Robert Naprta: "Marševski korak"

 Robert Naprta: "Marševski korak"

„Njegov famozni nadimak, Čens, bio je poznat svim lopovima i policajcima u gradu. Imao je glupo prezime, ali mu se zato nadimak oduvijek sviđao. Bio je ponosan na njega jer mu je zvučao opako, kao da je akcijski junak iz nekog američkog kriminalističkog filma. A taj je nadimak zaradio još davno, u Rijeci, dok je gulio patrolu po opatijskoj rivijeri."

Naslovnica i citat sve govore, zar ne? Seriju, ako niste gledali, onda barem znate tko glumi u njoj i, vjerujte mi na riječ, niste baš ništa propustili. Tako imamo kriminalce koji dva puta repetiraju pištolj da naglase poantu i jer u njemu, valjda, ima previše metaka, pa to treba izbaciti van, imamo likove koji plešu na ritmove narodnjaka u nekom noćnom klubu, imamo lik koji nikada nije vidio žilet (ili barem tuš) i imam cijelu plejadu krimosa glupih kao noć, kurvu zlatnog srca, pokvarene političare, obračune zoljama u središtu Zagreba... Zabava za cijelu obitelj. Znate što još volim? Dobru reklamu. Oh, nju obožavam. Nema mi slađe čitati one hvalospjeve o nekom romanu, koji ga opisuju kao „originalnu, uzbudljivu, napetu stvar koju neće moći ispustiti iz ruku“. Nema veze što se ustvari šlepamo za promocijom serije, koja je svojedobno bila reklamirana kao nešto neviđeno na Hrvatskoj televiziji i svakako nema nikakve veze što za romane nije nitko čuo. I bila je, serija. Toliko jak proizvod da je izdržala cijelih 13 epizoda na malim ekranima, ako se ne varam. Publika nije popušila ništa od toga, dapače, gledanost je bila takva da je čak i repriza sjednice sabora imala bolji rejting od nje. Kada je sabor gledaniji, u repriznom terminu, onda znate da imate problem. Iako, ja sam je gledao jer ja inače gledam svakakva sranja, pa jedno više ili manje ne igra nikakvu ulogu. Sada, ovo nije osvrt na seriju, to bi mogla postati jedna zasebna stvar, pa ću se držati romana, ali moram vam da ti neku pozadinu. Vidite, Marko Prilika došao je tiho i nestao s književne scene još brže - sve dok se nije pojavio u našoj prvoj TV sapunici „Vila Maria“, glumio ga je Slavko Juraga. Scenarij je pisao Robert Naprta i čovjek je u to stavio vlastitog junaka, što je čisto okej stvar za napraviti jer i ja sam u proširenom izdanju „Uljeza“ ubacio glavnog lika iz prvog objavljenog romana - mi smo pisci, smijemo raditi takve stvari. I tu sada dolazimo do „slave“. Jer nakon što je bio gost u „Vili...“ Marko Prilika zvani Čens dobio je i vlastitu spomenutu seriju koja se temeljila na dva romana; Bijela Jutra i Marševski Korak. Bijela Jutra su roman o serijskom ubojici koji ima daddy issues, i koristi nož - da, uglavnom ništa ne gubite ako ga i ne pročitate, toliko je dobar. Marševski korak se pak opisuje kao „politički triler“ jer u njemu imamo političare, kužite, zato je to politički triler. Iako, bolji opis bi bio "urbani krimić" i svakako bi bolje odgovarao sadržaju.

