Dean Koontz; "Jedini preživjeli"

 

Dean Koontz; "Jedini preživjeli"

Dean Koontz je lik koji je točno predvidio neke jako čudne stvari iako ne baš u kontekstu u kojemu bi mogli pomisliti na prvu. U "Čudnom Thomasu" glavni negativci planiraju napasti trgovački centar i poubijati što više ljudi samo zato jer... žele slavu. Istina, roman je reflektirao pucnjavu u Columbineu, ali ono što je došlo kasnije bilo je tri puta gore nego Columbine. Manijaci kao Eric Harris i Dylan Klebold počeli su nicati kao gljive poslije kiše, kulminirajući kada je Seung-Hui Cho u Virginia Techu ubio čak 32 ljudi. Svakodnveni psihopati, oni bez super moći, postali su neka vrsta Koontzovog fortea i to je jedan od razloga zašto su mi njegovi romani za nijansu draži od Kingovih - on prati svakodnevicu i stvarni manijaci s oružjem strašniji su od paranormalnih. I jednako tako je skoro predvidio rušenje Blizanaca. Doduše, ne toliko Blizanaca koliko upotrebu putničkog aviona za ubijanje što većeg broja ljudi. Slično je napravio i Tom Clancy, a kako je Clancy bio ho-ruk, team Amerika, naprijed naši tip pisca, njega su zvali da komentira događaje dok Koontz nije dobio ni spomena. Zato što ovo nije Jack Ryan roman već fantastika, triler i horor. Jbg-a...

Uglavnom, ovo je roman iz 1997 i sjajan je primjer onoga što je najveći problem kod dosta Koontzovih romana. Do pola ga čitate u dahu, ne ispuštate ga iz ruke, i onda uđe u treći čin i stvari se kompletno raspadnu. Ipak, bolji je od "Pod svjetlom mjeseca" bez zadrške...samo što nije toliko dobar da bude odličan. Priča nas upoznaje s Joe Carpenterom, čovjekom koji je izgubio ženu i dvije kćeri u avionskoj nesreći. Još uvijek skrhan tugom i izvan filma, što bi se reklo, ne može se pomiriti s činjenicom da njegove obitelji više nema, ali ni s objašnjenjem koje je istraga dala o nesreći. I onda upoznaje nepoznatu ženu koja tvrdi da je preživjela istu. S njom je preživjela i djevojčica koja bi mogla biti Joeova kćer. I progone ih tajnoviti ljudi. Joe, novinarska lafčina, odluči istražiti stvar do kraja i pokušati dokučiti o čemu se radi. Ako vam kažem nešto više od ovoga, zeznut ću vam užitak čitanja, pa ću sada stati sa detaljnim sadržajem i nabaciti neke općenite stvari koje možete pronaći u romanu; Vlada, CIA, eksperimenti na djeci i, naravno, groznu avio-nesreću za koju se pokaže da je itekako namjerno izvedena od strane neke huš-huš organizacije.

Dakle - što valja? Cijeli uvod, početak zapleta, komadina sredine, likovi i scary scene. Kada mi je došao pod ruke, nisam ga ispustio dok ga nisam pročitao, pa mi je došlo da ga zavitlam u zid i počnem skakati po njemu i vikati - kako možeš sjebati tako dobar uvod, KAKO! Istini za volju, treći čin nije toliko loš, malo ga pretjerujem, ALI jeste poprilično jer kada jednom shvatite što se točno događa, imate upitnik iznad glave - Zar je to to? Ne samo da je debelo ispod razine prvog dijela romana već je razrješenje toliko smušeno da ne možete da se ne zapitate nije li Koontz možda planirao i nastavak jer iako se priča završi...ne završi se baš onako kako bi inače završili takvu priču. Ja bi sve poubijao na kraju, pa tko preživi pričat će, no ovdje se išlo drugačijim putom. Također, od udovca skrhanog tugom dođemo do eksperimenata nad djecom i svašta nešto - da vam ne otkrijem detalje - i to djeluje kao ogromni zaokret u radnji (ali ne toliko izvan Koontzove domene, već je radio slične stvari) te opet dobijete osjećaj da nije znao kako točno završiti priču.

Sada kada sam sve zacrnio, reći ću da se u romanu osjeti kako ga je pisao s voljom i nekim žarom, puno većim nego što će pisati kasnije. Puno ljudi prigovara da je spor i razvučen i da je glavni lik previše nezanimljiv i sav taj jazz. Joe nije akcijski junak, on je novinar, a roman se jako dobro nosi s njegovom tugom i, da, to je motiv koji nosi debeli komad radnje. Ne znam, meni nije djelovalo ni pretjerano ni forsirano, niti mi je bio naporan. Jednom kada prebaci u veću brzinu i uvede misteriju, postane odličan. Mislim, savršen. Jer, treba znati upecati publiku i Koontz je ovdje pogodio središte. Da li mu je kćer preživjela pad aviona? Znam slučaj gdje se upravo nešto slično dogodilo, mislim da isti događaj i Joe spomene u radnji. Da li je to moguće? Koontz odmah usput proširuje misteriju jer ubacuje neke jezive scene. Najviše pamtim opis nekog razgovora i žena jednostavno popizdi te si lice zalije vrućim petrolejom ili nečim sličnim. Samo tako, vrišteći ugura ruke u tekućinu i zalije si lice kao da si ispire lice hladnom vodom. Brutalno, jezivo i pasmater napeto jer nemate pojma što se događa - kasnije se dozna, bez brige. Tu je opet osjećaj Kalifornije. Ne znam zašto, ali obožavam njegove opise, baš detaljno dočara to područje, način života i arhitekturu. Vjerojatno ga nesvjesno kopiram kada pišem o Slavoniji jer ma koliko mu roman bio loš, znam da će taj dio pogoditi kako treba. I nemam pojma zašto, ali roman mi je imao i vibracije zgodne epizode Dosjea X. Vjerojatno zato što je onda serija baš kretala i bio sam ovisnik o njoj.

Uglavnom, bacite pogled, preporučavam ga bez brige, ali upozoravam da će vam treći čin biti debelo ispod prva dva. AKO niste skloni čitanje, nema brige, postoji mini-serija. Neću reći da je loša jer...istini za volju, i nije toliko, samo je scale down za razliku od romana, nema krvavih i nasilnih scena, a kako je riječ o TV filmu nema ni nekih efekata. No, može se pogledati jer ima dovoljno akcije da ne bude dosadna, a i gomila poznatih faca je u njoj. Moj miljenik Dr. Cox, aka John C. McGinley je u njoj, što ga čini veteranom Koontzovih adaptacija jer glumi i u mini-seriji "Žestina". Vjerojatno bi je mogao pogledati i ponovo, nisam ima sigurno 15 godina. Eto, to je to za ovu priliku. Za svakoga po nešto....