Quentin Tarantino; "Bilo jednom u Hollywoodu"

Kada je došla 1969 godina, zabava je naglo završila. Charlie Manson, taj ljudski isprdak koji je želio biti rock-zvijezda, došao je i sjebao svačije dobro vrijeme. Prije njega, hipiji su bili ili romantični čudaci, bezazleni, ili predvodnici nove ljubavne revolucije, ovisno koju stranu gledate. Kada je Charlie završio sa svojim poslom, ljudi su na njih gledali kao na poremećene prljave ubojice koje treba spaliti plamenobacačem. Što je Rick Dalton i napravio, spalio je onu jadnicu Suzan Atkins u bazenu i ljudi moji, to je bio prizor. Ne da je Cliff Booth nešto zaostajao za njim, njegovo mlaćenje Patricie Krenkwinkel i Texa Watsona samo je dodatno popravilo dojam. Ako ste gledali “Bilo jednom u Holivudu”, onda vam je sve poznato, znate o čemu govorim. Ako pak niste…pa, stvar je malo zamršena. Vidite, davnih dana, ljeta gospodnjeg 1969, ljigavac imenom Charlie Manson odlučio je izvesti rasni rat, da se bijelci i crnci poubijaju, pa da crnci pobjede, pa da on preuzme svijet jer su crnci nesposobni voditi stvari. Ne pitajte za pojašnjenja jer ih nema, Charlie je bio lud kao šlapa, to je imalo logike samo u njegovoj glavi. I onda je ubio Sharon Tate, plus još troje ljudi uz nju. Iduće večeri je ubio još dvoje. Ustvari, lažem, Charlie nije ubio nikoga, Charlie je imao svoje pomagače da to naprave u njegovo ime jer Charlie je bio munjena pička i kukavica uz to. Quentin Tarantino je napravio svojevrsni film što bi bilo kad bi bilo verziju, gdje troje psihotičnih ubojica dožive krvavi kraj. Film je…pa, dobar, nije loš. Doduše, na drugo gledanje već se uoči kako je malo rastegnut i kako stvarno ima fetiš na prljave tabane, ali je dihtao. Onda je on odlučio napisati roman po tom filmu, što je zanimljiva stvar. Doduše, nije prvi, neki su redatelji to već napravili prije njega, ALI ovo nije novelizacija već postojećeg scenarija. Roman kao takav prati film, ali i ne baš, što ću detaljno objasniti jer ima se to dosta za pričati.

Za početak, meni se roman svidio. Ne i kraj jer kraj je pušiona. Ali, kraj filma je jebeno dobar, kažete vi, kako može biti loš u knjizi. Zar Quentin nije to dobro napisao? Pa, ne, nije, jer kraj iz filma nije kraj iz romana. Roman završava scenom gdje Rick i ona klinka iz vesterna kojeg je snimao imaju razgovor, tj. čitanje linija dijaloga kojeg trebaju snimiti. The End. U romanu nema tog kraja gdje se oni lijepo obračunaju s triom ubojica, što, nakon što pročitate roman, čini pola radnje besmislenom jer ustvari prati radnju film sve do te točke. Postoji jedan odlomak gdje pripovijedanje ode malo naprijed, pa se ukratko objasni kako je Rick stekao novu slavu nakon što je ubio tri luda hipija koji su ga napali u kući. To je to, narode, sve što dobijete o tome. U ovom svemiru to nije postao šokantan zločin i nitko nije mario za njih. ALI, dobijemo jako puno toga napisanog o Mansonu, cijelu njegovu povijest o tome kako je popizdio kada nije dobio ugovor za snimanje ploče, pa je planirao svoju malu apokalipsu. Na kraju balade, nebitno. Sharon Tate i Roman Polanski su tu, kao likovi, ali kako tog kraja nije bilo, nisu napali Sharon, oni su tu beskorisni i sve se svodi na to kako radnja romana prati radnju filma, ALI nema istu isplatu. Jer svi znaju što je bilo s Sharon Tate i kada gledate film, osjećate blagu neugodnu jer niste sigurno što će točno Tarantino izvesti na kraju. Njezine scene imaju logike jer imaju isplatu na kraju. Eliminacijom zadnjeg čina, obračuna, dobili ste ništa. Nepotrebni likovi jer, što je poprilično glupo s narativne strane, skoro na početku romana znamo kako se nije ništa dogodilo. Rick i Cliff su sredili hipije. Kada bi se njezine scene izbacile iz romana, kao i Mansonove, dobili bi samo drugu polovicu romana, koja je više-manje posvećena o snimanju pilot epizode vestern serije imena Lancer.

