Ross Macdonald; "Opsjena"

 Ross Macdonald; "Opsjena"

Ima nešto stvarno ugodno u tome kada se čita čistokrvni krimić kojemu je svrha ispričati kompliciranu priču, a ne prozivati državu, naglašavati kako je pametan, izmišljati socijalno-društvenu kritiku, biti sve ostalo samo ne krimić. Nije ni čudo što su noir krimići, oni čistokrvni, rasni, svojedobno stekli toliku popularnost i što ih je kritika obožavala. Oni su u osnovi moderna bajka, gdje imate junaka, negativca i potragu za istinom. Nažalost, kada danas čitate iste te romane, jasno se vidi da su bili produkt svog vremena i da su s razlogom evoluvirali u drugačiju vrstu krimića, koja je zadržala neke osnove starih majstora, ali nadogradila ih s modernim, društvenim, pa čak i životnim elementima. To je dobro i loše, doći ćemo do toga. Osobno, Ross Macdonald mi je jako drag pisac, njegovi krimići su dobri, zapetljani, krivudavi i do istine nije lagano doći, ALI... isto tako shvaćam zašto nikada nije postao toliko popularan kao Raymond Chandler. Macdonald je uzeo osnove noir žanra i napravio nešto svoje s njim, što je sjajno, no nakon što pročitate nekoliko njegovih romana jasno se vidi zašto baš i nije postao toliko popularan kod publike.

Ovdje njegov junak Lew Archer biva unajmljen od strane nekakvog bogataša da mu pronađe kćer koju nitko nije vidio ili čuo već dva mjeseca. Archer prati njezine tragove od fakulteta, preko San Franciska, do mutnih likova koji vode zemljišne prijevare do raznih zabačenih kutaka tople Kalifornije. Macdonald je imao jedan svoj shtick u vezi pisanja; zapleti njegovih romana uglavnom su leželi u lošim i disfunkcionalnim obiteljskim odnosima, što je dobro. Jer zločin nikada nije zločin, nitko se ne ustane jedan dan i odluči samo tako nekoga ubiti, postoji cijeli put koji vodi do tog čina i njegovi romani ocrtavaju taj put, koji obično bude prepun skrivenih sranja i loše atmosfere iza savršenih obiteljskih slika. To je odlična stvar i neću lagati, koristim istu stvar u svojim romanima. Opsjena (The Wycherly Woman) ima sve karakteristike njegovih prijašnjih romana, obiteljske tajne, ubojstvo-dva, gomilu lica koji nešto znaju i sve se na kraju slaže u veliku slagalicu gdje svaki dio ima svoju važnost. Osim što je ovo, iskreno, njegov najslabiji roman kojeg sam do sada pročitao, koji uz to pati i od nekih sporednih stvari koje sam spominjao.

Dobro je što je roman krimi-priča bez skretanja u bilo što drugo. Loše je što je to krimi-priča bez skretanja u bilo što drugo. Ono što mu je prednost, to mu je ujedno i najveća mana, ako vam to išta govori. Konstrukcija romana je sljedeća; Archer dozna ime, pronađe tu osobu i onda slijedi jako dugački statični razgovor s njom. Ta osoba spomene novo ime, Archer pronalazi tu osobu i ponovo slijedi dugački, statični razgovor. Onda dozna novo ime... shvaćate kuda to vodi? Archer ide od osobe A, do osobe B, pa do osobe C i sa svakom od njih vodi poprilično slične razgovore, s tim da mu svaka osoba na kraju otkrije novi podatak te čak imaju i isti način izražavanja. Što je dobro, ali je previše...kao da gledate predstavu u kazalištu. Lew Archer nije cinik, nije sarkastičan i nije previše akcijski nastrojen lik. On je pomalo intelektualac, ne čovjek od akcije, i samim time je pomalo... pa, bezličan lik. Problem u starim noir romanima jeste u tome što lik nije postojao izvan slučaja. Svaki ovakav roman započinje na isti način - netko unajmi našeg lika i kreće potraga, s njim smo odmah u akciji. Iako je napisao 20-ak romana o Archeru, sve što sam uspio doznati o njemu jeste da je ratni veteran i da negdje ima kuću. Njegov privatni život ne postoji, tek usputna opaska i to je to. Danas je to... pa, nezanimljivo, likovi moraju imati nekakvu prošlost preko koje vidimo zašto su postali takvi kakvi jesu. Istina, većina modernih krimića zna i pretjerivati u tome, preveliki fokus na likove mane, unutrašnje demone i slične stvari, što je razlog zašto ipak volim stare majstore, no lik bi neku osobnost trebao imati, što Archer nema. On jednostavno prolazi kroz radnju i rješava slučaj, bez da ima neko svoje mišljenje o bilo čemu, iako su romani pisani u prvom licu.

I na kraju dolazimo do drugog problema s romanom; samom radnjom. Pred kraj dolazi do jednog velikog preokreta - SPOILER - ispada da je nestala djevojka morala glumiti svoju mamu, što nema nikakvog smisla jer Archer provede neko vrijeme s njom i jedna 20-godišnjakinja nikako ne može proći kao 40-godišnjakinja. Macdonald je tu pomalo zbrljao stvari jer je dodavao opise kako je to uspjela izvesti, nabacila je nekoliko kila, obojala je kosu, no jednom kada dođete do tog dijela romana, shvatite da je pred kraj počeo izvlačiti zeca iz šešira i nabacivati preokrete koji imaju još manje smisla. Imaju oni smisla za radnju, ali toliko je toga zbijenog da na kraju imate dojam kako su oči bile veće od želudca i ovo mi je njegov, do sada, naslabije razrađen roman. Pošto je ovo 9 naslov iz serijala, pretpostavljam da ga je pisao malo pod pritiskom ili ni sam nije imao pravu ideju kuda želi odvesti radnju, pa je smislio okvir, zločin i onda plesao oko toga, pomalo bez pravog reda, naknadno ubacujući objašnjenja, što se posebno vidi u zadnjem poglavlju gdje Archer ispituje osumnjičenika i svako pitanje mu je doslovno popravljanje svih neobjašnjenih stvari. Čitljivo, daleko od toga da nije, ali vidi se da je s razlogom ovakav stil krimića odumro i prešao na noviju i svježiju razinu. Ako volite prave misterije bez akcije i hektolitara krvi, ovo je prava stvar za čitanje, ali, po meni, Macdonald ima i bolje smišljenih i bolje izvedenih romana.