Vladimir Vujinović; "Slamar"

Problem drugog romana? Čuli kada za taj izraz? Nije toliko uobičajen, ali pronašao sam kako je dosta autora, pogotovo onih koji su pisali serijale, imalo zanimljivu dilemu - kako nastaviti započetu priču? Postoji nekoliko mogućnosti za to. Prva je pomalo očita i banalna; napisati nastavak onako kako je napisan prvi roman. Dodati sitnicu-dvije novog materijala i u osnovi napraviti kopiju. Neće upaliti uvijek, ali publika će dobiti ono što očekuje, poznatu priču i istog lika, posao je u konačnici napravljen. Thomas Harris je to izveo u Kada jaganjci utihnu i napravio je toliko dobar posao da su čitatelji malo na rubu koji je roman ustvari bolji; Crveni zmaj ili Kada jaganjci utihnu. Crveni zmaj, naravno, jer je original, a našao sam i komentare kako bi FBI trebao staviti Hannibala Lectera na platnu listu koliko se često s njim konzultiraju. Druge metoda je ponešto riskantna. Promijeniti cijeli koncept romana i napraviti nešto novo, svježe i, idemo to tako reći, neočekivano. Sada, taj koncept zna imati dobru isplatu, ali i ostati kratkih rukava jer ta promjena ne uspije uvijek ispasti onako kako je bilo planirano. Opet, Thomas Harris (danas mi je on referenca za najbolje i najgore, pomirite se s tim). Hannibal je, po meni, jako loš roman koji granični s banalnošću i očitom zaljubljenošću pisca u vlastitu kreaciju. Umjesto mračnog trilera sjajnih likova, dobili smo — nešto. Gurmanske eskopade naslovnog lika, junakinju koja nije ni sjena onom liku koji je bio u prošlom nastavku, traume iz djetinjstva i malo cuclanja bradavica… Da, stvari nisu baš lijepo završile. Razumijem želju za promjenom, stvarno je razumijem, jer je dosadno pisati jedne te iste stvari. Koliko puta se Hercule Poirot može pronaći na odmoru, u nekom finom slikovitom engleskom kraju, u udobnoj ladanjskoj kući, gdje će netko početi ubijati ljude? Agatha Christie je slavno mrzila svog lika, nije ga mogla podnijeti, i pisala je te romane zato što su joj bili isplativi. Iako je bila originalna i svježa dosta da ne bude čisto ponavljanje, ponekad se jednostavno osjetilo kako nije marila za ništa od toga, što je dovodilo do repeticije.

Kakve sve to ima veze sa Slamarom Vladimira Vujinovića? Pa, poprilične. Jer, nakon što sam završio čitanje, nekako nisam bio na pravom mjestu, što bi se reklo, da ga odmah ocijenim te sam si fino uzeo nekoliko dana odmora da se dojmovi slegnu. Nije mi se svidio kao Jutarnja zvezda, neću uljepšavati jer je taj roman za mene jedan od najboljih domaćih kriminalističkih trilera koje sam pročitao unatrag dvadeset godina, pa je ljestvica bila postavljena jako visoko. Poznajem hrvatsku stranu spisateljskih napora da napišu sličan roman i svi su slavno propali. Možda sam malo previše kritičan, ali kako i sam pišem po sličnom obrascu (serijski ubojice i privatni detektivi su dva najveća klišeja s kojima se možete igrati u kriminalističkoj književnosti) jako brzo uhvatim kada je roman ponesen dobrom idejom ili autor jednostavno piše samo zato što su mu platili da to napiše jer je poznato ime (da, i to se događa). Stoga, Jutarnja zvezda je za moj gurmanski čitateljski ukus bila sjajna. Slamar ne toliko i malo sam dumao o tome zašto je to tako. Postoji nekoliko — određenih problema, da to malo nespretno složim, koji su nekako spriječili da priča dosegne pravi potencijal. Opet, s druge strane novčića, napravio je nešto sjajno i zanimljivo, što pisanje ovog osvrta čini zanimljivim iskustvom jer ne susrećem se baš često s romanima o kojima mogu reći svega i svačega.

