Linwood Barcley; "U neposrednoj blizini"

Dok sam se još zamarao čitanjem i pisanjem osvrta na domaće autore, počesto sam naglašavao kako popriličnoj gomili romana zamjeram upotrebu stereotipnih klišeja, smještanje radnje u stranu zemlju o kojoj ništa ne znaju i izraženo nepoznavanje same kulture dotičnih. Možda sam ponekad bio i malo oštriji u tome (znam da jesam) ali klišeji i stereotipi funkcioniraju samo onda kada ih stavite u pravi kontekst jer čitatelj ni ne shvaća kako čita gomilu — klišeja i klasičnih stereotipa. U neposrednoj blizini mi je zanimljiv roman zato što mi je radnja držala pažnju, ali u istom je zamahu to tipični američki triler kakvi se kod njih pišu svakodnevno i koji funkcionira zato što je američki autor upotrijebio gomilu američkih klišeja na koje amerikanci više ni ne trzaju dok ih čitaju, štoviše, gotovo su očekivani. Kao kada kod nas napišete kako su Zagorci skloni čašici više. Ne mora biti istina, vjerojatno nije istina, ali taj “klišej” je toliko duboko ukorijenjen u našoj kulturi da je postao književno “prihvatljiv”. Tako ovdje imamo glupu policiju. Mislim, stvarno glupu, na razini duboke i zabrinjavajuće nekompetentnosti naspram koje se naši političari čine kao vrhunski stručnjaci u svakom polju kojeg se možete sjetiti. Čitate i preokrećete očima na razinu gluposti i ignorancije jer danas je lagano dostupno, sa svega nekoliko klikova mišem, gotovo sve, pa tako i stvarne policijske istrage i ispitivanja osumnjičenih te kako se gradi slučaj za osudu. Ovdje se svodi na sljedeće. Ujutro je uhićenik izvučen iz kuće, odmah je optužen za tri ubojstva, u podne je pred sudom, navečer je u zatvorskoj ćeliji kojoj je bačen ključ. Osim što to tako ne funkcionira u stvarnosti, ali prosječnom čitatelju to neće biti važno jer odvija se drama; mladi dečko je na optuženičkoj klupi (mi znamo kako nije kriv - na to ću se vratiti) novinari opsjedaju kuću njegovih roditelja i susjedi ih počnu gledati poprijeko jer su iznenada postali “loši ljudi”. Drama, glavni sastojak svih ovakvih trilera.

Kažem ovakvih jer naišao sam na nekoliko osvrta koji su Linwooda Barcleyja usporedili s Harlanom Cobenom. Glavni lik, muškarac u kasnim 30-ima, ranim 40-ima, ima privlačnu ženu i jedno-dva djeteta. Živi relativno monotonim životom i onda se događa nešto loše. Svi imaju tajne koje se razotkrivaju kako radnja odmiče. Cijela životna zajednica nije onako sjajna kako smo mislili da jest, zločin je brutalan i ekstreman kako bi se naglasila okrutnost, a tajne su takve da bi se bez problema riješile ako bi dvije osobe sjele i normalno porazgovarale. Coben je kod nas već kućno ime, Barclay baš i nije, ali vidi se identična formula pisanja takvih krimića. Ne shvatite me krivo, oni su definitivno za moj ukus jer i sam koristim iste grane klišeja u svojim romanima (mali grad, velike tajne, zeznut zločin…) ali nakon što ih pročitate par desetaka, shvatite kako su pisani po identičnoj formuli jer je ista jako isplativa i ima tržište za to. Zato naši pisci uvijek promaše nijanse kada pišu takve stvari jer ovo je ujedno i čista “amerikana”, nešto što će uhvatiti samo Amerikanci te će im dok to čitaju roman biti “kao doma”. Ubojstvo u malom gradu? Desant novinara koji će ti okružiti kuću i dovikivati pitanja kroz sve prozore? O, da, dušo, pogađamo sve note ovdje. Koliko je to loše? Pa, ovisi o tome koliko ste takvih stvari pročitali. Kako rekoh, meni je roman bizaran jer je nafilovan klišejima, ali baš pravo, do stropa, no držao mi je pažnju i nekako mi je postao jedan od boljih pročitanih krimić u zadnje vrijeme.


