Michael Connelly; "Crni led"

The Black Ice bijaše jednom davno prvi roman kojeg sam pročitao iz ovog serijala, upoznao sam se s Harry Boschom, postao je my boi kroz godine koje su išle i bio je to početak jednog divnog prijateljstva (ovo ste pročitali glasom Humphrey Bogarta). Malo putovanje u prošlost, što bi se reklo, nisam ga čitao ima već najmanje dvadeset godina i baš me zaintrigiralo kako će mi danas sjesti. Konačni zaključak nije baš jako povoljan, ali ni tako katastrofalan, no svakako se osjeti kako je Michael Connelly još uvijek tražio pravo uporište u stvaranju ovog lika (Crni led je drugi po redu iz serijala) i u njemu bome ima stvarno par čudnih kreativnih odluka koje su poprilično zbunjujuće. Također postoji i jedna mala usputna sitnica koju sam u prvom čitanju propustio vidjeti; spomenut je Raymond Chandler. Connelly je veliki fan Chandlerovih radova, kao mladunac na drugom kraju Amerike pročitao je opus dotičnog i zaljubio se u Los Angeles, pisanu riječ i noir žanr. Staviti posvetu omiljenom autoru nije ništa posebno, ALI --- spomenut je i jedan citat te naslov romana, „Dugački oproštaj“. Zašto je to zabavno? Zato što – ovo vam je spoiler za radnju – ako ste čitali Dugački oproštaj, onda vam je jasno kako je napravio pametnu najavu o tome koji je preokret u Crnom ledu. Pametno i zgodno u istom trenutku.

No, ovo je ujedno i nekako... najravniji roman kojeg se mogu sjetiti o Boschu, priča koja nije loša u svojoj suštini, ali je u istom zamahu i poprilično monotona. Započinje pozivom na mjesto zločina, za koje se ispostavi kako je riječ o samoubojstvu. Problematični policajac imena Calexico Moore je odlučio skratiti stvari tako što je zagrizao cijev sačmarice i povukao okidač. Harry, koji mora obavijestiti svježu udovicu, u procesu počne razmišljati o njoj malo dalje od dužnosti, ali to je OK jer ona i bivši muž više nisu bili bliski. Bliži se kraj godine i LAPD mora riješiti par slučaja ne bi li si popravio statistiku, zbog čega naš dečko Harry dobije u ruke par neriješenih i ponovo se počne saplitati o ime ubijenog policajca. Put ga vodi do Meksika i tamošnjeg narko-kralja tipa Pablo Escobar. Stvari završe pucnjavom jer Harry i suptilnost ne idu baš ruku pod ruku.

Uglavnom, to je to, relativno ravan sadržaj koji ide od točke A, do točke B, pa točke C... shvaćate već. Priča nije dosadna, ali nekako me nije uvukla baš pravo u dubinu jer tu je dosta nezgrapnosti. Za primjer, kada Harry ode u Meksiko, roman počinje sličiti novinarskom članku o siromaštvu i korupciji, što ne iznenađuje jer Connelly je bio novinar dugi niz godina i to mu je stil pisanja, ali ovdje je baš upao u taj način gdje ispada kako nabraja činjenice umjesto da nas vodi kroz priču i opiše Meksiko kao mjesto radnje. Isto tako, komad radnje je posvećen problemu voćne mušice (očito je veliki problem u Kaliforniji) i opisuju se postupci rješavanja, tehnička spika i žargon i detalji – koji jednostavno nisu tako zanimljivi da bi vam držali pažnju. Žrtva je neki meksikanac, doslovno, o kojemu ne doznajemo skoro ništa i nije nas briga za njega, ali opet, pratimo Harryja koji rješava njegovu smrt. Sve je nekako... suhoparno jer zanima vas kako će to završiti, ali ništa ne gubite i ako ne saznate. Završnica je opet malo više akcijski orijentirana, ali barem postoji taj preokret koji je zanimljiv i malo podiže dojam.

Jako čudne odluke; Harry je neočekivano veliki seronja ovdje. Kroz cijeli prvo i debeli komad drugog poglavlja mi u nekoliko navrata čitamo kako protestira o tome zašto ga nisu njega zvali na mjesto samoubojstva jer je on bio dežuran. Okej, jedanput ili dva puta to spomenuti, ali Harry, koji je inače cool lik, ovdje zvuči kao nadureno derište koje lupa nogom o tlo i govori kako on nešto hoće, čak i kada mu šefovi objasne; svejedno ne bi vodio istragu, opusti se i uživaj. Ali, ja sam bio dežuran, zašto me niste zvali, takva su pravila. Minimalno deset puta izgovoreno. I tu bi mogli pomisliti kako je Harry malo naporan jer želi da sve bude po pravilima pošto je pola policije korumpirano i on je nešto kao mali izviđač, častan i pošten. Da, osim što u trećem poglavlju i kroz ostatak romana krši pravila kako god mu se digne, što ga cijelo to uvodno inzistiranje na poštovanju procedure čini debelim licemjerom. I za kraj, uvjeren sam kako Harry možda i nije trebao biti dopadljiv lik u nekoj ranoj verziji rukopisa jer – ovo ide pod to kršenje pravila – dozna povjerljive informacije od svoje prijateljice, Tereze, povremene ljubavnice. Minut kasnije dok je ona u kupaonici, on zove novine i to im proslijedi, što, očekivano, njoj napravi sranje idući dan. Ne samo da uopće nije objašnjeno zašto je Harry to napravio, nema nikakvu isplatu u romanu već kada ga Tereza konfrontira s time i kaže mu kako joj je sjebao napredovanje u karijeri, on odvrati nešto u stilu; Što god, imaj ugodan dan, Tereza. Znači, to je bio potez ravno iz knjige najvećih seronja, no Connelly u istom zamahu jako precizno i par puta jasno naglasi kako su udovica i njezin bivši muž bili rastavljeni i otuđeni samo da čitatelj ne pomisli kako je Harry neki tamo gad koji bi štumpao nečiju ženu odmah nakon smrti muža. Tih par detalja baš strši kroz radnju, uključujući i očiti čendlerovski pristup gdje Harry svaki razgovor vodi u gotovo agresivnoj maniri, kao da ne želi ništa doznati. Marlowe je to radio. Nije mi ni danas jasno zašto. Kao da još uvijek nije bio siguran što točno želi napraviti od Harryjevog lika, pa je malo krivudao s njegovim karakterom. Uglavnom, bezbolno čitanje jer ima sjajnih stvari u romanu, predivnih opisa i odlomaka koji su na granici čiste poezije. Malo me se manje dojmio nego na prvo čitanje (nije zbog preokreta, nije baš toliko bitan da bi mi uništio zanimanje) ali još uvijek je to vraški zgodan roman.