Stephen King; "Tamna polovica"

 

Stephen King; "Tamna polovica"

Prije nego krenemo u neke neistražene književne dubine, ukoliko niste čitali Uljeza ili Tamnu polovicu – UPOZORENJE – otkrivat ću velike dijelove radnje i ako si ne želite upropastiti dojam čitanja jer jedno amatersko piskaralo ne zna kako prepričati roman, a da ne otkrije sve što može otkriti – ne čitajte dalje!

Sjajno, to smo riješili.

Sada se bacamo na pravi posao. Dakle, Tamna polovica (The Dark Half) mi je najdraži Kingov roman. Ne kažem da je najbolji već da mi je jednostavno najdraži, toliko da sam čak nazvao slično jedan od svojih romana kao malu posvetu (Tamna strana). Volim ja i najveće hitove kao što su Isijavanje ili Carrie, ali u ovom romanu stvarno najviše uživam dok ga čitam. Nedavni Uljez (The Outsider) privukao je dosta pažnje zbog odlične serije koja je napravljena po njemu i serija mi je bila okej, dobri glumci, dobra atmosfera, ali kako sam već znao što se događa, jednako tako mi sve to zajedno nije baš sjelo jer King je ovdje izvukao zeca iz šešira. Obično kada pričam s nekim o kriminalističkim romanima kažem ono što je najbitnije – misterija koja pokreće radnju. Zato velika većina domaćih krimića nije previše zanimljiva jer su slučajevi koje likovi rješavaju banalni, Barica je Štefa opalila tavicom po glavi i nehotice ga ubila – kraj priče. Uljez pripremi teren za stvarno odličnu misteriju – učitelj iz malog grada je osumnjičen da je ubio dijete. Policija ima sve; otiske, DNK-a, video-snimku – sve se čini kao otvoren-zatvoren tip slučaja – sve je toliko savršeno da policajci već planiraju ići na pecanje – dok se ne shvati da je isti lik bio na nekom drugom mjestu. Kako je to izveo? Problem koji nastaje jeste da je misterija toliko dobra da ni sam King nije znao kako da je razriješi, pa je posegnuo za rješenjem iz klasične viva la mehiko sapunica – cijelo vrijeme, to je bio Alehandro, Rodrigov zli brat blizanac za kojeg Alehandro nije znao da postoji. Dun-dun-DUN! King nije izveo baš tu foru sa zlim blizancem, ali je dovoljno blizu da mi je u cijelosti srušilo kompletni dojam. Iz nekog je razloga, vjerojatno zato što ni sam nije mogao raspetljati situaciju, posegnuo za nadnaravnim i napravio grand prevaru, prebacivši fokus s atmosferičkog krimića na shlocky horor. Što je već napravio sa zadnjim dijelom Gospodin Mercedes (prvi dio je, usput rečeno, sjajan triler) trilogije, ubacivši nadnaravne gluposti kao da ni sam nije znao što bi točno pisao, iako su prva dva dijela bila čisti, rasni i dobri krimići. Dakle, Uljez je… okej roman, mislim – ako niste čitali Tamnu polovicu.

