispuni obavezu. I predzadnji roman je imao sličnih problema, ali ni blizu nečemu ovakvom. Srećom, pa je i sam shvatio kako mu je dosta te je pisanje prepustio nekom drugom, ostavši samo kao netko tko će ocrtati ideju i nijanse prepustiti bratu. To je okej, svatko treba biti svjestan toga da će muzika jednom stati sa svirkom. Što će biti dalje, ostaje da se vidi, ali ovo se može pročitati samo jer je dio serijala i ništa više od toga.