Robert A. Heinlen: "Metuzalemova djeca"

 Robert A. Heinlen: Metuzalemova djeca

Još uvijek sam na ovim retro SF romanima i još uvijek polako nadoknađujem Heinlenov opus. Ovo mi je bilo malo sumnjivo, istini za volju jer naslov je pomalo... idemo s mutan jer mi je bio točno to, a naslovnica, oh, naslovnica, je jednostavno grozna. Ali, roman je simpatičan i držao mi je pažnju više nego njegov prošli. Nije mi Heinlen bez razloga najdraži SF pisac, čovjek je pisao stvarno jednostavno, razumljivo i imao je jako dobre priče te se uopće nije sramio upotrijebiti tipične space-opera klišeje da malo začini radnju. Roman ima svojih problema, nitko nije bez grijeha, ali u globalu – zgodno i simpatično. Prva je verzija napisana još u 40-ima, pa ga je doradio i objavio kao cjelinu 1958 godina, što je bitno zbog jedne stvari. Inače svi ti romani kiksaju sve što mogu u vezi predviđanja budućnosti, a radnja ovoga je smještena, koliko sam shvatio u 2020 – ni spomena korone, ako ste na to mislili, a nismo ni sklopili pakt s Venerijancima, ALI, jednu je stvar jezivo točno pogodio. Zoom pozive. Mislim, sjetite se, ovo je napisano u 40-ima, i u radnji koristi online tehnologiju (iako se radi o običnom telefonu) gdje preko monitora možete vidjeti ostale sugovornike. I to je kratka scena, razgovor traje jedva jednu stranicu, dok je sam način razgovora spomenut u jednom odlomku i lagano se promaši, ali jednom kad shvatite koliko je točno predvidio način današnje komunikacije, prođe vas blaga jeza. Arthur C. Clarke se često spominje da je predvidio korištenje satelita u svrhu komunikacije (valjda, iskreno, nemam pojma što je izmislio ili pogodio, samo sam to negdje pročitao), zato dajte malo ljubavi i Robertu A Heinlenu.

Radnja je pak – hm... Uglavnom, postoje ljudi koji mogu živjeti jako dugo. 200+ godina i nije baš objašnjeno kako i zašto, nešto se nabaci u vezi genetike. I ti ljudi, njih sto tisuća, živi u tajnosti, sve dok jednog dana to postane javna tajna i, očekivano, počnu ih proganjati ljudi u crnom jer ih žele privezati za razne spravice i otkriti njihovu tajnu. Problem je što tajne nema, jednostavno je to tako, žive jako dugo. Tu sada nastaje zanimljiv problem – što točno napraviti s njima. Jer ako ostanu na Zemlji, čak i na nekom izdvojenom otoku, normalni ljudi će ih kad-tad opet početi loviti, takva nam je narav. Ako odu u svemir – kuda točno otići? Pa, otvara se prilika za bijeg, ali plan je da moraju oteti taj novi međuplanetarni brod Nova granica (meni je to Enterprise, jbg-a, Star Trek fan) i krenuti u nepoznato. A nepoznato skriva svoje izazove i probleme i opasnosti.

Prvo problemi. Romanu nedostaje malo mesa u onom dijelu gdje se ti dugovječni ljudi otkriju. Nema baš neku izgradnju do tog trenutka. Jednostavno ih otkriju i krenu ih loviti. Nije da mi je trebalo nešto puno oko toga, ali jedno informacijsko poglavlje bi dobro došlo. U jednom dijelu svi ti ljudi bježe s običnim brodom, ali u njega stane svih 100 tisuća i ukrcaju se za par minuta. Iduće poglavlje se iskrcavaju u novom brodu i trebaju im sati, što je bio malo – ne možeš u jednom trenutku ovako, drugi put onako jer ti treba napetost za radnju. Sve futurističke stvari, tipa Venerijanci – prihvatite to kako jest, to je vintage SF, ako vas to počne smetati, nemojte ni početi čitati. Likovi baš i nemaju neku razradu, istini za volju, a neki se doslovno i zaborave nakon početka. Eto, to bi bili moji općeniti prigovori. Što se tiče ostalih stvari, sve mi je bilo okej (iako je malo muljao oko brzine leta – my man, isto sam napravio i ja u svom SF-u, pravila su tu da se krše). Ovo je pomalo...političko avanturistički roman jer spaja nekoliko stvari. Ljudi su gamad i sve drugačije od nas gledamo zatvoriti i proučavati, Heinlen je tu ubacio par moralnih opaski o ljudima, o tome kako gledamo na manjine (rasizam se jasno pročita između redova) i općenito o ljudskoj naravi. Ima malo o prolaznosti života i suočavanju sa smrću, ništa teško i lagano uklopljeno u radnju. Sve to presječe pokoja akcijska scena, pa onda putovanje u nepoznato – kruh i putar SF romana – i na kraju otkrivanje drugih kultura. Zabavno je kako je opisivao sve to, uključujući svijet budućnosti, i to je radio kao bez muke, nemate osjećaj da vas udara po glavi s tehničkim stvarima (iako ih ima na par mjesta) i davi moralnim prodikama. Akcija je dobro opisana, ništa spektakularno ali drži pažnju. Svemir i sve što ide uz njega je do neke mjere realistično, do neke mjere čista avantura i ravno-teža mi je bila taman, čitam i kužim da je to napisao lik koji kuži neke stvari, ali isto tako kuži da gomila ljudi neće kužiti iste stvari, pa je gledao da se skuži osnovno i da svi budu zadovoljni. Općenito, nije mi postao najdraži SF kojeg sam pročitao, ali mi je drago što jesam.