Upoznajte Thada Beaumonta, ne baš uspješnog pisca koji je, da bi zaradio koji dolar, smislio književni pseudonim i napisao par ekstra nasilnih krimića koji su stekli ogromnu popularnost. Ali, Thadu je George (kao George Stark – pseudonim) dosadio i kada ga revni obožavatelj pokuša ucijeniti, on javnosti sam razotkrije da je on ustvari George – pojedite se sada živi što niste čitali moj prvi roman kojeg ionako nitko živ nije čitao. Thad pokopa Georga, ne za stvarno, jel'te, već kao malu reklamu, ali, sranje, George se ne da samo tako i tu dolazimo do prave priče o tome da George, koji je pravi bad ass lik s kojim nema zajebancije – često koristim citat iz ovoga romana – Ako se zajebavaš sa mnom, zajebavaš se s najboljim; George Stark – želi živjeti, a da bi to mogao, Thad mora nastaviti pisati. Kako će ga uvjeriti u to? Jednostavno – poubijat će sve živo i neživo oko Thada i zaprijetiti mu s obitelji samo da bi ga ponovo natjerao da krene pisati novi Stark roman. I to je to – osnovna priča. Zašto ona funkcionira bolje od Uljeza? Pa, tu ima više stvari.
Čitatelj zna tko je George od samog početka jer je Thad imao izmišljenu povijest za njega – stari George je bio nasilan kurvin sin, opasan po svim stavkama dnevnog reda, spretan s britvom, spretan s finim riječima – on je negativac kojeg mrzimo, ali je stvarno, stvarno zabavan lik i perverzno uživamo u svemu što radi. On i Thad su totalne suprotnosti i mi znamo da Thad nema nikakve šanse protiv njega i to stvara napetost. Thad je… običan lik, povučen, pomalo trapav, s ženom i klincima, dopadljiv na smotani način. George je sve…samo ne to. George je zajeban tip s kojim nema zajebancije, George je negativac, George iza sebe ima nekakvu nadnaravnu pozadinu koja je ujedno i jeziva i mistična i to se zna doslovno od samoga početka jer King ovdje ne ide na to da radi krimić, pa – hopla – voila – horor – već ide direktno na to svima bude jasno kako je ovo horor i da ima sve one prepoznatljive elemente koje ljudi vole kod njega, odnosno, da je to horor koji se događa običnim ljudima u običnoj svakodnevici. George kada ubija radi to na kreativne načine i zabavan je i jeziv i odličan negativac koji često bude doslovno ignoriran kada se priča o Kingovim kreacijama. Roman je, kao i film koji je snimljen, poprilično podcijenjen, što mi je bizarno. U priču su ubačeni neki mitovi i legende, što mi se sviđa iako, iskreno, baš i nema neke jake veze s pričom, ali su ti detalji svježi i stvaraju dodati sloj zašto roman funkcionira. Volim akciju, roman nikada ne prelazi u prazan hod i nabijanje broja riječi – na što ću se vratiti još – i kada se sve svede na završni obračun, on funkcionira jer znamo kakvi su ulozi i tko su naši junaci od samog početka, Rodrigo ne postoji u ovoj priči iako George jest Thadov blizanac, ali ona njegova tamna polovica, što itekako ima smisla jer je svi imamo. Posebno volim kako se King obračunava sa svojim fanovima – prvo je to bila Misery, a sada ovo jer je roman nastao kao direktni odgovor na to kako su fanovi shvatili da se on skriva iza pseudonima Richard Bachman. King u tim starim danima, kada se očistio od raznih sranja, nije bio preveliki fan svojih fanova i to bogami nije skrivao.

Postoji par mana jer… naravno da postoji, ja ću u svemu pronaći barem jednu. Uglavnom, sitnice, ništa opasno. Rekao sam da ne nabija broj riječi, ali ustvari je to radio, poprilično, opisujući sporedne likove s jednom scenom do točke da bi stekli osjećaj kako će ih biti još u romanu. Srećom, ovdje je onaj cinično-sarkastični King u pitanju, pa su takve stvari užitak za čitanje jer svima spušta do te mjere kako niste sigurni trebate li urlati od smijeha ili se zgražati. Nikada ne objasni kako je George prešao od toga da bude pseudonim do žive osobe – vrapci, nešto, nešto, ALI nema punog objašnjenja. Nije jaka mana, ali mislim da bi bilo zgodno pojasniti zašto se to dogodilo. Roman ima mali problem s početkom, naime, ritam je totalno izvan tračnica jer prvih 50-60 stranica je o Thadu koji sjedi u kuhinji i čita novine i sve je to ispresječeno s nekoliko flashback scena, ali opet imate dojam da se radnja nije makla s mjesta zbog toga što on samo sjedi na mjestu. Sada… mana koja nije mana, ali ako ste prvo čitali Uljeza, pa uzeli ovo u ruku, shvatit ćete da postoje gotovo identične scene gdje policija ispituje Thada i gotovo ga strpa u zatvor jer vjeruju da je kriv. To nije mana, naravno, ovaj roman je bio prvi, ali je mana jer…pa, djeluje kao ponavljanje, što je ustvari Kingova krivica jer je napisao obje stvari. I to je uglavnom to, nema više. Ovo je sjajan, kreativan, mračan, duhovit i zabavan horor roman kralja žanra kojeg, iz nekog bizarnog razloga, rijetko tko uopće spominje. Čak i kada se govori o ekranizacijama, nitko da ovo spomene iako je George A. Romero (kužite odakle je George iz romana dobio ime? – King je bio s njim veliki prijatelj još iz vremena kada su snimali Creepshow) napravio doslovno najverniju ekranizaciju koja se mogla napraviti, a Timothy Hutton je dao skoro pa ulogu karijere. Već kada se spominje jebena podcijenjenost – roman i film su slika koja stoji u rječniku pokraj te riječi. Ako ga niste čitali, bacajte se na to što prije, vrijedi svakog slova.