Michael Connelly; "Crni odjek"

Prije nekoliko dana bila je trideset godišnjica kako je The Black Echo ugledao svjetlo dana. Sada, samo po sebi to nije ništa posebno, romani stalno imaju godišnjice (Vidio sam kako umireš je prošle godine nagurao do punih dvadeset, kako vrijeme leti) ali u ovom slučaju to je označilo početak jednog od najboljih kriminalističkih serijala uopće. Harry Bosch, dogodovštine LA žandara nastalog u mašti i peru Michaela Connellyja. Harry je tako označio trideset godina postojanja i kladim se kako ni sam Connelly nije vjerovao da će toliko dugo trajati te da može sve to ponoviti, sigurno bi napravio neke stvari drugačije – malo bi smanjio broj godina vlastitom liku, to bi bilo prvo na listi. Vidite, ti romani prate stvarnu vremensku liniju, jedna stvarna godina je i stvarna godina u Harryjevom životu, što ga sada čini jako starim likom, gura prema osamdesetoj i polako se bliži vrijeme zasluženoj mirovini. Connelly sam je nekoliko puta govorio o tome, ali još uvijek nije spreman reći posljednje zbogom liku koji ga je proslavio, što je razumljivo do neke mjere, no polako se približavamo granici kada će doživljaji jednog Hieronymus "Harry" Boscha postati znanstvena fantastika, a ne realne stvari.

Ipak, sve je krenulo zanimljivo, u najmanju ruku. Kako je Connelly sam rekao, Bosch nije odmah postao planetarno popularan književni lik, trebalo je nemalo desetak godina i jednako toliko romana da postane ono što se u Americi naziva „kućno ime“. Romani su se prodavali korektno, nisu rušili nikakve ljestvice po broju prodanih primjeraka, ali radili su dobar posao, publika je bila zadovoljna, kritičari isto tako, pala je pokoja nagrada i sve to polako je činilo svoje. Harry je my boi, čitam ga otkako sam prešao s Chandlera na njega i pratim ga godinama. Nažalost, kod nas se prevodio na parove razbrojs, kako se tko sjetio, ali dobro je što se može složiti popis od desetak romana na našem tržištu i svi su odlični (i stoje na mojoj polici, molit ću lijepo, hvala što pitate). Nekako sam se ponadao da će objaviti još pokoji sada kada je serija postigla veliki uspjeh, ali ništa od toga. Što ne iznenađuje jer Harry kod nas nikada nije postao popularan. Drugi Harry jest, Harry Hole, aka Jo Nesbo, aka svaki pisac krimića s ovih prostora je uspoređivan s njim. Ironija cijele priče, što je i sam Nesbo priznao, Hole serija je nastala kao direktna inspiracija na Bosch seriju, toliki je fan Connellyja da im se i likovi zovu isto. Šišmiš je premijeru imao 1997, pet godina nakon što je američki Harry polako postajao kućno ime na tržištu. Velikani inspiriraju velikane i tako te priče. Zabavna stvar, Nesbo i ja se nikada nismo našli na istoj frekvenciji, pokušao jesam ga čitati, ali sve je stalo na jednom romanu. Not my cup of tea, što bi se reklo, ali zato je Bosch postao my boi što se toga tiče. Ako me ikad usporede s Nesbom, ima da tužim novinare i natjeram ih da počnu čitati malo više autora krimi romana (što se nikada neće dogoditi, ali neka ostane za zapisnik).

Sada, Crni odjek. Prvi roman iz serijala i, iskreno, fer upozorenje – Harry nije na prvu lik koji će obećavao tako kvalitetan i hvaljen serijal. Zatičemo ga na vrhuncu karijere, srednje četrdesete, dobra karijera, ali odmah s vrata doznajemo kako je i svojeglav lik koji će napraviti stvari po svom. Doduše, pratit će pravila jer je takav lik, ali će imati malo manevarskog prostora za vlastite odluke. Usput, Harry ima zgodan mali brk ala Mišo Kovač, što mi je oduvijek bilo urnebesno. Priča započinje time što su našli mrtvo tijelo i Harry preuzima slučaj. Uglavnom, stvar se svodi na to kako je naš junak poznavao žrtvu, bili su zajedno u Vijetnamu, i na kraju balade dolazimo do velikog plana negativaca da opljačkaju banku kroz podzemne tunele koji prolaze kroz pola Los Angelesa. Mislim, roman nije toliko kompliciran, u njemu nekih velikih spektakularnih iznenađenja i preokreta, to je policijska proceduralka uz blage arome noira i hardboiled proze.

