Goran Tribuson; "Zbogom, Izabel"

Alfred Hitchcock je jednom prilikom rekao kako film vrijedi onoliko koliko mu je dobar negativac. Slažem se s njim. Pogledajte Die Hard. Prva uloga velikog Alana Rickmana i izbacio ju je iz parka, što bi rekli amerikanci. Isto tako postoji (nepisano) pravilo da se nikada ne referiraš na bolji film unutar svog. To se jednostavno ne radi. Kakve sve to ima veze s najnovijim krimićem Gorana Tribusona? Pa, poprilične, ali budemo došli do toga jer ovo je bilo — zanimljivo iskustvo, tj. zanimljiv roman za čitanje. Pročitao sam nekoliko osvrta na njega nakon što sam ga dovršio i svi su mi oni rekli kako je ovo “noir” roman. Jeste zapamtili? Noir. Noir će nam biti riječ dana, barem što se tiče ovog romana (i posljedično dojma) jer noir je nešto što je egzotično, pojam koji je toliko maglovit da ga možete upotrijebiti bilo gdje i to će vam proći jer ljudi obično neće imati pojma o čemu pričate. Što je vaš roman žanrovski? Oh, znate, to je noir — (to nije rekao Tribuson već drugi pisac čiji roman je imao veze s noirom koliko i ja s istraživanjem tamne strane mjeseca) — i ljudi su kimali glavama kao da im je objasnio principe kvantne mehanike. Zbogom, Izabel ustvari jest noir, iznenađujuće, ali to je relativno točan opis. Mislim, dobro, malo je više “hardboiled”, ali i noir je dobar opis zbog nekih stvari unutar radnje i zamislite moje iznenađenje kada se sva ona reklama oko noira pokazala istinitom. Ovo je noir roman, sjajno, my stomping ground. Inače, je li vam već dosadila riječ noir? Žao mi je, ali bit će je još, iako ni pola onoliko koliko se upotrijebila u samom romanu.

Prvo, mala škola pojmova. Noir je crnjak, doslovni prijevod. U njemu nema pozitivaca, moralnih pobjednika ili sretnih krajeva; ako ste lik u noir romanu, crno vam se piše — igra riječima je namjerna. Ako u istom postoji junak koji ima neke svoje atribute kao čast i poštenje, nijanse zbog kojih će čitatelj navijati za njega, onda ulazimo u vode hardboiled proze. Raymond Chandler je to uveo u svijet književnosti — ustvari, Dashiell Hammett s Malteškim sokolom — ali Chandler ga je pročistio, da to nespretno složim, i malo bolje rafinirao. Philip Marlowe je tako jedna od ikona kriminalističke proze (Lew Archer je tu iza njega). Cinik, samotnjak, u sukobu sa zakonom (iako ne toliko koliko bi se reklo na prvi pogled jer često surađuje s policijom) pošten, častan i sve to. Marlowe je — pomalo blijed lik, gledano iz današnje perspektive jer iako ima sve ovo nabrojano, nema pravi karakter. Privatni su detektivi to dobili kasnije, kada se u cijelu priču uključila Sue Grafton i redizajnirala hardboiled prozu s Kinsey Milhone serijalom (Abecednim krimićima, ako Vam je tako lakše pratiti), ali to su sada već neke druge priče koje bi nam oduzele previše vremena, pa ovo gledajte kao crash course u vezi žanrova kako bi lakše pratili napisano. Zbogom, Izabel je u istoj tolikoj mjeri hardboiled koliko i noir, što u grubo znači kako postoje neke razlike i kako ćete pronaći neke poznate motiva iz oba žanra. Zla žena (jer one idu zajedno s noirom kao političari i mito) ali i junak za kojeg možemo navijati, što svakako shvatite uvjetno.