Ujedno je i jako loš krimić, kao posljednja stavka dnevnog reda, ali o tome malo kasnije jer prvo ćemo riješiti kako znamo da sin glavnog junaka nije kriv za zločin koji se dogodi u romanu. Znamo zato što nas pisac upućuje u prvo poglavlje tako što ga gledamo iz perspektive mladog junaka; netko je došao i ubio tročlanu obitelj. Derek, sin glavnog junaka, bio je slučajno ondje. Sada, to je neuobičajen način otvaranja romana jer u startu eliminirate napetost i misteriju te kada se počnu razvlačiti sudske stvari - to nije zanimljivo jer znamo kako klinac nije ništa kriv. Mislio sam kako će biti neka kasnija isplata za to, ali ništa od toga, štoviše, cijeli roman djeluje kao set up za nešto jače, ali do toga nikada ne dolazi. Nakon uvoda dolazimo do našeg glavnog junaka; Jim Cutter. Bivši…tjelohranitelj gradonačelnika?...koji sada ima svoj mali obrt za održavanje travnjaka. Jim je dobar momak i tu dolazimo do prve mane romana, početničke čak, jer tako se ne piše glavni junak. Da, postoje dobri likovi, kao dobri u duši, moralno ispravni, časni i sav taj jazz, ali autor ga ne zna predstaviti takvog kroz djela već nam to govori. Slikovito rečeno - u gradiću su svi seronje. Žrtve? On je bio odvjetnik za nešto mutno, ona je zavodila maloljetnike. Žena glavnog lika? Štraca, što bi rekao veliki Oliver Dragojević, koja je papala fini akademski pimpek nekog pisca iz tog grada. Taj pisac? Ukrao je roman nekom klincu, plus je umišljeni seronja. Njegova žena? Umišljena bogata kučka. Vidite kuda idem s ovim? SVI su seronje (plus gradonačelnik, njegov vozač, glavni detektiv…) i kada čitate kako je naš Jim-boy pravi mali izviđač, okrenete očima. I još kada dođu dijelovi gdje mu žena, iako je papala fini akademski pimpek velikog pisca, govori kako je mislila samo na njega dok je to radila jer je on tako sjajan i dobar čovjek, uzdahnuo sam, pripalio jednu i pomišljao da bacim roman kroz prozor.

Ubojstvo je brutalno i krvavo, ali to je sve od toga. Kako Jim nije žandar, mi kao čitatelji ne vidimo kako se istraga odvija već čitamo o tome kako Jimmy ovdje kosi travu po gradu. To je velika priča, svi su u strahu (ne baš, ali eto, klišej ovakvih romana) i nitko nikome ne vjeruje. Onda dolazimo do zapleta kako je pisac maznuo knjigu tom nekom klincu koji se ubio. Možda je on ubojica jer je u kući bio stari kompjuter? Intrigantna pomisao, ali ne odvede nikuda. Štoviše, jedna od stvari u kojima je roman odličan jeste slaganje radnji koje ne vode nikuda. Jimov klinac završi u zatvoru? Bez brige, za dva dana je vani. Netko provali u kuću našeg dobrog momka? Naaah, neka dva lika kojih više nema u radnji. Plagijat romana? Koga briga. Na kraju doznajemo tko je ubojica i razlozi, ali kada dođete do toga, već ste pomalo umorni od praznine kojom je roman nafilan. Postoji jedan mali preokret u radnji, nije loš, ali glavni motivi su banalni i toliko veliki klišej da se pojavljuju u skoro svakom drugom romanu ovakve vrste. Zato je Coben bolji igrač što se toga tiče, kod njega preokreti imaju neku svrhu, pa makar samo to da vas natjeraju da okrenete stranicu ako ništa drugo. Ovdje... ništa od toga. I to je to. Čitljivo je, istini za volju, ubijete vrijeme i ne žalite za tim (što je jebeno veliki plus) ali je tolika amerikana da me nimalo ne čudi što je bio veliki bestseler jer oni takve stvari gutaju na kile i još se prodaju kao lude za tv serije. Ujedno je zgodan primjer kako NE pisati trilere jer ovdje je konstrukcija toliko klimava te se čudim da je toliko dugačak jer uglavnom ostavlja dojam kako ni sam pisac nije znao kuda bi točno išao s radnjom ili nešto rekao. Ali, hej, drama u malom gradu, lik koji je moralno savršen, publika će to gutati samo tako.