Michael Crichton; "Konstrukcija"

Uvijek kada me netko pita koji roman je imao nevjerojatno snažan početak i mlak kraj, odmah se sjetim Konstrukcije. Uvod ovog romana je jedan od najboljih na koje sam naišao. Ikada. Pilot putničkog aviona traži dozvolu za prisilno slijetanje. Nešto se dogodilo. Unutrašnjost je u kaosu, troje ljudi je poginulo – koji vrag se dogodio na tom letu? I onda stvari krenu pomalo zanimljivim tijekom i dovedu do relativno mlake završnice. Roman nije loš, da se razumijemo, drži vam pažnju do kraja, ali kada dođete do kraja, pomalo se zapitate – to je to? Ovo je još jedan primjer raznolikosti opusa Michaela Crichtona i tema koje je obradio, ali nisam ga se sjetio zbog toga već jednom incidenta kojeg sam vidio na TV-u. Gledate one istrage zrakoplovnih nesreća? Ja da, kada ih uhvatim na malim ekranima (kao i Sekunde do katastrofe svojedobno) i to su veći horor filmovi od samih horor filmova, ali su pomalo i fascinantni za gledanje. Ponekad do nesreće dovede nešto tako banalno kao mali vijak i to je jeziva pomisao. Ovoga puta je bilo nešto o tome kako se avion srušio, poginulo je svih 70-ak putnika i tako to što ide. Istraga je bila opsežna, detalji pažljivi i konačni je zaključak bio – pilot je dopustio vlastitom sinu da malo upravlja putničkim avionom. Klinac je imao 16 godina i iskustva u letenju putničkim avionima koliko i ja. I moja pomisao je bila; ovo mi je nešto poznato, jako, jako poznato. Konstrukcija ima identičnu radnju, ali za razliku od romana, gdje avion uspije sletjeti, u stvarnosti se srušio. Pa sam se bacio u malo istraživanje (jer danas možete pronaći sve i svašta na netu) i – voila – taj je pad stvarno bio Crichtonu inspiracija za dio radnje, kao i još jedan drugi pad putničkog aviona.

Gdje je onda u svemu problem? Pa, u tome što ovo nije akcijski roman, ono što dobijete na početku, to je sve od akcije (uz par napetih scena, ali ništa posebno pamtljivo). Ovo nije ni triler, ne onaj tipični na koje pomislite kada čujete taj opis, iako ima scenu-dvije koje ulaze u tu kategoriju. Ovo nije ni roman katastrofe tipa Aerodrom od Arthura Haileyja jer je katastrofa izbjegnuta, osim par napetih stvari koje se, opet, odigraju samo na početku. Ovo je neka verzija techno-trilera, nešto što je bio Crichtonov forte, ali ne kao što je to bilo, recimo, Razotkrivanje (koje ima neke veze s ovim romanom, ali to ćemo ostaviti za kraj) gdje se koristila tehnologija u začecima, pa kako će se koristiti (kao RAM) već više mehanika koja je tu već desetljećima. Jedan dio problema romana je i to što je previše tehnički detaljan za svoje dobro. Razna službena terminologija je doslovno utopila ovaj roman u nešto jako blizu nečitljivosti i najveći prigovori koje su ljudi imali bio je kako su samo listali stranice dok ne bi naišli na nešto što razumiju. I shvaćam ih. Meni je ovo bio pak prvi Crichtonov roman kojeg sam i razumio do neke mjere – jedno 30 posto, ako ćemo iskreno, ali bolje išta nego ništa. Znam principe aerodinamike, znam što su krilna i repna zakrilca (to je beskorisno znanje dobro došlo za opis leta u Koloniji) te neke od pojmova kao CVR ili FDR (jedno snima glasove u pilotskoj kabini, drugo je famozna crna kutija koja snima cijeli let) tako da kada sam čitao, nisam bio baš potpuno izgubljen, ali da je roman tehnički jak u detaljima, stvarno jest i to, kako rekoh, malo previše za svoje dobro. Ovo je ujedno i korporacijski triler. Znate već, gdje mutni likovi stvaraju mutne dogovore iza zatvorenih vrata i ima neke veze s proizvodnjom aviona. Navodno su krila jedinstvena i to se nikada ne prodaje, kao što Coca Cola ne prodaje svoj recept. I to je...eh, zanimljivo, ali uglavnom se svodi na gomilu likova koji vode gomilu razgovora ispunjenih s gomilom tehničkih stvari. Ako niste baš u tome, bit će vam jako dosadno.

Sada, roman je to što jest, ali to je Crichton. On nije bio najjači pisac u branši, ali je znao napraviti da situacije budu napete i zanimljive čak i onda kada naknadno shvatite da nije ništa rečeno ili da se nije ništa dogodilo. Dijalozi su tehnički, ali zabavni i brzi i opušteni. Likovi su plošni, on nikada nije bio poznat po jakoj karakterizaciji i ovdje je glavni lik žena, što je pomalo zabavno jer je kod Razotkrivanja bio optužen da se šovinist i ženomrzac i tako to – ovdje je postao mokri san svake feministkinje jer naša junakinja je samostalna majka koja stigne sve, radi kao broj 2 čovjek u jakoj tvrtki i uspije riješiti problem koji njezini nesposobni muški suradnici ne mogu. Mislim, meni je to bilo fora jer on ništa od toga nije forsirao, Casey, naša junakinja, stvarno nije lice postera za feminizam, ali ne mogu se oteti dojmu da je stvarno malo previše zagrabio u vreću --- ne toliko s klišejima koliko banalnošću. Casey može sve. I to je to, narode. Nije dobio kritike za loš prikaz ženskog roda, ali ni za cijelu tu avio-priču koja je poprilično kontroverzna. Zašto nije dobio? Pa, zato što kao da je igrao malo na sigurno. Da, avion je doživio nekakvu grešku u letu (izbacila su se zakrilca) ali je avion ujedno i top-mašina koja je to svladala i uspješno sletjela. Malo kvrgavo, istina, ali uspješno. One grozote s početka? Ljudska greška – slučaj koji se dogodio u stvarnosti tako da nema mjesta kritici. Imao sam dojam kao da je Crichton ovdje igrao malo na sigurno i, iako je stvorio konflikt, pazio da sve na kraju bude cakum-pakum i uredno povezano mašnom. Što je okej, svakome dosadi kada ga za nešto prozivaju i želi malo mira, ali na kraju je dojam pomalo jednoličan jer je sve tako fino završeno i zapakirano. Kakve ovo ima veze s Razotkrivanjem, pitate se vi. Pa, trebao se snimiti film. Bio je u predprodukciji i trebao ga je režirati slavni John McTiernan (od slave Umri muški i Lova na Crveni Oktobar) i glavnu uloge je trebala igrati Demi Moore. Da, ona koja je bila napasnica u Razotkrivanju. Ja volim Demi, išao bi ovo gledati u kino da je snimljen, ali kada je 13 Ratnik neslavno propao i studio izgubio oko 100 milijuna u procesu, jako brzo su stopirali cijeli projekt i nikada nije ugledao svjetlo dana. Crichton veli kako bi ga bilo teško snimiti zbog svih tehničkih detalja, što je istina, nije to neki komercijalni potencijal, ali dalo bi se nešto smisliti. I Demi još uvijek izgleda dobro. Hollywood, idemo, hop-hop, ostvarite to.