Stephen King: "Vreća kostiju"

 Stephen King: "Vreća kostiju"

Jeste li znali da hrvatski pisci ne mogu biti originalni i da kopiraju strane autore kada pišu vlastite romane. Časna pionirska, to sam pročitao na vlastite oči u jednom komentaru. Vidite, moj roman Odjeci postigli su zapažen uspjeh unutar svog žanra i, vjerujte mi na riječ, nitko nije bio više iznenađen od mene time. Pisao sam ga više da ga napišem za sebe nego da ugleda svjetlo dana – jer onda nisam imao izdavača i horor romani su bili kao onaj rođak kojeg svi izbjegavamo – i kada jest ugledao svjetlo dana, ljudima se generalno svidio. Doduše, nije da nema mana, ima ih – prvi čin je poprilično rastegnut, danas bi to malo kraće napisao – ali dobro se drži i ljudi ga još znaju pronaći i pohvaliti. Dakle, komentar o kopiranju. Netko je pohvalio Odjeke kao dobar roman, pa je netko došao i rekao da sam kopirao Isijavanje. Druga je osoba rekla da možda premisa zvuči slično, ali da nije ni blizu Isijavanja, na što je druga osoba, bez čitanja, molim lijepo, rekla da ona zna kako je to kopija Isijavanja jer...pa, ono što sam prvo napisao. Ironija te izjave je da je ista ta osoba kasnije počela posvuda hvaliti roman koji jest doslovna kopija američkih bezličnih trilera: život zna biti zabavan po tom pitanju. Stvar je riješena mojim osobnim javljanjem da Odjeci nisu kopija Isijavanja (jer nisu) ali da imaju popriličnih sličnosti s Vrećom kostiju (što imaju), ali najviše su inspiriranim s Odjecima smrti, Richarda Mathesona (filmskom verzijom, ne samim romanom). Odjeci jesu krenuli od Isijavanja jer volim taj roman, dobar je, striček Stevo je dobro ubo s njim, ali još više volim Vreću kostiju. Realno gledajući, to je lošiji roman od Isijavanja, ima tu stvari koje su ili razvučene ili nakaradno ubačene (sve će biti spomenute, bez brige) ali ga i dalje volim jer mi je jeziv, dobro napisan, s simpatičnim glavnim likom. Oh, i prije nego mi netko predbaci da sam se inspirirao tim romanom, važno je spomenuti da se King ovdje debelo inspirirao s Rebeccom od Daphne De Maurier, toliko daleko da je jedan od negativaca postala sama Gospođa Danvers – ima drugo ime i sličnost je samo fizička (dok ga pravi lik iz knjige proganja u snovima) tako da, hej, striček King i ja znamo što valja.

I, tako. Vreća kostiju. Kasnije sam imao mali problem s ovim romanom, ponajviše zbog drugog Kingovog romana (Duma Key) jer se ponavljaju neki motivi i konstrukcija im je bolno slična. Tu je naš glavni lik Mike Noonan, polu-slavni pisac ljubavnih trilera, znate već, zgodna naivna cura upozna šarmantnog stranca koji ispadne psiho koji joj želi pojesti jetru uz malo Chiantija. Mike nije bogat i slavan, ali je dovoljno bogat i slavan da živi lagodno. Ima 30+ godina, karijeru, kuću, vikendicu i zgodnu ženu – dok ista ne umre. Tu počinje naša priča, njezinom smrću i kako Mike ne može prijeći preko toga. Ne može spavati, ne može pisati... Kada spava sanja svoju ženu kao zombija, kada krene pisati doživi živčani slom. Mike nije na lijepom mjestu. I tu je sumnja da ga je žena varala, a to ima neke veze s malim gradićem (kako drugačije) gdje im je vikendica. Mike odluči odjebati sve i preseliti se tamo, gdje se događa nekoliko povezanih stvari. Ima duha u kući – hej, živjeli duhovi, ima ih i u Odjecima – gradić skriva jednu veliku gadnu tajnu, a tu je i mlada djevojka s kćeri koja ima problema s bivšim svekrom i njego-vom tajnicom, koja je pak pljunuta Mrs. Danvers. Neka jeziva zabava počne.

Kako rekoh, ja volim ovaj roman. Mike mi je broj 2 na listi najdražih Kingovih likova, roman je jeziv, cijela ta priča s duhovima i da živite sami u kući s jednim je... jebiga, jezivo. Cijela ta tajna u vezi gradića je dobra, još jezivija. Ono što je kasnije postalo problem jeste da Duma Key ima iste note kao i ovo. Liku umre žena i vraća se natrag polako u život, sistem pokušaja i promašaja. Lik u Duma Key ima prometnu, ostane bez ruke i polako se vraća natrag u život, sistem pokušaja i promašaja. Nije da to smeta, ali kada pročitate oba (razmak između njih kako su napisani je oko desetak godina) malo vas počne smetati to ponavljanje. Osim toga, sve štima. Sada, problemi. Uvod je poprilično rastegnut, što jest jest. Mike i njegova tuga su okej, ali kada počne sumnjati da ga je žena varala, pa to s pisanjem – um, počnete se pitati hoće li radnja više prebaciti u veću brzinu. Znači, treba malo strpljenja da se probijete kroz prvi čin (isto stvar govorim ljudima za Odjeke) da dođete do dobrih stvari – bez da je prvi čin loš, nije, samo je...malo razvučen. Cijeli pod-zaplet s klinkom i borbom za skrbništvo – nisam obožavatelj. Vidite, King i John Grisham su jako dobri prijatelji i ovaj je odlučio malo ući u njegov teritorij. Iako je to zabavno do neke mjere, to je područje Johna Grishama, ne petljaj se tamo gdje ti nije mjestu. Posvete Rebecci su sjajne, volim što King bez zadrške veli – yeah, volim taj roman, odličan mi je, stavljam sve posvete u svoj roman. Mana je – to i nema baš neku veliku isplatu što se tiče glavne radnje. Ova verzija Mrs. Danvers je jeziva i kučka i svašta nešto, ali ne bi rekao da je baš pravi negativac jer malo podsjeća na karikaturu. I kraj. Mislim, postala je interna šala da King ne zna završiti svoje romane i da ga ponekad kraljevski (igra riječima je namjerna) zajebe. I ovdje je to napravio. Ne baš toliko kako zna, ali kao da ne zna stati tamo gdje treba i uvijek napravi taj jedan korak dalje i vi se pitate – jebote, zašto? Stani dok si u prednosti. No, usprkos tome, ovo je sjajan roman, opraštam mu i mane jer me uvijek uspije uvući u radnju iako je znam napamet. Volim što Mike nije savršen i na jeziva sranja gleda s jakom dozom humora – ako se ne možeš nasmijati duhu, kome možeš – i općenito mi je to – dobar roman. Pretvoren je i u mini-seriju. Koja je sranje. Pierce Brosnan je glumio Mikea. Pierce je u to vrijeme imao 55 godina, mislim. I serija tako šlampavo napravljena da glava boli. Preskočiti samo tako. Ali, roman pročitajte ako niste. To je King u formi, kada mu se piše i kada piše sa žarom, takve stvari uvijek ispadnu dobro.