Lee Child; "Prošlo vrijeme"

 Lee Child; "Prošlo vrijeme"

Sviđaju mi se romani o Jacku Reacheru. Čitam ih još od početka nultih, kada su bila objavljena tri naslova i nitko živ nije znao za njega i drago mi kao Pumbi kada se valja u blatu što ga ovako prevode i nude pod prihvatljivim cijenama. Jack je bliski rođak Chucka Norrisa i Nika Praskatona, uz to da mu je pradjed valjda bio Sherlock Holmes jer kada čitate jedan od tih romana dobijete kombinaciju – radim dedukciju, kombiniram i onda premlatim protivnike. Savršeno. Romani nisu vrhunska književnost – iznenađenje, iznenađenje – i ljudi su poprilično nadrkani na to što je Jacka glumio Tomica Cruise koji je morao stati na dvije gajbe od Ožujskog da bi dosegnuo punu Reacherovu visinu. Meni je Cruise bio dobar u ulozi. Jebiga. Ali, nećemo o tome, idemo malo o posljednjem romanu jer iako sam ih sve pročitao i neki od njih su stvarno slabi – čitaj – ima jako malo akcije – ali ovo je stvarno poseban slučaj, toliko poseban da me natjerao da čak nešto i zapišem o njemu. Jer, imam osjećaj da je Child bio ili malo u stisci s vremenom ili je izvor ideja malo presušio jer kada čitate ovaj roman, dobijete jedno veliko ništa ili, ako gledate vedriju stranu, dobijete kopiju filmova kao što su „Vacancy“ i „Teška meta“. Što samo po sebi nije loše, ali već imamo dotične filmove, pa mi nije jasno zašto je inspiracija u ovom slučaju presušila.

Jer, pratimo dvije razdvojene priče. Prva je Reacher, koji po svom ustaljenom običaju, stopira po Americi i putuje uokolo. Ovdje radnja počinje… pa, zgodno. Vidi ime nekog grada u nekakvoj pripizdini te se prisjeti kako mu otac potječe odande. Jack, znatiželjan kako već jest, odlazi u grad da potraži svoje korijene. Ali, nema podataka o tome, nitko s imenom tog oca nije živio ondje - zapamtite ovaj dio jako dobro. Misterija, zaplet se formira, koja je tajna iza toga? Čini se – nikakva. Dobijete statistiku o popisu stanovništva. Bez zezanja, dobijete stvarnu statistiku kako se sprovodi popis stanovništva i ako vas to ne uspava, onda onaj dio o tome kako se isti provodio prije 50 godina sigurno hoće. To je jedna priča. Druga priča u sebi ima taj mladi par iz Kanade koji dolaze u taj nekakav zabačeni motel u još većoj pripizdini – ali je relativno blizu prve pripizdine – i tamo nalete na četiri čudna lika. Sada, znam kako horor funkcionira, napisao sam jedan-dva, pogledao ih tonu i znam sve trikove, ali ovako GLUPE! likove još nisam vidio. Stvari su jasne od početka – nešto ne štima u motelu, nešto se događa. Likovi koji ga vode su mutni i OČITO smjeraju nešto, ali par iz nekog razloga ne radi ništa, samo sjede tamo i debatuju kako će sutra biti bolje. Jedna scena. Odluče pobjeći. Imaju taj neki veliki kovčeg kojeg moraju odvući – ne znamo zašto, jednostavno je bitan – i to naprave tako što uzmu jedan od ovih malih četverokotača i ODGURAJU ga do ceste sa svojim stvarima. Slobodni su, samo ga trebaju upaliti i otići. Kvragu, ne, oni će ostaviti stvari u jarku i VRATITI četverokotač natrag do motela odakle su jedva pobjegli jer, iako su ih likovi lagali, zajebavali, uzeli novce, sjebali auto – oni imaju morali kod. I, što se događa? Jedan od likova ih vidi i pravi se da je sve okej. Oni skuže da su sve njihove stvari čarolijom vraćene natrag u sobu. Lik im objašnjava kako su to neki studenti uradili spačku i ukrali stvari iz sobe. Naš par potom uđe u sobu i lik pita curu – Misliš da je govorio istinu? Da su to stvarno napravili studenti? – iako je nepunih pola sata ranije ON gurao jebeni četverokotač sa stvarima do ceste. Mislim, čak su i najgluplji likovi iz slasher 80-ih horora rekli – daaaammmm, bitch, ovo je nova i neviđena razina gluposti. I znate što je problem u svemu tome? Jer kada roman na kraju uhvati pravu brzinu – na 280 stranici od 380 – i počne akcija, ti likovi uopće nisu glupi, dapače, naprave neke iznenađujuće kreativne stvari zbog čega je zadnjih stotinjak stranica stvarno dobar akcijski roman i stvarno počnemo navijati da se uspiju izvući.