Osnovna priča nas upoznaje s ubojicom koji ima blago pretjeran način rada. Naime, nakon što ubije žrtve, njihovu utrobu napuni sa slamom. Ubojstva su mračna i krvava i nasilna, ali očito imaju nešto više od samog scenskog nastupa. Sve to ima svoje razloge zašto i zato i korijene vuku iz daleke prošlosti, što je za mene osobno, koji često koristim motiv prošlosti za sranja u sadašnjosti, jako dobra postavka za radnju. Jer, ubojstvo nikada nije samo čisto ubojstvo, iza njega uvijek leži neki motiv i ovaj koji ubojica ima je sasvim solidan da krene u akciju. Dolazi naš junak, inspektor Filip Vujić i njegov tim i lov na opasnog ubojicu može započeti. Osim što se on, sasvim slučajno, odvija na dvije fronte, u Srbiji i Hrvatskoj. Detant u najboljem smislu te riječi. I tu sada pomalo dolazimo do toga što je dobro, ali ujedno i problematično u samom romanu. Pratiti istragu iz dva smjera je jako dobar način da se prodrmaju temelji koje je uspostavio prvi roman. Nije ponavljanje, nije kopiranje dobitne formule prvog romana, meni su dijelovi priče s Larom Plevnik ustvari bili dobri i zanimljivi. Pisanje u trećem licu ima svojih prednosti jer pisac može uhvatiti čitatelja i navoditi ga da razmišlja u nekoliko smjerova (ja volim prvo lice, ali ono je jako, jako, jako ograničeno po tom pitanju). Dvije priče vode prema jednoj, naravno. Problem koji proizlazi iz toga jeste što naš junak ostaje u pozadini. Filip Vujić je u Jutarnjoj zvezdi bio dašak svježeg zraka meni kao čitatelju jer mi je bilo povrh glave junaka koji se bore s demonima alkohola, depresije, mračnjaštva i sličnih stvari. Ponekad su ljudi jednostavno dobri u svom poslu. Dok sam čitao, imao sam blagi dojam kako Vujić karakterno stoji na mjestu. To je mali problem jer serijali bi trebali razvijati likove, proširivati ih i izgrađivati karakterno. Zato sam mišljenja kako je Vujić kao takav prvo trebao dobiti još koji samostalni roman, koji bi bio više fokusiran na njega, pa tek se onda upustiti u suradnju i veliki slučaj kao što je Slamar jer bi ga čitatelji bolje upoznali. Onda se u drugom dijelu radnje događa obrnuti slučaj; inspektorica Lara pada u drugi plan i Filip preuzima pozornicu, što je posljedično dovelo do toga da nijedan od likova nije dobio pravih pet minuta slave. Ne da je nešto nepopravljivo loše u tome, priča ima svoj tijek koji je kombinacija prave forenzične znanosti i dobrog starog obijanja vrata i ispitivanja svjedoka, ali se osjeti kada neki od likova izgubi zalet i postane statist.

Iako nisam preveliki obožavatelj ubojica koji vole raditi scenske nastupe, svidjelo mi se što cijela priča vuče motive iz daleke prošlosti, my stomping ground, i, iako roman ima osjetnu amerikanizaciju u prikazu modusa operandija, dobro je što je postojala neka pozadina iza toga, iako se malo izgubio onaj osjećaj domaće autentičnosti koju je imala Jutarnja zvezda. Nešto dobiješ, nešto izgubiš. Slamar tako ispada zanimljiv roman jer je drastično različit od prvoga, barem što se tiče narativnog pristupa. Uklapa se u moderni trend trilera koji imaju taj brži tempo, pomalo globalne detalje (serijski ubojice su u našim krajevima ponešto egzotične biljke jer ih nemamo), gotovo filmsko kadriranje poglavlja i ne može ga se optužiti da je kopija prvog romana. Ali, u istom zamahu, ističe se jer je domaći roman. To mu je prednost. Vani bi bio dio gomile sličnih romana i, iako čitljiv i zanimljiv (ovo shvatite uvjetno, MENI je bio zanimljiv, drugima možda neće biti) bio bi tek šum u pozadini. Po meni, ovo je uspio eksperiment, svakako je drugačiji od onoga što sam očekivao. Nije bez mana, to dolazi s time kada pišete nešto drugačije i sa zanimanjem ću pratiti daljnji razvoj serijala. Treba konkurenciju držati na oku.

"