Ono što je ovdje očevidno jeste kako je težište na dvije stvari; policijsku proceduru i prošlost od našeg Harryja. Danas je to malo...uh, van dometa nekih mlađih čitatelja jer tko više uopće mari za rat u Vijetnamu, ali u 90-ima, ako ste čitali te romane kao ja, kako su izlazili, onda je to puno bolje sjedalo. Harry je bio u Vijetnamu, tunelski štakor, lik koji je pod zemljom tražio Vijetkong. To ima veliku ulogu u sadašnjosti, vidi se po sadržaju, no Connelly je stavio jak naglasak na njegovu prošlost, možda čak malo i prejak, mana prvog romana, gdje se potrudio objasniti skoro svaku sitnicu o njemu. Prvi mačići i tako to. Proceduralni dio je detaljan kako samo zna biti jer Connelly je dugi niz godina radio kao novinar crne kronike i surađivao je s policijom na dnevnoj bazi, sve što je napisao, uz male kreativne slobode, naravno, jest točno do zadnjeg zareza. I to daje romanu autentičnost samo takvu, no ponekad baš i nije najuzbudljivije štivo za čitanje jer je dosta tehnički postavljen (tko vodi koji odjel, kako se preuzimaju slučajevi, kako se rade istrage, itd, itd, itd...) ali je zato realan koliko to jedan fiktivni roman može biti. I Harry, my boi, je pomalo seronja, što jest jest. Kada ga upoznamo, on je čovjek od svog posla, red, rad i disciplina i pravila. Mislim, jedna od prvih „scena“ jeste gdje ispreskače nekog mladog žandara jer nije poštovao proceduru, što je ujedno i osvježenje, jer volim ja Marlowea i Archera, ali oni su radili na svoju ruku i to nije uvijek bilo vjerodostojno (pogotovo Marlowe sa svojim brljanjem po važnim dokazima) i pomalo hladan tuš jer Harry, iako cinik u pozadini, ostavlja dojam ne tako zanimljivog lika. Vidite, to ima svoje zašto i zato i ima veze s njegovom prošlošću jer ako nisi pratio zapovjedi, bio si mrtav, što je zgodna karakteristika i karakterizacija općenito, ali je ujedno i prilagodljiv lik koji će napraviti stvari po svom ako zatreba, što ga čini i pomalo nepredvidljivim. Čitatelje treba držati budnima i na oprezu, malo nepredvidljivost je uvijek dobo došlo. Priča u završnici ulazi duboko u čistu akciju, što ovaj roman čini blagom iznimkom od ostalih jer puškaranje po tunelima je više Hollywood nego stvarni život (Harry ekčuli radi u Hollywood Divison, najgoroj postaji, barem u tim danima) no uklapa se u cijeli setting. Akcija nije forsirana, do nje se dolazi prirodno i ne osjeća se nametnuto samo da bi netko snimio film po tome, kako to već pisci znaju raditi. Roman jest postao dio serije Bosch, 3 sezona se klimavo temelji na ovoj radnji. Uglavnom, bio je to pomalo suhoparan, iako zanimljiv početak serijala, s likom koji još uvijek nije bio čisto definiran i koji je imao mjesta za razvijanje. Connelly je popravljao stvari kako je pisao daljnje nastavke, riješio se Harryjeve prošlosti, nije ju više toliko spominjao i nije baš ulazio u velike akcijske scene kao u prvijencu, pa je serijal postao uravnotežen, jasan, detaljno stvaran, s razlogom jedan od najboljih. Ako niste čitali, svakako bacite pogled. Mogu se čitati van reda, ali su sporedni detalji povezani (tu upoznajemo lik FBI agentice Elenoar Wish koja će kasnije biti važan dio Harryjeva života) pa je zbog njih poželjno ići nekim redom.