Što Jack radi za svo to vrijeme? Ništa, šeta se uokolo. Pronađe taj neki stari nestali grad u šumi i obiđe ga jer mu je otac tamo rođen i, naravno, naleti na mafiju berača jabuka. Ne zajebavam se, to su mu stvarno neprijatelji – berači jabuka. I toliko su opasni da ga policija želi otjerati iz grada jer se boje da će doći do masovnog sranja i da će poginuti gomila nedužnih ljudi. Ozbiljno? Berači jabuka? Tu se uplete i nekakva druga mafija koja treba doći u grad jer – razlozi. Jack raspali svakoga. I tako radnja stoji na mjestu, policija ga tjera iz grada, on istražuje svoje korijene i dolazimo do novih gluposti zbog kojih se ovaj roman ističe. Neka žena je prije 50 godina vidjela dva klinca kako gledaju ptice i jedan od njih je bio Jackov stari. Dva klinca stoje na ulici i gledaju nebo – to je to. Ali ona to opisuje tako detaljno kao da je upravo vidjela atentat na JFK-a. Dramatično, detaljno, baš ono što treba za radnju… I ja se pitam zar Child nije vidio koliko je to glupo? Koliko cijeli roman stoji na mjestu i ustvari ponavlja sve već rečeno? Jack valjda 100 puta kaže policajki preko telefona da bi se trebao vratiti u grad, a ona mu kaže ne. Ne zezam se, pola stranica je taj dijalog. Trebam se vratiti u grad. Ne. Trebam se vratiti u grad. Ne. Trebam se vratiti u grad. Ne. – i tako u krug. Na kraju se radnja spoji i dođe do neke dobre akcije – Teška meta stil akcije – likovi love ljude sa lukom i strijelom, valjda su svi fanovi Robina Hooda ili Legolasa ili Katnis Everdeen, vrag će ga znati.

Zašto Childovi romani uglavnom funkcioniraju i zabavni su za čitanje? Zato što Jack, iako je pretjeran lik, ustvari funkcionira kada se nađe u frkovitoj situaciji, ima neke LOGIKE u njegovom razmišljanju i akcijama koje poduzme. Ovdje jednostavno izvlači zaključke iz dupeta. Stvari koje nabraja su jednostavno smiješne jer nitko to ne može znati, čak ni Sherlock Holmes, i on ne funkcionira u takvom okružju jer ispada hodajuća Wikipedija. Također, dosta je stvari ostalo nerazjašnjeno. Sjećate što sam vam rekao da zapamtite? Dakle, ne može pronaći svog oca jer nitko s tim imenom ne živi u gradu. Na kraju ispada da u prokletom centru grada živi prokleti lik s točno tim prokletim imenom – neki rođak. Zar je Child zaboravio što je pisao na početku? Nekoliko puta se spomene da se Jack probudi u točno 3:01 iza ponoći. Nikada ne doznamo zašto, jednostavno - zaboravljeno. Roman djeluje kao da je dva različita rukopisa bacio na istu hrpu, ubacio par poveznica i od toga složio jedan roman – koji se poveže tek, kako sam rekao, pred sami kraj. Završnica je, iskreno, jedino zbog čega ga vrijedi pročitati – AKO se uspijete probiti kroz tone besmislenih dijaloga i glupih odluka koje rade još gluplji likovi. Prvi od cijele serije koji mi se baš otvoreno nije svidio, iskreno. Nadam se da će Child u idućem vratiti spisateljski mojo i napraviti kick ass nastavak, ali, kako čitam, njegov je brat preuzeo pisanje Reachera...tako da ništa od toga.