Sada, meni je roman bio prilično dobar jer sam ponešto kao filmski zanesenjak, što je drugi problem. Ako niste malo dublje u filmovima i filmskoj povijesti, ovo će vam biti dosadno da glava boli. Jer, to je to. Kroz roman se nabraja tolika gomila glumaca, filmova, režisera i raznih trivijalnosti da ako vas to ne zanima ili ne prepoznajete imena, umrijet ćete od dosade. Tarantino je malo fleksao svoje poznavanje filmske povijesti i to je radio tako dobro da sam se baš pravo pitao koji je od tih filmova stvaran, a koji samo složen za roman. Točka gdje sam počeo gubiti interes bio je treći čin, kada se sve pretvorilo u pisanje o toj vestern seriji. Jer, što se točno događa. Dobijete poglavlje koje je pisano baš kao vestern roman, s imenima likova iz serije, ali baš kao roman. Onda je drugo poglavlje o snimanju te serije i glumcima koji glume likove o kojima ste čitali. Pa onda opet poglavlje koje je kao izvadak iz vestern romana, pa onda Rick i neke njegove sumnje — i moja pažnja je lagano gubila fokus jer koliko god to bilo zanimljivo (čak bi drage volje i pročitao taj vestern kada bi bio napisan od početka do kraja) nije vodilo nikuda. Još kada shvatite kako je to vrhunac radnje, da neće biti ništa o odlasku u Italiju i snimanju pravih špageti vesterna i obračun s Mansonovim sljedbenicima, stvara se osjećaj antiklimaksa.

Karakterizacija je malo off, što mi je bilo okej i ne baš jer Rick ima bipolarni poremećaj, što je bilo cool, Cliff je ratni junak koji je ubio poprilično ljudi u ratu, što je isto okej, ali onda je Tarantino dodavao kako je malo opsjednut i seksom, pa Brad Pitt više nije izgledao tako cool. I Cliff je bez pardona ubio ženu, ali, opet, ne zna se je li to bilo namjerno ili ne jer ni on sam nije siguran u to. Zloglasna tučnjava s Bruce Leejem je dobila malo drugačiji ugao gledanja jer Cliff je mrzio kosooke i on je bio taj koji je isprovocirao Brucea na tučnjavu jer ga je htio umlatiti, Bruce je u romanu ispao staloženiji i manje kurčevit lik nego filmska verzija. Eh, ne znam ni sam koliko je sve to bolje ili lošije, ali ima i dodatak kako je Bruce Lee bio pomalo seronja na setovima jer je volio udariti kaskadere pošto ih je držao nižima od sebe. Sharon Tate ide u kino vidjeti reakciju ljudi na svoj film jer se bojala kako nije dovoljno komična, što je isto zgodan dodatak i daje malo na dubini njezina lika (iako je i dalje šteta što je ustvari nebitna za radnju) i jako mi je zgodno bilo kada neki lik (Al Pacino ga je igrao u filmu) objašnjava zašto su neki glumci išli snimati u Italiju i kako su Talijani odabirali glumce. To je doslovno prvo poglavlje i meni su sve priča o filmovima kao takvima bile cool u romanu. Tarantino nije Hemingway što se tiče stila, ali nije ni tako loš. Da, negdje se osjeti kako je samo proširivao scenarij, ali negdje se osjeti i baš prava spisateljska inspiracija. Ako nastavi pisati, možda bi trebao probati s nekim originalnim materijalom tek toliko da vidimo kako bi se snašao s time. Usput, naslovnica romana je katastrofa, za kojeg vraga nisu jednostavno stavili plakat od filma, ne stopala od Margot Robbie ostaje prava mala misterija jer plakat je jednostavno sjajan. Ako vas zanima Tarantino kao pisac, može se baciti pogled, ali ako očekujete proširenu verziju filma, s više detalja i karakterizacije, to ćete dobiti samo u jednom dijelu. Zanimljiv roman, kada se sve zbroji i oduzme, definitivno zanimljiv eksperiment i kako se dva medija mogu međusobno razlikovati.