Da odmah na početku riješim ono što mi je u romanu bilo zgodno - imao je dosta stvari u radnji koje su se događale u stvarnosti. 90-ih i dijelom nultih zagrebački krimići su se ubijali lijevo-desno, hoćeš „sačekuše“ u mračnim ulicama, hoćeš obračun kod OK Cvjetni Trg, brate, bilo je svega i u romanu ima toga dosta. Mulci ubijaju mulce, ono, „elita“ koja je jučer čuvala ovce, a danas je, zahvaljujući Domovinskom ratu, bila na vrhu. Land Rover, zlatni Rolex, odijelo, pljuca u koricama i Ceca u pozadini - ne da je išta od toga trebalo izmišljati, bilo je dovoljno samo otvoriti novine i to je bilo to; sve na naslovnim stranama. Roman, kojeg općenito držim lošim i zbrkanim, je to dobro uklopio u neku sliku kriminalnog miljea, pa, eto, nešto što u njemu funkcionira poprilično okej. Odakle početi s onim što ne funkcionira? Likovi, možemo početi s tim. Naš naslovni junak je jedan od onih tipova koji vole o sebi pričati u trećem licu. „Slušaj, sinko, sada će tebi Čens...“. Ne znam zašto me to živcira u romanima, oduvijek. Sada, ja volim likove na rubu zakona, cijeli taj odmetnički štih, ako ga možemo tako nazvati, vuk samotnjak vibru, jer često i sam pišem o takvima, i nimalo ne bježim od klišeja, dapače. Ali, kada radite s klišejima, oni trebaju biti napisani tako da imaju nekog šarma. Čens je tako nešto kao korumpirani žandar, koji voli popiti, malo šmrknuti, malo lijeva ruka desni džep i to bi bilo čisto fino što se mene tiče da nije doslovno šizofreno napisan lik. Bez zezanja, lik kao da ima bipolarni poremećaj. U jednom trenutku lijepo priča s mlađim kolegom - drugi jebeni odlomak mu skida sve po spisku i ne može ga smisliti. I ja se doslovno vratim unazad cijelu stranicu da vidim nisam li nešto prepustio - jok - jednostavno se okrene i krene psovati kao da goni konjsku zapregu. Razumijem što se tu htjelo postići, Čens nije sunce mamino, ali negativci su još gori, pa on dođe nešto kao manje od dva zla i time je automatski trebao postati simpatičan ljudima. Možda bi i bio dok ne dođete do onakvih citata s uvoda. Jer, suptilnost tu ne živi, tu je sve suptilno koliko i slon u stakleniku. Negativci su karikature, doslovno, ali dajem mu na kredit da su i pravi tadašnji gangsteri bili gomila morona, pa je to bilo pola fikcija, pola dokumentarac. Nitko od njih nije neka prijetnja, nešto opipljivo. Tu bi trebala biti kao nekakva policijska spika, nešto kao istraga, ali od toga nema ništa jer policajci su ovdje još gora gomila od krimosa. Čens tako postaje posljednji svjetionik ljudskosti u svemu tome i moja prva pomisao je bila - ljudska vrsta je zaslužila da izumre. Pogotovo kada dođu dijelovi gdje Čens govori o Čensu kako Čens voli svoj BMW, svoj Marlboro, svoj viski i svoj - moje omiljeno - jebeni Glock pištolj.

Naišao sam na članak gdje je rečeno da je autor stavio neke scenariste na sud jer su u drugoj seriji spominjali Čensovo ime te da mu nije jasno zašto su se sprdali s njim. Nemam pojma kako je ta priča završila niti me nešto posebno zanima, ali na ovo zadnje znam odgovor - jer je lik hodajući klišej. I možda zato što se u trećem književnom dijelu igra s vampirima - ali to je već priča za neka druga vremena. To nije nužno loša stvar, klišeji, ne shvatite me krivo, jer ja pišem o privatnim istražiteljima koji su definicija hodajućih klišeja, ali stvar je u tome da lik u romanu jednostavno nije zanimljiv da bi bio jedan od onih junaka koji rade sranje i koji zbog toga traže nekakvo iskupljenje, iako je i to jedan od motiva koji se tu mogu pronaći. Cijeli sadržaj je jednostavno nemoguće prepričati jer ima doslovno svega, jednostavno nabacano bez voznog reda i to je vidjela i publika koja je ocijenila ovo djelo s par loših ocjena. Ratni zločini, ratni profiteri, kurve, kriminalci, političari, policajci, sve korumpirano, sve nedopadljivo... Zagrepčanima bi mogao biti zanimljiv, doduše, jer se sva ta sranja događaju ondje (nema grada do Zagreb grada) ali to je uglavnom sve. Ovo je zbrka, ali u tome se skrivao dobar roman jer mi nemamo ovakvih kriminalističkih romana, ne naslove koji bi se tako povezali sa svakodnevicom i od toga napravili dobru storiju. Da je sve bilo malo više preglednije, glavni lik malo bolje karakteriziran i njegova motivacija jasnija, ovo bi preporučivao uzduž i poprijeko. Ovako mogu samo kao predstavnika nepostojećeg žanra, par dobrih stvarnih-fiktivnih događaja i kraja koji bi funkcionirao sjajno da nije napisan treći dio koji je pak priča za sebe. Ako ste u raspoloženju za jedan crni krimić koji debelo kopira pristup radnji iz krimi-filmova 70-ih i 80-ih, možda vam se i svidi. Ako niste, nemam pojma... pročitajte i sljedeći krimić ćete više cijeniti.