srijeda, 2. kolovoza 2023.


 

Stephen King; "Billy Summers"


Jeste li znali kako se kada je Frederick Forsyth davne 1971 objavio svoj možda najpoznatiji roman, Dan Šakala dogodila javna pobuna u nekoliko europskih država te se zahtijevala zabrana tiskanja romana jer, citiram, to je kao priručnik za plaćene ubojice? Od toga kako napraviti lažne dokumente, pa do detaljnog planiranja atentata. Danas to zvuči pomalo smiješno, ali onda je taj koncept bio svjež i uzbudljiv i toliko intrigantan da su ljudi stvarno mislili kako će roman, komad fikcije koji je djelomično nastao na temeljima pokušaja stvarnog atentata na Charlesa De Gaullea, inspirirati neke buduće mračne likove da pokušaju napraviti nešto slično. Mislim, da, danas to nije ništa novo da se raznorazni čudaci inspiriraju s književnim djelima, ali onda je to bio isto tako nov koncept i roman se uistinu našao na listi “problematičnih” naslova na koje treba pripaziti. Roman je odličan, što drugo da kažem, a nisu mi mrski ni filmovi (da, čak ni ona novija verzija gdje Richard Gere ima gori irski naglasak od mene), no cijeli taj špil oko plaćenih ubojica mi nije nešto napet za čitanje, ni blizu toga i koncept bolje funkcionira u obliku filmova. Uz to, Lee Child i Dean Koontz su zajednički napisali roman i na naslovnicu stavili ime Stephena Kinga. Hej, ne zvuči loše, zar ne, ali možda bi trebali malo zadržati tu misao u glavi dok ne dođemo do kraja.

Jer, Billy Summers uistinu se čita kao ljubavni spoj Childa i Koontza i King, koji zna složiti dobru priču van horor žanra (Gospodin Mercedes) nije ni skrivao kako ima određeno poštovanje naspram svojih kolega. Rekavši to, da, to je lijepo, ali Billy Summers baš i ne funkcionira. Pomalo sve škripi u njemu i prožet je tipičnim problemima koje imaju svi Kingovi romani unatrag posljednjih nekoliko godina. O čemu je riječ? Pa, naš momak Billy je plaćeni ubojica. Ubija ljude za novac. Ne bilo kakve ljude već samo loše pošto se vodi nekim svojim osobnim moralnim kodeksom. Billy je ustvari Dexter Morgan plaćenih ubojica i tu dolazimo do prvih problema. Likovi koji imaju mentalni sklop kao Dexter Morgan su nezanimljivi jer postoji…pa, Dexter Morgan. Kada si prvi na sceni koji ispolira takav pristup, sve ono što dođe nakon toga je kopiranje ili, da ne budem tako grub, prežvakavanje već viđene ideje. Plaćeni ubojice ubijaju za novac, prosto k’o pasulj, i možeš imati neke osobne preference koge ćeš ubiti (lik je pedofil koji nije vidio zatvora - hej, dodat ću ti metak da ga skineš sa snajperom dok hoda ulicom, no problemo) ali Billy, koji inače ima oštar um, ovdje je prikazan kao netko tko stvari prihvaća na osnovi obične riječi. Lik je jako loš. Loš, veliš, nema problema, vjerujem ti. Uopće nije opisano kako potvrdi da je lik toliko loš da će prihvatiti posao već ga samo prihvati. Cijeli taj shtick ubijam samo loše ljude ne funkcionira jer se to poslije nikada posebno ne razradi.

Billy mora skinuti nekog lika koji je u drugom zatvoru i čeka premještaj u taj neki drugi grad. Zna neke stvari, netko ne želi da lik poživi, nema problema. Billy će ga čekati u tom gradu, ali da bi bio uvjerljiv, glumit će pisca u iznajmljenom uredu. Kingov klišej; lik je pisac. I to funkcionira u njegovim drugim romanima, ali ovdje baš i ne. Zašto ne? Jer Billy, za početak, nije pisac. Ali želi biti jer puno čita, to je neko objašnjenje. I on počne pisati svoju priču. Njegova života priča uopće nije zanimljiva jer je klišej; kao mali je živio u nasilnom domu i ubio je maminog dečka jer je ovaj pak ubio njegovu malu sestru. Billy je faca od malih nogu i King koristi “priča unutar priče” način pripovijedanja samo kao izgovor da nabaca gomilu ekspozicije. To bi bolje funkcionirao da je to jednostavno napisao kao običan dio romana jer ispočetka Billy skriva kako je inteligentan, pa piše kao dijete, ali čim nastavi pisati priču van toga da glumi ne baš pametnog lika, piše kao Stephen King, što nijedan početnik ne radi. A King zna napisati roman unutar romana, Misery ima nekoliko poglavlja koje kao da nije on pisao, drastično različit stil, pa je ovo ovdje pomalo bezukusno i, ako ćemo biti iskreni, nepotrebno. Billy ubije lika (nije spoiler) i bježi. Iznenada, poslodavci ga žele ubiti jer…pa, tako to ide u ovakvim pričama. Billy je pametan lik, pa se skriva, ali drugi problemi mu remete planove.

