Walter Mosley; "Vrag u modroj haljini"

 Walter Mosley; "Vrag u modroj haljini"

Zaustavit ću vas odmah na početku... Ne, ovo nije dojam na film i to što je Denzel Washington na naslovnici je samo stvar marketinga jer naši nakladnici znaju uvaliti knjigu samo ako je po njoj snimljen film i još ako je netko prepoznatljiv na filmskom plakatu, onda će istu stvar upotrijebiti i za naslovnicu knjige. Nemam nikakvih problema s time, Denzel je zgodan vrag, dobar glumac, nije ga nimalo ružno za gledati, ali imam problem s time da se izda jedan, obično prvi nastavak serijala, i onda se na njega u cijelosti zaboravi. To se dogodilo ovdje. Ljudi koji su ovo čudo čitali (a bome je i staro - iz polovine devedesetih) ne shvaćaju da postoji cijeli serijal romana o privatnom detektivu Ezekielu „Easy“ Rawlinsu i ne krivim ih jer nijedan drugi dio nije preveden. Film je propao u kinima, što je šteta, pa se izgubio interes za daljnje prevođenje. Ali, hej, dobili smo 572 nastavka Tračerice i 123 nastavka Vampirskih dnevnika, moramo biti sretni i plesati od zadovoljstva. Opet sam sarkastičan, ispričavam se, profesionalna mana jer imam nizak prag tolerancije za štancerska sranja. Gdje sam stao? Aha, Easy... Dakle, noir književnost je nešto u što se relativno dobro razumijem. Da bi je pisali, morate je čitati, to je tako očita stvar koju znaju svi osim novih pisaca, ali nećemo o tome. Sada, noir je... zanimljivo područje kriminalističke proze jer u njemu ima tako puno klišeja, oh, bože, koliko ih ima, ali je to ujedno žanr gdje ti klišeji služe svrsi i gdje se mogu napraviti fine stvari kada pišete nešto u tome tonu. Trenutačno mi je kod izdavača na čekanju roman iz sličnog miljea (tehnički je neo-noir, koji je došao nakon klasičnog noira) i mogao bi do sutra pisati o tome kako je noir sam utjecao na mene prvo kao čitatelja, pa onda i pisca (ali to neću raditi) ali ovdje ću spomenuti jednu lošu stvar koja je također dio noir ostavštine. Sada, Vrag u modroj haljini (jer ono plavoj je valjda bilo previše komplicirano za naše prevoditelje) je fini komad noir proze, stvarno jest, pročitao sam nekoliko puta do sada (posljednji put baš nedavno jer sam ga dobio na dar) i tek sam nedavno sjeo i malo razmislio o njemu. Prije baš i nisam jer bi pogledao film, ali otkako sam pisao jedan noir krimić, počnete razmišljati o tome što je dobro, a što je loše.

Kada je riječ o Los Angelesu i noir romanima tu su dva imena vodeća; Raymond Chandler i James Ellroy. Neću spomenuti Macdonalda i Connelyja jer oni pišu o modernijim danima, 70-ima, odnosno 90-ima. Chandler se danas drži i malo zastarjelim, što nije ništa neočekivano ili loše, on je romane stvarao dok takvi romani nisu postojali i bio je začetnik novog žanra, ali je svejedno čitljiv i preporučljiv svakome tko voli takvo što. Ellroy je moderni L.A., odnosno nije jer piše o starom Los Angelesu, ali je mlađi pisac, da tako kažem, pa je osvježio žanr i unio svježu krv u inače već statične stvari. Pitate se zašto nikada niste čuli za Waltera Mosleyja? Pa, Amerikanci su čuli, naravno, ali nikada nije prvi izbor za autora koji dobro piše noir ili je stvarno unikatan po nečemu jer nije. Chandler je modelirao lik privatnog detektiva, Ellroy je modelirao vrijeme događanja, ali Mosley nije napravio ništa od toga i to mu je najveća mana. On je ekvivalent hrvatskim piscima krimića koji radnju smještaju u Zagreb i pišu tako kao da svi mi znamo Zagreb kao vlastiti stražnji džep (to je jebeno iritantno, dragi moji pisci, i glupo). Mjesto radnje njegovih romana je Los Angeles 40-ih i 50-ih godina, ali to su samo ime i godine jer kroz radnju ne stvara atmosferu grada i vremena, jednostavno radnja prolazi kroz to. Kako sam već nakupio malo više čitateljskog staža, shvatio sam da mi je to malo i smetalo pri zadnjem čitanju. L.A. 40-ih je fascinantno mjesto (pročitajte nešto od Ellroyja da steknete malo bolju sliku) ali ovdje je kao Zagreb, tek mjesto radnje. Easy je naš glavni lik, ali ni on nije nešto novo i svježe, on je privatni detektiv koji mora riješiti zeznuti slučaj. I tu sada dolazimo do nekih stvari zbog kojih volim ovaj roman.

