Kim Stanley Robinson; "Ledeni hram"

 

Kim Stanley Robinson; "Ledeni hram"

Jeste ikada gledali film Kontakt? Jodie Foster u prvom kontaktu s novim oblikom života? Možda ste čitali (da, postoji jako poznati roman od Carla Sagana) ako već niste gledali? Zanimljiv je i dobar, ima taj malo uvrnuti kraj gdje niste točno sigurno što se u stvari dogodilo. Kao, sve je završilo u dvije sekunda, ali onda – zašto je kamera snimala šesnaest sati materijala? To mi je bilo jako cool, da pustiš gledatelja da sam nešto zaključi, a ujedno je tu i misterija koliko je sve to bilo stvarno, a koliko dobro smišljena podvala. Ledeni hram ima nešto slično u radnji, no volim ga zbog nekih drugih stvari. Inače, ljudi ga baš i ne vole, dosadan im je i ne vole što kraj nije baš nacrtan tako da ga mogu i petogodišnjaci shvatiti. Ovo je....misterija, gotovo krimić jednim dijelom, ali prava misterija koja započinje pobunom u svemiru. Grupa likova odluči pobjeći od lošeg režima koji vlada na Marsu i uputiti se prema zvijezdama. Naš prvi lik, Emma, znanstvenica, isprva je neodlučna, no kroz neko vrijeme odluči pomoći pobunjenicima, no ne odlazi s njima već se vraća na Mars, gdje se razvila prava oružana pobuna. Vlada ima drastično rješenje, dignuti sve što mogu u zrak, pa tko preživi, pričat će. Drugi dio romana prati starog arheologa koji se nakon 300 godina vraća na Mars da počnu arheološka iskopavanja starog grada i pokušaju dokučiti što se točno dogodilo za vrijeme pobune i tko je tu pravi negativac; pobunjenici ili Vlada i tko je ubio gomilu nevinih ljudi. U toj istrazi, arheolog slučajno pronalazi dnevnik znanstvenice s početka gdje je opisala odlazak broda među zvijezde. Baš nekako u to vrijeme, ekspedicija na Pluton otkrije ledenu konstrukciju koja podsjeća na Stonehenge. Jesu li to na-pravili pobunjenici koji su pošli prema zvijezdama ili mali zeleni? I treći dio romana prati unuka od arheologa, koji ide na Pluton vidjeti Ledeni hram. No, da li je on prava stvar ili je sve to bila dobro smišljena podvala tajanstvene žene koja živi povučeno na svemirskoj postaji u orbiti oko Saturna.

Ukratko, ovaj roman ima sve. Akciju, misteriju, zagonetku, okus nekakvog realnog i uzemljenog svijeta budućnosti, sve do fino rašireno da bude svega dosta. Prvo ću riješiti neke male mane za koje nisam siguran jesu li namjerne ili slučajne. Osobno, nisam volio glavne likove, nikog osim zadnjeg, unuka od arheologa. Emma, prvi lik, je tipični ženski lik kakve danas viđamo posvuda; Mary Sue. Iako nema ljubavnog trokuta, gdje bi se dva mužjaka tukla za njezinu pažnju, ima dvije posade koje je baš ne vole. Ona je ideal, gotovo savršena, moralna i časna, uz neke male sumnje, naravno. I kada odluči pomoći pobunjenicima, njezina posada je vidi kao izdajnika dok je pobunjenici vide kao špijuna. Uglavnom, da, moglo bi vam to malo smetati, ALI to ima dobru isplatu kada pronađu njezin dnevnik jer stvarno djeluje kao književni lik, što kasnije ima JOŠ bolju isplatu kada se počne postavljati pitanje da li je sve to istinito ili ne. Lik Arheologa je...um, treba ga prihvatiti. Star je nekoliko stoljeća (ljudi su pronašli način da si produže životni vijek – ima zanimljiva podtema u romanu o tome kako tako dugačak život zeza sjećanja, da ljudski mozak nema toliki kapacitet, nešto kao memory-kartica koju morate povremeno očistiti, žrtvovati manje vrijedna sjećanja) i čangrizav je, ne baš ugodna osoba. Krut je i ukočen, reklo bi se, čovjek koji živi samo za svoj posao, što pak postane zanimljivo jer kada pronađe Emmin dnevnik, postane pravo opsjednut njome i cijelom tom pobunjeničkom pričom. Njegov unuk, treći glavni lik, mi je bio najbolji jer je bio umjeren. Sve normalno i sa zdravom količinom logike i razuma, ali opet je dovoljno otvorena uma da će sve prihvatiti ako ima smisla.

Kako rekoh, ovo se dosta ljudi ne sviđa, pa očekujem i da će dosta vas ovo preskočiti. Vrijedi reći da roman zna vući noge u radnji jer je Kim Stanley Robinson tehnički potkovan pisac, pa ima jako puno toga objašnjenog, stvarnost letenja kroz svemir i taj osjećaj stvarnosti mu daje dosta na zanimljivosti, no isto tako zna biti zamorno za čitati koliko životinja mora biti na brodu da bi se imalo što klopati kroz mjesece koji dolaze. Kraj također nije jasno nacrtan i baš čisto objašnjen. Ljudi očito ne vole misliti svojom glavom. Shvaćam, lijepo je nakon toliko stranica dobiti nekakvo rješenje, ali ponekad je malo misterije i zamišljanja dobra stvar, što neće svima odgovarati. Likovi su...pa, objasnio sam vam. Ili će vam se svidjeti ili neće, toliko je jednostavno. Ima sve to svoju isplatu dolje niz cestu kako čitate, ali treba doći do toga. Osim toga, meni je ovo bilo sjajno. Središnji dio mi je bio vlažni san kao pisci, sjajna misterija koja se razotkriva kroz arheološko istraživanje, svi mali tragovi, zarušene zgrade – pomalo kao kada su ljudi otkrili Pompeje i počeli slagati sliku kolika je ta katastrofa bila velika. I osobno mi se sviđalo što je tehnički SF roman, ali to nisu bili dominanti dijelovi i nisu me udarali po glavi time već je to bilo jednostavno okružje u kojemu se nešto odigrava, nešto što praktički i nema veze s SF romanima (stvar koju sam pokušao napraviti i u vlastitom romanu). Ako ste za malo avanture, ovo bez pardona preporučavam.