Jeffrey Eugenides; "Nevina samoubojstva"

 Jeffrey Eugenides; "Nevina samoubojstva"

Ovo je jedan pravi mali blast from the past, sjetio sam ga se dok sam tražio trailer za film jer sam "podigao" glazbu iz njega za ovo što sam napravio za Odjeke i onda sam stvarno uronio u sjećanja jer ovo nisam čitao ima više od 20 godina. I znam da nisam čitao čudniji roman od njega. Eugenides je u svojoj karijeri objavio samo tri romana - četvrti navodno piše - i za drugi je dobio Pulitzera za književnost. Taj nisam čitao, ali ako je imalo sličan ovome, onda sam pronašao dobitnu formulu kako dobiti Pulitzera i debelo zaraditi od filmske ekranizacije. Pretencioznost, nesnošljiva poetičnost, kritika modernog društva, bilo kojeg društva, sazrijevanje, seks, možda neka čudna udica da uhvatite čitatelja (ovdje je to samoubojstvo 5 mladih cura) nostalgija i imate dobar roman kojeg će kritika obožavati, s time da ono "dobar" ostaje svakome na osobnu interpretaciju.

Meni se svidio. Istina, puno više mi se svidio film, ali roman sam pročitao i neko sam vrijeme razmišljao o njemu, čak ga i danas pamtim, i još uvijek nisam dokučio jesam li pročitao stvarno odličnu stvar ili prenapuhano, poprilično pretenciozno djelo bez nekakvog smisla, gdje me autor šopao nimalo suptilnim kritikama... svega, uglavnom. Radnje je o propasti obitelji Lisbon, njihovih pet kćeri koje jednog dana odluče izvesti kolektivno samoubojstvo. Prva na popisu je najmlaša, koja to pokuša dva puta, nakon čega slijedi mračno finale s ostalim. Roman je prepričan od strane nevidljivih naratora, odnosno naratora koji se čitatelju obraća sa "mi" i to s odmakom nakon 20 godina od spomenutih događaja. Tu sam imao prvi problem s romanom jer taj pristup, iako zanimljiv, ustvari nije napravio ništa za radnju. Pripovjedač je sveznajući, prepričava nam stvari koje nije vidio i počesto ulazi u repeticiju, postavljajući događaj gotovo kao neki kriminalistički slučaj, da bi na kraju izostala poanta jer...to se dogodilo, bez razloga, ili, smislite sami razlog. Nakon nekog vremena ono "dokaze koje smo uspjeli sakupiti..." što često narator izgovara, postaje poprilično naporno jer dokaza nema, govori o par blijedih stvari kao što su gramafonske ploče i imao sam osjećaj da pokušava naglasiti nekakvu poantu gdje poante nema.

Propast obitelji čudno je predstavljeno kroz radnju i uglavnom se svodi da se stvari događaju samo da se dogode. Tako obitelj, nakon samoubojstva, odluči zatvoriti sve kćeri u kuću i svi pričaju o tome, ali ispod glasa i taj dio romana je gotovo najbolji. Ne razlozi zašto su zatvorili kćeri, ni zašto jedna od njih počinje spavati sa svim muškarcima iz susjedstva, dvostruko starijim, usput, već to kako će ljudi zatvoriti oči i okrenuti glavu na očito zeznutu situaciju. Malo jest banalno, ali prepoznatljivo. Eugenides nije loš pisac, ali mi njegov stil nije sjeo baš dobro. Prvijenac, možda je kasnije doradio nešto, ali ovdje je sve nekako...prenaglašeno, dramatično, pa poetski isforsirano i prečesto odluta s teme u stvari koje nemaju veze s ostatkom priče. Iako su film i knjiga doslovno identični, film je ipak skresao neke stvari - bezbrojne odlomke koji su čisto filozofiranje i seksualne eskapade jedne maloljetnice - te mi je za stepenicu bolji (i jer James Woods glumi normalnog lika, to jednostavno ne vidite svaki dan). Svidio mi se osjećaj nostalgije kroz radnju, te prve ljubavi, gledanje djevojaka i shvaćanja kako one postoje, ti su djelovi često zadavljeni drugim stvarima, ali su dobre. Kako rekoh, još uvijek nisam na čistu da li mi je ovo sjajan roman ili gubljenje vremena (nije, pretjerujem) ali imam osjećaj da je dobio tolike pohvale i svašta nešto, ali da je ona ipak malo nezaslužena, što se jasno može vidjeti i po komentarima drugih. Pogodio je metu, aaallliiiii.... vanjski rub. Nešto ipak nedostaje da bude sjajan-sjajan.