Jer Easy nije tipični gun-ho junak, za pravdu, slobodu i američki život - a-a, boli njega neka stvar za to. On će prihvatiti posao jer mu očajnički treba lova da plati hipoteku za kuću. Biti Crnac u 40-ima, pa makar bio i ratni junak, i imati vlastitu kuću, je onda bio pojam znanstvene fantastike. Posao je sljedeći; treba pronaći djevojku. Ništa strašno, zar ne? Osim što je ona bjelkinja, što znači ako netko vidi Crnca s njom mogao bi zaplesati vertikalni swing s obližnjeg drveta (igra riječima je namjerna) i može mu donijeti samo probleme. Zašto bi jedan Crnac tražio jednu Bjelkinju? Zato što ona voli tamno meso, ako se kužimo (wink, wink, nudge, nudge) i voli zalaziti u barove gdje se okupljaju Crnci. Žena traži vraga (naslov je točan opis što je ona) i na prvu to djeluje kao lagan posao - Hej, jeste vidjeli jedinu bjelkinju u crnačkom baru? Problem je što jako puno ljudi traži tu ženu i nitko baš ne govori zašto... Ali je svi traže. I ne treba puno da Easy upadne u probleme i pronađe se između nekoliko čudnih sukobljenih strana. Naš junak - ne želi imati posla s nijednom stranom. Tu je taj element koji mi se sviđa. Easy je ona vrsta junaka koja će prije reći - Zajebite ovo, odoh ja dok sam još živ - prije nego što će reći - Kvragu, idem spasiti dan. Ne, to nije on. I to mi se sviđa, njegov je karakter puno realniji, bliži stvarnosti nego super junak kakav je John Shaft (a ja kužim Shafta jako dobro - sjajan roman, preporučavam). Kroz radnju naš će junak tako upoznati sve i svašta; korumpirane političare, korumpirane policajce, lijepe žene i crnačke gangstere, kao i dotičnu damu u plavoj haljini. Film joj nije napravio uslugu jer je u knjizi puno... khm, kako da to politički korektno kažem - otvorenija naspram igrama koje uključuju skrivanje kobase. I na kraju doznajemo zašto je to tako, kao i zašto je svi traže. I moram priznati da mi se to isto tako sviđa u romanu. Jer, nije sve tako kako izgleda (Daphne, kako se žena zove, nije neka lujka koji voli Crnce samo zato što su Crnci - ima tu dobar razlog zašto je tako) a i razlog zašto je svi traže je dobar, ima veze s politikom, rasizmom i par povezanih stvari, ali neću vam reći o čemu je riječ jer... Mislim, pročitajte roman, pa doznajete.

Ono što je mana. Ista mana je i u domaćim krimićima, ironično. Svi su sporedni likovi inferiorniji glavnom junaku. Bijelci tako dolaze kao korumpirani rasisti ili korumpirani perverznjaci; ne mogu se sjetiti da postoji ikoji normalni Bijelac u romanu da bi mogao reći - Okej, čovječe, ti izgledaš kao netko tko je podnošljiv. Oh, bez brige, nisu ni Crnci zlato mamimo jer oni dolaze kao; gangsteri, poremećeni gangsteri ili jednostavno tukci koji bi trebali biti kao priprosti, obični ljudi, ali su uglavnom tukci (Easy kreše ženu od jednoga dok ovaj mirno ćori u susjednoj sobi... što reći, kakvu poruku poslati) Dakle, Easy ispada skoro pa jedini normali lik u romanu. Znam da je pisac pokušao dočarati kako su njegovi društveni krugovi malo, khm, pomaknuti, ali nakon što pročitate roman 7-8 put, shvatite koliko je to nezanimljivo. Ista stvar je i kod naših domaćih krimića; svi su ispod glavnog junaka i tu nema nikakve napetosti. Ipak, usprkos određenoj banalnosti i jednostavnosti, ovo je u konačnici poprilično dobar noir krimić koji ima dobru priču, zgodnu misteriju za riješiti, poneku sitnicu koja je djelovala kao osvježenje i mogu ga mirne duše preporučiti za čitanje. Ipak, ako ste već malo prošlo kroz klasike tipa Chandler ili Ellroy, ovo će vam biti ponešto površno i ne toliko zanimljivo.