Stephen King; "Institut"

Znate li što je “The Shop”? Grubi prijevod bi mogao biti “Odjel” i kao takav se pojavljuje u nekoliko radova Stephena Kinga, od Potpaljivačice, preko Langolijera (uopće se ne sjećam da je tamo ime spomenuto, ali dobro) pa do Izmaglice. To je fiktivni odjel unutar CIA-e koji se bavi paranormalnim stvarima. Oni su kao zli Mulder i Scully i kao takvi su bili pomalo zabavni negativci, preteča “ljudi u crnom” iliti Vlade, bezlična gomila koja je radila mutne stvari i pojavljivala se kao sekundarni antagonist. Znate što je Institut? Pa… nije Odjel. Koliko je to sada bitno? Iskreno, i nije baš, ali to je uglavnom problem kod Instituta kao romana jer djeluje kao podgrijano jelo koje je svima poznato. Još uvijek ima ugodan okus, jede se brzo, ali na kraju dana, to je i dalje samo podgrijano jelo. Moram odmah razjasniti kako sam znao u čemu je “kvaka” s Institutom jer sam čitao jednu Kingovu priču (Sve je konačno, Kabinet smrti) koja je povezana s ovim romanom i to što su klinci tamo radili nije mi bila misterija. Ne da je to nešto smetalo, ali jest malo poljuljalo puno uživanje u otkrivanju koji se vrag događa u tom mjestu. Rekavši to, idemo odmah na drugu stavku dnevnog reda koju treba razriješiti odmah na početku.

Nostalgija. M-m, slasna je i sočna, nova valuta na tržištu jer čini se kako su svi postali opsjednuti 80-ima. Živio sam u njima kao klinac, nisu bile baš tako sjajne, ali valja prodati materijal, zar ne? Sam King je već potrošen do smrti, pogotovo zato što je serija Stranger Things popalila sve što je mogla iz njegovih romana, pa su onda i drugi ekranizirali njegove romane, pa su tu drugi filmovi, nastavci, svašta nešto i doslovno osjećam blagi overload s tim 80-im faktorom. Institut djeluje kao da je napisan u 80-im i objavljen danas. King kao da je odlučio pokupiti malo vrhnja od tog nostalgičarskog zamaha i napisao je roman koji je nešto kao duhovi nastavak Carrie ili Potpaljivačice i to je zgodna stvar, ima potpuno pravo na to, ali tu sada dolazi ona usporedba s podgrijanim jelom — sve smo to već čitali. Grupa klinaca koja ima telekinetičke sposobnosti? Kvačica. Mutna vladina organizacija? Kvačica. Klinci se organiziraju među sobom? Kvačica. Ima toga dosta. Opet, ništa strašno, ALI… U mješavinu valja staviti i osjetni začin u obliku X-Mana. Sve poznati sastojci koji su došli od svakuda. Problem je što već viđene stvari nisu problem kada se obrade dobro, ako je roman jebenica, zaboravite kako ste to vidjeli negdje drugdje. Ovdje to nije baš tako iako je moglo biti. Institut je tako nešto kao The Shop i stvarno sam vjerovao kako će to biti spomenuto jer (pre)očito je odakle je došla cijela konstrukcija te zle vladine organizacije.

Vrline romana su što se čita bez muke, ali to se može sa svim Kingovim romanima (čak i onima lošima) pa to baš i nije neki kompliment, ali ne gnjavi previše, King stvara dobru dozu jeze u nekim dijelovima, uglavnom hladnim i monotonim ponašanjem zaposlenika Instituta (kvragu, neki dijelovi su mi baš bili scary jer su me podsjetili na moje dane u bolnici u istim tim godinama). Likovi su uglavnom podnošljivi, ali nisu nešto posebno pamtljivi i ima dosta toga što vas vuče da otkrijete koja je svrha postojanja Instituta. Ja sam već znao, ali vam neću reći jer neću biti taj lik - čitajte, tako mi svetoga Stephena, i otkrijte sami. Znači, sve zajedno - to je sve čitljivo i okej posloženo i dosta dobro napisano jer ima prepoznatljiv Kingov potpis i stil. U istom zamahu, idemo odmah na mane koje su…Pa, nisu baš tako sitne, idemo s tim.

Prvo i najvažnije, King ne zna pisati dječje likove. Već čujem kako dižete svoj glas u protestu, ali to je istina. Znao jest dok je pisao o vremenu dok je sam bio klinac, pa je znao što su klinci govorili i kakve su reference pravili. Pokušajte danas priči nekom desetogodišnjaku i reći mu; Hej, klinac, izgledaš kao Sonny Crockett. Mislite da će shvatiti referencu na Poroke Miamija? Ili; Mali, bit ćeš bogat kao Blake Carrington. Referenca na Dinastiju će me preletjeti preko glave i neće imati pojma o čemu pričate. To King radi ovdje. Klinci iz 2016 godine rade reference na neke stare TV likove iz 60-ih, što je pomalo bezvezno jer je van vremena (nije bilo dok je King bio klinac) i nezgrapno. Nitko ne spominje Facebook, Instagram, ništa moderno da se osjeti kako ti klinci stvarno žive u 2016. Zato i kažem kako roman ima vibru 80-ih jer takve dijaloge vode klinci iz nove verzije IT-a. Institut je u svoj svojoj zloći ustvari mjesto koje nema nikakvo osiguranje. Za jednu top secret organizaciju osiguranje je ravno onom iz 80-ih. Ograda. Žičana. Nema kamera, čak ni u sobama. Jako zlo mjesto, ali u istom zamahu ispada kao jako loš đački dom. Klinac pobjegne samo tako. Nikakvih zamki. Daju mu laptop iako ih žele držati podalje vijesti. Jedan od likova pomaže klincima, ali to radi tako očito da sam mislio kako će biti preokret i da radi za negativce. Jok, ništa od toga, sve ravno i po špagi, nikakvih prepreka. To mi je ubijalo napetost, ali i otkrivalo kako je King iskoristio sav benzin u spremniku i sada piše rutinski, nabija broj riječi i slaže roman što brže i jednostavnije može jer više nema žara za detaljnija opisivanja. Stvari se nekako samo dogode. Jedna vodi drugoj, druga vodi trećoj i tako do kraja romana. Da nije njegova poznata stila i dobrog pripovijedanja, ovo bi prošlo nezapaženo jer je derivat, kako rekoh, već viđenih stvari i očite nezainteresiranosti. Kako je ovo nešto kao duhovni nastavak Carrie i Potpaljivačice, odmah ću reći da roman nije ni blizu spomenutim, ali ne znam ni sam gdje bih ga točno smjestio. Nije toliko loš i nije me udavio kao Liseyna Priča, ali me nije ni oduševio kao Vreća kostiju ili Tamna polovica. Negdje između? Pročitajte sami, pa odlučite.