Radnja prati Crnog, Igor Crneković (nikada nisam volio kada me kroz roman vodi lik s nadimkom, a ne imenom) bivšeg branitelja i sadašnjeg kao zaštitara. On je dobio novi zadatak. Čuvanje mlade kćeri jednog od onih tajkuna iz 90-ih (vrijeme radnje je kraj istih) kojoj prijeti neka vrsta nasilja. Iako je to opasan posao, naš junak i mlada klijentica će se zaljubiti jedno u drugo i tu slijedi dosta toga. Jeste već dobili vibracije Tjelohtanitelja s Kevinom Costnerom? Pa, straha nema, dobijete i nekoliko referenci na taj film kroz roman, što je kritičarima bilo naprosto fantastično. Kako rekoh, nikada ne radi referencu na nešto bolje i poznatije jer — pa, to nije toliko cool koliko se čini na prvi pogled. Sada, pitanje je koliko ta premisa smeta pri čitanju? Skoro pa ništa jer Tjelohranitelj nije prvi film koji ju je upotrijebio (mogu vam iz glave nabrojati barem pet drugih naslova koji su izašli prije njega i imali sličnu radnju iako ne toliko ljubavnu kao on) i ona je kao takva sasvim solidna za izgraditi radnju romana. Problem su reference jer (od kojih je jedna i pogrešna) se stječe dojam kako autor nije imao toliko povjerenje u tekst, pa je još malo više usmjerio čitatelja u to kakvu mentalnu sliku treba imati dok to čita. Postoji još gomila referenci na stare noir filmove jer — noir, shvaćate? Ovo je noir roman. Na jednoj stranici postoje čak tri usporedbe s noir motivima i je to postalo malo naporno. Mislim, shvaćam, postoje ti neki novi klinci koji pojma nemaju što je to noir i koje su karakteristike žanra, ali repeticija ne vodi k znanju već zamoru, pa nju zato treba upotrebljavati oprezno.

Crni je klasik žanra; samotnjak, pomalo alkoholičar, cinik s puno sarkastičnih opaski. On je gubitnik koji se vuče kroz život. To je to, znate sve što trebate znati o njemu. Problem s njim je isti onaj koji imam s dosta drugih Tribusonovih romana; svi ostali likovi su granične karikature. Od sporednih, pa glavnih. Crni je taj koji je uvijek cool u razgovoru, koji ima spremnu sarkastičnu opasku ili dosjetku. Svi ostali su tu da budu ili karikature ili idioti. Možemo o tome kako je tu riječ o nekim oblicima satire ili obične komedije, ali to nimalo ne popravlja dojam kako je naš junak faca kvarta te nema dostojnog protivnika, što posljedično ubija svu napetost i osjećaj kako su nekakvi ulozi u igri. Osim Izabele, ona je cool lik jer Crni ima pik na nju. Obiteljska pozadina Crnog je crna — igra riječima je namjerna, opet — jer ima takvu obitelj da bi i Oliver Twist rekao; Ja sam super, hvala na pitanju. Mama se švaleriše uokolo (taj motiv nevjerne žene je u svim Tribusonovim romanima, nemam pojma zašto) tata propada. Naš lik je prošao ratište (hej, bio je u Pakracu, amazing) nema iluzija o svijetu, nema ideala i tako to. Koliko god ja volio takve pozadine, one su postale skoro pa klišej, pogotovo ako se ne napravi neki spin na to. Dobijemo (pre)dugačku povijest Rudija Vulasa (Izabelin pater familias) koja je ujedno i kritika i rant o 90-ima i dobu prijetvorbe i tajkunizacije i sav taj jazz. To je pomalo i politička kritika; hej, sjebali smo Hrvatsku. Što je okej, pretpostavljam, ali ne pridonosi ničemu i nema neki utjecaj na radnju. Rudi je fiktivni Todorić, lopina — upućeni ste u bitno.

Konačni dojam? Pa, pomalo ni na nebu ni na zemlji. Inače šmekam Tribusona i njegov stil pisanja, serijal o Baniću mi je vrhunska polica, ali u istom zamahu uvijek imam dojam već pomalo viđenog. Zbogom, Izabel je bolja od Divlje plaže, roman koji mi je nekako najbljeđi od njega, ali osim nekih zgodnih stvari, ništa posebno mi se nije istaknulo da bi ga pamtio do kraja života. Reference su bile naporne jer ih je bilo previše, dijalozi su mjestimično zvučali izvještačeno baš kao da su došli iz tih starih noir filmova (ako je to bila namjera, uspjela je — ali i dalje zvuče drveno) američke upadice u govoru su bile nepotrebne (ja sam bio bodyguard, obukao sam se casual, a nosio sam i veliki gun — zato sam ih i ja sada natrpao u tekst) jer zvuče izvještačeno. Kraj je zgodan, ima taj jedan dobar preokret, ali u istom zamahu to je majka svih klišeja — ako ste pogledali dva klasična noir filma u životu, sve će vam biti jasno. Rekavši sve to, da odmah kažem kako mi se sviđa jer nije tipično salonsko rješavanje zločina, razlog zbog kojega se ne mogu baš složiti s romanima Pavla Pavličića i ima u njemu akcije, putovanja, malo pucnjave; dobrih stvari koje tražim kao čitatelj. Ne žalim utrošeno vrijeme na čitanje, to je nekako završna poanta, ali isto tako mu se više neću vraćati. Za ponavljanje gradivu tu je serijal o Baniću.