Sidney Sheldon; "Druga strana mene"

Kada me ljudi pitaju preporučavam li im Sidney Sheldona za čitanje, uvijek odgovorim - Svakako. A onda pređite ne nešto bolje. Stari je Sidney bio moj dobar drug kroz srednju školu. Gutanje nije prava riječ, trošio sam njegove knjige kao zrak, udahnuo sam i roman je bio pročitan, toliko mi je bio dobar. Kasnije sam, nakon nekoliko godina mu se pokušao vratiti, ali nije baš išlo. Star je Sid za mene bio ponešto banalan i jako predvidljiv. To ne znači kako su romani loši, ali jesu. Njegovi prvi su odlični, oni srednji ne baš, ali još uvijek su bili čitljivi, zadnja dva-tri su bili jednostavno loši, pisao je samo da nešto napiše i to se osjetilo. Nestalo je žara, a "preokrete" ste mogli vidjeti na deset kilometara kako prilaze. Zamislite moje iznenađenje kada sam vidio kako je napisao i svoje memoare.


Hej, kao stari fan, morao sam baciti pogled.

Nažalost, postoji problem.


Kao i kod Kinga u "O pisanju" stari Sid ne govori o pisanju kao takvom, a to je ono što mene zanima, već o svom životu. Što je do neke mjere zanimljivo, prošao je kroz Hollywood, pisao je scenarije, zaradio Oscara za jednog, čak je i režirao dva filma, ali sav taj uspjeh je bio ponešto...sastrane, nikada se nije baš probio u prvu ligu. Bio je kućni frend s Grouchom Marxom (pravim, ne onim iz Dylan Doga) znao je holivudske zvijezde i onda je počeo pisati romane. Kraj. Ovo je poprilično suha biografija gdje je ispričao svoj život više kao natuknice a ne kao pravu životu priču. Čak je pokušao ubaciti i stil pisanja kojim je pisao romane, ali to baš i nije funkcioniralo jer - ovo je stvarni život, ne fikcija gdje možeš raditi preokrete kako ti se ćefne. Uglavnom, pročitao i zaboravio, ali vidim uokolo par pitanja o biografijama i ovo je ustvari to, nisam fan takvih knjiga, ovo sam pročitao samo zato što mu znam opus u dušu. I, kako rekoh, tu najmanje ima o pisanju, što mi je najveća zamjerka jer inače volim slušati pisce kako pričaju o stvaranju svojih romana, odakle je došla inpiracija, kako su posložili likove, kako su razvili zaplet - sve to mi je zanimljivo i volim to čitati. Ovdje toga nema. Kao i King, samo spomene roman. Bili smo na tom i tom otoku. Napisao sam taj i taj roman. Zašto? Otok te inspirirao? ZAŠTO si ga napisao? Ništa. King je išao u neke šture detalje. Da, znao sam tu curu u školi, bila je čudna, ubila se. Napisao sam Carrie. Kod Kinga mi je bio problem što sam sve te priče već čuo iz njegovih razgovora, samo ih je stavio na papir, što je okej, bolje išta nego ništa, ali stari Sid je sve - prešutio. Ako vas zanima njegov život, pa, ovo se lagano čita. Ako vas zanima nešto iza kreativnosti i inspiracije za romane - jok, od toga nema ništa. Pročitate i zaboravite da ste čitali.