Gdje točno dolaze Dean Koontz i Lee Child u priču? Pa, ovakve likove piše Koontz. Bivši vojnik/policajac s posebnim setom potrebnih vještina, i koji imaju komad emocionalne prtljage na leđima. Ništa loše u tome, lik kao lik, osim što je već viđen. Sličnosti idu toliko daleko da u pola radnje dolazi i ženski lik, kojeg Billy spasi, Alice, i njihov odnos postaje novi dio radnje koju pratimo. Billy je pristojan, kavalir, ništa nastrano i pun je poštovanja. Ona je doživjela nešto traumatično, ali je čvrsta i snalažljiva. Dean Koont piše takve stvari u zamalo svakom romanu. I tu je, kao šlag na kraju, pomalo ekscentrični, ali dopadljivi sporedni lik koji pomaže Billyju i Alice. Ali, to nije loše, ne shvatite me krivo, zvuči poznato, da, ako ste čitali Koontza koliko i ja, no ne smeta radnji. Lee Child dolazi na scenu kada Billy ide srediti neke poslove. Skoro tri obračuna, priprema, naoružavanje, razmišljanje i izvedba. No, tu je i problem. Nijedan od tih obračuna nema pravu isplatu. Prvi su silovatelji koji su naudili Alice. Billy ih samo malo našamara i to je to. Obračun s poslodavcima? Svi prežive (okej, poginu jedan-dva lika) i ponovo su svi prijatelji. Završni obračun? Pa, doći ćemo i do toga. Uglavnom, ne radiš posvetu Jacku Reacheru ako nećeš ići do kraja jer Jack Reacher bi poubijao sve te budale i otišao dalje. King i akcija ne idu zajedno. Idu spektakularni krajevi gdje sranja eksplozivno lete nebu pod oblake (Isijavanje, Potrebne stvari, Ono) to svakako da, ali akcija kao akcija, ono, mlatim druge negativce drškom pištolja, to baš i ne. Lijep pokušaj, cijenim ga, ali nije to za njega.

Kraj je priča za sebe. Meni se svidio, ali znam kako neće svima. Problem s time jeste ono što sam nedavno spomenuo kod osvrta na zadnjeg Tribusona. Ako najaviš klišej, on i dalje ostaje klišej, ne postaje iznenada dobra i originalna stvar. To radi King ovdje. Odmah na prvoj stranici idu odlomci tipa; sjećate se onih filmova gdje junaci moraju obaviti još jedan posao i stvari krenu loše? Što se događa u radnji? Nikada nećete pogoditi. Junak ide obaviti zadnji posao i stvari krenu loše. Šokantno, znam. I King je to počeo raditi u dosta zadnjih romana (sada ulazimo u dio gdje je i Billy Summers dio problema koje vuče unatrag zadnjih par godina), najavljivati stvari unaprijed. Vi kao čitatelj očekujete nekakav preokret, ali do njega ne dolazi. Stvari se baš tako dogode. I zadnji VELIKI negativac. Uveden je gotovo na posljednjim stranicama romana. Kao i u Duma Key i Buđenju, on se jednostavno pojavi. On je samo ime do praktički zadnje stranice gdje ga vidimo i — nema ga više. Ne postoji izgradnja napetosti, ne postoji nekakav osjećaj vrhunca i uglavnom služi da se nekako zaokruži priča. Prošli su dani kada je King pisao negativce koje pamtimo do danas jer, budimo iskreno, tko uopće pamti ime velikih zločki iz Dumme Key ili Buđenja? Općeniti dojam, za kraj? Ja čitam Kinga otkako znam za sebe, pa mi je ovo bilo u rangu svih ostalih. Njegov stil mi sjeda, zna ispričati priču, ima svoj stil — sve pet. Roman nije baš sjajan, što jest jest, uz sve nabrojano mogu dodati i kako zna biti malo zbunjujući jer Billy “glumi” tri različita lika u jednom dijelu radnje (glupi Billy, normalni Billy i lažni identitet Billy, zajedno s šminkom da promijeni izgled) a njegovi ratni memoari kao da su dio nekog petog romana kojeg je King ugurao ovdje. Sve u svemu, na zapadu ništa novo, roman je bio bestseller, otkupljena su prava za filmsku adaptaciju, svi sretni i zadovoljni — ali, nije to više onaj pravi King koji je prštao svježinom i originalnošću.

Nema komentara:

Objavi komentar